Archive for Tribine

Poziv na tribinu

Izbori za EU parlament će se održati 26. 5. 2019. Radnička fronta i Socijalistička radnička partija na te izbore izlaze u koaliciji. Našim izbornim programima želimo biti glas ne samo naših stranaka nego šireg lijevog okruženja (udruga, inicijativa, portala, sindikalnih povjerenika…).

Spremnost za suradnju smo iskazali kao suorganizatori prosvjeda Protiv političke represije. Posebno nam je važno da se suradnja ljevice nastavi i da se širi pa vas pozivamo na tribinu

Ljevica i izbori za EU parlament

u utorak, 9. 4. 2019. u 18 sati u dvorani u Hatzovoj 16.

Izborne programe će ukratko predstaviti Katarina Peović i Vesna Konigsknecht, a nakon toga bi riječ prepustili vama, da čujemo vaša razmišljanja i ideje o tome kakva bi Europska unija trebala biti i za što bi se naši zastupnici trebali boriti.

Vidimo se na tribini!

TRIBINA O KOREJAMA – IZLAGANJA

U subotu, 22. 12. 2018. godine, nakon izvještajno-izborne skupštine SRP-a, održana je tribina posvećena Korejama. Izlaganja su iznijeli Vladimir Kapuralin i Azur Sejdić. Tekstove izlaganja donosimo u nastavku.

 

O KOREJAMA

 

Udruga prijateljstva s Narodnom Demokratskom Republikom Korejom na međunarodnoj razini osnovana je 2000. godine sa sjedištem u Tarragoni, Španjolska, i solidan je izvor informacija o ovoj dalekoj ali zanimljivoj zemlji. U ovom trenutku broji više od 15.000 članova u 120 zemalja. Udruga se sastoji od Međunarodnog sekretarijata, predstavnika iz 30 zemalja i jednog predstavništva u Pyongyangu. Predsjednik i osnivač udruge, Alejandro Cao de Benós, radi uz autorizaciju i potporu visokog predstavnika korejskog Ministarstva kulture za inozemstvo. Udruga se uglavnom bavi širenjem poznavanja i razumijevanja NDRK putem kulturnih inicijativa, izložbi, događanja, konferencija i sl.

Kao što vidimo, situacija u svijetu podliježe brzim i ponekad iznenadnim promjenama u kontekstu opće i nepovratne krize svjetskoga kapitalističkog sistema. Demokratska Narodna Republika Koreja se, međutim, čvrsto i principijelno drži nezavisne politike i ustraje na revolucionarnom putu.

To joj polazi za rukom zahvaljujući snažnom osjećaju solidarnosti i ljubavi za neovisnost uobličenih kroz ideju Juche, koja je omogućila korejskom narodu da se odupre pokušajima miješanja izvana i uspješno se s time nosi, oslanjajući se na vlastite snage. Time je izbjegnuta restauracija kapitalizma koja je zahvatila SSSR i istočnu Evropu 90-ih.

No, jasno je da neovisnost i autonomnost nisu sinonimi za autarhiju, kao što se često navodi u zapadnoj naraciji i propagandi. Predsjednici Kim Il Sung i Kim Jong Il uvijek su naglašavali da ljubav prema vlastitoj zemlji i duh neovisnosti, s jedne strane, i internacionalizam, s druge strane, idu ruku pod ruku i pretpostavka su jedno drugome.

Doprinos socijalističkih zemalja, počevši još od SSSR-a i Kine u toku rata za oslobođenje, omogućili su DPRK razvijati privredu tako da je tokom 60-ih, 70-ih i 80-ih napredak bio dinamičniji od južnokorejskog, podržanog isključivo američkim, japanskim i, u manjoj mjeri, evropskim kapitalom. Usput, u rujnu 1984. godine, kada je poplava pogodila Južnu Koreju, sjever je poslao humanitarnu pomoć u hrani i materijalu: 7.200 tona riže, 550.000 metara tkanine, 759 paketa lijekova i 100.000 tona cementa za rekonstrukciju u ukupno 750 kamiona koji su prešli granicu kod Panmunjoma.

Treba reći da Južna Koreja nikad nije imala neovisnu politiku ili privredu: To je zato što južnokorejska država nikad nije postojala prije 1945. godine, jer je Koreja bila ujedinjena zemlja, na istom području narod je govorio isti jezik, imali su istu kulturu, iste običaje i istu nošnju u proteklih 5.000 godina postojanja. SAD su stvorile ovu marionetsku državu u južnom dijelu zemlje kako bi poslužila kao baza za osvajanje Azije i ostatka svijeta, počevši od okruženja Rusije i Kine. Prisustvo svojih trupa na tlu Južne Koreje, SAD su opravdavale zaštitom od „širenja komunizma“.

Osim toga, na zapadu žele prikazati Južnu Koreju kao zemlju „demokratskih tradicija“, ali prešućuju ukupno 36 godina vojne diktature od 72 godine postojanja: 12 pod Ri Sung Manom, od 1948. do 1960. godine, 16 pod Pak Jong Hui, od 1963. do 1979. godine, 8 pod Jeon Du Hwan, od 1980. do 1988. godine .

Još i dan danas, u Južnoj Koreji na snazi je Zakon o nacionalnoj sigurnosti kojeg su uveli Amerikanci, prema kojemu i samo izjašnjavanje kao komunista može stajati 7 godina zatvora, a ne treba ni naglašavati koliko rigorozno je kažnjavanje za samo čitanja knjiga ili slušanje muzike koje dolaze sa sjevera. Bez obzira na razloge zbog kojih bi se netko pobunio protiv južnokorejskog režima, biva etiketiran kao „agent sjevera“.

Usprkos represiji, korejski rodoljubi organizirano i kontinuirano u ilegalnim uvjetima, podržani sa sjevera, pružaju otpor režimu. Jedan od prvih koraka bio je osnivanje Revolucionarne partije za ujedinjenje, čija je tajna radiostanica u Južnoj Koreji emitirala program od 1965. godine do 1985. godine.

Danas djeluje u ilegali Nacionalni demokratski antiimperijalistički front, kojeg vode južnokorejski komunisti koji imaju predstavništvo u Pyongyangu. Njihova je radiostanica prenosila glas Korejske partije rada od 1970. godine do 2003. godine. Njezin rad danas nastavlja Jeka ujedinjenja, koja je počela s aktivnostima 1. decembra 2012.

Na državnoj razini, odnosi između sjevera i juga bili su zamrznuti sve do 1971. godine, kada su se sastale delegacije Crvenog križa obiju država i održale sastanak na vrhu. Godinu nakon, na inicijativu Sjevera, održale su se dvije sjednice, u maju i septembru, rezultat kojih je bila povijesna zajednička izjava Sjever-Jug iz 1972. godine. Ali južnokorejski delegati, nakon povratka, odrekli su se stavova izrečenih pred predsjednikom Kim Il Sungom i nastavili su svoju neprijateljsku i obmanjujuću propagandu protiv sunarodnjaka na Sjeveru. Neki znakovi pomirenja došli su s Ro Dae U, u kasnim osamdesetima, koji je uveo “Sjevernu politiku”, zasnovanu na načelu da „Jug i Sjever moraju razbiti barijeru koja ih dijeli“. Ova nova politika rezultirala je 1991. godine sporazumom o neagresivnosti između dviju Koreja, nakon čega slijedi zajednička deklaracija u kojoj su se obavezali da ne posjeduju, proizvode ili koriste nuklearno oružje. Iz tog vremena postoji 68 zapisnika razgovora na visokoj razini, a Sjever i Jug počeli su se pojavljivati pod jednom zastavom na sportskim priredbama.

Kim Young Sam, koji je naslijedio Ro Dae Ua, pridonio je organiziranju prvog sastanka na vrhu Sjever-Jug nakon rata, 1994. godine, ali sjevernokorejski lider Kim Il Sung umire iste godine prije održavanja samita. Iste godine, oružane snage Sjeverne Koreje obaraju američki helikopter koji je bio ušao u njihov zračni prostor. Iste je godine Amerika planirala zajednički napad s vojskom Južne Koreje na njena nuklearna postrojenja, ali su odustali jer je procijenjeno da bi vlastiti gubici u ljudstvu bili previsoki.

Trebalo je, dakle, dočekati kraj 90-ih, kada dolazi do novog odmrzavanja međukorejskih odnosa, kada nastupa na dužnost Kim Dae Jung, koji potpisuje povijesnu zajedničku izjavu 15. juna 2000. prilikom posjete Pyongyangu, gdje se susreo s predsjednikom Kim Jong Ilom u sklopu takozvane „Sunshine Policy“ 1998. -2008. godine. Ta izjava, zajedno sa zajedničkom izjavom 4 oktobra 2007., potpisana od sjevernokorejskog predsjednika Kim Jong Ila i južnokorejskog No Mu Hyeona, predstavlja kamen temeljac u izmirenju dviju Koreja i poboljšavanju njihovih odnosa u XXI. stoljeću. One su ujedno bile i začetak duha „Između nas sunarodnjaka“, stvoren i njegovan od predsjednika Kim Jong Ila: ponovno ujedinjenje bi trebalo biti ostvareno naporom samih Koreanaca, neovisno, mirno i demokratski, bez pritiska ili uplitanja stranih sila, tko god one bile.

Za vrijeme mandata No Mu Hyeona, održano je 169 susreta s temama od najveće važnosti, koje je pratio 41 sporazum, sve to za manje od 5 godina. Bio je to najintenzivniji period susreta i dogovora Sjever-Jug sve do 2006., kada Južna Koreja prekida ekonomske odnose sa Sjeverom pod izgovorom njihovih nuklearnih pokusa, ali nastavlja aktivnosti iz ugovora iz 2000. godine.

Dakle, ne radi se o diplomatskim izjavama u cilju propagande: postavljena je podloga za ostvarenje prijedloga svojevremeno osmišljenog od predsjednika Kim Il Sunga koji se odnosi na stvaranje jedne Konfederalne demokratske republike Koryo, države u kojoj bi, bar u ovom trenutku, koegzistirali socijalizam i kapitalizam, dopuštajući slobodan promet roba i ljudi na cjelokupnom nacionalnom teritoriju, na kojemu bi se predstavnici Sjevera i Juga birali naizmjenično u predsjedništvo, u UN bi nastupali pod zajedničkim imenom.

Sporazumi iz 2000. i 2007., omogućili su otvaranje zračne linije Pyongyang-Seul, zajedničkim ulaganjem, joint ventures, između dviju država, što je omogućilo jačanje odnosa, kulturnu razmjenu i posjetu rodbine odvojene ratom.

Nažalost, ovakva atmosfera je narušena izborom konzervativnih proameričkih predsjednika, Lee Myung Baka i Park Geun Hye, koji su po nalogu Amerikanaca i Japanaca poticali na rat i širili nepovjerenje među sunarodnjacima sa Sjevera i Juga, između ostalog i lažiranjem potapanja korvete Cheonan, koje je prouzročila Amerika optužujući Sjevernu Koreju, a čime bi opravdali rat protiv Pyongyanga.

Ako pažljivo promatramo, to je oživljavanje tzv. „Nixonove doktrine“, koja navodi dvije ili više strana da se međusobno bore kako se ne bi ujedinili u borbi protiv zajedničkog neprijatelja – imperijalizma. U tom kontekstu, politika koju je usvojila DNR Koreja, usvajajući vještine korištenja nuklearne energije u vojne svrhe i izvršivši svoj prvi tekst takvog oružja oktobra 2006. godine, ispravna je i racionalna. Upravo je neprijateljska politika Amerike, Japana i južnokorejskog marionetskog režima prisilila DNRK da pribjegne izgradnji nuklearnih oružja za obranu vlastite nezavisnosti, suvereniteta i prava na postojanje.

Sankcije uvedene Koreji 2006. godine, kao posljedica prvog nuklearnog pokusa, nisu uspjeli slomiti njenu odlučnost u zaštiti svojeg suvereniteta. To nije uspjelo ni Trumpu veoma oštrom retorikom tokom 2017. godine, koja je izazivala strepnju kod mnogih miroljubivih ljudi. Danas DNR Koreja posjeduje suvremeno oružje i uređaje za lansiranje, kratkog, srednjeg i dugog dometa, koji uspješno odrađuju ulogu odvraćanja neprijatelja. Pitanje je da li možemo bez rezervi prihvatiti ili ne navod Mao Ze Donga da su SAD „tigar od papira“, ali činjenica je da one danas sve manje kontroliraju situaciju kod kuće i u svijetu.

Čak se i Južna Koreja počela progresivno distancirati od njihove dominacije izborom Mun Jae Ina. Pa ipak, čak i uz zastoje, ograničenja i proturječnosti, taj se proces oblikuje. Vrlo važan impuls doživio je početkom ove godine, održavanjem XXIII. Zimskih olimpijskih igara u Pyeongchangu. Osim sportskih uspjeha, postignuti su i oni diplomatski, na tim igrama, su Sjever i Jug nastupili pod jednom zastavom i jednim imenom, kao što bi to bila praksa u Demokratskoj Konfederaciji Koryo, koju je zagovarao predsjednik Kim Il Sung. Slijedilo je analogno sudjelovanje na XII. Zimskim paraolimpijskim igrama.

Pyongchang je bio prigoda za susret između predsjednika Vrhovne narodne skupštine i prvog sekretara Korejske partije rada, Kim Yong Una, i južnokorejskog predsjednika, Moon Jae Ina, prvi ove razine nakon više od deset godina i prvi uopće nakon tri godine.

Na osnovu informacija i činjenica s terena, nameće se zaključak, da je Sjeverna Koreja danas zemlja koja je u intenzivnoj izgradnji, koja je ovladala nuklearnom tehnologijom i koja razvija svemirski program. To joj polazi za rukom zahvaljujući snažnom osjećaju solidarnosti i ljubavi za neovisnost uobličenih kroz ideju Juche i dosljednom i kreativnom primjenom marksizma-lenjinizma, prilagođenog vlastitim uvjetima.

Posebno zanimljiva su svjedočenja onih kojih su posjetili Sjevernu Koreju u više navrata. Svi su oni suglasni kad govore o dinamici i opsegu izgradnje koju su zapazili. Svjedočili su o porastu izgradnje stanova, škola, vrtića, privrednih objekata, zdravstvenih ustanova i o stotinama objekata u izgradnji, između dva ili više intervala svojih posjeta Koreji. Istakli su i širinu uvida koja im je omogućena odlaskom na bilo koje mjesto koje su željeli posjetiti, uz državnu pratnju, pa i obilazak njihovog nuklearnog programa, za što je privilegiju imao talijanski profesor nuklearne fizike Massimo Zucchetti, član međunarodnog komiteta Znanstvenici protiv rata.

Svi oni koji nepristrano, na osnovu empirijskih saznanja i neopterećeni zapadnjačkim predrasudama, percipiraju sadašnjost NDRK, takvu dinamiku izgradnje pripisuju dvama parametrima: ideji Juche, koja promovira samodostatnost s ciljem očuvanja istinske neovisnosti, ali ne odbijajući suradnju i izmjenu dobara na ravnopravnoj osnovi, i statusu vojske. Vojska, osim primarnog zadatka čuvanja granica i suvereniteta zemlje, učestvuje aktivno u svim projektima izgradnje.

U Zagrebu, 22. XII. 2018.

Vladimir Kapuralin

 

Kratka povijest Sjeverne Koreje

 

Oslobođenje od japanske okupacije

Pri oslobođenju Koreje, ključnu ulogu odigrao je Sovjetski Savez. 1945. godine, SSSR je pred sebe postavio dva cilja:

a) izbacivanje japanske vojske i kolonijalne administracije s korejskog i kineskog teritorija,

b) razbijanje imperijalističkog Japana.

5. travnja 1945. godine, SSSR je poništio Sporazum o neutralnosti potpisan 13. travnja 1941. godine. U svibnju 1945. godine, započelo je prebacivanje vojske i tehnike sa zapada na Daleki istok. Na konferenciji saveznika u Potsdamu, 17. srpanj – 2. kolovoz 1945. godine, potvrđeno je učešće SSSR-a u ratu s Japanom.

8. kolovoza, dva dana nakon Hirošime, SSSR je Japanu objavio rat. Borbe su vođene 12. – 18. kolovoza, premda je Japan kapitulirao 15. kolovoza. Taj dan se obilježava kao Dan oslobođenja u obje Koreje. Važno je istaći ponašanje japanske vrhuške koja je smatrala da je za nju daleko bezbolnija kapitulacija pred SAD-om nego SSSR-om, jer Amerikanci nisu inzistirali na kažnjavanju carske obitelji za ratne zločine.

Do 25. kolovoza, japanska vojska je razoružana, a 25. rujna, Crvena armija je izašla na 38. paralelu, izgubivši pritom oko 1.500 vojnika.

Američka vojska je nakon napada Crvene armije minirala korejske luke. Ona se na poluotok iskrcala tek 8. rujna s ciljem sprječavanja Crvene armije da zauzme cijelu Koreju. Brza japanska kapitulacija spriječila je već pripremljeno sovjetsko iskrcavanje na otok  Hokaido.

 

Period 1945. – 1948. godina

Na cijelom korejskom teritoriju nakon oslobođenja pojavio se problem vlasti, jer su u cijelosti eliminirane institucije koje su obavljale funkcije vlasti. U rujnu 1945. godine, uspostavljena je Uprava sovjetske građanske administracije (USGA) s generalom A. A. Romanenkom na čelu (od 1947. godine, na čelu general N. G. Lebedjev). Razinu niže nalazili su se savjetnici u provincijama u sovjetskim vojnim komandama čiji je maksimum bio 113.

U direktivi Vrhovnog komandanta, od 20. rujna 1945. godine, navedeno je da Crvena armija ne namjerava u Koreju uvoditi sovjetski poredak, da ne namjerava zauzimati bilo koji dio korejskog teritorija, da ne sprječava formiranje demokratskih stranaka i organizacija te da poziva stanovništvo da mirno nastavi sa svojim svakodnevnim aktivnostima. Cjelokupna praksa komande Crvene armije, po riječima očevidaca, govorila je da ona buduću Koreju vidi kao neovisnu i neutralnu zemlju s tržišnom ekonomijom.

Istovremeno je na sjevernoj teritoriji poluotoka došlo do postupnog formiranja autohtonih organa vlasti, „narodnih komiteta“. Prvi je formiran već 16. kolovoza 1945. godine, dok ih se u konačnici formiralo 145. Oni su imali veliku podršku u narodu. Nakon dolaska američke vojske na jug zemlje, narodni komiteti su u prosincu 1945. godine bili zabranjeni. Narodni komiteti se mogu smatrati izdankom organizacija formiranih 30-ih godina kao što su „crveni radnički sindikati“ i „crveni seljački savezi“. Nekolicina komiteta formirana je pod izravnim rukovodstvom „Komiteta za pripremu izgradnje države“.

U rujnu 1945. godine, veliki broj Korejaca koji su živjeli u SSSR-u vratio se u Koreju sa željom da pomognu postojećim demokratskim i komunističkim organizacijama u zemlji, odnosno njenoj obnovi. Među njima se našao i Kim Il Sung. U SSSR-u je, po popisu iz 1939. godine, živjelo preko 180 tisuća Korejaca.

11. rujna, u Seulu je formirana Korejska KP (Čoson konsandan), a 10. listopada njen sjevernokorejski odjel: Sjevernokorejski orgbiro KPK. Kim Il Sung tada nije bio komunistički lider, no njemu je sovjetska komanda dala mogućnost javnog djelovanja. On je nastupio na svečanom mitingu povodom oslobođenja Koreje na stadionu u Pjongjangu.

U listopadu i studenom, sovjetska komanda formirala je 10 administrativnih jedinica koje su davale pomoć narodnim komitetima u sferi ekonomije i kulture.

Prvih mjeseci, sovjetska vojna komanda je održavala poredak, promatrala i ocjenjivala lokalnu političku situaciju i, kad je zamijetila socijalističke i komunističke tendencije političkih lidera na sjeveru zemlje, ona im je počela davati aktivnu pomoć u izgradnji socijalističkog društva. Ako su lokalni politički djelatnici pokazivali osobnu inicijativu, koja nije proturječila sovjetskom shvaćanju o progresivnom i postepenom razvoju društva, sovjetska komanda nije ograničavala njihov rad.

Ipak, nakon što je, u februaru 1946. godine, Sjevernokorejski orgbiro KPK bio preimenovan u KP Sjeverne Koreje, ona je 28. kolovoza preimenovana u Radničku partiju Sjeverne Koreje. To je bila direktna posljedica formalnog početka Hladnog rata, odnosno Churchillovog govora u Fultonu. U svom odgovoru na Churchillovu ratnohuškačku retoriku, Staljin je, između ostalog, rekao:

G. Churchillu bi odgovaralo kad bi Poljskom upravljali Sosnovski i Anders, Jugoslavijom Mihajlović i Pavelić, Rumunjskom knez Stirbey i Radescu, Austrijom i Mađarskom nekakav kralj iz dinastije Habsburga itd. G. Churchill nas želi uvjeriti da ta gospoda iz fašističkog legla mogu osigurati „istinsku demokraciju“. Takva je „demokracija” g. Churchilla.

G. Churchill obilazi oko istine kad govori o rastu utjecaja komunističkih partija u Istočnoj Europi. Stoga se mora reći da njegove tvrdnje nisu sasvim točne. Utjecaj komunističkih partija nije porastao samo u Istočnoj Evropi, već u gotovo svim zemljama Europe gdje je ranije vladao fašizam (Italija, Njemačka, Mađarska, Bugarska, Finska) ili u zemljama koje su se nalazile pod njemačkom, talijanskom ili mađarskom okupacijom (Francuska, Belgija, Nizozemska, Norveška, Danska, Poljska, Čehoslovačka, Jugoslavija, Grčka, Sovjetski Savez itd.)

Rast utjecaja komunista ne treba smatrati slučajnim. Utjecaj komunista porastao je zato što su se komunisti tijekom teških godina vladavine fašizma u Europi pokazali pouzdanim, smjelim i samopožrtvovnim borcima protiv fašističkog režima i za slobodu naroda.

Sve izrečeno vrijedilo je i za Koreju i za druge azijske zemlje, žrtve japanskog militarizma.

U Moskvi je, 16. – 26. prosinca, održano savjetovanje ministara vanjskih poslova SSSR-a, SAD-a i Velike Britanije. SSSR je predložio da se odmah uspostavi Privremena korejska demokratska vlada uz pomoć Zajedničke komisije sastavljene od sovjetske i američke vojske. Savezničko tutorstvo bilo bi ograničeno na maksimalnih 5 godina. Bez obzira na potpisani dokument, Amerikanci ga nisu htjeli provesti u život. Oni su inzistirali na dugom i neodređenom tutorstvu, uz eventualno uvođenje tutorstva od strane UN-a.

Zajednička sovjetsko-američka komisija radila je od 20. ožujka 1946. do 18. listopada 1947. godine, no bez rezultata. Obje strane optuživale su drugu da želi podijeliti Koreju. Važno je ovdje napomenuti da je praktički kod svih korejskih političara jedinstvo zemlje bilo neupitno.

Komisija nije imala izgleda za uspjeh, jer je, primjerice, Truman 17. ožujka 1947. godine objavio da će SAD davati pomoć svim slobodnim narodima u borbi protiv komunističke opasnosti. Ujedinjenje Koreje u takvim uvjetima bilo je nemoguće.

Sukladno rezultatima Moskovskog savjetovanja, u veljači 1946. godine, u Pjongjangu  je formiran Privremeni narodni komitet Sjeverne Koreje, koji je započeo s demokratskim reformama. U studenom 1946. godine, provedeni su lokalni izbori svih razina. Na taj način, 17. ožujka 1947. godine, formirana je Narodna skupština kao najviši organ državne vlasti, a tri dana kasnije Narodni komitet kao najviši organ izvršne vlasti. Istovremeno se u Južnoj Koreji razvio pokret za stvaranje separatne države.

8. veljače 1948. godine, formirana je Korejska narodna armija, čiju su okosnicu činili oficiri školovani od strane sovjetskih oficira u zemlji i u SSSR-u.

Nakon što je, 15.kolovoza 1948. godine, na jugu poluotoka bila proglašena Republika Koreja, Narodna skupština Sjeverne Koreje donijela je odluku da se na teritoriji cijele zemlje provedu izbori za Vrhovnu narodnu skupštinu. Na prvom zasjedanju skupštine 9. rujna, uz prisutnost velikog broja delegata s juga, proglašena je Korejska narodno-demokratska republika, KNDR. Kim Il Sung je postao njen prvi premijer.

12. listopada, SSSR je priznao KNDR, što su slijedile ostale socijalističke zemlje. SSSR je već davao veliku materijalnu pomoć zemlji.

Do 26. prosinca 1948. godine, SSSR je povukao svoju vojsku iz Koreje. SSSR je vodio principijelnu politiku tako da se do kraja 1945. godine sovjetska vojska u potpunosti povukla iz Jugoslavije, Čehoslovačke i Norveške, u aprilu 1946. godine s danskog otoka Bornholm, a u maju iste godine iz Kine i Irana. U decembru 1947. godine, sovjetska vojska je napustila Bugarsku.

Neke od mjera američkih vlasti bile su slične sovjetskim. U rujnu 1945. godine, radi osiguranja poretka, bila je formirana Američka vojna administracija, AVA, na čelu s generalom Arnoldom. Na čelu korejskih provincija našli su se američki vojni guverneri. No, postojale su i znatne razlike. Amerikanci su zadržali kolonijalne zakone, a svoju administraciju proglasili jedinom punomoćnom vlašću. Amerikanci nisu dozvoljavali lokalnoj političkoj eliti, bez obzira na predznak, da samostalno odredi put daljnjeg razvoja. Amerikanci su, u suštini, nastojali očuvati status quo dok ne odluče o daljnjim koracima.

16. listopada, iz SAD je u zemlju prebačen tzv. „otac“ korejskog naroda, Rhee Syng-man, koji je bio vrlo popularan u korejskom narodu. No on je 2/3 dotadašnjeg života proveo u SAD-u tako da su Amerikanci u njemu našli lojalnog upravitelja. On je bio dosljedan zagovornik odijeljene južnokorejske države.

Od studenog 1945. godine, AVA je počela izdavati naredbe slijedom kojih je kontrola korejske ekonomije prešla u njene ruke. Naredbom br. 5 sva japanska skladišta prešla su u ruke AVA, naredbom br. 33, od 6. prosinca, AVA je postala vlasnikom svih japanskih poduzeća, zemlje i druge imovine. Naredbom br. 39, od 3. siječnja 1946. godine, uveden je američki monopol na vanjsku trgovinu (22. travnja 1918. godine, sovjetska vlast uvela je državni monopol na vanjsku trgovinu, DMVT; zapadne države bile su spremne sve oprostiti sovjetskoj vlasti pod uvjetom da ona ukine DMVT, odnosno da im omogući „direktnu trgovinu sa sovjetskim narodom“). Amerikanci su sprječavali razvoj bilo koje industrije, osim rudarstva, jer su nastojali da se sva dobra moraju uvoziti iz SAD-a. Naredbom br. 28, od 13. studenog 1945. godine, utemeljeni su odjeli kopnene vojske i mornarice. Tada se pristupilo obuci južnokorejskih vojnika u Koreji i SAD-u.

U veljači 1946. godine, zasjedala je Osnivačka skupština koja je imala status privremenog parlamenta. Premda su se mnogi politički lideri Južne Koreje i članovi Privremene vlade zalagali za stvaranje saveza s komunistima Sjeverne Koreje, Osnivačka skupština, pokazalo se, bila je prvi korak u pripremi stvaranja odijeljene južnokorejske države.

Osim AVA, u unutarnje poslove Koreje sve više se miješao Privremeni komitet UN-a, što je rezultiralo mnogobrojnim demonstracijama i štrajkovima u cijeloj zemlji, dok je, 3. travnja 1948. godine, na otoku Čeju-do započela partizanska borba. Borba protiv separatizma potrajala je do 1949. godine.

10. svibnja 1948. godine, američke vlasti provele su izbore za Ustavotvornu skupštinu Južne Koreje na čijem se čelu našao Rhee Syng-man. Iako je dio od 198 delegata bio protiv separatizma, Rhee Syng-man je uspio nametnuti odluku slijedom koje je Vrhovni organ vlasti u zemlji trebao biti jednodomni parlament koji bira predsjednika. Novi ustav proglašen je 17. srpnja 1948. godine. Na osnovi njega bila je formirana vlada. 20. srpnja, Rhee Syng-man bio je izabran za predsjednika, dok je 15. kolovoza službeno objavljena uspostava nove države, južno od 38. paralele, Republike Južne Koreje.

Ipak, Amerikanci nisu imali puno povjerenje u svoje satelite na jugu zemlje te su svoju vojsku iz Koreje povukli tek krajem lipnja 1949. godine, tj. 6 mjeseci nakon povlačenja sovjetske.

 

Period 1948 – 1950 godina

Povlačenje stranih vojski dalo je nadu korejskom narodu da je moguće očuvanje jedinstvene države stare tisuće godina.

Nakon oslobođenja zemlje, nizom reformi u Sjevernoj Koreji okončana je „antiimperijalistička i antifeudalna demokratska revolucija“ te je započeo „prijelazni period“ k socijalizmu, tijekom kojeg je uspostavljena „narodno-demokratska diktatura“. U zemlji su se zadržali određeni kapitalistički elementi.

8. veljače 1946. godine bio je utemeljen Privremeni narodni komitet, PNK, na čelu s Kim Il Sungom. PNK je 5. ožujka objavio dekret o agrarnoj reformi. Sva zemlja bivših japanskih zemljoposjednika, kao i „višak“ zemlje kod korejskih zemljoposjednika, tj. sve iznad 5 ha, bili su oduzeti od strane države, a zatim raspodijeljeni seljacima. Kupoprodaja i davanje zemlje u najam bili su zabranjeni. Reformu su proveli seljački komiteti, njih 11.500, za 20-ak dana. Oduzeto je preko 1,3 milijuna hektara zemlje i predano u vlasništvo preko 720 tisuća seoskih domaćinstava. Ta je mjera imala široku podršku među seljacima, jer im je ispunila njihov vjekovni san. Za dobivenu zemlju, seljaci su platili 25 % državnog poreza.

Nakon toga, 23. ožujka, PNK je donio „Politički program u 20 točaka“ u kojem je jasno bila ocrtana perspektiva razvoja društva. U Programu su se našli zadaci poput eliminacije posljedica japanske kolonizacije, uspostave osmosatnog radnog vremena, jednakosti muškaraca i žena, slobode riječi i okupljanja itd. U Program su ušle i točke o neophodnosti suzbijanja „antidemokratskih“ i „fašističkih elemenata“, isticala se neophodnost izbora novih narodnih komiteta te preuzimanje od strane države banaka, velikih poduzeća i rudnika.

Uskoro nakon objave Političkog programa, PNK je započeo s njegovom realizacijom. 10. kolovoza, donesen je Zakon o nacionalizaciji industrije, komunikacija i banaka. 3. studenog, PNK je donio odluku o raspisivanju izbora koji su bili provedeni u veljači 1947. godine, kad je bila izabrana Narodna skupština Sjeverne Koreje. Tada je bio donesen plan razvoja narodne privrede, dok je zemlja krenula putem planske ekonomije. Plan za 1947. godinu bio je u cijelosti ispunjen.

Dan nakon proglašenja KNDR, 10. rujna 1948. godine, Vrhovna narodna skupština obratila se vladama SAD-a i SSSR-a sa zahtjevom za povlačenje njihovih vojski iz Koreje. Ubrzo su bili uspostavljeni diplomatski odnosi između KNDR-a i SSSR-a. Zemlju su priznale članice socijalističkog bloka, dok je SAD blokirao prijem KNDR u UN. Nastala je pat-pozicija, jer ni SSSR nije želio priznati Republiku Koreju kao legitimnog predstavnika Koreje.

U veljači 1949. godine, Vrhovna narodna skupština donijela je dvogodišnji plan obnove i razvoja narodne privrede. Već 1949. godine, industrijska proizvodnja je u odnosu na 1946. godinu porasla 3,4 puta, proizvodnja robe široke potrošnje 2,6 puta, s tim da je proizvodnja u tekstilnoj industriji porasla 6 puta. Proizvodnja žitarica je, u odnosu na 1944. godinu, porasla za 20 %.

Ovakvi uspjesi bili su mogući samo zato što je socijalistički program vlade odgovarao tradicionalnoj korejskoj kulturi s razvijenim kolektivizmom, s obiljem raznih oblika uzajamne pomoći na selu, kao i među rođacima ili zemljacima. U korejskoj kulturi davan je prioritet interesima države nad privatnim.

Pomogle su i zadnje godine japanske okupacije kad su na sjeveru zemlje bili otvoreni mnogobrojni rudnici.

Od ogromnog značaja bila je pomoć socijalističkih zemalja s kojima je KNDR ostvarivala 90 % svoje vanjske trgovine. 1948. godine, trgovinska razmjena KNDR i SSSR iznosila je 48,4 milijuna rubalja (preko 300 milijuna suvremenih dolara), a 1949. godine, 139,6 milijuna rubalja (preko 900 milijuna dolara). Oko 2/3 sovjetskog izvoza odnosilo se na industrijsku opremu i sirovine potrebne za obnovu starih, porušenih od strane Japanaca, poduzeća, kao i za izgradnju novih. Ovdje je važno istaći karakter sovjetske pomoći čiji je cilj bilo jačanje korejske ekonomske neovisnosti, što je predstavljalo suprotnost američkom pristupu koji se temeljio na težnji da se Južna Koreja, i svaka druga zemlja, pretvori u limitrof u potpunosti ovisan o SAD-u.

U periodu 1948. – 1950. godine, u KNDR boravio je veliki broj sovjetskih stručnjaka koji su radili, između ostalog, na izgradnji hidroelektrane Sup-ung, metalurškog kombinata u Čong-džinu te na uspostavi školskog sustava. 1948. godine, boravila je delegacija na čelu s biokemičarem A. I. Oparinom. Do 1950. godine, u KNDR radilo je već 15 visokoškolskih ustanova, 69 tehničkih i pedagoških škola.

S druge strane, prisutnost američke vojske na jugu zemlje, a još više mnogobrojne američke baze u Japanu, zahtijevali su jaku sjevernokorejsku armiju. Amerikanci na jugu nisu dozvoljavali agrarnu reformu ni bilo kakav vid preobražaja tako da je i tamo jačala Radnička partija, koja se 30. lipnja 1949. godine ujedinila s Radničkom partijom Sjeverne Koreje. Započeo je proces ujedinjenja zemlje.

11. rujna 1948. godine, AVA je s južnokorejskom vladom potpisala „Sporazum o reguliranju financijskih i vlasničkih odnosa“. Uglavnom se radilo o „bivšoj japanskoj imovini“. Vlada je morala privatnim osobama prodati 513 poduzeća, 839 nekretnina, ukupno 2.269 objekata. Amerikanci su za sebe zadržali niz zgrada i zemljišnih površina.

Slijedom američko-korejskog vojnog sporazuma od 26. siječnja 1950. godine, SAD je Južnoj Koreji dostavio oružja u vrijednosti od 205,2 milijuna dolara. Ipak, sjevernokorejska armija je u tom trenutku bila daleko brojnija i bolje naoružana.

Unutarnjopolitička trvenja u Južnoj Koreji očitovala su se kroz dva zakona. 22. rujna 1948. godine, donesen je „Zakon o kažnjavanju osoba koje su počinile prijestupe protiv nacije“, tj. zakon za kažnjavanje kolaboracionista, no on nikad nije zaživio. Iako je Specijalni komitet, ustanovljen radi tog zakona, inzistirao na hapšenju i procesuiranju kolaboracionista, hapšenja su počela tek u siječnju 1949. godine, da bi u konačnici bilo osuđeno samo 7 ljudi. 14. veljače 1951. godine, taj zakon je ukinut, a osuđenici oslobođeni, što ne treba čuditi jer su hapšenja i procesuiranja također provodili bivši japanski kolaboracionisti. No, zato je zbog pobuna, štrajkova i drugih manifestacija narodnog nezadovoljstva, 20. studenog 1948. godine, donesen „Zakon o zaštiti države“, slijedom kojeg je uhapšena 118 621 osoba, među kojima i 16 članova Narodne skupštine Republike Koreje.

Na taj način je formalizirana podjela na sjeverni i južni dio zemlje. Na sjeveru su vlast preuzeli antifašisti, dok su na jugu vlast zadržali kolaboracionisti. Unutarnji korejski preduvjeti za budući rat bili su stvoreni. Ovome treba dodati da je tijekom 1949. godine zabilježeno oko 1.500 oružanih incidenata na demarkacijskoj liniji.

 

Korejski rat, 1950. – 1953. godina

Ipak, odlučujući događaji koji su doveli do rata u Koreji odigrali su se izvan korejskog poluotoka. 1949. godine, kineska Crvena armija odnijela je pobjedu nad Kuomintangom. U kolovozu je SSSR testirao svoju atomsku bombu, čime je u određenoj mjeri uspostavljena vojna ravnoteža sa SAD-om. U konkretnom slučaju, ni SAD ni SSSR nisu javno podržavali „svoje“ strane u Koreji. SAD je izvan svoje linije obrane od komunizma na Pacifiku ostavio i Koreju i Tajvan, no on je aktivno naoružavao i obučavao južnokorejsku armiju. Ipak, treba istaći da je u međuraću Pacifik predstavljao pozornicu na kojoj su se sukobili britanski, američki i japanski imperijalizmi te da su savezništva među imperijalistima bila višekratno mijenjana. Jasno, pobjednikom je izašao američki imperijalizam.

SSSR, sa svoje strane, nije htio dati zeleno svjetlo za napad na korejski jug, osobito za bilo kakvu vojnu intervenciju, no on je dao odriješene ruke Mau i Kimu, u veljači 1950. godine, da sami odluče, tj. da krenu u napad ako su sigurni da mogu brzo slomiti armiju Južne Koreje. 25. lipnja 1951. godine, sjevernokorejska vojska započela je ofenzivu nakon, kako njihovi povjesničari tvrde, veće južnokorejske provokacije. Na napredak sjevernokorejske vojske reagirao je SAD, koji je u Generalnoj skupštini UN-a uspio nametnuti rezoluciju koja je omogućila intervenciju UN-a protiv Sjeverne Koreje. SSSR nije uložio veto, jer je od siječnja 1950. godine bojkotirao rad VS UN-a zbog odbijanja zapadnih saveznika da se Maovu Kinu primi u VS umjesto Čang Kai-šekove.

Uspjesi sjevernokorejske vojske bili su prekinuti iskrcavanjem UN-ove, točnije američke, vojske. Smatra se da je u UN-ovim kopnenim jedinicama udio Amerikanaca bio 85,9%, u pomorskim snagama 93,4 %, a u zrakoplovstvu 98 %. Nakon nekoliko velikih ofenziva i kontraofenziva obiju strana, rat je završio tamo gdje je i započeo, na 38. paraleli, uz određene dobitke sjevernokorejske strane. Premda je rat službeno okončan 1953. godine, linija fronta se u principu stabilizirala na 38. paraleli već krajem 1951. godine, nakon čega su gotovo isključivo američka i južnokorejska vojska provodile ofenzivne operacije.

Rat je, što se tiče SSSR-a, ispunio jedan od glavnih ciljeva: pokazao je moć sovjetske avijacije. U to vrijeme, što je malo poznato, američka vojska je kovala velike planove o bombardiranju velikih sovjetskih gradova desecima i stotinama nuklearnih bombi. Sjeveroistočne dijelove Kine, otkud je tekla kineska pomoć Sjevernoj Koreji, čuvao je sovjetski 64. lovački korpus, naoružan lovcima tipa MiG-15, koji je u zračnim bitkama srušio 651 američki F-86 Saber i oko 200 „Letećih tvrđava“, dok je sam izgubio 355 aparata. Kad se govori o direktnom sovjetskom učešću u ratu, ono je od strane sovjetske vlasti dosljedno nijekano. Izbjegavane su sve situacije koje bi mogle rezultirati zarobljavanjem sovjetskih vojnika i drugih dužnosnika.

Smatra se da je rat odnio 1,5 milijuna života. U Sjevernoj Koreji, američka avijacija je uništila sve – tako da su potkraj rata njeni komandanti tvrdili da se tamo više nema ničega za bombardirati. Uništeno je 8,7 tisuća poduzeća i 600 tisuća stambenih objekata. Šteta počinjena ratom procjenjivala se na 3 milijarde tadašnjih dolara. Premda su, u skladu članka 4. mirovnog sporazuma, sve inozemne trupe trebale napustiti korejski teritorij, ipak su SAD i Južna Koreja 1. listopada 1953. godine potpisali „Sporazum o međusobnom osiguranju sigurnosti“ slijedom kojeg je američka vojska ostala na teritoriji Južne Koreje. Takva situacija može se smatrati prvim vanjskopolitičkim porazom sovjetskog poststaljinističkog rukovodstva i njegovom prvom izdajom saveznika, konkretno Kine, jer je time američka vojska stvorila mostobran na istočnoj obali azijskog kontinenta.

 

Južna Koreja

Poslijeratnu povijest Južne Koreje obilježila je, u političkom smislu, vlast trojice dugovječnih predsjednika. 50-e godine obilježila je autokratska vlast predsjednika Rhee Syng-man-a, 1948. – 1960., 60-e i 70-e Park Chung-heea, 1963. – 1979., a 80-e Chun Doo-hwana,1980. – 1988. godina.

Ekonomska kretanja u Južnoj Koreji tijekom 50-ih godina imaju proturječan karakter. S jedne strane, SAD je zemlju pretvarao u svog klijenta, u svog limitrofa, na vrlo sličan način kako je to činio s Izraelom. SAD je u periodu 1945. – 1961. godine Koreji isporučio dobara u vrijednosti od 3,137 milijardi dolara, s pikom 1957. godine kad je isporučeno roba u vrijednosti od 380 milijuna dolara. 42 % isporuka odnosilo se na sirovine i polufabrikate, 25 % na hranu. Eksport kapitala činio je manje od 9 %, a tehnike 5 %. Veliki dio američke pomoći bio je usmjeren na razvoj južnokorejske armije.

Isporuka hrane pomogla je narodu da preživi poslijeratnu glad, no ona je kočila razvoj domaće poljoprivrede i industrije. Isporuka poljoprivrednih sirovina omogućila je, isto tako, razvoj triju „bijelih“ industrija u Južnoj Koreji: proizvodnje brašna, proizvodnje šećera i proizvodnje pamučnih tkanina. Ogroman profit u tim djelatnostima dao je mogućnost za akumulaciju kapitala, no ta je akumulacija bila strogo reducirana na prijatelje i financijere predsjednika Rhee Syng-man-a i njegove Liberalne partije. Preraspodjela kapitala vršila se kroz:

1) izdavanje licenci za uvoz,

2) prodaju bivše japanske imovine po niskim cijenama,

3) privilegiran pristup fondovima i materijalima iz vanjske ekonomske pomoći,

4) privilegiran pristup jeftinim kreditima,

5) davanje ugovora s državom i s američkom vojskom.

Na taj način je, 1960. godine, najvećom kompanijom postao „Samsung“, osnovan još 1935. godine, koji je u svom sastavu imao 19 poduzeća koja su se bavila preradom šećera, proizvodnjom automobilskih felgi, proizvodnjom umjetnih gnojiva, cementa itd. Njih se nazivalo chaebol – „rod (obitelj) koji posjeduje bogatstva“. Istovremeno, zemlja je tonula u ekonomsku krizu. 1960. godine, inflacija je iznosila 20 %, nezaposlenost 40 %, a vanjskotrgovinski deficit 310 milijuna dolara.

1960. godine, Syng-man je pobjegao natrag u SAD, a u zemlji je donesen novi ustav. Zemlja je odlučila ići srednjim putem između kapitalizma i socijalizma. Iste godine, nastao je pokret za mirno ujedinjenje dviju Koreja bez američkog miješanja u taj proces. No, kako je zemlja i dalje bila materijalno i financijski ovisna o SAD-u čija je vojska i dalje bila na njenom tlu, korejska vlada bila je prisiljena 8. veljače 1961. godine potpisati američko-korejski ekonomski sporazum koji je omogućavao američkoj administraciji da se miješa u unutarnje korejske poslove. Već sljedeći mjesec, doneseni su „Privremeni izvanredni antikomunistički zakon“ i „Zakon o kontroli demonstracija“.

Zakoni su izazvali još veći val demonstracija u zemlji, što je rezultiralo vojnim udarom kojem je prešutnu podršku dala američka vojna vlast u Južnoj Koreji. Neformalnim prvim čovjekom zemlje postao je general Park Chung-hee, bivši japanski kolaboracionist. On je karijeru započeo kao učitelj, da bi se 1940. godine upisao u Mandžurijsku vojnu školu. 1942. godine, bio je na doškolovanju u Japanu, a 1954. godine u SAD-u. On je 1963. godine i formalno, nakon vrlo dvojbenih izbora, postao predsjednik države.

Prednost Chung-heea nad prethodnicima bila je njegova projapanska orijentacija. SAD je nastojao uspostaviti sigurnosni trokut SAD-Japan-Južna Koreja, tim prije što je Kina 1964. godine uspješno testirala atomsku bombu. Za izlazak iz bijednog položaja, Južnoj Koreji je trebala japanska financijska i tehnička pomoć te je Chung-hee, unatoč golemom otporu u zemlji, 22. lipnja 1965. godine s Japanom potpisao „Sporazum o osnovama odnosa između Republike Koreje i Japana“. Po raznim procjenama, zemlja je od Japana na ime ratne odštete primila 700 – 800 milijuna dolara, premda se u realnosti najčešće radilo o kreditima i isporukama opreme.

Daleko veće beneficije Južna Koreja je izvukla iz učešća u američkoj agresiji na Vijetnam. Već u veljači 1965. godine, Južna Koreja je u Vijetnam poslala dvije tisuće vojnika. SAD je zemlji dao 150 milijuna dolara bespovratne pomoći da bi, već do srpnja 1965. godine, u Vijetnamu ratovalo 20 tisuća korejskih vojnika. Do kraja Vijetnamskog rata, Južna Koreja je u Vijetnam poslala 24 tisuće radnika i 55 tisuća vojnika, od kojih je 4.407 poginulo (8,4 % od ukupno poginulih na američkoj strani). Zemlja je u periodu 1966. – 1970. godine, po raznim podacima, primila između 0,625 i 1,7 milijardi dolara američke pomoći.

Na unutarnjem planu razvoj se temeljio na uvođenju planske ekonomije. Prvi petogodišnji plan za period 1962. – 1966. godina predviđao je:

1) Povećanje poljoprivredne proizvodnje i prihoda seljaka,

2) Osiguranje zemlje električnom energijom, ugljem i drugim energentima,

3) Razvoj ključnih privrednih grana,

4) Maksimalno korištenje neiskorištenih resursa,

5) Povećanje izvoza i poboljšanje platne bilance zemlje,

6) Povećanje kapitalnih investicija u razvoj tehničke, kemijske i elektroničke industrije.

U tom periodu, ekonomija je rasla 7,8 % godišnje, dok je poljoprivreda porasla za 34 %. No, još uvijek je 60 % ekonomije ovisilo o inozemnom kapitalu.

Druga petoljetka, 1967. – 1971. godine, predstavljala je istinski preokret. Ciljevi su bili sljedeći:

1) Osiguranje prehrambene neovisnosti zemlje te razvoj šumarstva i ribolovstva,

2) Izgradnja industrijalizirane zemlje putem izgradnje poduzeća u kemijskoj, metalurškoj i metaloprerađivačkoj industriji,

3) Dostizanje izvoza od 700 milijuna dolara godišnje,

4) Povećanje zaposlenosti putem planiranja obitelji,

5) Podizanje prihoda stanovništva,

6) Podizanje obrazovne razine stručnih kadrova.

Tijekom tog perioda, zemlja bilježi rast od 9,7 % godišnje. 2/3 industrijske proizvodnje otpadalo je na tešku industriju. Zabilježen je i porast uvoza žitarica s 40 na 270 milijuna dolara godišnje.

U Trećoj petoljetki godišnji rast je iznosio 11,2 %, a u Četvrtoj 5,8 %, umjesto planiranih 9,2 %. Iako je izvoz vrlo brzo rastao, 33 milijuna dolara 1960. godine, 1,5 milijardi dolara 1971. godine te 15 milijardi dolara 1979. godine, rasla je i zaduženost zemlje i njen proračunski deficit. Osnovni razlog rasta vanjskog duga bio je, kao i u većini zemalja tadašnjeg svijeta, strelovit rast cijene nafte.

Glavni razlozi uspona Južne Koreje leže u očuvanju njene kulture kroz period industrijalizacije te na državnom planiranju ekonomije, tj. na eliminaciji tzv. tržišta. Na početku preobražaja, djeci je u školama bilo zabranjeno da jedu skupu kašu od riže, već su morali od kuće donositi kašu od ječma ili od grahorica. Prihodi korporacija prvenstveno su bili ulagani u proizvodnju umjesto na „nepotrebne potrebe stanovništva“. Industrija je bila visoko centralizirana. 1979. godine, 10 najvećih chaebola držalo je 84,7 % kemijske i teške industrije. Kako je rasla vanjska zaduženost kompanija, predsjednik je 2. kolovoza 1972. godine izdao „Izvanredni ukaz br. 15“ kojim je korporacijama dan tjedan dana da vladu izvijeste o dugovanjima i mjerama za njihovu eliminaciju. Slijedom toga, 1973. godine, likvidirana je kompanija „Samho“, koja je 1960. godine bila druga po veličini kompanija u zemlji. Vlada je povremeno radila podjelu kompanija na jake i slabe. Slabe su bivale likvidirane, a njihova imovina predavana jakim.

1971. godine, vlada je u 33.267 sela poslala po 335 vreća cementa te im je ponudila mogućnost financiranja kapitalnih investicija. Kampanja se vodila pod parolama o „blagostanju za sve“, o „kvalitativnom i kvantitativnom poboljšanju životnih uvjeta“, o „jednakim pravima pri korištenju zajedničkog bogatstva“, o „jedinstvu nacije“ i o „realizaciji duha korejske nacije u suvremenim uvjetima“. Uspjeh je postignut u 16 tisuća sela. Pokazalo se da je razliku između uspješnih i neuspješnih činio rukovodeći kadar sela, tradicionalne staroste. Radi punog rješenja agrarnog problema, odnosno razvoja sela u suvremenom industrijskom društvu, osnovane su „Akademija za izučavanje i jačanje duha seoske obitelji“ i „Akademija rukovodilaca novog sela“.

Slijedom naftne krize, koja je znatno poskupjela poljoprivrednu proizvodnju 1974. godine, u poduzećima i u financijskim korporacijama počeli su se stvarati „Komiteti za pomoć Pokretu za novo selo“. Pokret je imao općenacionalni karakter te je bio utemeljen na tradicionalnoj korejskoj kulturi kolektivizma.

U oktobru 1979. godine, došlo je do građanskih nemira da bi, u svibnju 1980. godine, uslijedilo „korejsko proljeće“. Na vlast je došao Chun Doo-hwan. Zemlja se donekle liberalizirala i demokratizirala, no i dalje se razvoj temeljio na petogodišnjim planovima, dok je glavni ekonomski problem predstavljala inflacija. 1986. godine, država je zatvorila 50 velikih kompanija i njihovo vlasništvo predala „perspektivnim“ kompanijama.

Vlast je donijela zakone kojim se sve građane prisiljavalo da rade. Započela je kampanja za borbu protiv tri vida društvenog zla: nasilja, lopovluka i narkotika. Većinu privedenih, mahom mladih ljudi, slalo se na dvotjedni „preodgoj“, nakon čega je slijedilo pola godine prinudnog rada. Mjeru su provodili „Odredi za preodgoj“, sastavljeni od mladih ljudi. Tijekom kampanje, privedeno je 60.755 prijestupnika, dok ih je 54 prilikom privođenja bilo ubijeno. Građani su blagonaklono gledali na taj proces.

Postupna liberalizacija ekonomije nakon Chun Doo-hwana dovela je do usporenja izvoza i ubrzanja uvoza. 1989. godine, zemlja je bila u minusu 0,9 milijardi dolara, 1990. godine 5, a 1991. godine 9,6 milijardi dolara. Slom je došao 1997. godine kad je, u periodu rujan – prosinac, nacionalna valuta, von, devalvirala za 240 % (s 840 na 2000 za dolar). Nezaposlenost je 1998. godine porasla 3 puta, a pad BDP-a iznosio je 5,8 %. Slom su građani JK pripisali djelovanju MMF-a.

Za razliku od građana bivše SFRJ, građani Južne Koreje bili su spremni žrtvovati se za boljitak države pa su prihvatili poziv vlade za „prikupljanje“, tj. za prodaju vlastitog zlata i srebra državi po fiksnim i niskim cijenama, kao i za smanjenje potrošnje roba široke potrošnje.

Jasno, kampanja je bila nedovoljna te se vlada obratila MMF-u i Svjetskoj banci koji su dali sredstva dovoljna da se državne devizne rezerve podignu do 68 milijardi dolara. Uvjet MMF-a i SB za pomoć bilo je povećanje prava inozemnih investitora. Vlada se nadalje obvezala da će ograničiti kapitalna ulaganja velikih domaćih kompanija i da će zabraniti širenje njihovih sfera djelatnosti. Provedena je politika likvidacije „neefikasnih“ komercijalnih banaka. Ubrzan je proces privatizacije tako da je do kraja 1998. godine privatizirano 5 velikih i 33 srednja poduzeća. Smanjeni su prinosi s vrijednosnih papira za 3 puta, stabilizirana je nacionalna valuta, prvo na 1.573 vona za dolar, a potom na 1.171, stabilizirane su maloprodajne cijene te je centralni državni aparat smanjen za 26, a lokalne jedinice za 35 tisuća namještenika.

 

KNDR u periodu 1953. – 1960. godine

5. – 9. kolovoza 1953. godine, održan je VI. plenum Radničke partije Sjeverne Koreje gdje je donesen Trogodišnji plan, 1953. – 1956. godine, izbalansiranog razvoja narodne privrede, tj ravnomjernog razvoja grada i sela te teške i lake industrije, premda je akcent stavljen na tešku industriju. Kim Il Sung je razvoj temeljio na radnom iskustvu korejskog naroda, bogatim prirodnim resursima i pomoći bratskih zemalja. SSSR je trebao dati pomoć od milijarde rubalja (250 milijuna tadašnjih dolara). U rujnu je Kim boravio u Moskvi gdje mu je potvrđena pomoć pri gradnji hidroelektrane Sup-ung, metalurških kombinata u Čong-džinu i Nampou, otpisana polovica duga te obećana dostava roba široke potrošnje i hrane.

Obim industrijske proizvodnje 1954. godine bio je 50 % veći nego 1949. godine, a proizvodnja hrane 20 %. Tijekom troljetke, obnovljeno je 240 i izgrađeno 80 velikih poduzeća. Plaće su porasle 58 %, a BDP za 2,1 puta. Sovjetska pomoć bila je primana uz veliku zahvalnost, no ona je mogla biti efikasno upotrijebljena samo zahvaljujući radu i entuzijazmu korejskog naroda. To je omogućilo vanjskopolitičku ofenzivu, osobito u svjetlu mizerije u Južnoj Koreji, s ciljem ujedinjenja zemlje. Inicijativu su podržali i Korejci koji su tada živjeli u Japanu.

Krajem 1955. godine, Kim je održao govor pod naslovom: „O uklanjanju dogmatizma i formalizma te uspostavi čučhe u ideološkom radu“. Čučhe je stanje u kojem čovjek gospodari sobom i svojom okolinom, odnosno izvorno korejsko shvaćanje „samostalnosti“. Čučhe je posebno postao aktualan od 1957. godine, nakon XX. kongresa KPSS i kritike tzv. kulta ličnosti, tj. Staljina.

Nova, „neovisna“ politika KNDR formulirana je na III. kongresu RP SK 23. – 29. travnja 1956. godine, na kojem je potiho osuđen revizionizam XX. kongresa KPSS. Sljedeći mjesec, Kim je posjetio SSSR te je u osnovi utvrdio nastavak ekonomske, kulturne i vojne suradnje, premda se očekivala njena redukcija sa sovjetske strane. Kim je do kraja godine uspio partiju očistiti od „revizionista“ i frakcionaštva i pokrenuti zemlju u pravcu vlastitog puta u socijalizam. Reklo bi se da su SAD na jugu i SSSR na sjeveru, u kontekstu Hladnog rata, bili prisiljeni prihvatiti postulate autohtone korejske kulture.

Na prosinačkom plenumu CK RP KNDR, Kim je objavio da zemlja može napredovati oslanjajući se isključivo na svoje unutarnje resurse pod parolom: „Krenimo naprijed tempom Čollima“. Čollima je korejski mitski krilati konj koji je za dan mogao prevaliti tisuću lija (oko 500 km). Već je 1957.godine Čollima dala prve rezultate kad je zabilježen rast industrijske proizvodnje od 17 %. U lipnju 1958. godine, donesen je Prvi petogodišnji plan. Te je godine Čollima obuhvatila cijelu zemlju.

Pokret „za kooperaciju na selu“ podignut je na novu razinu 1958. godine te se odvijao u 3 osnovna pravca:

1) kooperacija na temelju zajedničke proizvodnje,

2) kooperacija na temelju zajedničke proizvodnje i zajedničke eksploatacije zemlje,

3) kooperacija na temelju zajedničke proizvodnje i zajedničkog korištenja kako zemlje, tako i stoke i oruđa.

Točka 3 je već imala vjekovnu tradiciju u Koreji tako da se već 1956. godine 80 % svih seljaka i 78 % zemlje nalazilo o kooperativama.

Petogodišnji plan ispunjen je za manje od 3 godine, tj. do 1960. godine kad je industrijska proizvodnja porasla za 3,5 puta. Godišnji rast u tom periodu iznosio je 36,3 %. Službena sjevernokorejska historiografija te uspjehe pripisuje mudrom rukovodstvu „velikog vođe“, što nije neutemeljeno, jer je on, nakon čišćenja partije od prosovjetskih revizionista, poslao partijski kadar u unutrašnjost zemlje sa zadatkom upoznavanja stvarne situacije.

Treba istaći da je SSSR znatno smanjio pomoć Sjevernoj Koreji, no ona je još uvijek bila značajna. SSSR je zemlji dao nepovratni kredit u visini od 300 milijuna rubalja (75 milijuna dolara). U listopadu 1957. godine, sovjetska i korejska Akademija znanosti potpisale su Sporazum o znanstvenoj suradnji, a u ožujku 1959. godine, Sporazum o davanju tehničke pomoći KNDR. U periodu 1953. – 1960. godine, u Sjevernoj Koreji radilo je oko 1,5 tisuća sovjetskih inženjera, znanstvenika i ekonomista.

Nakon državnog udara u Južnoj Koreji 1961. godine, Kim Il Sung je posjetio SSSR i s Hruščovom potpisao „Sporazum o prijateljstvu“. SSSR je unatoč idejnom raznoglasju bio spreman vojno braniti SK.

 

KNDR u periodu 1961. – 1972. godine

Na IV. kongresu RP SK 11. – 18. rujna 1961. godine, donesen je sedmogodišnji plan razvoja narodne privrede. Ovaj put KNDR nije mogla računati na kredite iz SSSR-a zbog privredne krize prouzrokovane Hruščovljevim pogreškama.

Na kongresu je službeno uvedena metoda Čonsanri, koja je dobila ime po selu u kojem je Kim u veljači 1960. godine izučavao stanje na selu. Ta se metoda sastoji u obvezi višeg rukovodstva da pomaže sebi podčinjenom. Viši rukovodilac bio je dužan doći kod podčinjenog i na licu mjesta utvrditi situaciju. Glavni zadatak višeg rukovodioca bio je politički rad, tj. podizanje entuzijazma i kreativne inicijative narodnih masa. Metoda Čonsanri predstavljala je produžetak pokreta Čollima. Na taj način, u zemlji je uvedena društvena institucija „rukovođenja na licu mjesta“. Tu je instituciju najviše koristio Kim Il Sung. Metoda se sa sela proširila na industriju i partijski rad.

Sljedeću fazu činio je tzv. „Teanski sustav rada“ koji je dobio ime po teanskoj elektromehaničkoj tvornici u kojoj je Kim boravio u prosincu 1961. godine te izučavao problematiku organizacije proizvodnje na licu mjesta. Doneseni su sljedeći zaključci:

1) Ukidanje neprikosnovene uloge direktora i predaja kontrole nad poduzećima partijskom komitetu uz uvođenje „kolektivnog“ rukovođenja, gdje su se u rukovođenje poduzećem uključili rukovodioci njegovih dijelova,

2) Upravljanje poduzećem moralo je biti kompleksno, jedinstveno i usmjereno na politički rad,

3) osiguranje materijala, a po mogućnosti i osiguranje potreba radnika poželjno je provoditi iz vlastitih rezervi.

Teanski sustav rada predstavljao je produžetak Čollima i metoda Čonsanri te je, umjesto na lokalnom rukovoditelju, bio utemeljen na lokalnom partijskom komitetu. Kim je želio da se socijalno-ekonomski, tehnički i kulturni razvoj postigne putem djelovanja na „stvaralačku inicijativu masa“.

1961. godine, osnovani su „Kotarski komiteti za upravljanje poljoprivrednim kooperativama“ koji su se osim proizvodnjom bavili financijama, kadrovima i nabavkom opreme. Postali su slični poduzećima.

1962. godine, plan proizvodnje nadmašen je za 20 %. No, te godine dogodila se Karipska kriza, a SAD je započeo ograničenu vojnu intervenciju u Vijetnamu. Stoga je zemlja, osim na ekonomiju, morala staviti akcent i na obranu, dok se na pomoć od Hruščovljeva SSSR-a nije moglo računati. Nova politika službeno je promovirana na V. plenumu CK RP u prosincu 1962. godine, kad je Kim izjavio da svi građani zemlje u jednoj ruci trebaju držati oružje, a u drugoj srp ili čekić. U armiji svi oficiri trebali su biti obučeni da mogu obavljati zadatke čina iznad sebe, armija je morala biti modernizirana u pogledu oružja i municije, svi građani morali su proći vojnu obuku, dok su obrambene utvrde, osim na granici, morale biti izgrađene i u pozadini.

Zemlja je, usprkos proklamaciji, morala veću pažnju posvetiti obrani nego ekonomici, osobito nakon 1965. godine, kad je američka vojna pomoć Južnoj Koreji znatno povećana, a Južna Koreja počela sa slanjem svojih trupa u Vijetnam. No, i SSSR je 1965. godine promijenio politiku te je započeo pomagati obrambene napore Sjeverne Koreje. 1965. godine, KNDR je dobila kredit od SSSR-a.

Ipak, zemlja je počela ekonomski zaostajati, planovi nisu bili ispunjavani pa se u partiji pojavila opozicija. Sazvana je izvanredna Konferencija RP u listopadu 1966. godine na kojoj je Kim dokazao da, zbog međunarodne situacije, zemlja mora ustrajati na putu samostalnosti i nezavisnosti. Ispunjenje sedmogodišnjeg plana je odgođeno s 1967. na 1970. godinu. Kimov stav nije odražavao samo trenutačan položaj zemlje, a još manje ideološku utemeljenost, već se temeljio na vjekovnom iskustvu Koreje koju su njeni veliki susjedi često podjarmljivali.

Na I. cesiji Vrhovne narodne skupštine KNDR, četvrtog saziva, u prosincu 1967. godine, Kim je iznio program u 10 točaka u kojima je formulirao čučhejsku liniju razvoja. Treba primijetiti da je Kim održao govor pred državnim, a ne partijskim organom, jer je opozicija u partiji vjerojatno još bila jaka.

Navedene mjere, uz komercijalni kredit od SSSR-a od 160 milijuna rubalja na 10 godina uz 2 % kamata, omogućile su brzi ekonomski rast zemlje. Industrijski rast 1967. godine iznosio je 17 umjesto planiranih 12 %. U periodu 1960. – 1970. godine, proizvodnja je porasla 3,3 puta, uz srednji godišnji rast od 12,8 %, elektrificiranost željezničkih pruga povećana je za 4 puta, a proizvodnja riže i kukuruza porasla je za 56 %. Udio industrije u ukupnom BDP-u porastao je s 34 %, 1956. godine, na 74 % 1970. godine S druge strane, prihodi seljaka porasli su 1,8, umjesto planiranih 2 puta, dok je plan izgradnje stambenih objekata ispunjen sa 66,7 %.

Važno je istaći da su trgovinski odnosi sa zemljama socijalističkog lagera u drugoj polovici 60-ih godina bili vrlo nestabilni te da je zemlja povećala privrednu suradnju sa Zapadnom Evropom. Osobito se to odnosi na Francusku, Austriju i Finsku, dok je Japan postao najveći sjevernokorejski trgovinski partner. Veliku ulogu u tome odigrala je asocijacija Korejaca u Japanu.

U tom periodu, na kulturnoj sceni pojavile su se „revolucionarne opere“ „Cvjećarka“ i „More krvi“.

U studenom 1970. godine, održan je V. kongres RP do kojeg je opozicija u partiji bila uglavnom razbijena. Donesen je šestogodišnji plan za period 1971. – 1976. godine gdje se predviđao godišnji rast od 14 %. Planirano je produbljenje odnosa sa zapadom.

Na kongresu je promovirana nova faza „triju tehničkih revolucija“ koja je trebala osigurati:

1) eliminaciju razlika između lakog i teškog rada,

2) brisanje razlika između rada u industriji i poljoprivredi,

3) stvaranje tehničkih preduvjeta za oslobođenje žena od rada u domaćinstvu.

Planirano je ravnomjerno povećanje blagostanja naroda te uvođenje, od srpnja 1972. godine, obaveznog i besplatnog 11-godišnjeg obrazovanja.

Na I. cesiji Vrhovne narodne skupštine, petog saziva, u prosincu 1972. godine, usvojen je novi ustav zemlje. U njemu je, osim potvrde dotadašnje borbe za neovisnost i razvoja zemlje, razrađen specifičan korejski put u socijalizam. U ustavu se više nije spominjalo privatno vlasništvo te su u zemlji mogla postojati 3 vlasništva: državno, kooperativno i osobno. Ukinuti su i porezi (članak 33).

 

KNDR u periodu 1970. – 1980. godine

70-ih godina, a i poslije, zemlja je nastojala nastaviti s razvojem uz očuvanje pune neovisnosti. O kompleksnosti situacije svjedoči činjenica da su nakon šestogodišnjeg plana, 1971. – 1976. godine, doneseni sedmogodišnji planovi za periode 1978. – 1984. i 1987. – 1993. godine. Pauze se mogu smatrati pripremnim periodima za nove sedmogodišnje planove.

Godišnji rast tijekom šestogodišnjeg plana iznosio je 16,3 %, dok je industrijska proizvodnja 1976. godine bila 2,5 puta veća nego 1970. godine.

Kako je došlo do daljnjeg zahladnjenja odnosa sa zemljama socijalističkog bloka, zemlja je morala pronaći nove izvore razvoja, unutarnje i vanjske.

U veljači 1973. godine, Kim je na zasjedanju proširenog sastava Političkog komiteta CK RP predložio osnivanje „grupa triju revolucija“, ideološke, tehničke i kulturne, sastavljenih od 20 – 30 partijskih djelatnika. One su slane u kooperative i poduzeća te su se borile protiv konzervativizma, birokratizma, prekomjernog oslanjanja na stare kadrove, kao i za uvođenje novih tehnologija i metoda rada. Na taj način započela je zamjena starih kadrova novim, dok je za nasljednika Kim Il Sunga na VIII. plenumu CK RP, u veljači 1974. godine, proglašen njegov sin Kim Jong-il. Na istom plenumu proglašeno je ukidanje poreza u zemlji.

Proturječje trenutka sastojalo se u činjenici da se Kim Jong-il morao dokazati kao dobar izbor prvog čovjeka zemlje. Otac je to učinio svojom borbom tijekom japanske okupacije, dok se on morao potvrditi u borbi za izgradnju zemlje i očuvanja njene neovisnosti. U to vrijeme, pojavio se niz „vojnih“ izraza kad se govorilo ekonomiji. Radnici su morali „zauzimati uzvisine“ u, primjerice, dobivanju 100 milijuna tona ugljena (Sjeverna Koreja posjeduje rezerve antracita vrijedne 645 milijardi dolara, ekvivalent minimalno 13 milijardi barela nafte.), proizvodnji 5 milijuna tona cementa (dva puta više od kampanje dostave cementa na selo u Južnoj Koreji 1971. godine), milijun tona obojenih metala… Te su „uzvisine“ kasnije ušle u program „10 najvećih zadaća izgradnje socijalističke ekonomije“. Radi rješenja tih zadaća, trebalo je otvoriti „5 frontova“: „front kapitalne izgradnje“, „industrijski front“, „poljoprivredni front“, „transportni front“ i „ribolovni front“. Na tim frontovima vođeni su „70-dnevni, 100-dnevni ili 200-dnevni bojevi“.

Složeni odnosi sa zemljama socijalističkog bloka, svojevrsni uvjeti samoizolacije, prisilili su rukovodstvo na povećanje trgovine sa zemljama Zapadne Evrope i Japanom. 1973. godine uspostavljeni su diplomatski odnosi sa Švedskom, Norveškom, Danskom i Finskom, 1974. godine s Australijom, Austrijom i Švicarskom. Sa zemljama s kojima nisu uspostavljeni diplomatski odnosi, primjerice Velikom Britanijom, 1973. godine osnovan je Trgovački savjet.

Ipak, u periodu 1975. – 1977. godine, došlo je do pada trgovinskih odnosa sa Zapadnom Europom, no zato je 1976. godine SSSR dao Sjevernoj Koreji kredit pomoću kojeg su obavljene rekonstrukcije poduzeća, izgrađena termoelektrana i niz drugih privrednih objekata.

Od 1978. godine, ponovno je došlo do znatnog povećanja robne razmjene sa Zapadnom Europom.

 

80-e godine

U listopadu 1980. godine, održan je VI. kongres RP kojeg se može nazvati kongresom kontinuiteta. Kim Il Sung je istakao politiku ujedinjenja zemlje u Demokratsku Konfederativnu Republiku Koreju. Na VI. plenumu CK RP, donesena je odluka o regulaciji donjeg toka rijeke Teadong, što je predstavljalo ogroman irigacijski projekt. 80-e godine karakterizira niz velikih graditeljskih poduhvata. 1982. godine, završena je izgradnja Dvorca nacionalnog sveučilišta (centralna državna biblioteka). Izgrađen je Monument idejama Čučhe, Trijumfalna vrata u čast korejskih partizana, Stadion Kim Il Sung, ogromni Kompleks za vodene sportove Čangvanvon, Rodilište u Pjongjangu, a 1986. godine u rad je puštena brana Nampho na rijeci Teadong široka 8 km. Tijekom sedmogodišnjeg plana, industrijska proizvodnja porasla je 2,2 puta, dok je njen godišnji rast iznosio 12,2 %.

1985. godine, KNDR je započela s objedinjavanjem poduzeća pod upravom jednog centra (moguće po uzoru na velike korporacije u Južnoj Koreji). 80-ih godina, vlada Sjeverne Koreje posvetila je veliku pažnju inozemnim iskustvima.

U periodu 16. svibanj – 1. jul 1984. godine, Kim Il Sung je boravio u SSSR-u. Putovao je vlakom i posjetio niz sovjetskih gradova te izučavao sovjetsko iskustvo. 24. svibnja susreo se s Černjenkom.

U rujnu 1984. godine, donesen je „Zakon KNDR o zajedničkom poduzetništvu“ s ciljem privlačenja zapadnog kapitala i tehnologija, sličan postojećim kineskim, no on nije rezultirao većim uspjesima.

U drugoj polovici 80-ih godina, došlo je do oživljavanja ekonomskih veza sa SSSR-om i zemljama socijalističkog bloka te Kinom. 1986. godine, Sjevernu Koreju posjetio je kineski predsjednik Li Xiannian, dok je u listopadu zemlju posjetio Erich Honecker. Krajem istog mjeseca, Kim Il Sung je posjetio novog genseka SSSR-a, Gorbačova. Taj put Kim je u SSSR letio avionom. Općenito je već 1985. godine uvoz sovjetskih strojeva i opreme bio udvostručen u odnosu na 1982. godinu.

Jačao je i međukorejski dijalog. U rujnu 1984. godine, KNDR poslala je pomoć Južnoj Koreji u riži, jer je njen urod te godine podbacio. Pojavile su se nade o zajedničkoj organizaciji 24. ljetnih OI, no one su se izjalovile. Kako je Sjeverna Koreja već izgradila niz sportskih i stambenih objekata, ona je 1989. godine organizirala 13. svjetski festival omladine i studenata uz učešće 179 zemalja. Na tom festivalu posebna pažnja bila je posvećena zemljama „trećeg svijeta“. Poseban gost bio je Robert Mugabe. Na kongresu je učestvovala južnokorejska studentica Lim Su-kyung, no kako je u Sjevernu Koreju doputovala bez dozvole vlasti Južne Koreje, na povratku je bila uhapšena i osuđena na 5 godina zatvora. Općenito, 80-e godine karakterizira otkrivanje zemlje.

U travnju 1987. godine, donesen je novi sedmogodišnji plan.

 

Sjeverna Koreja nakon raspada socijalističkog bloka

Promjene u Istočnoj Evropi i u SSSR-u 90-ih godina, suludo i prostačko negiranje vlastite nedavne prošlosti, rezultiralo je rezanjem desetljetnih veza između Sjeverne Koreje i bivših socijalističkih zemalja. Novi istočnoeuropski vlastodršci su se odnosili prema Sjevernoj Koreji kao prema neprijatelju. Robna razmjena s Rusijom, primjerice, stalno je padala, tako da je s 430 milijuna dolara, 1993. godine, pala na 130 milijuna, 1994. godine, te na oko 100 milijuna dolara 1995. godine. Zemlja je ostala bez nafte i bez opreme i rezervnih dijelova, što je predstavljalo poseban problem, jer je većina postrojenja i opreme bila proizvedena u SSSR-u i drugim socijalističkim zemljama.

Zemlja je bilježila konstantan pad BDP-a. 1990. godine on je iznosio 3,7 %, 1991. godine 5,1 %, 1992. godine 7,7 %, 1993. godine 4,2 %, 1994. godine 1,8 %, a 1995. godine 4,6 %. U periodu 1990. – 1995. godine, BDP po glavi stanovnika pao je s 910 na 239 dolara.

Vlast je bila prisiljena na određena odstupanja. Na sjeveroistoku zemlje 1993. godine, otvorena je slobodna ekonomska zona. Dozvoljena je i obiteljska poljoprivredna proizvodnja, premda je pomaka u tom pravcu bilo još 80-ih godina kad su se sitnim obrtima mogli baviti umirovljenici.

1997. godine, tri godine nakon smrti Kim Il Sunga, započeo je proces njegovog obesmrćivanja. Kim Jong-il nikako nije mogao zauzeti njegovo mjesto. No, on je u listopadu 1997. godine postao generalni sekretar CK, a u rujnu 1998. godine, na I cesiji Vrhovne narodne skupštine, izabran je za predsjednika Državnog komiteta obrane. Neposredno prije, kolovoz 1998. godine, Sjeverna Koreja je testirala raketu Taepodong-1. Zadnje 4 godine XX stoljeća obilježilo je intenziviranje međukorejskog dijaloga.

Istovremeno, započelo je oživljavanje rusko-korejskih odnosa. 1998. godine, okončane su konzultacije o tekstu novog rusko-korejskog sporazuma pod nazivom „Sporazum o prijateljstvu, dobrosusjedstvu i suradnji između KNDR i Republike RF“, koji je potpisan 9. veljače 2000. godine prilikom posjete Putina Sjevernoj Koreji.

Na kraju, treba se istaći korejski ustav iz 1992. godine. Iz njega je nestao marksizam-lenjinizam. Čučhe više nije bio definiran kao „stvaralačka primjena marksizma-lenjinizma u korejskim uvjetima“, već kao iskonsko korejska rukovodeća ideja  koja se prvenstveno temeljila na shvaćanju da se u centru svijeta nalazi čovjek. Nestali su proleterski internacionalizam i diktatura proletarijata. U članku 12 poglavlja „Politika“ govori se o „narodno-demokratskoj diktaturi“. KNDR je ostala socijalističkom državom koja predstavlja interese cijelog naroda i koja se brine za njegovu slobodu i sreću. Glavnu ulogu u tome imaju tradicionalni principi kolektivizma. Radikalno je reducirana uloga predsjednika zemlje. Po ustavu iz 1972. godine, on je ratificirao i poništavao inozemne sporazume, dok je po novom ustavu, on imao samo formalno pravo njihovog proglašavanja, dok je ratifikaciju i poništenje mogla provesti samo Vrhovna narodna skupština (parlament). VNS ima pravo odaziva predsjednika.

 

Zaključak

Narod Sjeverne Koreje uspio je, pod istinski mudrim rukovodstvom zemlje, provesti transformaciju arhaično-agrarnog društva u moderno industrijsko. Sjeverna Koreja uspijevala je odgovoriti na svaki izazov koji se postavljao pred njom u periodu nakon oslobođenja od japanske okupacije. Modernizacija društva provedena je, što se mora istaći, gotovo bezbolno i uz očuvanje autohtone korejske kulture.

Korejsko rukovodstvo uspjelo je očuvati socijalistički društveni ustroj, i sve njegove stečevine, unatoč teškoj krizi prouzrokovanoj pobjedom kontrarevolucije u Istočnoj Europi. Kriza je prevladana i zemlja se nastavlja razvijati, kako u privrednom, tako i u znanstvenom i kulturnom smislu. Današnja DNRK, mala zemlja od 25 milijuna stanovnika na 120 tisuća kvadratni kilometara, jedna je od rijetkih istinski neovisnih zemalja u svijetu. Zemlja sa samodostatnom poljoprivredom, industrijom i energetikom. S vlastitom znanošću, s cjelovitim obrazovanjem i s autohtonom kulturom.

 

U Zagrebu, 22. XII. 2018.

Azur Sejdić

TRIBINA O KOREJAMA

U subotu, 22. 12. 2018. godine, u 15:00 sati održat će se tribina “Sjeverna i Južna Koreja – interakcije”. Govornici će biti Azur Sejdić i Vladimir Kapuralin.

Tribina će se održati u prostorijama SABA RH, Ulica Pavla Hatza 16, Zagreb, s početkom u 15:00 sati.


Hit Counter by http://yizhantech.com/