Povodom 200 godina rođenja Karla Marxa
Socijalistička radnička partija je zajedno sa Zakladom August Cesarec napravila plan organiziranja brojnih aktivnosti  u toku ove godine
na širenju njegovih pogleda na svjet i revolucionarnu
praksu posebno od 1848. do danas.

Započeli smo s tribinama u Splitu 23.04.i u Zagrebu  26.04.
O ostalim planiranim aktivnostima obavijestit
ćemo članstvo i  javnost u najskorije vrijeme.

Glavni odbor Socijalističke radničke partije

Autor: Nikica Kolar, student

 

Marxovo poimanje demokracije do 1848. godine:

demokracija od ideje do revolucije

 

Sažetak

Uzimajući 1848. godinu i djelo Manifest komunističke partije — kao simboličan spoj rezultata Marxovog dotadašnjeg političkog i intelektualnog rada te svjetskopovijesnih  i političkih okolnosti — u funkciji gornje granice istraživanja, analiziram Marxov razvoj u poimanju fenomena demokracije, s naglaskom na Marxove teorijske radikalne preobrazbe. U središtu analize je 1843. godina, kad je Karl Marx doživio filozofsko-političke konverzije, transformiravši se iz idealista u materijalista, iz radikalnog demokrata u komunista, zagovarajući revolucionarne metode naspram parlamentarizma i okrećući se od apstraktnog naroda ka proletarijatu kao subjetku nadolazeće revolucije. Razmatranjem Marxovog tijeka političkog sazrijevanja u komunista, raščlanjujem različite faze Marxovog sagledavanja fenomena demokracije i time razbijam nedoumice u vezi pitanjâ je li Marx bio za demokraciju, jeli ili nije bio demokrat, ako jest bio, za kakvu demokraciju, odnosno što bi za njega bila demokracija i zašto se demokraciju nužno mora „izvojevati”. Na pitanje „Je li Marx bio demokrat?” nije lako odgovoriti ako robujemo jednoj koncepciji demokracije, naročito koncepcijama satkanih od ideologija građanskih vladavina, čiji je Marx bio i ostao nenadmašni kritičar. Tvrdim i dokazujem da nije slučajno da je Marx radikalno izmijenio svoje poimanje o mnogim političkim prilikama i fenomenima, pa tako i spram demokracije, baš 1843. godine kad je doživio spomenutu transformaciju iz idealista u materijalista. Marx je logikom svojeg novonastalog teorijskog polazišta bio prisiljen fundamentalno izmijeniti zaključke i politička sredstva. Sredstva nisu više bile isključivo kritike režima i cilj više nije „demokratska država” sa svim njezinim „zbiljskim” slobodama. Za novog, komunističkog Marxa sredstva su (samo)organiziranje proletarijata u klasu i nasilno obaranje političke vlasti buržoazije od organizirane klase proletarijata, jer, što i u samom zaključku Manifesta stoji, „proleteri nemaju šta da izgube sem svojih okova. A dobiće čitav svet.”

 

Uvod

Odrastao u liberalno-demokratskom obiteljskom odgoju i u obrazovanju književno-umjetničkog romantizma[1], Marx je bio više nego spreman da sa svojih 19 godina uđe u krug ljudi radikalnijih demokratskih nazora, u tzv. „doktorklub”mladohegelovaca[2]. Politički sazrijevajući unutar tog radikalnijeg okvira, Marx će razviti osebujan odnos i prema mladohegelovcima i prema samom Hegelu, što se odražava i u njegovom odnosu spram demokracije u obliku građanske republike kao glavnog neprijatelja tadašnje pruske militantno-birokratske monarhije.Raspon Marxovog odnošenja spram mladohegelovskog političkog projekta demokratizacijenjemačkog naroda podijelio sam u tri faze: ranu radikalno demokratsku, kasnu radikalno demokratsku i komunističku fazu. Opus prvih dviju faza karakterizira pretežito političko novinarski rad natopljen hegelijanskom terminologijom, a razlikuje ih Marxovo neposredno stečeno iskustvo politike i time posljedično kritički osvrt na samu Hegelovu teorijsku baštinu, što se ponajviše ostvaruje u djelu Kritika Hegelove filozofije prava. Kvalitativni odmak od hegelijanskog idealizma i radikalno-demokratskog stajališta Marx postiže tek u trećoj,  komunističkoj fazi, gdje dominiraju teorijski tekstovi poput Priloga jevrejskom pitanju, Priloga kritici Hegelove filozofije prava. Uvod, itd. Taj čitav teorijski prijelaz iz idealističkog radikalnog demokrata u komunista odvio se u periodu 1842.-1843.

Dok je bio jedan od autora Rajnskih novina, političke štampe mladohegelovaca, Marx je u svojim novinarskim analizama neprestano tražio „zbiljskog” čovjeka i štampu, „istinsku” ideju države i prava, „istinsku” demokraciju, da bi ih sve otkrio tek nakon što je pruska vlada ugasila glasilo mladih radikala. Činovi državne cenzure, proširenje zakona o šumskim krađama, jedinstvo različitih parlamentarnih snaga u podršci privatnim interesima te gašenje kritičke štampe, za Marxa ta politička iskustva bilasu prekretnica u njegovom teorijskom razvoju i ti činovi uprizoravali su, prema njegovu sudu,osnovne mehanizme materijalne sile modernog društva koja se očito ne može prevladati samo oružjem kritike, već, kako kasnije Marx kaže, nužno i kritikom oružja[3], eksplicitno zagovarajući nasilno svrgavanje režima privatnog vlasništva.Putem novinarsko-političkog neuspjeha galvaniziranja javnosti za „istinsku” demokraciju Marx uviđa da „zbiljski” čovjek kao subjekt „istinske” demokracijenije reprezentiran u stvarnosti kao narod (demos), nego tek kao dio naroda, kaoproletarijat[4], tj.obezvlašteni radni narod, a suvremeno političko lamentiranje o demokraciji nije ništa doli zahtjev za političkim oblikom potpune legitimizacijenovog svjetskog, građanskog poretka — kao na dualitetu životarazdvojenog na političku i društvenu sferu — te slobode buržuja (privatnog vlasnika) među svim članovima političke zajednice[5], dok je komunizam svjetski revolucionarni pokret proletarijata za ljudskom emancipacijomradnih naroda u kojem je demokracija „izvojevana” socijalnim sadržajem radničke revolucije[6].

 

Središnji dio

Iz potrebe da Rajnske novine obraniod opasnosti još snažnijeg udara cenzure, Marx 1842. silovito tekstovima napada pruski nedemokratski poredak da slijedi zakone „namjere”, „tendencije”ocijenivši da uvodi državni terorizam u pravo, a pravo u vlasništvo jedne „partije”[7]. Budući da se radilo o životu ili smrti jednog popularnog lista, Marx je bio neumoljiv u obrani demokratizacije društva, ustvrdivši da zakon tendencije ukida jednakost građana pred zakonom, čime se ti zakoni de iure ostvaruju kao privilegij i time su oni de facto reakcionarni[8]. Tako je Marx u svojoj najranijoj političkoj praksi gledao na odnos demokracije i državne vlasti u situaciji gdje potonja poseže za sredstvima represije u obrani postojećeg materijalnog poretka. U toj ranoj radikalno demokratskoj fazi Marx vidi državu kao hegelovsku kategoriju umnosti, štoviše, kao etičku supstancu koja mora biti moralna da bi ispunila svoju funkciju ozbiljenja slobode[9]. Za tadašnjeg Marxa, suprotnost takvom gledištu upravo jest to proizvoljno ponašanje aktera na vlasti, koji kreiraju „zakone namjere”, bazirane na„nedobronamjernosti, na nemoralnom, materijalnom gledanju na državu.”[10] Dakle, u ovoj fazi Marx je materijalističko gledanje na političke fenomene suprotstavio svojem idealističkom pogledu na stvarnost. Članak za člankom, kao pravi učenik Hegelovog sistema i član mladohegelovskog kruga, dokazivao je javnosti da u stvarnosti društva njemačkog naroda egzistiraju lažne forme štampe, politike, države[11], i da u tim „nezbiljskim” formama ne može nikako zaživjeti demokracija u svom idejnom obliku demokratske države kao „zajednice ljudi za ostvarenje njihovih najviših ciljeva”.[12]Dovoljno je da se zbilja poreda prema svijetu ideja i nastupit će društvena pravednost – dogma je svih učenika idealističkih filozofija. Međutim, Marx nije bio sklon dogmatski pristupatistvarnosti, te kad mu je stvarnost pokazivala slabosti njegovog kategorijalnog aparata, okrenuo se preispitivanju kanonskogautoriteta svojeg teorijskog polazišta.

Nakon promatranja rasprava o zakonu o šumskim krađama u Zemaljskoj skupštini te svjedočenju prizoru jedinstvenosti svih političkih snaga u davanju primata privatnim interesima daljnjom privatizacijom šume, Marx postupno uviđa da se u borbi za demokraciju krije mnogo više od zahtjeva apstraktnih ideja slobode, jednakosti, bratstva.[13] Više nije riječ o pukoj borbi ideja, već interesa. Posrijedi je borba interesa, točnije, sukob interesa naroda i elite (monarha i aristokracije) u političkoj areni. U ovoj fazi kasnog radikalnog demokratizma Marx sazrijeva u političkog mislioca koji promatra materijalističkije negoli ranije, čime neminovno ulazi u filozofijski sraz s Hegelovim filozofskim sistemom. Na prvom ozbiljnijem pothvatu protiv Hegelove filozofije prava gdje Hegel brani suverenitet monarha kao jedino konkretno lice ideje suverenosti, Marx citira Hegelov pasus o zbrkanim mislima ideje narodnog suvereniteta, napominjući da je jedino Hegel taj koji ima „zbrkane misli”kad se misli o demokraciji[14]. Hamletovskim patosom — „Suverenitet monarha ili naroda, to je pitanje.” — Marx zaoštrava i razrješuje„zbrkanost”zaključkom da je posrijedi „dva sasvim suprotstavljena pojma suvereniteta”te da je nužan izbor „ili-ili”, između istine (demokracije) i neisitine (monarhije)[15]. Idući tim kolosijekom argumentacije Marx razvija tezu da je Hegelova misao u suprotnosti s istinom, jer polazi od države, dok demokracija polazi od čovjeka, odnosno naroda: „Kao što religija ne stvara čovjeka, nego čovjek religiju, tako ni uređenje ne stvara narod, nego narod uređenje.”[16] Za Marxa apstraktno idejni svijet i realno materijalni više nije bilo moguće pomiriti; bilo je potrebno iznaći novu misao demokracije u kojoj je uređenje slobodan proizvod zbiljskog čovjeka.[17]Marxu je, dakako, jasno da bi u izvjesnom smislu i konstitucionalna monarhija bila slobodan proizvod zbiljskih ljudi, no ona se ipak razlikuje od demokracije utoliko što u demokraciji čovjek ne postoji radi zakona, nego zakon radi čovjeka; „zakon je ljudsko postojanje, dok je u drugima čovjek zakonsko postojanje. To je osnovna razlika demokracije.”[18] Demokracija se time nužno mjeri prema egzistenciji čovjeka, ona počinje od zbiljskog čovjeka/naroda i završava u zbiljskom čovjeku/narodu. „U demokraciji je formalni princip istovremeno i materijalni princip. Ona je stoga tek pravo jedinstvo općega i posebnog.”[19]Uzevši sve relacije između pojmova i kategorija pod jedan sistem Marx iznaša dvije suštinske odrednice demokracije, da je demokracija „bit svakog državnog uređenja” te, fundamentalnije, da je „demokracija sadržaj i oblik”[20], i tu završava labuđi pjev Marxove kasne faze radikalnog demokrata.

Gradeći svoj novi teorijski horizont na postulatu da je demokracija i sadržaj i oblik, Marx se zapleo u sasvim novu mrežu političke prakse, koju kasnije formulira kako nije dovoljno da misao stremi ozbiljenju, veći sama zbiljnost mora stremiti prema misli[21]. Stremi li ta „zbiljnost”, tj. narod (demos), doista prema misli, odnosno demokraciji kao „biti svakog državnog uređenja” bilo je pitanje koje si je Marx pred praksu postavio, a odgovor nije mogao dati proizvoljno sâm Marx, već odgovor je izveo iz proučavanjamaterijalnogstanja svijeta, tj. društva[22]. Odgovorio je negativno, ustvrdivši da kroz povijest velik dio naroda nakon uspostave građanskog društva stvara političku državu, političku emancipaciju, političku demokraciju, što rezultira lišavanjem materijalne sigurnosti radnog dijela čovječanstva u korist sigurnosti „egoistična čovjeka” tzv. čovjeka-bourgeoisa[23]. Taj poredak buržuja, naime modernog privatnog vlasnika, sam je sebi svrha i dotud je granica demokracije[24]. Prosuđujući uspjeh demokracije kao istinske, općeljudske emacipacije prema mjerilu borbe između različitih klasnih interesa, Marx nailazi da jedino klasa građanskog društva koja može sprovesti demokraciju kao emancipatorni sadržaj i oblik jest ona koja se ne može osloboditi a da ne oslobodi ostatak čovječanstva. Ta klasa opće-emancipatorskog potencijala jest proletarijat, jer on je jedina klasa građanskog društva koja je „u svestranoj suprotnosti prema pretpostavkama toga uređenja” i jedina koju pogađa opća nepravda svjetskog poretka privatnog vlasništva[25]. Budući da je prema Marxu, kako navodi u Komunističkome manifestu 1848. godine, sva dosadašnja povijest povijest klasnih borbi[26] i da su se te borbe izmještale u nove progresivnije formate isključivo revolucijom[27], Marx smatra miranprijelaz iz građanskog u socijalističko društvo nemogućim, zbog čega zagovara revoluciju, dakle nasilno svrgavanje političke vlasti buržoazije gdje je to moguće, a gdje nije, privremeno priključivanje „demokratskim strankama” svijeta u pomoći revoluciji postojećeg društvenog i političkog stanja[28]. Zaključak je Manifesta da revolucijom proletarijat postaje vladajućom klasom društva, a tek kad proletarijat postane vladajućom klasom društva demokracija je „izvojevana”[29], jer tek tadse političkim oblikom proleterske vladavine ukidaju klasni odnosi, proizvodni odnosi koji perpetuiraju neslobodno društvo, i zamjenjuje ih se socijalnim sadržajem„u kome je slobodni razvitak svakog pojedinca uslov slobodnog razvitka za sve.”[30]

 

Zaključak

U svima trima fazama Marx je na strani običnog naroda. Dakle, demokrat je, ali je trijezno sagledavao fenomene i procese oko sebe, te je bio spreman mijenjati poznatu političku demokraciju za nepoznatu i na prvi pogled nevidiljivu demokraciju  komunističkog pokreta. Jasno mu je bilo kad su vlastodršci ujedinjeni s parlamentarnom opozicijom krojili zakone o šumskim krađama kojima oduzimaju seljacima sredstva za život da se takav vid demokracije ne podudara s vladavinom za narod. Socijalna dimenzija demokracije za Marxa je ne odvojiva od političke u svim njegovim fazama i zato se ubrzano mijenjao prema materijalističkoj osnovi vlastitog filozofiranja kad god je nastupila kriza u njegovom političkom radu, s obzirom na to da se idealističke filozofije neminovno temelje na strogoj podijeljenosti između svijeta ideja i svijeta pojava, čime teorijski korespondiraju s građanskim poretkom odvojenosti političke od društvene sfere. Za nekog tko smatra da te dvije sfere ne smiju biti odvojene, ta odvojenost predstavlja osobni praktički problem ako u sebi gaji zasade teorijskog obrazovanja ukorijenjenog u misli idealističkih filozofa. Marx je, stoga, nužno morao prevladati samog sebe, jer demokracija koja je bez općeljudske emancipacije cijelog društva za njega je tek jedna puka ideologija vladajuće klase u svrhu uspostave vladavine na široj osnovi[31]. Ili je poredak slobodan proizvod ljudi, ili nije demokracija, bio je Marxov teorijski usklik u drugoj fazi. U trećoj, komunističkoj, Marx uviđa da građansko društvo ne dopušta da demokracija mirno dospije do razine slobodnog proizvođenja poretka. Zato odlučno zahtjeva da proletarijat, kao jedina klasa kojoj je u interesu da zbaci poredak privatnog vlasništva,revolucijom ozbilji filozofiju ukidajući sebe putem nasilnogsvrgavanja političke vlasti buržoazije i prevladavanja modernih klasnih proizvodnih odnosa u moderno besklasno društvo socijalizma[32].

 

Literatura

Kolakowski, Leszek: Glavni tokovi marksizma, Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod, 1980.

Marks, Karl; Engels, Fridrih: Manifest Komunističke partije, Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod, 1979.

Marx, Karl: Od filozofije do proleterijata: izabrani tekstovi: 1838-1843, Zagreb: Školska knjiga, 1975.

Marx, Karl; Engels, Friedrich: Rani radovi, Zagreb: Naprijed, 1976.

 

 

[1] Kolakowski, Leszek: „Glavni tokovi marksizma”, Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod, 1980., str. 113

[2] Marxovo pismo ocu 10. XI. 1837. u Marx, Karl:  „Studentsko preispitivanje savjesti” u „Od filozofije do proleterijata: izabrani tekstovi: 1838-1843”, Zagreb: Školska knjiga, 1975.

 

[3] „Oružje kritike svakako ne može zamijeniti kritiku oružja, materijalna sila mora biti oborena materijalnom silom, ali i sama teorija postaje materijalna sila kad zahvati mase.” u Marx, Karl; Engels, Friedrich: „Prilog kritici Hegelove filozofije prava. Uvod” u „Rani radovi”, Zagreb: Naprijed, 1976., str. 98

[4] ibid, 1976: 104-105
[5] „Prilog jevrejskom pitanju” u ibid, 1976: 70

[6] Marks, Karl; Engels, Fridrih: Manifest Komunističke partije, Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod, 1979., str. 46

[7] „Istina i cenzura” u Marx, Karl: „Od filozofije do proleterijata: izabrani tekstovi: 1838-1843”, Zagreb: Školska knjiga, 1975., str. 135-136

[8]  ibid, 1975: 136

[9] „Moralna država pretpostavlja u svojim članovima dobronamjernost prema državi” u ibid, 1975: 136

[10] ibid, 1975:137

[11] Vidjeti rasprave iz tog doba „Zbiljska štampa”, Debate o slobodi štampe”, „Teškoća pitanja” i dr. u ibid, 1975: 130-206

[12] Marxovo pismo Rugeu maja 1843. u Marx, Karl: „Rani radovi”, Zagreb: Naprijed, 1976., str. 45

 

[13]„Zemaljska skupština je glasala o tome da li pravne principe treba žrtvovati interesima šumskog vlasništva ili interese šumskog vlasništva pravnim principima, i interes je nadglasao pravo.” u „Debate o zakonu o šumskim krađama” u Marx, Karl:„Od filozofije do proleterijata: izabrani tekstovi: 1838-1843”, Zagreb: Školska knjiga, 1975., str. 198

[14] „Kritika Hegelove filozofije prava” u ibid, 1975: 219

[15] ibid, 1975: 219-220

[16] ibid, 1975: 221

[17] ibid, 1975: 220

[18] ibid, 1975: 221

[19] ibid, isto

[20] ibid, 220-221

[21] „Prilog kritici Hegelove filozofije prava. Uvod” u Marx, Karl: „Rani radovi”, Zagreb: Naprijed, 1976., str. 100

[22] „Mi onda ne istupamo nasuprot svijetu doktrinarski s novim principom: ovdje je istina, pred njom na koljena! Mi svijetu razvijamo nove principe iz principa svijeta.” u „Pismo Rugeu septembra 1843.” u ibid, 1976: 54-53

[23] „Prilog jevrejskom pitanju” u ibid, 1976: 70-77

[24] „politički život se proglašava prostim sredstvom, čiji je cilj život građanskog društva” u ibid, 1976: 77

[25] „Prilog kritici Hegelove filozofije prava” u ibid, 1976:104

[26] Marks, Karl; Engels, Fridrih:„Manifest Komunističke partije”, Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod, 1979., str. 7

[27] ibid, 1979: 66-67

[28] ibid, 1979: 70-73

[29] „Već smo gore videli da je prvi korak u radničkoj revoluciji podizanje proletarijata u vladajuću klasu izvojevanje demokratije” u ibid, 1979: 46

[30] ibid, 1979: 49

[31] „svaka nova klasa koja stupa na mjesto prethodne vladajuće klase, primorana je, već i zato da bi provela svoj cilj, prikazati svoj interes kao zajednički interes svih članova društva. (…) Stoga svaka nova klasa ostvaruje svoju vladavinu na široj osnovi neo što je dosad bila osnova dotad vladajuće klase…”u „Njemačka ideologija” u „Rani radovi”, Zagreb: Naprijed, 1976., str. 395

[32] „Prilog kritici Hegelove filozofije prava. Uvod” u ibid, 1976: 105