Tridesetak članova SRP-a i Društva Josip Broz Tito, 4. 7. 2026. u Puli, tradicionalno je obilježilo 4. juli, Dan borca uz polaganje vijenca i odavanje počasti preminulim borcima NOB-e i žrtvama fašističkog terora. Prigodni govor održao je predsjednik SRP-a Pula Davor Rakić.
Poštovani drugarice i drugovi, građani Pule, potomci partizanskih heroja, antifašistička omladino,
okupili smo se da bi obnovili zavjet koji su prije 85 godina, 4. jula 1941., položili komunisti i rodoljubi Jugoslavije kada su digli ustanak protiv najvećeg zla čovječanstva. Toga dana u okupiranom Beogradu, Politbiro Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, predvođen drugom Titom, donio je povijesnu odluku: pokrenuti oružani ustanak! Toga dana kad je nacistička čizma gazila Evropu, kad su kvislinzi, ustaše, četnici, nedićevci i drugi, harali našom domovinom, Partija je pozvala narode Jugoslavije da ustanu. Nije to bio poziv na pasivno trpljenje, već na aktivni otpor. I taj poziv nije došao niotkuda. Bio je plod višegodišnje borbe, iskustava stečenih na frontovima Španije, u ilegalnim ćelijama, u štrajkovima i pobunama radnika i seljaka.
Tog dana je, u vili na Dedinju, Politbiro Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, donio sudbonosnu odluku: nema čekanja, nema pokornosti, oružje u ruke, sav narod u borbu! Bio je to čin koji je odredio sudbinu naših naroda za generacije koje dolaze. I danas, iz ove perspektive, moramo se zapitati: što znači biti borac u vremenu kad se čini da je imperijalizam pobijedio, kad se fašizam ponovno šepuri našim ulicama, kad se radnička klasa guši u bijedi, dok se malobrojni bogate na njenoj muci?
Dozvolite mi da vas podsjetim na historijski kontekst tog dana. Hitlerova Njemačka i fašistička Italija okupirale su Jugoslaviju i raskomadale je u krvavom aprilskom ratu. Kvislinzi su digli glave i započeli bratoubilački rat, nastojeći uništiti sve ljudsko u ovoj zemlji. Monarhija je pobjegla, buržoazija se poklonila okupatoru, a crkveni velikodostojnici blagosiljali su koljače. I tada, u najdubljem mraku, Partija je pozvala narode Jugoslavije da se dignu. Nije to bio poziv na osvetu, nego na oslobođenje, oslobođenje od okupatora, ali i od vlastite izdajničke gospode koja je stoljećima ugnjetavala radnog čovjeka.
Taj dan, 4. jul, postao je simbolom borbenog duha, kada se narodna vojska počela stvarati iz ničega. I u Istri, ovdje u Puli, taj plamen se razbuktao. Istra je već bila premrežena antifašističkim otporom još od dvadesetih godina, kada su rudari iz Labina 1921. podigli Labinsku republiku, prvu antifašističku pobunu u svijetu. A 1941. i 1942., građani Istre, radnici pulskog Arsenala i Uljanika, seljaci iz Vodnjana i Barbana, odlazili su u partizanske odrede, u Učku, u Ćićariju, u Gorski kotar. Stvarali su prve udarne čete, prve narodnooslobodilačke odbore, prve ćelije nove, socijalističke vlasti. U septembru 1943., kapitulacijom Italije, Istra je eksplodirala. Podignut je općenarodni ustanak, a odluke donesene u Pazinu 13. septembra 1943. o priključenju Istre matici Hrvatskoj i Jugoslaviji, bile su vrhunac te borbe. To su odluke koje su potvrdile volju naroda i koje je AVNOJ ozakonio.
I tu leži suština: borba nije bila samo za protjerivanje okupatora, već i za novo društveno uređenje. Partizani nisu ginuli da bi se vratili kraljevi, biskupi, žandari, bogataši i strani eksploatatori. Ginuli su za slobodu, za bratstvo i jedinstvo, za društvenu pravdu. Zato je pobjeda 1945. bila potpuna: stvorena je socijalistička federativna republika, provedena je agrarna reforma, nacionalizirana je imovina izdajnika i počela je izgradnja zemlje u kojoj su radnici upravljali tvornicama; u kojoj su svi imali pravo na besplatno školovanje i liječenje; u kojoj su se gradili putevi, pruge, hidrocentrale, brodogradilišta i tvornice. Na razvalinama zaostale polukolonijalne tvorevine podignuta je moderna, suverena zemlja, poštovana u cijelom svijetu.
Kakva je naša stvarnost danas u Hrvatskoj? Stvarnost izdaje antifašizma! Dok se mi danas sjećamo Dana borca, dok polažemo vijence i pjevamo partizanske pjesme, zvanična državna politika sramotno revidira povijest. Ustaški zločinci se relativiziraju, a partizani proglašavaju “zločincima”. Ulice su preimenovane po fašistima, a spomenici NOB-u se ruše ili zanemaruju. Nedavno u Hrvatskoj svjedočili smo nasilnim napadima na antifašiste koji su obilježavali Dan pobjede. To nije incident – to je politika. Politika države koja je nastala na antifašističkim temeljima ZAVNOH-a i AVNOJ-a, ali koja te temelje sistematski minira.
Drugarice i drugovi, ovo nije svijet za koji su ginuli pali borci. Njihova krv traži odgovor od nas. A odgovor ne može biti samo sjećanje i poštovanje, odgovor mora biti borba. Jer fašizam se ne pobjeđuje nostalgijom, nego organiziranom akcijom radnih ljudi. Nije dovoljno reći “Smrt fašizmu” na komemoracijama, moramo obnoviti antifašizam 21. stoljeća koji će ujediniti sve eksploatirane, bez obzira na naciju ili vjeru, koji će se suprotstaviti ne samo fašizmu, nego i neoliberalnoj pljački, NATO imperijalizmu, Europskoj uniji i domaćoj tajkunskoj mafiji. Antifašizam koji će ponovo podignuti crvenu zastavu socijalizma i internacionalizma!