Prije osam godina, točnije 25. 7. 2017. godine, u svom rodnom Splitu preminuo je LOVRE REIĆ, legendarni Titov partizan, revolucionar i beskompromisni komunist-antifašist, jedan od posljednjih dalmatinskih prvoboraca, junak i ponos Splita i Dalmacije, borac koji je preživio neprijateljske operacije „Schwarz“ i „Fall Weiss“, poznate kao IV. i V. neprijateljska ofenziva, visoki armijski rukovodilac, a kasnije i predavač. Bavio se publicistikom pišući za Borbu, Vjesnik i Oslobođenje. Autor je knjiga i memoara „Tifusari”, „Epopeja Sutjeske” i dr. Inicijator je i osnivač Društva „Josip Broz Tito“ u Splitu i političke organizacije Socijalističke radničke partije (SRP) za Split i Dalmaciju.

Lovre Reić rođen je u Splitu 22. 6. 1920. u imućnoj obitelji, ali se već sa 17 godina, 1937., opredijelio za SKOJ, iskazujući svoju revolucionarnost, zbog čega je bio proganjan i zatvaran.

Nakon kapitulacije stare Jugoslavije, već 7. 5. 1941., s grupom od 60-tak skojevaca na Marjanu formira 1. Udarni odred, jedan od prvih u okupiranoj Evropi, koji polaže partizansku zakletvu i čini okosnicu budućem Prvom splitskom partizanskom odredu. Odmah započinje gradska gerila i aktivno revolucionarno djelovanje. Fašisti ga bezuspješno pokušavaju uhapsiti pa napušta „talijanski Spalato” i odlazi u partizane.

Kao borac proleterskih partizanskih brigada, i kasnije divizija, prošao je najteže bitke i neprijateljske ofanzive, uključujući i Neretvu i Sutjesku, a svoj ratni put završio je kao borac proslavljenog 8. korpusa, s kojim je sudjelovao u oslobođenju Dalmacije i ljutoj bitci za Knin. Kao komandant bataljuna, s 8. korpusom sudjelovao je u oslobođenju i među prvima sa svojim jedinicama ušao u Trst. Značajna je Lovrina uloga u očuvanju dijela oslobođenog Trsta od „nasrtaja“ savezničkih jedinica prema oslobođenoj i matici zemlji priključenoj Istri i Hrvatskom primorju.

Na ratnom putu, Lovre Reić je bio tifusar, tri puta ranjavan, a čudom je više puta izbjegao smrt, posebno nakon bitke na Sutjesci kad su fašisti „čistili” zaostale ranjenike.

Uvijek je bio u prvim redovima borbenih jedinica. Nikada nije odstupao. Doslovno je mrzio fašističke okupatore i domaće izdajnike, sve neprijatelje naroda prema kojima nije imao milosti.

Bio je zaista prekaljen i neustrašivi borac. Tako je, kao proslavljeni borac, u poraću završio najviše vojne škole. Lovre je ostao dosljedan svojim idealima i osobnim revolucionarnim načelima i onda kada mu nisu išli u prilog. Pored Partizanske spomenice 1941. i niza drugih odlikovanja, jedan je od rijetkih koji je dobio tri ordena za hrabrost.

Nakon umirovljenja, ljutila ga je revizija povijesti, nepravda, karijerizam, korupcija, nebriga za radništvo i „malog“ čovjeka. Žalio se što više nije sposoban za praktične revolucionarne akcije, jer 90-ih dolazi društveni preokret, tzv. „demokracija“ ili tranzicija, koju kvalificira kao „školski primjer kontrarevolucije sa mnogim obilježjima onih koje je jednom već vojnički, politički i moralno hametice porazio”, a koji u svojoj suštini poništavaju sve pozitivne tekovine socijalističkog društva.

Bile su to stresne godine za jednog umirovljenika, do jučer junaka i heroja svog naroda, koji u svojoj zemlji postaje građanin drugog reda, kome se umanjuju prava, umanjuje mirovina, uništavaju i zatiru sva spomen-obilježja, brišu imena ulica, gotovo fizički prijeti. Tada se u starom revolucionaru ponovno budi nerv buntovnika prema nepravdi, patološkoj pohlepi, diskriminaciji, kriminalu, rastućem neofašizmu te reviziji, falsificiranju i omalovažavanju slavne povijesti kojoj je dao nadljudski doprinos. Odmah, kao u najboljim skojevskim danima, okuplja poklonike Tita, borce NOR-a i antifašiste s kojima 1997., u teškim i olovnim vremenima, hrabro i prkosno, osniva „Društvo Josip Broz Tito“ u Splitu, a iz kojeg odmah izrasta politička organizacija Socijalistička radnička partija Hrvatske (SRP).

U radu tih organizacija, pozne godine života gotovo kao da i nije osjećao, unosi svu svoju neobjašnjivu titansku energiju koju nesebično prenosi i na druge. Svima je primjer i poticaj.

Godine 2015. je na SRP-ovoj listi za parlamentarne izbore, kao Titov pukovnik protiv Tuđmanovih „generala“, u što ulaže sav svoj autoritet pobjednika, iskusnog ratnika, školovanog taktičara i stratega, političara, ali okolnosti su bitno promijenjene. Činjenice i argumenti više ne odlučuju u zemlji gdje su mediji, Crkva i vladajuće politokracije u funkciji krupnog kapitala.

Za njegov osobni doprinos antifašističkim temeljima RH, tadašnji predsjednik RH Ivo Josipović ga je 2014. odlikovao ordenom Reda Stjepana Radića. Lovre se dvoumio primiti odlikovanje, „Međutim, došlo mi je na um da je Tito jednoj brigadi dao ime braće Radić i to je povod da uzmem ovo odlikovanje, jer u ovoj Hrvatskoj ne bih htio uzeti neko drugo“, kazao je Reić.

Njegovi drugovi i drugarice iskreno čuvaju uspomenu na Titovog partizana, Lovru Reića i njegovo djelo koje ostaje trajna inspiracija budućim generacijama.

Vječna ti slava i hvala druže Lovre!