Foto: http://www.minrex.gob.cu/es

“60 godina od službenog proglašenja kriminalne američke ekonomske blokade Kube”

Revolucionarna vlada osuđuje ekonomske, trgovinske i financijske sankcije, s kontinuitetom od više od 60 godina, koje su SAD službeno nametnule 3. veljače 1962. godine. Tog dana je tadašnji predsjednik John F. Kennedy izdao Proklamaciju 3447, kojom je nametnuo potpuni “Embargo na svu trgovinu s Kubom“,, prema odjeljku 620(a) Zakona o inozemnoj pomoći. To je dalo službeni status agresivnim i jednostranim ekonomskim mjerama protiv Kube nametnutima od pobjede revolucije u našoj zemlji.

Od tog trenutka, politika blokade i gospodarskog gušenja konsolidirana je kao srž strategije usmjerene na suzbijanje legitimnog prava Kubanaca na obranu svog suvereniteta i na stvaranje emancipatorskog projekta izvan imperijalističke dominacije.

Glavno opravdanje za ovu mjeru korištene u to vrijeme od strane SAD-a, bili su odnosi Kube sa socijalističkim zemljama, koji su navodno prekršili „načela interameričkog sustava” i predstavljale prijetnju sigurnosti Amerike i Zapadne hemisfere. S vremenom su se izgovori promijenili, ali su ciljevi ostali isti.

Najpreciznija definicija stvarnih ciljeva politike prema Kubi bila je već sadržana u memorandumu državnog podsekretara Lestera D. Malloryja od 6. travnja 1960.: „Izazvati razočaranje i obeshrabrenje ekonomskim nezadovoljstvom i nevoljom (…) oslabiti ekonomski život Kube uskraćivanjem novca i zaliha, čime se smanjuju nominalne i realne plaće, što će izazvati glad, očaj i rušenje vlade”.

Blokada je prerasla u najsloženiji, najdugotrajniji i najnehumaniji čin ekonomskog rata koji je ikada vođen protiv jedne nacije. Blokada utječe na ograničene mogućnosti za gospodarski razvoj s ciljem sprječavanja trgovinskih odnosa s trećim zemljama, što većem ometanju bankarskog i financijskog poslovanja, ograničavanje stranih ulaganja i prekidanje svih izvora prihoda.

To je ustvari eksteritorijalna politika koja krši međunarodno pravo i nastoji izolirati Kubu pritiskom, ucjenama i sankcijama te kazniti one koji imaju ekonomske, trgovačke ili financijske veze s tom zemljom. To je praktičan izraz Monroeove doktrine 21. stoljeća, koja na Latinsku Ameriku i Karibe gleda s pozicije vlasnika, bilo da se radi o “stražnjem ili prednjem dvorištu”.

Blokada nikada nije imala ni trunke legitimiteta ili moralnog opravdanja.

Blokada predstavlja masovno, nedvosmisleno i sustavno kršenje ljudskih prava svih Kubanaca. Smatra se činom genocida u smislu Konvencije UN-a o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine.

U nastojanju da opravda svoju politiku, Washington pribjegava lažima kako bi prikrili svoj zločinačku prirodu, američka vlada financira i promiče kampanju koja ima za cilj stvaranje utiska da učinci blokade nisu stvarni jer zapravo ne štete kubanskom gospodarstvu, da ne predstavljaju značajan problem za naš razvoj i ekonomsku stabilnost. Ova laž se širi moćnim masovnim medijima u službi imperijalizma i digitalnim mrežama kako bi se utjecalo na javno mnijenje pa tako i nekih naših sunarodnjaka.

Šteta nastala u ovih šest desetljeća premašuje 144.413,4 milijardi dolara u sadašnjim cijenama.

Od 2019. godine, ekonomske prisilne mjere postale su još agresivnije. Mjerama nekonvencionalnog ratovanja, koje su neprikladne u mirnodopskim uvjetima, pokušava se Kubi uskratiti isporuku zaliha goriva.

U sklopu borbe protiv Covid-19, zaoštravanje blokade doseglo je neviđenu razinu okrutnosti, sprječavajući primitak solidarnih donacija, pokušavajući kočiti razvoj kubanskih cjepiva i ograničavajući pristup lijekovima i osnovnim potrepštinama. Tijekom pandemije i tijekom ovih 60 godina, blokada je uzrokovala nemjerljivo visoku ljudsku cijenu i patnju koju je nekoliko naših generacija osjetilo iz prve ruke.

Unatoč blokadi, snage kubanskog socijalističkog sustava i jedinstvo naroda spriječili su željeni ekonomski i društveni kolaps, postižući izvanredan ljudski razvoj prema pokazateljima priznatim od Ujedinjenih naroda, osiguravajući neosporan napredak u smislu socijalne pravde i postepenu transformaciju ekonomije i proizvodnje s usmjerenjem na održivi razvoj. Postavlja se pitanje koliko bi malih i nerazvijenih gospodarstava moglo preživjeti agresiju takvih razmjera.

Ovakva politika ekonomske blokade nailazi na gotovo jednoglasno i općenito odbijanje. Osim ogromne potpore za rezoluciju, koju svake godine usvaja Generalna skupština Ujedinjenih naroda, stalno postoje brojni zahtjevi i aktivnosti za poticanje pojedinaca, organizacija i institucija, čak i u SAD-u.

Od 1959. godine, trinaest predsjednika vladalo je u Bijeloj kući. Uz određene nijanse, fokus je ostao u svim slučajevima na izazivanje gospodarskog kolapsa i neodrživost našeg revolucionarnog plana uz strogu primjenu blokade. Očigledno 60 godina nije dovoljno vremena da se shvati da ciljevi promicatelja nisu postignuti, niti će ih ikada postići.

Revolucionarna vlada ponovno poziva, energično i odlučno, na prestanak ekonomske, trgovačke i financijske blokade koju su nametnule Sjedinjene Američke Države. Naša osuda ostat će čvrsta i nepromjenjiva do potpunog prestanka ove neljudske i protuzakonite politike.

Havana, 3. veljače 2022,