- listopada 2026., lučki radnici u 22 zemlje svijeta u čak 114 luka, od Trsta i Kopra preko Hamburga i Pireja pa sve do Valencije, podigli su glas protiv rata, militarizacije i pretvaranja europskih luka u tranzitne točke za izvoz oružja.
U Trstu su tisuće ljudi izašle na ulice. Radnici pokazuju da luka nije samo mjesto utovara i istovara robe. Ona je i mjesto radničkog dostojanstva, solidarnosti i otpora nepravdi.
A što se događa u Hrvatskoj? Što se događa u Rijeci, gradu koji je izgrađen na luci, radništvu, brodogradnji i borbi za dostojanstvo čovjeka koji živi od svoga rada? Što se događa u drugim našim lukama: Zadar, Šibenik, Split, Ploče?
Muk!
U luci Rijeka djeluju 3 sindikata – ni glasa! Jedini od svih riječkih sindikata koji se oglasio je sindikat komunalnog društva Čistoće i njihov čelnik Ćenan Beljulji. Oni su svijetli primjer radničke solidarnosti i borbe za radnička prava. I drugim svojim akcijama pokazuju da se može izboriti za radnička prava.
Gdje su drugi radnički sindikati? Štite li oni radnika i njegova prava ili samo kukaju kako se ništa ne može, dok njihovi čelnici sjede u upravama uz obilne naknade.
Sindikat ne smije biti dekoracija uprave, niti produžena ruka politike da bi povremeno objavili fotografiju sa sastanka sindikata i uprave.
I onda se pitamo zašto sindikati slabe? Zašto se ne mogu organizirati da obrane radnička prava svojih članova. Stoga nije čudno da se sindikalni događaji koji imaju međunarodni značaj guraju pod tepih, svesrdno potpomognuti potplaćenim medijima.
Poslodavci su, kupujući čelnike sindikata, uspješno ušutkali radnike. U takvim okolnostima, kojima svjedočimo svaki dan, kada radnici šute, onda je sve u redu. Kada rijetki progovore, odjednom postaju problem. Tada se propituju njihovi motivi, prebrojavaju njihove pogreške, traže se političke pozadine, a njihove stvarne probleme gura se na margine. Poslodavci dobivaju prostor, političari mikrofone, uprave naslovnice, a radnik, onaj koji svakoga jutra ustaje, odrađuje smjenu i svojim rukama održava ovaj sustav na životu, često ne dobiva ni nekoliko minuta ili jednu novinarsku karticu pažnje.
Desetljećima i sustavno se stvara atmosfera u kojoj je radnik poželjan samo dok radi, šuti i ne postavlja pitanja. Ako koji progovori, tu je ucjena radnim mjestom koja se može provesti upravo radi šutnje ostalih.
Ali radnici ovoga grada nisu oduvijek bili nijemi promatrači vlastite sudbine. Sušački štrajk 1939. nije bio samo borba za plaću – bio je borba za ljudsko dostojanstvo, za pravo na glas i za uvjerenje da čovjek nije stvoren da bi cijeli život pognute glave služio tuđim interesima.
Spomen-ploča u Strossmayerovoj 7 nije samo komad kamena na zidu. Ona je opomena danas da se možemo organizirati, suprotstaviti nepravdi i javno izreći što mislimo.
Zato ne pitamo samo medije, nego i sindikate, radnike i građane Rijeke: tko vas je ušutkao?
Da li sami pristajete na to da vam je važnije ne zamjeriti se, podleći ucjeni, nego izboriti se za vlastito dostojanstvo ili su vas ušutkali poslodavci, politika, strah od gubitka radnog mjesta, podjele među sindikatima?
Sindikati bi trebali biti radnička snaga. Bez radnika nema luke. Bez radnika nema komunalnog sustava. Bez radnika nema grada, gospodarstva niti države, a bez slobodnog i hrabrog sindikalnog organiziranja nema ni stvarne demokracije. Društvo u kojem radnik mora šutjeti nikada nije slobodno
Rijeka ima radničku povijest. Ima svoje Sušačane, svoje štrajkaše i generacije ljudi koji nisu pristajali na poniženje. Imamo li danas dovoljno hrabrosti da budemo dostojni njihove sjene?
Poslodavci vam se čine moćnima samo zato jer klečimo i šutimo! Dignimo se na noge, organizirajmo se sindikalno sa sindikatima čiji čelnici neće biti u upravama pa ćemo vidjeti da moć poslodavca nije tolika.
4. 11. 2026.
Socijalistička radnička partija Hrvatske