Potrošena zapadna ekonomija, prije svega američka, završila je svoju polustoljetnu povijest u slijepoj ulici iz koje postoje, kao i uvijek, dva izlaza: ili unutarnji slom uz posljedičnu suspenziju postojeće (kvaziparlamentarne) demokracije i uvođenje autoritarno-fašističkog sustava u zapadnim zemljama ili nova faza ekspanzije i porobljavanja drugih naroda. S druge strane, povijest nas uči da za zadržavanje ekonomskog statusa quo u zapadnim zemljama, sustava građana-konzumenata, te nekompetentnih i pohlepnih mediokriteta u politici i biznisu, ekspanzija i pljačkanje drugih predstavlja nužan, no nedovoljan, uvjet te je određena promjena „njihovog načina života“ još uvijek neophodna. U tim se pravcima odvijaju aktualna politička zbivanja u Evropi i svijetu.
Naopaka ekonomska politika stimuliranja potrošnje, započeta Kennedyjem i akcelerirana Reaganom, rezultirala je situacijom u kojoj su se svi segmenti američke ekonomije našli u kreditima, tj. dugovima: industrija, agrar, kućanstva. FED je 2012. godine započeo s trogodišnjim programom otkupa tzv. toksičnih dugova u visini od 85 milijardi, iz zraka isisanih, dolara mjesečno. 40 milijardi trošilo se na državne obveznice dok je 45 milijardi trošeno na otkup privatnih dugova i loših aktiva koji su prijetili urušavanjem američkog tržišta vrijednosnica. Na taj je način financijski sektor u SAD-u uspio, nakon desetljeća stremljenja, preuzeti potpunu kontrolu nad američkim društvom.
Drugi veliki problem SAD-a, u njihovim očima najveći, predstavlja Kina koja je za posljednja četiri desetljeća aktivne trgovine sa Zapadom stvorila ogromne rezerve američkih dolara koje je djelomično uložila u američke obveznice, a čime je postala najvećim američkim kreditorom, suvlasnikom njihove ekonomije. Istovremeno, Kina je stvorila vrlo jaku i stabilnu ekonomiju te veliki utjecaj u svijetu.
Da bi se Kina, na prvom mjestu, a potom i druge zemlje, primjerice Rusija, istisnule s američkih, potom evropskih, a u perspektivi i svih ostalih tržišta, SAD je pristupio izgradnji trgovinskih partnerstava, točnije svojih pašaluka, od kojih je najsvježije Transpacifičko trgovinsko partnerstvo, TTP. U njega su osim SAD-a ušli, odnosno zatjerani, Kanada, Meksiko, Peru, Čile, Australija, Novi Zeland, Japan, Brunei, Filipini, Malezija i Vijetnam. Robe navedenih jedanaest zemalja imat će olakšan pristup američkom tržištu. Primjerice, japanski automobili će se uvoziti u SAD bez carine, no pozitivan efekt je već u cijelosti poništen devalvacijom jena i svih drugih valuta zemalja članica TTP-a u odnosu na američki dolar. S druge strane, japanska nacionalna kompanija dobila je ugovor za eksploataciju plina u Turkmenistanu, zemlji s jednim od najvećih rezervi plina u svijetu, te gradnju plinovoda kroz Afganistan i Pakistan do Indije. Jasno, SAD je osigurao podobnu vlast u Turkmenistanu dok je sigurnost trase plinovoda kroz Afganistan osigurao svojim vojnim kontigentom. U konačnici će i Indija postati energetski ovisna o SAD-u te time izgubiti krvavo stečenu neovisnu poziciju u svijetu.
Zamjena kineske robe domaćom, skupljom, robom u SAD-u godišnje će stvarati oko 300 milijardi dolara dodatnih troškova za američku ekonomiju. Tu razliku treba platiti Evropa, na što je ona i pristala, no ni to SAD-u nije dovoljno jer on želi uspostaviti punu kontrolu, ekonomsku i političku, nad evropskim potkontinentom. Stoga se pristupilo stvaranju Transatlantskog trgovinsko-investicijskog partnerstva (TTIP) kojim bi se cjelokupna ekonomska i socijalna politika i zakonodavstvo izmjestili iz jurisdikcije kako nacionalnih država tako i EU-a. U njemu se predviđa pravo biznisa, tj. transnacionalnih kompanija mahom sa sjedištem u SAD-u, da tuži vlasti pojedine zemlje za donošenje zakona koji mu, navodno, uskraćuju profit, u tom smislu i potencijalni. Svi takvi sporovi će se rješavati na privatnim arbitražnim sudovima koji će raditi u skladu s međunarodnim normama. Sudovi će se rukovoditi angloameričkim pravnim sustavom po kojem jednom donesena presuda dobiva snagu zakona te postaje osnovom za donošenje analognih rješenja u budućnosti. Pravila TTIP-a su formulirana tako da investitori mogu tužiti pojedinu zemlju, ili cijeli EU, za donošenje zakona u sferi socijalne politike, primjerice povećanja minimalne plaće, zdravstva, ekologije, financijske regulacije i državne sigurnosti. Predstavnika građana matične zemlje u tim sudovima neće biti, niti će postojati mogućnost žalbe na njihove odluke. Jasno, direktna trgovina Evrope s Rusijom, Kinom i drugim zemljama moći će se ocijeniti kao uskraćivanje profita američkim kompanijama.
Provođenje TTIP-a u Evropi će rezultirati, evidentno je, daleko težim ekonomskim, socijalnim i moralnim posljedicama nego što je bio slučaj sa zemljama Istočne Evrope nakon pada socijalizma. Povijest američkog društva do Velike depresije kad je pravosudna vlast bespogovorno podržavala samovolju velikog biznisa, što je dovelo zemlju u predkolapsno stanje, nedvojbeno svjedoči o tome. Jedna od najznačajnijih Rooseveltovih pobjeda sastojala se u discipliniranju američkog pravosuđa, uz nagodbu s velikim biznisom, no karcinom samovolje američkog velikog biznisa potom se prelio u zemlje Latinske Amerike s dobro znanim posljedicama. Nije pretjerivanje reći da evropske zemlje čeka sudbina slična zemljama Latinske Amerike.
Drugi oblik pritiska na Kinu predstavlja istinsku novinu jer je SAD posegnuo za „efektom staklenika“, odnosno klimatskim promjenama prouzrokovanim ili ne, još je nemoguće jednoznačno ustvrditi, velikom upotrebom fosilnih goriva. Premda SAD nikad nije pristupio (niti ga ratificirao) sporazumu iz Kyota, jer bi njegovo provođenje u život miniralo „američki način života“, on ga sada koristi protiv zemlje koja ga je davno ratificirala. Ovaj najnoviji eklatantni primjer nametanja dvostrukih mjerila ukazuje na, za angloameričku civilizaciju, tipičnu aroganciju, ali i veliku dozu panike jer vremena za rješenje nagomilanih problema u SAD-u, i šire na Zapadu, baš i nema. Suština zahtjeva prema Kini sastoji se u stavu, vrlo utemeljenom, da zemljina atmosfera pripada cijelom čovječanstvu te uvjerenju da svaki pojedinačni zagađivač čini štetu zajedničkom vlasništvu. Da bi se Kina natjerala da plati ekološki reket, pribjegava se otvorenim lažima. U zapadnim, totalitarnim, medijima tvrdi se da je Kina, u apsolutnim mjerilima, najveći proizvođač ugljičnog dioksida na svijetu, što nije točno jer se Kina tek približila SAD-u, no još ga nije prestigla. No, ako se i prihvati službena zapadna statistika po kojoj je Kina za oko 50 % nadmašila američku emisiju ugljičnog dioksida, podaci se još uvijek mogu promotriti kroz prizmu proizvodnje ugljičnog dioksida po glavi stanovnika. Na godišnjoj razini, prosječni Amerikanac, ili Kanađanin, proizvede 19 tona ugljičnog dioksida, Rus 12, Nijemac 10, a Kinez 7. No za razliku od ostalih Kinez je proizvođač industrijske robe za sebe i za veliki dio svijeta, dok se američka emisija ugljičnog dioksida u najvećoj mjeri može pripisati izlišnom komforu američkih građana.
Kad se govori o ukupnoj potrošnji energije, onda američka, izražena u ekvivalentu nafte, iznosi 7,3 tone po stanovniku na godinu, ruska 5, njemačka 4, dok je kineska na 2,2 tone. U strukturi energetske potrošnje Kine dominira ugljen sa 67,5 % dok je udio prirodnog plina 5,1 %. Isti parametri u Njemačkoj iznose 25,0 i 23,2 %, Rusiji 13,4 i 53,2 %, te u SAD-u 20,1 i 29,6 %.
Ako se prihvati teza da je ugljični dioksid glavni krivac za staklenički efekt i globalno zagrijavanje onda je jasno da mu prosječan Kinez jako malo doprinosi, te da je on, u najvećoj mjeri, posljedica kineske slike vlastitih energetskih resursa. Izgradnjom plinovoda iz Rusije i iz Srednje Azije do Kine, njena bi se emisija ugljičnog dioksida, uz postojeću potrošnju energije, značajno smanjila. Glavni ekološki problem, gledan iz tog ugla, još više nego do sada bio bi SAD.
Premda globalno zagrijavanje nije ni približno istraženo u smislu njegove trajnosti i utjecaja svih potencijalnih faktora poput sunčevih ciklusa, ciklusa morskih struja (od kojih neki traju i po 80 godina), te drugih stakleničkih, tj. višeatomskih, plinova poput metana i, osobito, vodene pare koja je važan nusprodukt sagorijevanja plina, još uvijek politika vodećih zemalja svijeta ide u pravcu plinifikacije vlastitih društava. Plin ubrzano potiskuje ne samo ugljen i naftu već i nuklearnu energiju. I to čak i u Francuskoj, što će rezultirati gubitkom njene energetske neovisnosti koju je prije pola stoljeća stvorio de Gaulle. Svakako da je rukovanje plinom jednostavnije i čišće nego što je slučaj s naftom i ugljenom, no grijanje putem centraliziranih toplinskih stanica još je čišće i efikasnije, čak i uz upotrebu ugljena ili teških frakcija nafte. Ipak, plin se od ostalih fosilnih goriva, a i nuklearnog, odlikuje specifičnim načinom transporta. Uz dužno poštovanje prema ukapljenom plinu, mora se istaći da su plinovodi jedini adekvatan način transporta plina. Zbog takvog načina transporta, njegova upotreba može imati izrazito centralizirani, nedemokratski, karakter. Nafta i ugljen se uvijek mogu kupiti neposredno od proizvođača ili neovisnog trgovca dok nabavu plina, njegove uvjete, diktira vlasnik plinovoda. On je u stanju da, u maniri srednjovjekovnog velmože s utvrdom na križanju putova, „reketira“ svoje subjekte i sve, rečeno suvremenim jezikom, ekonomije koje se tim putem služe.
Gornja razmatranja su nužna da bi se razumio kontekst aktivnih dnevnopolitičkih zbivanja na evroazijskom potkontinentu i dubina prljavštine u koju su suvremeni politički lideri potonuli. Tek uz njih, moguće je razumjeti američku okupaciju Afganistana, ukrajinsku krizu, arapska proljeća, pa tako i aktualni sirijski problem.
Nesreća sirijskog naroda leži u činjenici da živi na prostoru preko kojeg se u Evropu može dostaviti plin, putem plinovoda, iz Katra, prije svega, te Emirata i Saudijske Arabije, čije zajedničke rezerve plina iznose 38 tisuća milijardi kubnih metara dok evropske rezerve iznose tek 4,4 tisuće milijardi kubnih metara. Na taj način bi se Rusija istisnula s evropskog tržišta plina, ili barem ucijenila, dok se proces njenog istiskivanja saudijskom naftom već uvelike odigrava. Postavljanjem marionetskog režima u Siriji, Zapad bi bio u stanju ucjenjivati Iran koji sam posjeduje 33,8 tisuća milijardi kubnih metara rezervi plina. Naime, rušenjem demokratski izabrane Asadove vlade, Zapad bi uspio u onome što Rusija neuspješno pokušava zadnje desetljeće i pol – izgraditi plinovod u svom isključivom vlasništvu, što bi mu omogućilo proizvoljno naplaćivanje transportnih troškova te, što je još važnije, proizvoljan odabir dobavljača plina, odnosno diktiranje cijene plina.
2011. godine izvršen je pokušaj rušenja Asadove vlade u paketu s drugim „arapskim proljećima“. Asad je pritom pokušao uspostaviti dijalog sa samozvanom studentskom opozicijom, no kako „borcima za demokraciju“, odnosno njihovim mentorima izvan zemlje, nije odgovarala vlast koja novac troši na obrazovanje, zdravstvenu i socijalnu skrb vlastitog naroda, do dogovora nije moglo doći. Pokazalo se, ipak, da je Asad ponešto naučio iz sudbine drugih „arapskih diktatora“ te je s ulice silom uklonio plaćenički šljam. Nakon toga, Zapad je posegnuo za svojom uobičajenom taktikom – stvaranju ekstremističke, klerofašističke, opozicije, ovaj put pod imenom Islamske države Iraka i Levanta (ISIL). ISIL je trebao na terenu u život sprovesti svrgavanje Asadove vlasti i uspostavu stanja permanentnog konflikta u Siriji. Onakvog kakav već postoji u Nigeriji, Libiji, Afganistanu, Iraku, državicama proizašlim iz bivše Jugoslavije itd. Naoružavanje ISIL-a, njegovo financiranje putem doziranog otkupa nafte te obuku i liječenje njegovih boraca, preuzela je na sebe, od strane MMF-a kontrolirana, Turska, točnije sin i kćer aktualnog turskog predsjednika. Kroz usta šefa svoje obavještajne službe, Turska se dva dana prije terorističkog napada u Parizu založila za međunarodno priznanje ISIL-a jer on predstavlja političku realnost. Ovdje treba dodati da je Turska do 2011. godine gajila prijateljske odnose sa Sirijom koje je unilateralno prekinula po nalogu SAD-a.
Čak i nakon terorističkog napada u Parizu, osobe poput američkog državnog sekretara i britanskog ministra vanjskih poslova ustvrdile su da ključ za rješenje sirijskog problema predstavlja odlazak Asada. Jasno, njih iritira ruska vojna intervencija u Siriji, odnosno nemogućnost provođenja plana razbijanja sirijske države te preuzimanje strateških pravaca u svoje ruke. Bez ruske vojne intervencije, ISIL, njihova kopnena vojska, bi u konačnici srušio Asada.
U takvoj situaciji Zapad, konkretno angloamerička vrhuška, mora pristupiti stvaranju vlastite, plaćeničke, vojske za kopnenu intervenciju u Siriji. U tom svjetlu, između ostalog, treba promatrati i posjet američkog potpredsjednika Hrvatskoj gdje se sastaje s čelnicima zemalja jugoistočne Evrope. U vrlo teškoj ekonomskoj situaciji, kakva vlada u svim postkomunističkim zemljama, neće biti teško kupiti dovoljan broj ljudi za suvremenu križarsku vojsku – premda će se ta vojska u Siriji, ruku pod ruku s islamskim fundamentalistima, boriti protiv vojske sastavljene od sekularnih muslimana i kršćana. No, nakon pariških događaja, situacija poprima nadrealističke crte. Zapad je spreman poslati vojsku u rat protiv islamista koje sam financira i podržava, daje podršku nepostojećoj „umjerenoj“ opoziciji dok su mu glavni neprijatelji Asad, Rusi i Iranci, koji se jedini bore protiv islamista. Istih onih koji po evropskim gradovima ubijaju nevine civile. Ipak, ovakve proturječnosti ne trebaju čuditi jer je zapadna politika, i ne samo ona, rukovođena isključivo privatnim interesima njihovih lidera. Primjerice, nastajanju i zaoštravanju ukrajinske krize u velikoj mjeri doprinijela je činjenica što sin američkog potpredsjednika ima ugovore za eksploataciju plina u istočnoj Ukrajini. S druge strane, aktualna ukrajinska politička vlast bespogovorno ispunjava naredbe privatizirane američke države uz istovremeno osobno bogaćenje na račun ukrajinskog naroda. Kuriozitet predstavlja činjenica da su se u Ukrajini u istim redovima našli sljedbenici ukrajinskih nacista i potomci njihovih žrtava.
Odnos vlada zemalja članica EU prema aktualnim zbivanjima može se iščitati iz odnosa evropskih vlastodržaca prema zbivanjima na sjeveru Afrike, a osobito kroz njihov odnos prema Rusiji. Tzv. „arapska proljeća“ provedena su pod angloameričkim patronatom, gdje je ulogu predvodnika procesa rušenja „diktatora“ na sebe preuzela Francuska. Jednako aktivnu ulogu, no uz osjetno manju medijsku eksponiranost, imala je Italija, dok su druge tzv. demokratske zemlje EU-a, zločin podmuklo poduprle. Takva je u konačnici bila i raspodjela plijena. Sve članice EU-a dobile su sjevernoafričke resurse na raspolaganje dok su Francuska i Italija uspjele poništiti desetke, možda čak i stotine, milijardi dolara duga koje su imale prema Libiji.
S druge strane, Rusija tek hvata korak nakon izgubljenog desetljeća promašene vanjske politike. Hipokrizija antisovjetskih političara u postsovjetskoj Rusiji devedesetih onemogućila ih je da realno sagledaju međunarodne probleme. Za njih je krivnja za izbijanje konflikta na relaciji SSSR – Zapad, odnosno Hladni rat, ležala isključivo na sovjetskom rukovodstvu i njegovom navodnom ekspanzionizmu. Sva politika ruske postsovjetske elite svela se na rasprodaju resursa zapadnim kompanijama te osobno bogaćenje. Zapadni politički i poslovni krugovi brzo su shvatili da za sve usluge koje su im činili tadašnji ruski vlastodršci mogu platiti pohvalama i prijateljskim tapšanjem po ramenima. Takva se politika prve generacije postkomunističke vlastele potrošila za manje od desetljeća. Na njihovo mjesto došli su ljudi iz obavještajnog miljea, ljudi koji su operirali činjenicama, odnosno ljudi s dobrim poznavanjem ljudske prirode, osobito njene pohlepne strane. U njihovom svjetonazoru nije bilo mjesta sovjetskom izrazu „prijatelj“. Za njih nitko u svijetu nije, niti može biti, prijateljem Rusije te su smatrali da s drugim državama treba razvijati isključivo partnerske odnose, tako da riječ partner dominira u njihovom rječniku. Oni su uspjeli uspostaviti veliki broj partnerskih odnosa s nizom zemalja, a osobito s članicama BRICS-a, potom Turskom, Kazahstanom, Bjelorusijom, Venecuelom itd. Posebna pažnja posvećena je odnosima s EU-om, ekonomskom savezu, kako su oni shvaćali, koju čine Njemačka i njeni sateliti. Suradnja u sferi industrije, trgovine, a posebice energetike počela je davati zavidne rezultate. Međusobna poslovna povezanost trebala je osigurati stabilnost na evroazijskom potkontinentu. Pokazalo se da su se i oni preračunali.
Umjetno izazvana ukrajinska kriza označila je formalnu prekretnicu u odnosima Rusije i EU-a. Moralno i materijalno devastirana Ukrajina nije predstavljala nikakav interes za EU te je rusko ulaganje u ukrajinski oporavak bilo prihvaćeno kao dobrodošlo rješenje. Ipak, nakon puča u Ukrajini, provedenog terorističkim snagama obučenim u Poljskoj i Estoniji, Evropa je, pod američkim pritiskom, ponovno okrenula leđa Rusiji. Jedan za drugim poništeni su međusobni poslovni ugovori što je nanijelo ogromnu štetu svima, ponajviše EU-u, te uvedene ekonomske sankcije, što je predstavljalo eklatantno kršenje međunarodnih normi, jer nisu bile provedene kroz institucije UN-a. Njemačka kancelarka Merkel počela se ponašati kao klasična marioneta, Hollande je odustao od vrlo unosnih poslova s Rusijom te započeo u oštrom tonu komunicirati s njom, dok je britanski premijer Cameron otišao najdalje u svojoj žestini i bestijalnosti. Hitler je tridesetih godina s velikim prijezirom govorio o zapadnoevropskim političarima, što se pokazalo ne samo točnim u njegovo vrijeme, već i danas aktualnim. Ispostavilo se da prosječan Evropljanin poštuje jedino silu jačega. Prije osam desetljeća naciste, danas američke ekspanzioniste.
Nakon sučeljavanja Zapada i Rusije oko ukrajinskog problema, došlo je do novog, ovog puta u Siriji. Licemjernu zapadnu politiku navodne borbe s ISIL-ovskim terorizmom, uz njegovo sustavno pomaganje, prekinula je ograničena ruska vojna intervencija. Ona je izazvala ogromnu nelagodu na Zapadu jer je pomrsila račune zapadnih političara koji su se nadali da će svoje planove moći provesti tuđim, ISIL-ovskim, rukama. Jasno je da ISIL nije taj koji predstavlja prijetnju „evropskom načinu života“, već da su to „režimi“ poput Asadovog, Putinovog, Lukašenkovog, Chavesovog (Madurovog) itd. Ukratko, svi oni koji ne žele predati svoja nacionalna bogatstva zemljama Zapada. Ponovno je na površinu izbio nacistički karakter zapadnih društava.
Sloboda tiska, na nacistički način, već desetljećima dominira Zapadnom Evropom, gdje su oni sebi uzeli pravo vrednovanja drugih naroda, ideologija, religija i kultura. Kao dobar primjer euronacizma može poslužiti francuski satirički časopis „Charlie Hebdo“ koji godinama sustavno i ciljano vrijeđa svoje sugrađane muslimane karikaturama koje su, u svojoj biti, kopija nacističkih karikatura Židova u periodu između dva svjetska rata. Rušenje ruskog civilnog aviona s 224 žrtve, među kojima je bilo i djece, donio je novi kvalitativni skok u djelovanju ratnohuškačkog časopisa jer karikature objavljene povodom tog slučaja predstavljaju kopiju ratnih karikatura u kojima se naslađuje nad stradanjem neprijatelja. Njih, kao primjer anticivilizacijske i kanibalističke svijesti zapadnih intelektualaca, svakako treba pokazati:
Popratni tekst uz prvu karikaturu: „Ruske zračne snage intenziviraju bombardiranje“, dok se na drugoj govori o „opasnosti niskotarifnih ruskih letova“. Ruski mediji s nestrpljenjem su čekali Hebdoove karikature o pariškom terorističkom napadu sa 129 žrtava, no nisu ih dočekali.
Ipak, treba to podcrtati, osnovna poruka francuskog časopisa je jasna: kad se govori o ratu između islamističkih terorista i Rusije, mi smo na strani terorista.
Treba puno više prostora da bi se dao cjelovit opis dualizma dviju pojava koje dominiraju u suvremenom svijetu, no on se iz gornjeg izlaganja može, u najmanju ruku, naslutiti. S jedne strane nalaze se goli i prizemni interesi raznih vlastodržaca, a s druge smjesa lažnih strasti i umjetno stvorenog straha. U svijetu više ne postoji sila kakav je SSSR bio uoči i nakon Drugog svjetskog rata, sila koja se rukovodi etičkim načelima te koja bi se principijelno i aktivno borila za mir. Današnja Kina, kad se striktno govori o velikim silama, tj. ispuste društva poput Kube, Vencuele ili Bolivije, jedina zavređuje prolaznu ocjenu kad se govori o etičnosti njenih postupaka. Ona je izgrađena po sovjetskom, staljinističkom, modelu. Ona se rukovodi svojim nacionalnim interesima te poštuje interese drugih zemalja i naroda. Ona trguje i surađuje. Njeno rukovodstvo vrlo dobro razumije prirodu tzv. globalnih prijetnji. Osobito trenutačno aktualnih: opasnosti od globalnog zagrijavanja i opasnosti od globalnog terorizma. Dvaju opasnosti koje, objektivno govoreći, ne postoje – osobito ova druga. Stoga je Kina nevoljko nakon pariškog slučaja pristala na donošenje UN-ove rezolucije kojom se terorizam proglašava globalnom opasnošću, čime je načinjen još jedan korak u pripremi agresije na nju, jer se agresivnim zemljama dozvoljava miješanje u unutarnje poslove drugih zemalja pod izlikom borbe protiv, nejasno definiranog, terorizma.
Ovdje je možda umješno spomenuti i samog Marxa koji je davno pisao o fetišističkom karakteru novca te ga usporedio s, istim takvim, fetišističkim karakterom religije. Osim drugih zajedničkih elemenata djelovanja, u suvremenom svijetu, pop i financijaš na istovjetan način manipuliraju ljudskim strahom. Strahom od izmišljenih opasnosti, strahom od budućeg, nepoznatog. Stoga ne treba čuditi da radikalni muslimani lako nalaze zajednički jezik s financijskom mafijom. I ne samo muslimani, već i drugi, poglavito lideri katoličke crkve. U tom je smislu tradicionalno ateistička Kina imunija na djelovanje raznorodnih demagoga kojima obiluje suvremeni svijet.
Ostatak relevantnog establištmenta: SAD, EU, Rusija, bliskoistočni vlastodršci itd., jednako dobro razumije da tzv. ISIL, fantomska država s navodno 20 – 50 tisuća boraca koji se po pustinji voze u Toyotinim terenskim vozilima, naoružanih ručnim oružjem, bez avijacije i tenkova, s proračunom od milijardu dolara, ne predstavlja prijetnju niti svom neposrednom susjedstvu, a još manje Evropi i svijetu. Na tog „strašnog“ neprijatelja obrušile se američka, francuska i britanska najmodernija avijacija vrijedna desetke milijardi dolara, no bez rezultata. Tek je ruska avijacija postigla određene uspjehe, što dokazuje da zapadnim vladama nije stalo do borbe s teroristima. Istovremeno, ISIL uz svu pomoć koju dobiva od svojih sponzora, više Turske nego zaljevskih monarhija, nije bio u stanju srušiti Asadov režim za što je imao dovoljno vremena do početka ruske vojne intervencije. No, kad se imaju u vidu najnoviji pregovori Saudijske Arabije i UAE-a za kupnju ruskog oružja (samo Saudijska Arabija u visini od 10 milijardi dolara), može se zaključiti da i zaljevske reakcionarne monarhije zaziru, s pravom, od svojih zapadnih saveznika. Padom njihovog neprijatelja Asada i oni bi sami vrlo brzo mogli postati žrtvama novog vala „arapskih proljeća“ dok bi njihovu naftu i plin Zapad dobio besplatno. Na tom bi području „problematičnim“ ostao samo Iran, no za njegovo podčinjavanje Zapad najprije treba provesti dugotrajan proces promjene vrijednosnog sustava u zemlji, ili barem u Teheranu, pa tek onda pokrenuti iransko proljeće.
Još je paradoksalnija situacija s navodnom terorističkom prijetnjom Evropi. Terorizam, isključivo u režiji evropeiziranih ekstremista, ljudi rođenih i odgojenih u evropskom duhu može povremeno proizvesti ekscese u evropskim gradovima, s manjim ili većim brojem nevinih žrtava, no nikako ne može ugroziti temelje poretka. Njegovi ekscesi ipak mogu poslužiti odvraćanju pažnje građana od daleko ozbiljnijih procesa. U atmosferi iracionalnog straha i patriotskog zatvaranja u vlastite granice, zaboravlja se da veliki centralizirajući, pogrešno bi ga bilo nazvati integrirajući, proces pod dirigentskom palicom Evropske komisije i Evropske centralne banke ide po planu. Konkretna nacionalna bogatstva se posredstvom otkupa nacionalnih obveznica za novce „isisane iz zraka“ prevode u nečije privatne ruke. EU je 2012. godine odbila primijeniti američki model otkupa državnih obveznica, no nakon eskalacije ukrajinske krize, što istu stavlja u potpuno novo svjetlo, eurobirokrati su popustili te počeli tiskati 60 milijardi eura mjesečno. Pljačku su šutke prihvatile nacionalne vlade svih 28 zemalja članica EU, a i šire. Čini se stoga da teroristi i aktualni evropski političari predstavljaju članove jedinstvenog tipa džeparoša. Jedni žrtvi odvlače pažnju dok drugi prazne lisnice. U prilog takvoj tezi govore i posljednji događaji u Turskoj gdje je aktualni predsjednik uspio homogenizirati naciju i dobiti apsolutnu većinu u parlamentu tek nakon terorističkih napada na pacifistički prosvjed ljevičarske opozicije. Tj. nakon napada islamista, čvrsto povezanih sa strukturama aktualne vlasti u Turskoj, na pripadnike jedne od najozbiljnijih opozicijskih pokreta u zemlji. Jednim udarcem ubijene su dvije muhe.
Osim pretakanja nacionalnih vlasništva u posjed sloja koji čini manje od 0,1 % stanovništva zapadnih zemalja, pretakanja dobro razrađenog u anglosaksonskom svijetu, evropskom potkontinentu se nakon usvajanja TTIP-a, a otkup nacionalnih obveznica nije ništa drugo do li priprema terena za njegovo nametanje, smiješi posvemašnja brutalizacija društva. Brutalizacija na američki način. Brutalizacija koja će se odvijati kroz stvaranje društva „permanentnog konflikta“ svih njegovih članova. Njom će iz fokusa građana biti uklonjeni njihovi istinski životni problemi uz pomoć enormnog porasta stope kriminala pa tako i ubojstava do američke razine ili više. Tada će zemlje poput Francuske umjesto sadašnjih 650 – 700 ubojstava na godinu imati njih 2 – 3 tisuće, po službenoj američkoj stopi – vjerojatno znatno umanjenoj, ili čak i desetke tisuća ako dosegne latinoameričku stopu ubojstava.
Svejedno, političari i dalje provode svoje sulude politike dok su najveći gubitnici bivše socijalističke zemlje. Najjednostavniji put za transport plina iz Rusije i Srednje Azije, Turkmenistana, prolazi kroz Ukrajinu. Ne bez razloga, njega je izgradio SSSR još 70-ih godina XX. stoljeća. Ukrajina će, u konačnici, biti zaobiđena čime će izgubiti dvije milijarde dolara tranzitne zarade. Tranzitnu zaradu izgubit će i Slovačka premda ničim nije doprinijela konfliktu. Tranzitne zarade odrekla se Bugarska, u moru vjerolomnih evropskih, posebice istočnoevropskih, zemalja, vjerojatno najvjerolomnija evropska zemlja u njenoj novijoj povijesti. Tranzitne zarade odrekla se i Turska i to zbog svoje antiiranske politike, potom antisirijske i na kraju antiruske. Ona je mogla preko svoje teritorije dovesti iranski, turkmenistanski i ruski plin u Evropu, poglavito njene južne dijelove. Tranzitne zarade i beneficije izgubile su Grčka, Makedonija, Srbija, Mađarska, a još prije i Rumunjska. Vlade gore pobrojanih zemalja donosile su odluke mimo vlastitih nacionalnih interesa. Jednako su postupale i sve hrvatske vlade kad se poveo razgovor o ruskom plinovodu, ruskom naftovodu ili kineskom tranzitu roba kroz riječku luku.
Profitirat će Njemačka s drugim krakom Sjevernog toka, jer će ona naplaćivati tranzitne troškove, dok će njene poluge pritiska na druge članice EU-a znatno ojačati. Ona će moći zarađivati na preprodaji ruskog plina jer ga dobija uz 15 % diskonta. Njena je uloga dodatno ojačala nakon promjene vlasničke strukture Sjevernog toka jer je udio ruskog „Gazproma“ smanjen s 51 na 50 % tako da će kroz njega biti moguć transport i neruskog plina. Izgradnjom Sjevernog toka 2, kontinentalna Evropa kupuje vrijeme do razrješenja sirijskog čvora dok će Velika Britanija svoje potrebe za energijom privremeno zadovoljiti uvozom s Islanda i, u perspektivi, s Grenlanda.
Rješenje sirijskog čvora može biti samo jedno: potpuni poraz Rusije i njen bijeg iz Sirije. Nakon toga Rusiju, u ne tako dalekoj perspektivi, čeka pravi rat. Ili sa Zapadom zbog neposlušnosti ili zajedno sa Zapadom u pohodu na Kinu. Reakcija, i sudbina, ruskih vlastodržaca ovisit će o njihovoj, ruskoj, ekonomskoj neovisnosti o Zapadu. Nju nije imao posljednji ruski car Nikolaj II. zbog čega je uvukao zemlju u rat koji je se ni najmanje nije ticao. Nju si je stvorio Lenjin tako da je 1918. zemlju izvukao iz rata, no bio je kažnjen, još gorim, građanskim ratom do kojeg ne bi došlo bez zapadne vojne intervencije i materijalne pomoći „bijelim“ pobunjenicima. Nju je stvorio Staljin, sredinom 30-ih, za što je bio kažnjen nacističkom agresijom koju je u cijelosti kreirao i usmjerio angloamerički financijski kapital. Isti onaj koji danas nastoji podčiniti cijeli svijet.
Metoda njegovog rada uvijek je ista. Interesno razdvajanje vlastodržaca pojedine zemlje od njihovih naroda, nakon čega slijedi ekonomska, kulturna i moralna degradacija građana, njihova dehumanizacija, dok vlastodršci postaju predmetom arbitrarnih promjena. Njemu se može suprotstaviti samo ona vlast koja će svoju sudbinu tijesno vezati uz sudbinu vlastitog naroda, koja će poistovjetiti svoje interese s interesom vlastitog naroda. Teško da su aktualni ruski vlastodršci sposobni razumjeti tu jednostavnu činjenicu o kojoj, u konačnici, ovise njihovi položaji i životi. Desetljetna antisovjetska i antikomunistička indoktrinacija sustavno im zamagljuje vid. Takvih problema, sve upućuje na to, nema aktualna kineska vlast. Na unutarnjem planu, kineska vlast nastoji eliminirati zadnje džepove siromaštva u zemlji što će, uz ublažavanje unutarnjih proturječja, osloboditi potencijal novih 70 milijuna članova zajednice. Uz program podizanja razine opće kulture stanovništva, program koji predstavlja suprotnost trendovima u angloameričkom civilizacijskom krugu te zapadnoj i istočnoj Evropi, Kina će zasluženo postati vodećom zemljom svijeta te baštinik ljudske civilizacije. Drugo je pitanje da li će to biti dovoljno za obranu od atavističkih i anticivilizacijskih sila suvremenog svijeta.
Azur Sejdić