Prije čertnaest godina, 29. lipnja 2004., u svom domu u Zagrebu iznenada je preminuo Stipe Šuvar, prvi predsjednik Socijalističke radničke partije Hrvatske.
Bio je istaknuti jugoslavenski i hrvatski političar, sveučilišni profesor i priznati demograf, urednik lista „Hrvatska ljevica“ i vođa socijalističke opcije na ovim balkanskim prostorima.
Stipe Šuvar bio je jedan od istaknutih funkcionera SKJ i član Predsjedništva Jugoslavije u zadnjem sazivu. Umro je ostavši do kraja dosljedan borbi za samoupravni socijalizam i zajedništvo južnoslavenskih naroda. Bio je posljednji aktivni graditelj društva u kojem je većina ljudi živjela bolje i sretnije. S njim je otišla i jedna cijela epoha.
Rođen je 1936. u malom selu Zagvozdu pokraj Imotskog. Kao najbolji učenik osnovne škole u Zagvozdu, odlazi u Imotski u gimnaziju u kojoj je bio aktivan u komunističkoj omladinskoj organizaciji, a u partiju je primljen uoči mature. Nakon gimnazije, upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu. Aktivan je i u Savezu studenata, gdje je među deset najboljih studenata, te završava kao jedan od najmlađih doktora znanosti.
Svoje prve tekstove objavio je u Studentskom listu, kojem je od 1958. – 1960. bio i glavni urednik. U periodu od 1963. – 1972. godine, urednik je časopisa „Naše teme“, gdje objavljuje marksističke rasprave. Također, uz tekstove u časopisima, tada objavljuje možda i svoja dva najbolja znanstvena rada – knjige „Sociološki presjek jugoslavenskog društva“ i „Između zaseoka i megapolisa“. Iz toga razdoblja poznata je njegova polemika sa Šimom Đodanom (1969.) u kojoj se suprotstavlja tezi da Hrvatska nazaduje u okviru Jugoslavije i tu počinje njegov interes za nacionalno pitanje i obračun s nacionalizmom.
U jesen 1974. godine, Sabor Socijalističke Republike Hrvatske imenuje ga republičkim sekretarom za prosvjetu i kulturu (današnjim ministrom). Nakon njegova mandata, ostali su Muzej crkvene umjetnosti u Zadru, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, muzej Mimara u Zagrebu, početak gradnje Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu; izlazi „Bijela knjiga“ o antisocijalističkim i nacionalističkim pojavama u kulturi i književnosti; uvodi reformu školstva – poznatu „šuvaricu“… Uz sve kritike, nije bilo hrvatskog ministra koji je toliko investirao u kulturu, a da bi doživio sredinom devedesetih ne biti pozvan na otvaranje nove Nacionalne knjižnice.
Godine 1984. sukobio se s Mikom Špiljkom koji je Šuvara, kao bakarićevca, trebao politički ukloniti. Pobjeđuje i odlazi u Beograd u CK SKJ, a 1989. godine postaje i predsjednik CK SKJ.
U vrijeme velikosrpskih mitinga osvaja čak i simpatije Torcide i Bad Blue Boysa koji mu skandiraju na utakmicama, ali mu na pamet ne pada postati hrvatski antipod Miloševiću. 1990. godine, dolazi na svoju posljednju dužnost u ondašnjoj Jugoslaviji – postaje član Predsjedništva SFRJ.
Nakon višestranački h izbora u Hrvatskoj, ciničnim pozdravom Vladimira Šeksa „…ideš Stipe, bok Stipe…“, u Saboru je 1990. godine smijenjen s mjesta hrvatskog člana predsjedništva SFRJ, gdje ga zamjenjuje Stjepan Mesić. Vraća se na fakultet, a politički odlazi u opoziciju. Potom odlazi na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje kao profesor sociologije u anonimnosti dočekuje ratne događaje.
Dana 25. listopada1997. godine u Zagrebu, uz zvuke himne i Internacionale, s grupom komunista i antifašista osniva Socijalističku radničku partiju Hrvatske (SRP) koja ga bira za svog prvog predsjednika – partija za koju je rekao da će joj biti gromobran, svjestan svih opasnosti nepovoljne društvene klime i animoziteta stvaranog od politike, medija pa sve do ulice, prema svemu što je disalo progresivno, komunistički, socijalistički, antifašistički. Kao takav je i doživio mnoge verbalne prijetnje i fizičke te od nekih bio i hospitaliziran. Za svoju suvremeno programski zamišljenu socijalističku partiju (SRP), koja ne prelazi izborni prag, u brojnim tekstovima i razgovorima za medije tvrdio je da će njeno vrijeme tek doći kada se „izživi nacionalizam i na dnevni red dođu razvojna i socijalna pitanja“.
Tokom svog političkog djelovanja, Stipe Šuvar imao je brojne pristaše, ali i protivnike. Preferirao je borbu argumentima, zastupao je tezu „knjigom na knjigu“, što su mu priznavali i najžešći oponenti koji se nikada nisu slagali s njegovim socijalističkim idejama. No Stipin revolucionarni duh nije se mogao slomiti tek tako. Do posljednjeg trena ostao je vjeran svojim mladenačkim idealima, komunističkoj ideji i samoupravnom socijalizmu, koji je praksom pokazao da ovaj svijet može biti sasvim ugodno mjesto za dostojanstven život čovjeka.
Otišao je jedan dosljedan čovjek i političar koji je za naše prilike suviše znao o sebi i svima nama zajedno da ponekad ne bi sam sebi dopustio malo cinizma i distance, ni po koju cijenu ne želeći za malo slave i karizme vragu prodati dušu.
Stipu Šuvara će njegovi partijski drugovi, prijatelji i mnogi građani, pa i oni koji ga nisu voljeli, pamtiti kao čovjeka koji se borio za čovjeka i nikad ga neće zaboraviti.
