22. GODIŠNJICA NATO AGRESIJE NA SR JUGOSLAVIJU

U protekle dvadeset i dvije godine čitava plejada vrlo kompetentnih ljudi različitih profila, koji pokrivaju široko polje ljudskih djelatnosti, izanalizirala je događanja koja su se odigrala pred više od dva desetljeća i izrekla svoj sud o njima. Pa, iako nam je sve poznato u detalje, neke stvari moramo po n-ti put ponoviti i danas i ubuduće, jer ne smiju biti prepuštene zaboravu.

Višestruki su razlozi koji nas obavezuju da to ne zaboravimo. Prije svega i iznad svega to je pijetet prema nedužnim civilnim žrtvama, koje su tom prilikom izgubile svoje živote ili su tokom agresije ranjene ili su na neki drugi način oštećene. Bilo je tu muškaraca, žena, djece, staraca, zdravih i bolesnih, drugim riječima tu spadaju svi oni koje agresori, tj. ubice licemjerno nazivaju kolateralne žrtve i koje premašuju one vojne. Drugi je razlog kritički osvrt prema nasilju svjetskih hegemona, kao trajnoj prijetnji emancipatorskoj težnji ljudskoga roda. I konačno, civilizacijska dužnost osude zločina i onih koji su zločin počinili.

Agresija koju je tzv. međunarodna zajednica, a ustvari 19 najbogatijih zemalja svijeta na čelu s NATO i SAD, izvršila u proljeće, 24. marta 1999. godine na SR Jugoslaviju je, u svojoj biti, klasičan primjer rata za prostor. Taj rat je bio samo nastavak tektonskih društveno-političkih procesa iz 90-ih godina prošlog stoljeća, kojih je ekonomski cilj bio prodor krupnog kapitala na istok, osvajanja novih tržišta, preuzimanja resursa, infrastrukturne i financijske baze novoosvojenih područja i eliminacija socijalizma kao ideje i prakse na evropskom prostoru.. Tim prodorom je kapitalizam, koji se našao u dubokoj krizi 80-ih godina prošlog stoljeća, ostvario svoje ciljeve i odgodio svoj silazak s društvene scene i odlazak u povijest za jedan nedefinirani vremenski period.

Cilj agresije bio je kažnjavanje SR Jugoslavije, kao jedini preostali bastion nakon tektonskih društveno-političkih promjena 90-ih, koji je stajao na putu prodoru krupnog kapitala na istok, kojim je tzv. međunarodna zajednica, a ustvari grupa najbogatijih zemalja svijeta predvođena SAD-om, osvajala novi Lebensraum na kojem je instalirala svoju dominaciju u skladu s pravilima Novog svjetskog poretka. To kažnjavanje izvršeno je vrlo temeljito i sveobuhvatno, počinjen je zločin prema ljudima, stvarima i životnoj sredini, a prisutno je još i danas

Nekoliko je detalja koji ovu agresiju determiniraju kao vojno-politički događaj bez presedana u novijoj povijesti. Osim rata za prostor, kojeg je razvijeni centar poveo protiv nerazvijene periferije, i prodora na istok, bilo je to i razdoblje kada je, nakon završetka hladnog rata i ukidanja Varšavskog pakta i blokovske podjele, NATO tražio formulu kojom bi opravdao svoj opstanak. U tom je traženju, NATO je odstupio od pravila koja si je sam postavio u vrijeme osnivanja, a koja su ga definirala kao vojni savez kojemu je zadatak štititi zemlje članice Atlantskog pakta od agresije izvana. Agresijom na SR Jugoslaviju, NATO ne samo da je izašao iz svojih geografskih okvira, već je umjesto obrambene uloge poduzeo napadačku, na jednu suverenu državu koja nije ničim ugrožavala savez, suprotno svim međunarodnim pravnim normama i bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN. Presedan par excellence učinjen je devet godina kasnije, tada već prema državi Srbiji, otimanjem dijela njenog teritorija, također mimo svih međunarodnih pravnih normi i protivno Rezoluciji br. 1244 Vijeća sigurnosti UN. Na protektoratu Kosova i Metohije instalirana je najveća američka vojna baza u tom dijelu Evrope, u ulozi odskočne daske prema kaspijskom bazenu na pravcu opkoljavanje Rusije i Kine.

Bombardiranje, koje je trajalo 78 dana, prestalo je 10. juna, ali agresija još traje. Ona se samo provodi drugim, sofisticiranijim sredstvima, pritiscima, uvjeravanjima i otvorenim ponižavanjem i vrijeđanjem žrtve. 2018. godine, NATO je objavio službenu informaciju da bombardiranje s municijom koja sadrži osiromašeni uran nije „opasno po zdravlje ljudi“, usprkos činjenici da je i veliki broj pripadnika jedinice koja je rukovala tom municijom kasnije preminuo od posljedica kontaminacije. Ta izjava, osim ruganja nauci i zdravoj pameti, uvreda je i za sve ozračene žrtve. 2010. godine, njemački je ambasador u Beogradu uputio kritiku vlastima u Srbiji što za događaje iz 1999. godine koriste termin „NATO bombardiranje“, jer bi to kod mladih moglo izazvati negativne konotacije prema NATO.  On smatra da bi u Srbiji djeci, kad pitaju o tim događajima, trebalo objasniti „da je bombardiranje bilo ispravno“. Ambasador taj stav potkrepljuje, valjda samo njemu razumljivom usporedbom, da kada je on kao mladić gledao ruševine po Njemačkoj poslije rata „nije mrzio one koji su to počinili, jer je bilo onih koji su mogli da mu kažu zašto je to učinjeno“.

Nagovaranja i pritisci da Srbija uđe u NATO, dakle da žrtva priđe pod okrilje agresora, već zadire u okvire Stockholmskog sindroma, kad žrtva stupa pod skute agresora. Najponižavajući je osjećaj nemoći u trenutku saznanja da krivci za počinjeni zločin nisu, niti je, u postojećim međunarodnim odnosima, realno očekivati da će za svoja nedjela biti procesuirani.

Grupa zemalja agresora na čelu sa SAD problem nije riješila nego ga je produbila i danas je pravično rješenje udaljenije nego je bilo pred dvadeset godina i u potpunosti možemo na njega primijeniti tvrdnju Alberta Einsteina da nijedan problem ne može biti riješen na istoj razini svijesti iz koje je izašao.

Usprkos svim specifičnostima, ne možemo govoriti o jugoslavenskoj krizi i agresiji kao o izoliranom slučaju. Agresija na SR Jugoslaviju, rat u Afganistanu, Iraku, Libiji, Jemenu, Siriji, nemiri u Ukrajini, Venezueli… dio su istog imperijalnog plana, osmišljeni iz jednog centra zla i sprovedeni od jedne ekipe s neznatnim izmjenama. Stoga, borbu protiv tih pojava ne može se voditi fragmentirano. Ona se mora voditi zajednički, solidarno na globalnoj razini, na klasnim osnovama.

To otvara mnoga pitanja. Kako na današnjem stupnju civilizacijskog razvoja čovječanstvo trpi i tolerira toliko nasilje ili okreće glavu od njega? Znači li to da evolucijski razvoj ljudske svijesti, nije pratio tempo razvoja ostalih čovjekovih vještina i osobina? Ono što znamo je da je ta razina svijesti u ljudi danas niža nego što je bila na početku XX. stoljeća.

Vladimir Kapuralin