Socijalistička radnička partija Hrvatske (SRP) daje punu i nedvosmislenu podršku akciji „Dok ministar baca svjetlo, žene ostaju u mraku“, koja se održava danas u 17 hrvatskih gradova i općina povodom Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama.

Ovo nije još jedna prigodna akcija. Ovo je krik upozorenja žena koje više ne prihvaćaju šutnju, izgovore i institucionalno prebacivanje odgovornosti u 21. stoljeću nakon duge borbe za svoja ženska, ljudska prava.

Dok politički predstavnici govore o napretku, strategijama i „svjetlu“, stvarnost brojnih žena izgleda potpuno drugačije. Žive sa strahom, prijetnjama i nasiljem, a sustav koji bi ih trebao zaštititi prečesto reagira tek onda kada više nema što zaštititi.

Nasilje nad ženama nije obiteljska stvar. Nije privatni problem. Nije incident. To je društveni problem i politička odgovornost države.

Posebno je neprihvatljivo svako nastojanje da se odgovornost za posljedice nasilja posredno prebacuje na žene – zato što su prijavile, povukle prijavu, ostale u nasilnom odnosu ili ga pokušale napustiti. Nijedna odluka žene ne oslobađa nasilnika odgovornosti, niti državu njezine obveze da pruži zaštitu.

Ako institucije znaju da nasilje postoji, moraju djelovati. Ako postoje prijetnje, moraju ih ozbiljno procijeniti. Ako postoje ranija upozorenja, moraju ih povezati i postupati. Ako sustav zakaže, mora postojati jasna odgovornost za taj propust.

Ne prihvaćamo kulturu u kojoj se nakon ubojstva žene održavaju konferencije za novinare, izražava žaljenje i najavljuju nove mjere, a zatim se sve nastavlja po starom.

Ženama ne trebaju suosjećajne izjave nakon tragedije. Trebaju zaštita prije tragedije.

SRP zato podržava zahtjeve žena za učinkovitijim sustavom zaštite, ozbiljnom procjenom rizika, odgovornim radom institucija, učinkovitijim procesuiranjem nasilnika i trajnim ulaganjem u službe i organizacije koje pružaju pomoć ženama žrtvama nasilja.

Borba protiv nasilja nad ženama ne može se svesti na jedan dan u godini.

Ona zahtijeva promjenu društvenih odnosa u kojima se nasilje tolerira, prikriva ili relativizira, ali i stvaranje materijalnih uvjeta u kojima žena može napustiti nasilni odnos bez straha da će ostati bez krova nad glavom, prihoda ili osnovne sigurnosti. Jer ženi koja je ekonomski ovisna, socijalno nezaštićena i bez dostupne pomoći mnogo je teže može pobjeći od nasilja.

Zato SRP smatra da se borba protiv nasilja nad ženama mora povezati s borbom za socijalnu sigurnost, dostojanstven rad, dostupno stanovanje, javne i dostupne socijalne službe te stvarnu ekonomsku neovisnost žena.

Nećemo prihvatiti da se žene poziva na oprez, dok se od institucija ne zahtijeva odgovornost. Nećemo prihvatiti da se nasilje proglašava „privatnim problemom“, dok njegove posljedice postaju javna tragedija. Nećemo prihvatiti da se nakon svakog femicida govori kako se „ništa nije moglo učiniti“ ako su prije tragedije postojala upozorenja i mogućnosti za djelovanje.

Istanbulska konvencija ne smije ostati mrtvo slovo na papiru. Hrvatska je ratificirala Istanbulsku konvenciju, međutim, njezino postojanje u zakonima samo po sebi ne znači da je nasilje nad ženama nestalo. Konvencija mora značiti stvarnu zaštitu žrtava, prevenciju nasilja, odgovornost počinitelja i učinkovito djelovanje institucija. Ne prihvaćamo licemjerje u kojem se formalno prihvaćaju međunarodni standardi zaštite žena, dok se istodobno toleriraju društvene i političke pojave koje ženama ponovno određuju mjesto u društvu – iza muškarca, u kući i pod njegovom kontrolom.

„Klečavci“ nisu samo slika s trgova – oni su simptom društva u kojem se dovodi u pitanje ženska prava. SRP upozorava i na javno djelovanje organiziranih skupina, koje pod krinkom molitve zagovaraju povratak žena tradicionalnim i podređenim društvenim ulogama. Kada se od žena traži poslušnost, podređenost i povratak u isključivo tradicionalne obiteljske uloge, to nije pitanje privatne pobožnosti. Kada takve poruke ulaze u javni prostor i postaju politički zahtjevi, riječ je o društvenom i političkom pitanju položaja žena.

Dosta je mraka! Podržavamo žene koje danas izlaze na ulice. Podržavamo njihovo pravo da traže sigurnost, pravdu i odgovornost. Podržavamo sve one koji se svakodnevno bore protiv nasilja, mizoginije i društvene ravnodušnosti.

Nasilje nije sudbina. Šutnja nije rješenje. Žena nije kriva za nasilje koje trpi. Institucije moraju djelovati prije nego bude prekasno.

SRP ostaje uz žene – ne samo riječima, nego u borbi za društvo stvarne socijalne i rodne ravnopravnosti u kojem će sigurnost, dostojanstvo i ravnopravnost biti pravo svake žene.

21. 9. 2026.

Socijalistička radnička partija Hrvatske

U prilogu donosimo politički stav SRP-a prema „ženskom pitanju“ u Hrvatskoj

 

Već tradicionalno, i u pravilu licemjerno, u društvu se „ženska pitanja” aktualiziraju pred Dan žena, 8. marta, da bi već sutradan svi zaboravili mnoge činjenice, obećanja, akcije do sljedeće godine kad će se opet sjetiti ugroženih ženskih prava, diskriminacije, nasilja, neprovođenja zakona i dr.

 

Kapitalističko društvo ima konzervativne i tradicionalističke stavove po pitanju žena i nije ih u stanju pozitivno razriješiti, kao ni mnoge druge društvene proturječnosti, jer se temelje na ekonomskoj neravnopravnosti, diskriminaciji i ovisnosti, čime su žene osuđene na političko i društveno ropstvo. Uz to, ne postoji ni politička volja da se položaj žene poboljša i da se u tom cilju koriste i međunarodna iskustva. Zato i ne treba od buržujskih ženskih pokreta i građanskih političkih stranaka očekivati rješenje svojih prava, jer je to dio šireg društvenog pitanja i traži potpunu promjenu društvenih odnosa, zapravo potpunu demontažu izrabljivačkog društvenog sustava. Sve drugo je kozmetika. Stoga će svoja prava ostvariti tek stjecanjem ekonomske neovisnosti, a time političke, društvene i socijalne, a što jedino pruža korjenita transformacija nehumanog društva u socijalističko, koje oslobađa rad i čovjeka.

 

Borbu za prava žena danas se mora sagledavati u širem kontekstu kao dio borbe za osnovna ljudska prava. Negativni trendovi u društvu, kojih smo svjedoci i ne idu u prilog toj borbi, a to su opći porast nasilja svih oblika: u obitelji, vršnjačko nasilje, navijačko nasilje te sve češćeg uplitanja crkve u mnoge segmente društva – u ovom slučaju u ograničenju prava žena na slobodu izbora, pobačaj i dr., uz stalni rast ksenofobije, profašističke ideologije, rasizma, netolerancije i mržnje, rezultiraju općom erozijom mnogih do sada stečenih prava, kao i sve agresivnije nametanje klerokonzervativnih rješenja koja idu na izmjenu, degradacijom postojećih zakona. Danas, kada agresivna desnica svom žestinom nasrće na mnoge dosegnute vrijednosti i povijesne činjenice, u najtežem su položaju zapravo žene. Licemjerima su puna usta spolne jednakosti, ali žene ostaju potplaćene, niže rangirane, omalovažene, a u reproduktivnom smislu su svedene na inkubator.

 

Žalosna je činjenica da su žene danas u Hrvatskoj, s početka 21. stoljeća, sve više ugrožene. Njihov položaj u društvu je sve teži, na što nedvojbeno ukazuju brojne činjenice (i statistike) erozije ženskih prava kao i sve veći broj ženskih organizacija, agencija, „ženskih kuća” i drugih oblika samoorganiziranosti žena kao odgovor na neadekvatnu zaštitu i nebrigu institucija te neprovođenje zakona. Usprkos usvojenoj Istanbulskoj deklaraciji, sve je duži popis umorenih i zlostavljanih žena u obitelji; diskriminiranih na radnom mjestu s nižim primanjima za 20 i više posto u odnosu na muške kolege, uz teže zapošljavanje, napredovanje i češće otpuštanje; pomaknuta im je dobna granica za stjecanje pune mirovine u ime „ravnopravnosti”; smanjivanje prava rodilja i majčinstva; sve učestalije osporavanje osobnog izbora na pobačaj govori o nedovoljnoj brizi društvenih institucija pritisnutih tradicionalizmom, socijalnom neosjetljivošću, posebno za ženska pitanja. Vlast, umjesto da radi na provođenju postojeće zakonske regulative koja prate problematiku žena, obitelji i društva te njenom poboljšanju, tolerira sve agresivniju kampanju ultrakonzervativnih snaga koje zagovaraju reviziju stečenih prava žena, dovodeći do eskalacije nasilja i netrpeljivosti te nemira i nesigurnosti u društvu. Kada bi prioritetni interes bila demografska obnova zemlje, bez lažne patetike i demagogije, znači ulaganje više sredstava u poboljšanje uvjeta života i rada žene i obitelji, dakle više za vrtiće i jaslice, savjetovališta za roditelje, više stručnih ustanova za djecu s posebnim potrebama i rijetkim bolestima te suvremenog odgoja djece oslobođenog tradicije i predrasuda, moderniziranje rodilišta, proširenje prava majki i djece, podizanje standarda, sigurnosti rada i materijalne baze, ostvarile bi se šanse za mnoge nove obitelji, pokazalo bi da se je vlast ozbiljno pristupila rješavanju akutnih problema. Tek tada bi vjerovali da nepovoljna statistika, koja ukazuje na dugoročnu neodrživost takvog stanja, nije samo suhoparni prikaz, već poticaj stvarne brige za ženu kojom će se postići realne, makar i malene, promjene na bolje.

 

Iako u pogledu visokog obrazovanja nadilaze muške kolege, kao i veće uspješnosti u procesima vođenja radnih subjekata, diskriminacija žena se uporno nastavlja, naročito u političkoj sferi u organima upravljanja, ekonomskoj zavisnosti, sivoj ekonomiji i nezaposlenosti i drugim oblastima, i postala je gotovo normalna. U Hrvatskoj je vidljivo organizirano i institucionalizirano nasilje nad ženama kao normalno, iskazano kroz dominaciju patrijarhata, konzervativizma i velikog utjecaja Crkve. Shvativši to, žene se ponovno bude iz sna da će im muške kolege dobrovoljno „dopustiti” ravnopravnost. Stoga, zadnjih godina, žene konačno napuštaju svečarsko obilježavanje nekadašnjih uspjeha i izlaze na ulice naših gradova, organiziraju noćne marševe, tribine, javne nastupe i druge oblike, radikalizirajući svoje zahtjeve koji se očitavaju na parolama poput „Ustajte prezrene na svijetu”, „Glasne i borbene”, “Ne dijelimo cvijeće, slavimo žene”…