U Rimu je u 97-oj godini života preminula Miriam Pellegrini Ferri, učesnica talijanskog pokreta otpora i doživotna partizanka, antifašistkinja i komunistkinja.
Rođena je 1925. godine u Veneciji. U najranijoj mladosti, učestvovala je kao veza u pokretu otpora za vrijeme II. svjetskog rata. Prva saznanja o Komunističkoj partiji Italije, PCI, stekla je zahvaljujući svome bratu Glaucu Pellegriniju. Odluku pristupanju PCI donosi nakon susreta s rimskom familijom svog budućeg životnog suputnika, sudruga i supruga Spartaca Ferrija, proizašlu iz pokreta otpora, nastavljajući borbu za radnička prava u desetljećima koja su slijedila. Bliska talijanskom prvoborcu u NOB, komandantu brigade „Garibaldi“, kasnije „Divizija Italija“, Giuseppeu Marasu, odlikovanom od predsjednika Tita. Bio je u počasnoj straži pored njegovog odra.
O ugledu koji su imali u PCI govori i činjenica da su oboje, Spartaco i Miriam, bili u počasnoj straži prilikom sahrane generalnog sekretara PCI Palmira Togliatia 1964. godine.
Ostajući vjerna svojim idealima krajem 60-ih godina prošlog stoljeća, napušta PCI i pridružuje se širokom spektru marksističko-lenjinističkih grupa.
Obdarena govorničkim vještinama, učestvuje u javnim nastupima, lokalnim radio i TV emisijama. Kao uvjereni ateista, postaje član Centralnog komiteta Slobodne misli „Giordano Bruno“, potpredsjednica partizanske udruge „Sloboda i pravda“, potpredsjednica Međunarodne ženske lige za mir i slobodu (WIFLP). Zajedno sa suprugom Spartacom, idejni je osnivač ateističke grupe dijalektičkih materijalista G.A.MA.DI. iz Rima, mjesečnika „La Voce del GAMADI“ i Organizacije talijansko-korejskog prijateljstva, za što je i odlikovana ordenom vlade Sjeverne Koreje.
Tektonski društveno politički procesi 90-ih, koji su rezultirali kontrarevolucijom i urušavanjem socijalizma u Evropi, neminovno su ostavili ožiljak i na njoj, ali Miriam nije klonula, uspravna fizički ostala je i uspravna duhom.
Bila je istinski prijatelj Jugoslavije i njenih naroda, vrlo aktivna u CNJ Jugokoordinaciji iz Rima.
Jedni od mojih prvih javnih nastupa u Italiji i na TV emisijama lokalne „Teleambiente“ započeli su sa Miriam. Obrađivala je široki spektar tema: o antifašizmu, antiimperijalizmu, Titu, Tesli,….
Kroz svoj dugi život, nešto kraći od jednog stoljeća, prošla je sva uzvišenja i frustracije, nade i iluzije, uspjehe i traume generacije koja je, nakon tragedije koju je fašizam donio Italiji, vjerovala Partiji PCI kao izbavitelju potlačenih, ideji vodilji na putu u socijalizam. I kada su ostali bez Partije, nastavili su, osjećajući se nosiocima zdravih ideja na putu oslobađanja od izrabljivanja i pritiska prema zajednici slobodnih i emancipiranih ljudi.