U subotu, 12. septembra, na hipodromu u Lipici obilježena je 81. godišnjica priključenja Primorske matičnoj domovini Sloveniji u Jugoslaviji. Prisutnima su se obratila dva govornika: gradonačelnik Lipice i predsjednica Republike Slovenije Nataša Pirc Musar.
Događaju je prisustvovao veliki broj ljudi, oko 5.000, pretežno iz Primorske, ali i iz drugih krajeva Slovenije te prekograničnih Slovenaca. Od ostalih, događaju su prisustvovali članovi organizacije YU centar Tito iz Beograda, delegacije antifašista iz Hrvatske, kao i pun autobus članova Društva Josip Broz Tito iz Pule i Istre, među kojima su bili i članovi SRP-a, te autobus s antifašistima iz Rijeke.
Nisam čuo da je bilo tko od njih spomenut ili pozdravljen od strane protokola.
Održan je bogat kulturno-umjetnički program koji je uključivao dvije konjičke točke i nastup velikog broja djevojaka i mladića tinejdžerske dobi. Po mojoj subjektivnoj procjeni, u programu je sudjelovalo više od 800 učesnika.
U svom govoru, predsjednica Nataša Pirc Musar usredotočila se na patnju i stradanja kojima je domaće stanovništvo bilo podvrgnuto tokom fašističkog terora između dva svjetska rata. Taj teror, osim fizičkog trpljenja, uključivao je i duhovno nasilje: zatiranje obrazovanja, kulture i jezika, drugim riječima – zatiranje identiteta.
Osvrnula se na početke otpora kojim se narod suprotstavio nadirućem fašizmu od samog početka. Spomenula je revolucionarne organizacije Borba i TIGR, akronim za Trst, Istru, Goricu i Rijeku. Govorila je i o duhu otpora proizašlom iz kulturnog stvaralaštva rano preminulog pjesnika s Primorskog Krasa, Srečka Kosovela.
Kao što obično biva u takvim prilikama, prilikom javnog nastupa osobe iz političkog života više je rečeno onime što nije rečeno nego onime što jest. Taj gromoglasni muk neizrečenog često nadglasuje ono što je izgovoreno. Tako je bilo i ovaj put.
Kada bi skupu prisustvovao netko tko nema osnovno povijesno znanje o događajima koji su prethodili priključenju Primorske, nakon ovog govora teško bi mogao razumjeti što se zapravo obilježava.
Prisutni nisu čuli je li u međuratnom razdoblju, osim pripadnika Borbe i TIGR-a, još netko organizirao otpor. Nisu čuli da je to činila i Komunistička partija Italije, u čijim su redovima bili Talijani, Slovenci i Hrvati s okupiranih područja. Mnogi od njih bili su hapšeni, deportirani u logore ili suđeni pred Specijalnim sudom za zaštitu države u Rimu. Izricane presude kretale su se od višegodišnjih kazni zatvora do smrtnih kazni strijeljanjem.
Uz najbolju volju, pobjeda, a time i sloboda, nisu mogle biti postignute samo dobrom voljom potlačenih ili kulturnim pregalaštvom. U ratnim okolnostima, valjda, bila je potrebna i borba.
Ta je borba spomenuta samo jednom, i to u pasivu rečenice:
„Upor na Primorskem ni živel le v skrivnih organizacijah in partizanskem osvobodilnem boju, temveč tudi v besedi, kulturi in umetnosti.“
U slobodnom prevodu: „Otpor u Primorskoj nije bio prisutan samo u ilegalnim organizacijama i partizanskom oslobodilačkom ratu, već također u riječi, kulturi i umjetnosti.“
Ni riječi nije rečeno o Osvobodilnoj fronti, koja je pokrenula ustanak u Sloveniji, niti o vodećoj ulozi Komunističke partije prilikom pokretanja ustanka. Nije bilo riječi ni o organizacijskoj strukturi Narodnooslobodilačke borbe kao jednom od originalnih primjera uspješnog organiziranja i vođenja otpora u okupiranoj Evropi.
Ni riječi o ulozi vrhovnog komandanta partizanske vojske Josipa Broza Tita, kao ni o diplomatskoj borbi jugoslavenskih diplomata, uz doprinos poštenog klera, koji su za zelenim stolom na mirovnoj konferenciji u Parizu uspjeli potvrditi rezultate oružane borbe.
Na kraju krajeva, nije spomenut ni pravni dokument – Akt o priključenju, odnosno Proglas kojim se traži priključenje Primorske, donesen na Vrhovnom plenumu Osvobodilne fronte slovenskega naroda, održanom 15. septembra 1943. godine na položaju – ponavljam, na položaju, a ne u kancelariji kulturnog doma. Sapienti sat.
Dokument je kasnije potvrđen 29. novembra 1943. godine na II. zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu.
Ono što je propustila predsjednica, odradili su članovi pjevačkog zbora Pinko Tomažić iz Trsta. Nakon završetka službenog dijela programa, u kojem su i sami učestvovali, na zadovoljstvo velikog broja prisutnih nastavili su s izvođenjem revolucionarnih pjesama iz svog repertoara.
Dodatak
Završne operacije za oslobođenje Primorske izveli su borci IV. armije u sklopu Riječke operacije. U njezinom sastavu bilo je oko 80.000 vojnika, među kojima su bili 7. i 9. slovenski korpus, kao i hiljade boraca iz cijele Jugoslavije, najviše Hercegovaca i Dalmatinaca.
IV. armija je na svom ratnom putu oslobodila Dalmaciju, otoke, Kvarner, Istru i Primorsku te prodrla u Trst. Sukob je završen 7. maja 1945. godine predajom 16.000 njemačkih vojnika i tri generala 97. armijskog korpusa Wehrmachta 4. korpusu IV. jugoslavenske armije.
Od 1. marta 1945. godine više se nije koristio naziv „partizani“, već je to postala regularna jugoslavenska vojska.
Na tom su putu hiljade njih položile svoje živote.
Oslobođenje niti jednog pedlja domovine ne možemo promatrati kao izolirani lokalni poduhvat, nepovezan s ukupnom borbom svih naroda i narodnosti.
Ignoriranje presudnih činjenica zaslužnih za pobjedu i priključenje otuđenih dijelova, osim što predstavlja negaciju povijesnih zbivanja, uvreda je i poniženje za sve one koji su u toj borbi položili svoje živote i, po toj definiciji, predstavlja anticivilizacijski čin.
Pula, 22. septembra 2026.
Vladimir Kapuralin