Tito i Bleiburg

SRP Gradska organizacija Zagreb

Zagreb, Tratinska 27

 

 

Drug Tito jaše na čelu kolone.

Tito jaše,

Karamarko ne da mu da sjaše.

 

 

Tako bi se moglo okarakterizirati hrvatsko obilježavanje 70. obljetnice završetka II. svjetskog rata za koju bi se neupućeni čovjek s pravom mogao upitati: da li je taj rat na ovom prostoru stao, tko je pobjednik, a tko pobijeđeni, tko je na pravoj, a tko na krivoj strani, tko je žrtva, a tko agresor, kome se pokloniti, a koga otkloniti, tko se klanja, a tko li se sklanja?

Osobno sam mislio da su „sjekire“ davno zakopane, žrtve oplakane i pokopane, a zemlja krenula put obnove i razvoja. Možda je to u jednom periodu vremena tako i bilo. Možda da, bilo je, da, bilo je, ali danas nije. Ponovno se otkapaju i prebrojavaju leševi prošlosti da bi se gradila karijera pojedinačne ili stranačke budućnosti.

Oprostio sam ja i gotovo zaboravio tragedije svoje obitelji u tome ratu kao dijete partizana prvoborca koji je to postao ne zbog ideala, već bijegom u šumu da spasi glavu. Odrastao sam s djecom ustaša i domobrana. Zajedno smo istu „krpenjaču“ ganjali po prigradskoj zagrebačkoj Dubravi. S kriškom kruha i masti, ponekad i šećera, na ulicu izlazili. Tko te prvi vidio viknuo bi „bezec griz“ pa ako je jedan imao „žvalje“ svi smo ih dobili. Zaboravili su i oni one koji su im uputili u crnim uniformama očeve da se bore za velikog Führera u veliku Rusiju. Šest kompozicija vlakova napunjenih Hrvatima tamo je ostavilo živote, među njima i njihovi očevi, a oni ni plakati nisu smjeli; orila se pjesma, bila je to čast dati život za „arijevsku“ krv.

Bili smo sretni jer jednako nismo imali. Bili smo sretni jer nam je dana prilika da radimo i zajedničku budućnost gradimo. Davno smo se mi pomirili.

Al’ dođoše neka nova vremena u kojima je domobran dobio status savezničkog vojnika i ozakonjenu mirovinu pod povoljnim uvjetima s dodatkom većim za 37% od partizana. Postade nejasno što je bilo jasno. „Oživješe“ Jasenovac i Bleiburg u nekom novom svjetlu. Ponovno se „prevrću leševi“ prošlosti. Na grobovima mrtvih drže se politički govori kojima nije cilj pokloniti se mrtvima, već koristiti sredstva informiranja za pridobivanje biračkog tijela kako bi se dobila prilika „vođenja gusaka u magli“.

Tako je i predsjednik HDZ-a iskoristio svoju priliku pa pred spomenikom na bleiburškom polju proglasio Tita zločincem.

Titu se sve više nastavlja „prišivati“ negativne pridjeve: “nije bio bravar jer je znao mačevati, svirati klavir, poznavao je strane jezike; bio je vanbračno dijete grofa; Poljak, Rus, pa i žena s mudima”.

Ne, gospodo! Tito je bio vizionar svoga doba, proglašen prvim državnikom svijeta dvadesetog stoljeća.

Tito je bio vanzemaljac poslan po Bogu da napravi reda na Balkanu.

Stvorio je radničku državu koja je iz agrarne razrušene zemlje već 1975. g. postala srednje razvijena zemlja Evrope; dao je zemlju seljacima, a tvornice radnicima nazvavši to samoupravnim socijalizmom.

Ne Tito, stvorio je to narod u slozi, ali mu je on to omogućio: znao ga je pokrenuti da stvara, ne da razara. Da, stvorio je „socijalizam“, a kakav?! To izvod iz njegova govora omladini na otvaranju pruge Šamac-Sarajevo  govori: „A što znači socijalizam? Socijalizam znači stvoriti za svakog građanina uslove života dostojne čovjeka. Socijalizam znači stvoriti mnogo novih fabrika, znači industrijalizirati zemlju, znači ostvariti elektrifikaciju zemlje, znači stvoriti nove škole, podići zemlju na najviši tehnički stupanj”.

U povijesti Balkana održao je najduži period mira. Da, trebalo je ta „plemena“ kojima je nacionalizam profesija držati na „uzdi“ 45 godina da se međusobno ne pokolju.

Bio je vizionar koji je znao narod dići u euforično stanje, ali i zaustaviti euforiju. Pa narod je digao u revoluciju s pjesmom „…Zgazit ćemo izdajice, oslobodit narod svoj…”.

Kada se dao ugraditi u Ustav kao doživotni predsjednik, negodovao sam pred ocem, a on mi reče: “Sine nemoj mi na Tita, on je mene spasio da danas nisam zločinac. Četiri godine sam ja sanjao kako ću se osvetiti za sve ono što je meni i obitelji učinjeno, a on nas je poslao iz Bosne na oslobađanje ovog dijela, Petrinje i Zagreba. Nije dozvolio da oslobađam „svoj“ kraj. Kome da se ja svetim kad ovdje nikoga ne znam i nitko od ovog naroda mi nije ništa napravio”.

Tako je Tito spriječio osvete i drugih i masovne zločine u onom vremenu na ovim prostorima (za one koji se pitaju zašto X. korpus nije prvi ušao u Zagreb – zato). Znao je on što bi se dogodilo na prostorima na kojima je, što s jedne, a što s druge strane, izginulo ili stradalo više od milion ljudi.

Zato Bleiburg metnimo u kontekst onog što je bio i što, uostalom, i piše na bleiburškoj ploči: “U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci – svibanj 1945.“. No, podsjetimo, poginula je dajući otpor danima poslije kapitulacije Njemačke i potpisanog mira. Sa sobom je odvela u smrt i dosta nevinih civila, žena i djece. Nisu pojedinci u bijegu ostavili djecu u prihvatilištima u Jastrebarskom, vjerojatno da ustašku uniformu u oslobođenom Jastrebarskom ne zamjene s partizanskom. Da li zbog straha da ne dožive ono što su oni radili djeci u Jasenovcu ili zbog ideologije „Übermenscha“ kojom su bili očarani, ostaje nerazjašnjeno, ali se zna da su ih odveli u smrt.

Dao je Tito poslije pada Italije 1943. godine priliku svakom domobranskom vojniku da pređe na stranu partizana (savezničke vojske) čak i činove im priznao – no očito ih je malo to i iskoristilo.

Ne želeći braniti Tita (njega brane njegova djela), a najmanje bilo koji zločin s bilo koje strane, želim napomenuti da nije tražio od Amerikanaca (kojima se za razliku od njega svaka vlada od povratka u „neo“kapitalizam uvlači u stražnjicu) da bace atomsku bombu na glavni grad NDH (a mogao je, ali ga je smatrao gradom svog naroda pa nije), niti je prihvatio ponuđene engleske tenkove da tuku po hrvatskoj vojsci na Bleiburgu. Da, zločina je bilo – bez sumnje, na križnom putu. Rat je sam po sebi zločin; nažalost koja to vojska u ratu ne ubija, a policija u miru ne hapsi? Onaj tko je na jednoj strani heroj, na drugoj je strani zločinac.

Bilo, ne ponovilo se. Sjećanje izbrisati ne možemo, ali poruku svima političarima ovog prostora poslati možemo: onaj tko slavu gradi na prošlosti nema viziju budućnosti – osim sebi. Narodu ne nosi dobro.

Stoga toplo preporučujem članak u prilogu o Bleiburgu čovjeka koji je, za razliku od mene, odrastao na drugoj strani svijeta kao ustaško dijete u Argentini, sakupivši dosta materije, dao svoj stav o Bleiburgu:

 

www.autograf.hr/kolindino-poklonjenje-ustasama/

 

 

Gojko Maričić