Mjesto održavanja: Beograd

Vrijeme održavanja: 22. – 23. marta 2014.

Tema: Međunarodna konferencija povodom 15. godišnjice NATO agresije na SRJ

Dragi prijatelji,

dozvolite mi da se najprije zahvalim organizatorima ovog skupa na hvalevrijednoj inicijativi i na ukazanoj časti kojom mi je pružena mogućnost da vas sve skupa, ispred Socijalističke radničke partije Hrvatske i svoje ime, pozdravim kao prijatelje jer na osnovu pobuda oko kojih smo se okupili ova dva dana, uvjeren sam da mi to i jesmo. A tome valja pridodati još i respektabilan broj znanih i neznanih institucija i pojedinaca koji širom svijeta, u granicama svojih mogućnosti, čine ono što i mi danas, a to su: podsjećanje, kritički pristup i argumentirana osuda brutalnih događaja započetih pred petnaest godina.

Iako je NATO agresija na SR Jugoslaviju predstavljala presedan po nekoliko osnova, ona je ipak proizvod jedne politike koja si želi uzurpirati pravo dominacije u svijetu i upravljanja iz jednog centra moći.

Agresija koju je tzv. međunarodna zajednica, a u stvari grupa najbogatijih zemalja svijeta na čelu sa SAD-om i NATO, izvršila u proljeće 1999. godine na SRJ, bila je u svojoj biti sastavni dio borbe za prostor koja je krenula nakon tektonskih društveno političkih procesa 90-ih godina prošlog stoljeća kojima je cilj bio prodor krupnog kapitala na istok i osvajanje novih teritorija.

Tim prodorom je kapitalizam, koji se našao u dubokoj krizi 80-ih godina prošlog stoljeća, ostvario svoja tri cilja i odgodio svoj silazak s društvene scene i odlazak u povijest za jedan nedefinirani vremenski period.

Ciljevi koje je kapitalizam postigao su:

– ekonomski

– politički

– vojni

EKONOMSKI cilj sastojao se od:

Osvajanja novih tržišta.

Preuzimanja sirovinske, infrastrukturne i financijske baze novoosvojenih područja.

Dobivanja jeftine radne snage, bilo postojeće u zemljama u koje su transferirali kapital ili one imigrantske u vlastitim zemljama.

POLITIČKI cilj sastojao se od:

eliminacije socijalizma u Evropi i samoupravljanja u Jugoslaviji.

VOJNI cilj sastojao se od:

prodora na istok sa krajnjim ciljem približavanja i opkoljavanja Rusije i Kine. I taj proces još traje.

Agresija na SRJ 1999. godine, osim što je bila dio opće strategije osvajanja prostora, na način kako je izvedena po svojoj brutalnosti imala je i zadatak kažnjavanja neposlušnog protivnika.

Naime, dinamika prodora u istočnoj Evropi bila je za nosioce imperijalne težnje zadovoljavajuća jer su u zemljama bivšeg socijalističkog bloka lako pronašli suradnike među političkim elitama za rušenje dotadašnjeg društveno – političkog uređenja koji su time vlastiti narod i materijalne resurse predali globalnom krupnom kapitalu.

Problem je nastao na jugoslavenskom prostoru. Posebno nepoželjan imperijalističkim krugovima bio je njen model samoupravnog socijalizma kao primjer prirodne pozicije rada u društvu i dostojanstva radnika koji bi bili u stanju upravljati vlastitim sudbinama, uz pun državni suverenitet.

U procesu koji je dirigiran izvana, a realiziran iznutra, predani smo na milost i nemilost svjetskim moćnicima pri čemu su vodeću ulogu odigrale secesionističke republike Slovenija i Hrvatska, a po domino efektu slijedile Bosna i Hercegovina i Makedonija bez iole racionalne potrebe koja bi imala pokriće u ekonomskoj ili nekoj drugoj logici. Jedinu prepreku osvajanju kompletnog  prostora, predstavljao je tadašnji ostatak nekadašnje države – SRJ koja je, iako s tada već promijenjenim društveno – političkim uređenjem, percipirana kao zadnji bastion na putu imperijalističkim moćnicima i zbog toga ju je trebalo kazniti. Da se radi o kažnjavanju, razvidno je već iz činjenice da je međunarodna zajednica primjenjivala različite kriterije za pojedine republike i narode bivše Jugoslavije: što je bilo dozvoljeno jednima, nije bilo dozvoljeno drugima, a to je zavisilo od stupnja koncilijantnosti lokalnih oligarhija naspram svjetskih moćnika.

Uslijedila je brutalna agresija NATO snaga koje nisu nanijele SRJ velike vojne gubitke usprkos činjenici da je omjer snaga izražen u ljudstvu i vojnoj opremljenosti između agresora i napadnutih bio do tada nezabilježen u vojnoj praksi. Iako su vojni gubici SRJ bili relativno mali, zato su oni civilni i materijalni bili vrlo visoki. Uništavana je infrastruktura i ekonomska supstanca zemlje primjenom najbrutalnijih, sofisticiranih sredstava koja nemaju nikakvo vojno opravdanje, nego su namijenjena materijalnom razaranju civilnih i privrednih objekata, često s katastrofalnim učincima. Vrhunac brutalnosti postignut je upotrebom municije s osiromašenim uranom koja trajno kontaminira prostor u kojem žive ljudi, a o apsurdu upotrebe tih sredstava svjedoči činjenica o velikom broju stradalih pripadnika agresorskih jedinica koje su rukovale tom municijom.

Presedan par excellence učinjen je sada već prema državi Srbiji otimanjem dijela njenog teritorija, mimo svih međunarodnih pravnih normi, i instaliranjem imperijalističkog protektorata na Kosovu i Metohiji s najvećom NATO vojnom bazom u ovom dijelu svijeta. Tim činom stvorena je jedna umjetna kvazidržavna tvorevina bez vlastite privrede od koje bi njeni građani živjeli, ali s velikim i vrijednim mineralnim resursima, koju nije priznalo veliki broj zemalja u svijetu, a čija je osnovna namjena biti odskočna daska SAD i NATO na putu prema Kaspijskom bazenu. Ta je teza potvrđena 2008. kad su SAD i NATO, stojeći jednom nogom na Kosovu i Metohiji, pokušali drugom nogom zakoračiti na Kavkaz , što im na sreću nije uspjelo. Trenutna događanja u Ukrajini potvrđuju namjere SAD-a u širenju utjecaja prema Rusiji, ne prežući pritom od suradnje s eksplicite fašističkim subjektima.

Od agresije je, eto, proteklo 15 godina, ali posljedice su još prisutne, prvenstveno one zdravstvene kao posljedica trajno kontaminiranog tla od upotrebe radioaktivne municije. Ali i sam proces porobljavanja još traje. On se finalizira, ovaj puta ne vojnim sredstvima, s ciljem da se žrtva ponizi i uvuče u interesni krug svojih tlačitelja. Na raspolaganju je široki spektar metoda: od honoriranja oligarhije, obećanja za jednokratnu upotrebu, uvjeravanja, ucjena, podmetanja i slično.

U ponižavanju se često biraju licemjerni i cinični argumenti čija je logika racionalno nepojmljiva. Tako je Njemački ambasador u Srbiji, oktobra 2010. godine u Beogradu, na konferenciji „Srbija, Zapadni Balkan i NATO – ka 2020.“ kritizirao tadašnju vlast u Srbiji što za događaje iz 1999. godine koriste termin „NATO bombardiranje“ jer bi to kod mladih naraštaja moglo izazvati negativne konotacije prema NATO-u. On smatra da bi u Srbiji djeci kad pitaju o tim događajima trebalo objasniti „da je bombardiranje bilo ispravno“. Ambasador taj stav potkrepljuje, valjda samo njemu razumljivom usporedbom, da kada je on kao mladić gledao ruševine po Njemačkoj poslije rata „nije mrzio one koji su to počinili jer je bilo onih koji su mogli da mu kažu zašto je to učinjeno“.

Polemizirati s ambasadorom Massom po tom pitanju bilo bi bespredmetno, on ima svoj stav, on sprovodi dosljedno politiku svoje vlade i imperijalnog kruga kojemu ta vlada pripada tako da nema nikakve sumnje da je to ujedno i stav njegove vlade koja je tada aktivno učestvovala u agresiji. Sasvim je razumljivo da bi takva diplomatska izjava u normalnim okolnostima izazvala burnu reakciju. Međutim, prešavši preko te izjave, domaćini su pokazali zavidnu stabilnost probavnog sistema što samo potvrđuje da je agresor postigao svoj cilj.

Ono što međutim treba istaknuti je činjenica da agresija na SR Jugoslaviju i moguća odmazda kojom bi se mogle objasniti neke aktivnosti saveznika protiv civilnih ciljeva u Njemačkoj potkraj II. svjetskog rata nemaju nikakvih zajedničkih vojnih, niti političkih poveznica.

Razaranje Njemačke spada u dio vojnih operacija za vrijeme objavljenog rata protiv protivnika koji je pokrenuo dva svjetska rata u kojima je živote izgubilo 70-ak milijuna ljudi u kojima su počinjeni stravični zločini prema ljudskom biću kakve povijest do tada nije zabilježila. I u tim razaranjima je, sasvim izvjesno, naročito pred kraj rata, osim slamanja morala i motivacije za otpor njemačkog stanovništva bio prisutan i element odmazde.

Dočim između SR Jugoslavije i udruženih sila 19 država koje su izvršile agresiju nije bilo objave rata, niti su njene oružane snage u to vrijeme na bilo koji način ugrožavale teritorijalni integritet zemalja agresora. A sama agresija pokrenuta je mimo svih dotadašnjih normi međunarodnog prava, povelje UN-a i završnog dokumenta iz Helsinkija o evropskoj sigurnosti i suradnji.

U svjetlu događaja koji su uslijedili nakon agresije 1999. godine: Afganistan, Irak, Libija, Sirija, Mali, sada Ukrajina i Venezuela, neki pokušavaju odrediti sličnosti, drugi pokušavaju istaknuti razlike, a pri tome ne vodeći računa o nekim prirodnim zakonitostima da ni prsti na ruci nisu jednaki, ali su svi dio iste šake. Tako se i događanja u ovim zemljama i ostalim žarištima i neuralgičnim točkama razlikuju u detaljima, ali su svi dio istoga plana i imaju zajednički nazivnik – osvajanje teritorija i širenje imperijalne moći.

Ti primjeri govore suprotno od onoga u što nas propaganda želi uvjeriti: da NATO savez nije vojska mira u koji bi se prema vlastitoj savjesti trebali svrstati svi koji žele mir, već vojska koja štiti spoj načela i institucija kao što je kapitalističko vlasništvo i tzv. slobodno tržište koje osigurava apsolutnu moć odabranih, uskih vlasničkih slojeva nad najširim eksploatiranim radnim masama unutar razvijenih kapitalističkih društava, te povlaštenih moćnih država nad ogromnom većinom manje razvijenih država trećeg svijeta. NATO, dakle, nije izolirana nepolitička vojna struktura, već sam kapitalistički društveni sistem, odnosno njegov vojni izraz. NATO stoga nije vojska naroda, u što nas uvjeravaju, već vojska bogate manjine koja vlada razvijenim društvima i svijetom i koja se mora braniti od siromašne većine. Zato i nije nestao nakon ukidanja Varšavskog ugovora, kao što su naivni očekivali, jer nestankom tog saveza nije nestao i glavni neprijatelj bogatih, a to je siromaštvo i neravnomjerni razvoj svijeta kao neposredna posljedica svjetskog kapitalističkog poretka.

Pošto štiti manjinu od većine, NATO ima nedvojbeno imperijalistički karakter. Imperijalistički karakter NATO saveza osobito proizlazi iz činjenice da SAD imaju dominantnu ulogu u organizaciji svjetskog kapitalističkog poretka koju su zadobile nakon II. svjetskog rata istisnuvši svoje evropske konkurente. SAD podaruju članstvo u NATO savezu i određuju njegovu moć i strategiju. To najbolje pokazuje najnovija strategija nacionalne sigurnosti SAD-a u kojoj su javno iznesene namjere najmoćnije države da svoju prevlast ostvaruje putem prijetnje i korištenjem vojne sile, dakle oblicima moći u kojima nema konkurencije. Osnovni cilj te strategije je spriječiti sve oblike i izraze prijetnje moći položaju i ugledu SAD-a u globalnom upravljanju svijetom radi održavanja nadzora nad svjetskim izvorima – danas energije, a sutra pitke vode – i sprečavanja socijalno-političkih gibanja koje mogu ugroziti svjetski poredak vladavine kapitala i vodeću ulogu SAD-a u njemu. Tom strategijom, SAD uzimaju pravo da po vlastitom nahođenju vode „preventivni rat“. Takvim pristupom odredbe o samoobrani država, zajamčene poveljom UN-a, kao i cijelo međunarodno pravo, postaju besmislene, a SAD, imperator, svjetski policajac i najveća prijetnja za svjetski mir.

Mir kojeg NATO želi osigurati je neka vrsta ograničenog mira za dio Evrope i Sjeverne Amerike kako bi se očuvala stabilnost kapitalističkog poretka, ali na ostali svijet taj se mir ne odnosi. SAD i ostale zapadne sile mogu pribjegavati nasilju protiv nepodobnih, neposlušnih i slabijih širom većine svijeta.

NATO nije, niti može biti, zaštitnik većine polurazvijenih i razvijenih država i naroda jer on brani poredak, a ne zemlju. On brani neravnopravnost i nikada ne bi branio socijalizam. NATO može samo štititi vlast onih manjina u tim državama koje u svom interesu i interesu svjetskog kapitala, a na štetu najširih narodnih i nacionalnih interesa, održavaju i produbljuju nejednakost.

Sve to naravno vrijedi i za zemlje nastale na prostoru bivše Jugoslavije. NATO može biti zaštita samo onih snaga koje su uz asistenciju svjetskog poretka opljačkale sva materijalna i društvena dobra koja su radni ljudi stvorili do secesije 90-ih i time stekle ekonomsku i političku moć i tu moć sistematski dalje reproduciraju i jačaju.

Ni po svojoj prošlosti, ni po svojim interesima u budućnosti, zemlje nastale na prostoru bivše Jugoslavije ne pripadaju krugu imperijalističkih sila, mada su neke od njih u prošlosti bile od tadašnjih imperijalnih sila iskorištene: pretvaranjem svojih teritorija u zaštitni kordon ili ratujući na tuđim frontovima, u korist tuđih imperijalnih interesa. Stoga, niti mogu očekivati da će ih razviti multinacionalne korporacije i strane banke pa ne treba ni tražiti zaštitu od tih krugova, a još manje ratovati za njihove interese. Naprotiv, kao male i polurazvijene zemlje, ako žele svoj opstanak i razvoj, moraju se svrstati na stranu one većine koje svoj prioritet vide u pravednijim ekonomskim i političkim odnosima i autentičnom razvoju izvan imperijalnog saveza moćnih koga brani NATO. U NATO savezu svi mi gubimo i posljednji atom svoje suverenosti, ali i dostojanstvo naroda koji se nekada, u svojstvu arhitekata nesvrstanih, borio za bolji i humaniji svijet protiv svakog imperijalizma.

Recentni događaji, koje eufemistički nazivaju ekonomskom ili monetarnom krizom, iako se radi o krizi sistema, upućuju na to da je kapitalizam odigrao svoju povijesnu misiju i nije više u stanju odgovoriti na potrebe čovječanstva te je nužno potrebno da siđe s društvene scene jer je budućnost svijeta determinirana alternativom: socijalizam ili barbarstvo.

Vladimir Kapuralin,

predsjednik Socijalističke radničke partije Hrvatske

15 GODINA NATO AGRESIJE

Drage drugarice i drugovi,

dragi prijatelji,

sve Vas srdačno pozdravljam ispred Saveza komunističke omladine Jugoslavije. Iskoristiću priliku da pozdravim naše prijatelje iz Beogradskog foruma, koji su organizovali i ovaj skup povodom tragičnog jubileja 15 godina od zločinačke NATO agresije. Takođe, pozdravljam naše drugove iz Svetske federacije demokratske omladine, kao i drugove iz Svetskog saveta za mir. Dozvolićete mi da posebno pozdravim brojne delegate komunističkih partija, komunističkih omladina i drugih komunističkih frontovskih organizacija koji su i danas ovde sa nama, i to ne samo zato što ja predstavljam jednu komunističku organizaciju, već zbog toga što su te organizacije organizovale najmasovnije proteste u svojim zemljama tokom bombardovanja naše zemlje.

Drugarice i drugovi,

NATO pakt je osnovan kao udarna pesnica zapadnog imperijalizma, u cilju interesa odbrane krupnoga kapitala i porobljavanja drugih naroda. SAD i zemlje EU-a su imale odlučujuću ulogu u njegovom stvaranju. Ove zemlje su od osnivanja ovog zločinačkog pakta vodile agresivnu politiku prema miroljubivim narodima, a imale su vodeću ulogu u razbijanju SFR Jugoslavije, dok se kontinuitet te politike ogledao u zločinačkoj NATO agresiji na SR Jugoslaviju, a kasnije secesiji Južne srpske pokrajine Kosova i Metohije. NATO pakt je, bez odobrenja Saveta bezbednosti UN, uništavao 78 dana jednu suverenu zemlju. Ta agresija je odnela preko 4000 života (uglavnom civila), preko 10.000 ih je bilo ranjeno, uništavana su industrijska postrojenja, putevi, domovi, gađani su civilni objekti, a celokupna operacija „Milosrdnog anđela“ je začinjena kasetnim bombama i osiromašenim uranijumom. Kasnije posledice bombardovanja i zagađenja životne sredine ogledaju se u  povećanom broju obolelih od karcinoma za 20%, dok su smrtni slučajevi porasli za 25%, a porast leukemije i limfona za čak 110 %, dok je njihova smrtnost uvećana za čak 118%. Takođe, zagađivanje reka, zemljišta i drugih delova ekosistema ima dalekosežne posledice po stanovnike naše domovine. Po sličnom scenariju, nepoštujući međunarodno pravo i volju naroda NATO pakt je kasnije mimo odobravanja međunarodne zajednice stvarao brojna žarišta: u Afganistanu, Iraku, Libiji…

NATO pakt nije uspeo da slomi otpor naroda Jugoslavije zločinačkom agresijom, ali je uspeo preko pete kolone da u petooktobarskom puču 2000. godine ispuni svoje ciljeve i pretenzije. Od tad, pa do danas, marionetski režimi počev od Koštunice i Đinđića na čelu, preko Borisa Tadića, a zaključno sa Dačićem i Vučićem, su se smenjivali. Zajedničko ovim režimima je da su sve radili po nalogu Brisela i Vašingtona. SR Jugoslavija je nakon petooktobarskog puča odmah pristupila lihvarskim institucijama u službi imperijalizma MMF-u i Svetskoj banci, Partnerstvu za mir, koji je prva stepenica u ulaska u NATO, zatim je počela da se zadužuje kod zapdnih kreditora, dok je sa druge strane domaći finasijski sektor uništen. Marionetske vlasti su odmah prionule „radu“ približavanja Srbije imperijalističkoj tvorevini EU, koja je u službi krupnog kapitala i tamnica naroda. U skladu sa takvom politikom, izvršena je deindustrijalizacija zemlje, a fabrike, koje je radni narod stvarao decenijama u doba socijalizma su otete i poklonjene domaćim tajkunima i stranom krupnom kapitalu. Rudna i prirodna bogadstva su rasprodata budzašto. Zdravstvo je sistematski uništavano, a iz godine u godinu se sve više favorizuju privatne usluge u zdravstvu na uštrb državnih. Znanje se postepeno pretvara u robu, a ekstremna komercijalizacija obrazovanja otpočinje primenom Bolonjske deklaracije 2006, koja je potpisana 2003. godine. Državna zajednica Srbije i Crne Gore 2005. godine potpisuje sporazum koji NATO paktu omogućava nesmetano kretanje po putevima Srbije, a da su pritom njihovi pripadnici oslobođeni bilo kakve odgovornosti. Po nalogu imperijalista sa zapada, Srbija 2006 godine donosi ustav, koji je zaokružio proces restauracije kapitalizma, ukinuvši dominaciju društvenog oblika svojine i vlasničke strukture nad sredstvima za proizvodnju, dok je sa druge strane legalizovao pljačkanje građana privatizacijom i po ugledu na onome na čemu se zanivaju ustavi u EU uveo neprikosnovenost privatne svojine. Takođe, ovim ustavom Kosovo i Metohija je dobilo znatno labaviji status, kao i Autonomna pokrajina Vojvodina, čime je data mogućnost pravljenja novih satelita od strane imperijalizma i dodatnog usitnjavanja naše zemlje. SR Jugoslavija koja je trebalo da bude nukleus obnavljanja SFR Jugoslavije je 2006. na nameštenom referendumu uz pomoć marionetskog režima u Crnoj Gori, na čelu sa Milom Đukanovićem razbijena, što se uklapa u kontinuitet politike imperijalizma u daljem procesu razbjanja SFRJ. Jedna od završnih faza u procesu razbijanja SFRJ je učinjena od strane proimperijalističkog režima Dačića i Vučića, koji su potpisali Briselski sporazum, koji je faktički priznao Južnu srpsku pokrajinu Kosovo i Metohiju kao nezavisnu državu.

Sve nabrojane okolnosti su doprinele da danas u Srbiji mladi ljudi nemaju, niti vide u njoj ikakvu budućnost. Marionetski režimi u Srbiji, po nalogu i uzoru na EU, uspešno sprovode politiku u kojoj je preko 50% mladih nezaposleno, školarine na univerzitetima u Srbiji po ceni koštanja su na četvrtom, dok su plate od najnižih u Evropi, a uz to, studenti koji su navršili 26 godina gube pravo na besplatno lečenje. Stipendije nisu u skladu sa minimumom u skladu sa životnim standardom, a još su i neredovne. Mladi su primorani da volontiraju (kako bi navodno stekli poslovno iskustvo), a retko ko se od njih stvarno i zaposli, a onaj koji ima tu „sreću“ često je neprijavljen, ili radi na minimalcu, bilo da je slučaj da rade kod domaćih tajkuna, ili stranog krupnog kapitala. Sa tržišnom logikom kapitala, odnosno protokom ljudi, roba i usluga, mladi, svršeni kadrovi, svoju sreću traže van Srbije. To je uglavnom visokoobrazovani kadar, koji uglavnom radi za mnogo manji novac, nego što bi radio radnik iz zemlje u koju se on odselio, jer on nema izbor. Takva situacija predstavlja veliki problem za budućnost jedne zemlje, jer društvo koje je ulagalo u određenog kadra ostaje bez njega, a njegovo znanje koristi neka druga zemlja, koja je dobila gotovog kadra. Ovo je jasan pokazatelj da u takvoj utakmici siromašne i nerazvijene zemlje nemaju nikakvu šansu naspram onih razvijenih, imperijalističkih zemalja, koje su centar krupnoga kapitala.

Pored toga okupacija se vrši preko masovnih medija, obrazovnih institucija, školskih udžbenika, državnih institucija… sve u cilju očuvanja postjećeg kapitalističkog sistema. Tako smo mi u Srbiji danas svedoci revizije istorije, kako one koja se tiče Drugog svetskog rata, tako i one, koja nam je bliža, a tiče se NATO bombardovanja. Šta je zajedničko ovim fenomenima? Zajednička im je okupacija. Stoga, danas, kada se kapitalistički sistem nalazi u sistemskoj krizi, marionetske vlasti rehabilituju svoje ideološke pretke, odnosno one koji su bili u kolaboraciji sa naci – fašističkim okupatorom. Svakako da se oni plaše revolucije, koja je iskorenila glad, nepismenost, izvršila industrijalizaciju i elektrifikaciju, omogućila svakom pojedincu da se školuje i leči, da ima krov nad glavom, sve ono što je Zapadni imperijalizam uz pomoć NATO pakta narodima Jugoslavije oduzeo njenim razbijanjem i uspostavljanjem marionetskih režima koji su čitav ovaj prostor za čitavu jednu istorijsku epohu vratili unazad. U proteklih 14 godina, proimperijalistički režimi ćute o NATO ageresiji. Mada, njihova drskost ide do te mere da iza kulisa rade sve na tome da Srbiju uvuku u ovaj imperijalistički savez. Ono što je, takođe, poražavajuće i pokazuje pravi karakter vazalskog odnosa Srbije prema Briselu i Vašingtonu je i to što na našoj teritoriji slobodno funkcionišu organizacije i političke partije koje se zalažu za pridruživanje Srbije NATO paktu. Srbija je 2011. godine bila domaćin NATO samita, a 2013. godine organizovan je NATO omladinski samit koji je imao za cilj da prenese mladim ljudima neophodnost pristupanja Srbije ovoj organizaciji krupnoga kapitala, jer će u suprotnom biti u „bezbedonosnom“ riziku. Praksa je pokazala da je NATO pakt najveći bezbedonosini rizik danas u svetu, a to su na svojoj koži osetili ljudi u Srbiji kad je bombardovana od strane istog, što na ovim skupovima naravno nije spomenuto. U oba slučaja naša organizacija je iskazivala protest, želeći na taj način da ukaže javnosti na problem koji stvara NATO pakt od svog osnivanja do danas.

Danas u uslovima krize, mladima koji najviše trpe, čiji je bes i gnev opravdan, nude se brojne lažne alternative, koje su navodno protiv NATO pakta, a čiji je cilj upravo odbrana krupnog kapitala i NATO pakta. S jedne strane su tu umiveni fašisti, čija vršljanja možemo videti danas u Ukrajini (SVOBODA i DESNI SEKTOR), Venecueli, Grčkoj (ZLATNA ZORA), Mađarskoj (JOBIK) i mnogim drugim zemljama. Fašizam je svakako najveće zlo koje se pojavilo u istoriji čovečanstva i on je svakako poslednji bedem odbrane krupnoga kapitala, a svakako da predstavlja njegov najekstremniji oblik. Drugu stranu medalje predstvljaju tzv. levičarske partije poput SIRIZE u Grčkoj, DI LINKEA u Nemačkoj i slično, koje služe za tupljenje revolucinarne oštrice, koje su protiv izlaska zemalja u kojima deluju iz imperijalistčke tvorevine EU, koje imaju socijaldemokratsku orijentaciju, odnosno su na strani krupnoga kapitala jer umesto socijalne transformacije društva, zagovaraju reformu postojećeg – što je nemoguće.

Mladi ljudi se danas susreću sa mnogobrojnim izazovima, kako u Srbiji, tako i u čitavom svetu. Imperijalizam je najviši stadijum u razvitku kapitalizma, a njegova udarna pesnica je NATO pakt. Danas mi živimo u sistemskoj kapitalističkoj krizi, a iz njegovih protivrečnosti on se ne može izvući. Ceo svet se uverio u činjenicu da je cilj zapadnog krupnog kapitala da preko NATO pakta obezbedi ekonomsko potčinjavanje i da raspolaže sa prirodnim resurisima drugih naroda. Srbija, kao i narodi Balkana, su odličan primer njihovih ciljeva.

Stoga mi poručujemo DA MIRA, SLOBODE I PRAVDE NEMA BEZ UNIŠTENJA KAPITALIZMA! Socijalne transformacije društva, napretka i ekonomskog prosperiteta nema dok NATO drži Balkan i Srbiju pod okupacijom. Nato ubice – napolje iz Srbije! Nato – napolje sa Balkana! Balkan pripada balkanskim narodima!

Aleksandar DJenić