U Istanbulu je 16. i 17. veljače održan sastanak predstavnika komunističkih i radničkih partija, koje pripadaju evropskoj Inicijativi. Sastanak je održan pod radnim nazivom „BORBA ZA KOMUNIZAM: 100 GODINA POLITIČKOG NASLIJEĐA“.
Na sastanak su pozvane dvadeset i jedna partija, četiri se nisu odazvale. S jugoslavenskog prostora pozvane su KP Makedonije, SRP i NKPJ Nova komunistička partija Jugoslavije, koja se nije odazvala. Ovaj se sastanak razlikovao od uobičajenih po jednom detalju: tema nije bila zajednička za sve učesnike,već je svaka država ili grupa država, koje vežu neke specifičnosti, dobila određenu temu. Tema za partije s jugoslavenskog prostora bila je „ISKUSTVA JUGOSLAVENSKOG SAMOUPRAVLJANJA“. Ostale teme bile su: Klasna suština Lukašenkovog vladanja, Sovjetsko-Finski Zimski rat 1939. – 1940., Odraz politike KP Francuske u okviru Nacionalnog savjeta otpora i njenog učešća u vladi 1944. – 1947., Strategija KP Grčke 1940. u okviru strategije međunarodnog komunističkog pokreta, Historijska lekcija prve Mađarske radničke države 1919., Greške podržavanja buržoaskih vlada u Italiji nakon II. svjetskog rata, Doprinos baltičkih republika socijalističkom iskustvu SSSR-a, KP Malte i borba za nezavisnost, Mit o skandinavskoj socijaldemokraciji i komunistički pokret nakon II. svjetskog rata, Sovjetsko-poljski rat 1920. i radnički pokret u Poljskoj, Borba unutar KP Sovjetskog Saveza protiv degeneracije 28. Kongresa i tržišno orijentiranog pravca nastavak Gorbačovljeve oportunističke političke linije nakon urušavanja SSSR-a, Strategija KP Španjolske za vrijeme građanskog rata, KP Turske i Nacionalnooslobodilački pokret 1920.
Nakon završenog radnog dijela, učesnici sastanka otišli su na predizborni skup, gdje smo dali podršku komunistima Istanbula koji izlaze na predstojeće lokalne izbore 30. marta. Predizborni skup se održao u jednoj dupke punoj prostoriji s 800 mjesta u koju nisu mogli svi stati pa je bilo ljudi i u predvorju. Zanimljivo i za naše prilike neuobičajeno, na skupu je s roditeljima prisustvovalo i 20-ak djece od predškolskog uzrasta pa do tinejdžerske dobi. Turska je demografski mlada nacija i to je kod njih dio političke kulture.
Na putu za Istanbul, u Beogradu sam se našao s drugovima iz Komunista Srbije. Razgovarali smo o detaljima i koracima vezano za obilježavanje 100. godišnjice osnivanja KPJ.
ISKUSTVA JUGOSLAVENSKOG SAMOUPRAVLJANJA
UVOD
Iako je na mikro razini u određenim zemljama bilo pojava preuzimanja od strane radnika pojedinih proizvodnih cjelina i prava odlučivanja u njima, nakon napuštanja prethodnih vlasnika, Jugoslavija je bila prva država, koja je nakon pobjede socijalističke revolucije kao integralnog dijela oslobodilačke borbe koju je vodila u II. svjetskom ratu, implementirala samoupravljanje u društveno-političko i ekonomsko uređenje.
Prve klice, oko kojih se zatim kristalizirala struktura, nastale su još u toku oslobodilačke borbe i revolucije kada su na oslobođenim teritorijima osnivani Narodnooslobodilački odbori koji su u početku predstavljali logističku podršku borbenim jedinicama, a s vremenom su prerasli u organe narodne vlasti, koja je na svom području organizirala i upravljala cjelokupnim političkim, ekonomskim, socijalnim i kulturnim životom. U takvom načinu organizacije i vođenja oslobodilačkog rata i revolucije, u kojem su najširi slojevi stanovništva bili sukreatori, bila je svojevrsna garancija da će i ostalo iz poziva koje je KP uputila narodima Jugoslavije da se uključe u oslobodilačku borbu biti ostvareno. Prije svega, dodjela zemlje seljacima koji će je obrađivat i tvornica onima koji će u njima stvarati novu vrijednost. U tome moramo tražiti i odgovor za fenomen da su jugoslavenski narodi pod vodstvom Komunističke partije i vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita, samoorganizirano i uspješno vodili jedan od najvećih, zapravo jedini ozbiljni unutrašnji otpor Hitleru i njegovim domaćim i stranim pomagačima i čije su oružane snage do kraja rata dosegle brojku od 800.000 boraca.
Uvođenje samoupravljanja
Nakon završetka II. svjetskog rata i pobjede socijalističke revolucije, u Jugoslaviji je uvedeno socijalističko društveno-političko-ekonomsko uređenje s dominantnim državnim vlasništvom, kolektivnim, zadružnim i privatnim u obliku sitnog obrtništva. Nakon Rezolucije Informbiroa i razlaza između Staljina i Tita 1948. godine, Jugoslavija ubrzano radi na definiranju vlastitog razvojnog modela i nalazi ga u ideji socijalističkog samoupravljanja. S obzirom da mi raspoloživo vrijeme ne omogućuje širi pristup, ograničit ću se na ono što smatram najbitnijim.
27. lipnja 1950. godine, Narodna Skupština FNRJ donosi „ Osnovni zakon o upravljanju privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima“, kolokvijalno nazvan „Zakon o predaji tvornica na upravljanje radnicima“ ili „Zakon o radničkom samoupravljanju“. Najviši predstavnički organi u tvornicama i poduzećima bili su Radnički savjeti, kadrovsko sastavljeni od različitih profila radnika. Stupanj autonomnosti Radničkih savjeta, zavisio je od oblasti koju promatramo: Po pitanju stručnih odluka, koje su se odnosile na tehničko-tehnološka pitanja, uvažavalo se mišljenje struke. Po pitanju raspodjele dohotka Radnički savjeti imali su najveći stupanj autonomije, dok je kadroviranje nadzirano od strane partije.
Za razumijevanje prirode jugoslavenskog samoupravljanja, mjerodavan je upravo ovaj drugi segment koji se odnosi na raspodjelu dohotka. Bitna razlika između kapitalističkog uređenja i samoupravnog je u tome što je cilj kapitalističke proizvodnje profit, a u samoupravljanju je cilj rada stvaranje dohotka, a taj dohodak se usmjerava i dijeli na ličnu potrošnju, zajedničku potrošnju, investicije i razvoj. To znači da radnici kroz upravljanje dohotkom upravljaju uvjetima i rezultatima svoga rada. Iz zajedničke potrošnje alimentiraju se zdravstvene i socijalne usluge, obrazovanje, stambena izgradnja, društveni standard, kultura i fizička kultura. I to nije nikakva diktatura, već uspostava ekonomske i socijalne demokracije kao integralnog dijela koji s političkom demokracijom tvori cjelinu koje nema ako izostaje jedna komponenta.
Radničko samoupravljanje u okviru tvornica i poslovnih objekata imalo je i svoj nastavak u mjestu stanovanja nakon radnog vremena u formi Delegatskog sistema, putem kojeg su radni ljudi i građani neposredno sudjelovali u procesu odlučivanja o svim bitnim pitanjima na razini mjesne zajednice kao osnovne društvene ćelije i dalje slijedom općina gradova, zajednica općina, republičkih Skupština i Savezne Skupštine. Osim demokratske uloge, takav način odlučivanja sadržavao je i onu emancipatorsku.
Uloga sindikata u radničkom samoupravljanju
Uloga sindikata u samoupravnom društvu razlikovala se od one u kapitalističkom. U kapitalizmu, sindikat brani radnika od antagonističnog klasnog sloja koji radnika eksploatira. U samoupravnom sistemu u Jugoslaviji, prava radnika bila su uređena zakonom, a sindikat je bio garancija daće zakon biti primijenjen i imao je ulogu korektiva. Sindikat je bio dio samoupravljanja i njegov zadatak je bio da obrazuje i osposobi radničku klasu za ispunjenje preuzetih zadataka. Organizirani su kursevi, tečaji, radnička odmarališta, sportski susreti, kulturni sadržaji i sl.
Rezultati samoupravnog sistema
Rezultati koji su u Jugoslaviji postignuti u vrijeme Samoupravnog socijalizma su epohalni. Jugoslavija je iz rata izašla kao poljoprivredna zemlja s uništenom infrastrukturom i četvrtinom nepismenog stanovništva starijeg od 10 godina. U relativno kratkom vremenu, uspjela se konsolidirati, opismeniti, obrazovati stručne kadrove, dovesti kvalitetu zdravstvenih usluga na razinu razvijenih zemalja i industrijalizirati privredu. 60-ih godina prošlog stoljeća, bilježila je najbrži privredni rast u svijetu, a brodogradnja je do pojave Koreje bila u samom svjetskom vrhu, negdje oko 3.- 4. mjesta i učestvovala je na međunarodnim tenderima. I ne na zadnje, taj je sistem bio pravedniji i humaniji za radne ljude od svih dotadašnjih. Na međunarodnom planu, Jugoslavija je bila jedan od osnivača i vodećih zemalja Pokreta nesvrstanih, koji je na vrhuncu okupljao dvije trećine zemalja i oslobodilačkih pokreta. Uživala je puni suverenitet, nije bila podređena nikome, bivala je pitana za savjet, posredovala u rješavanju sukoba i sklapanja mirovnih ugovora. Indikativna je i činjenica da je u okvirima tog sistema na trusnom području zapadnog Balkana, gdje se presijecaju raznovrsni interesi i na kojem obitava nekoliko nacija i konfesija, ostvaren najdulji period mira i suživota. A sve to je i nestalo nakon kontrarevolucije i secesije 90-ih i ukidanja samoupravljanja. Ideja i iskustva jugoslavenskog samoupravnog socijalizma bili su predmet analiziranja i izučavanja od strane velikog broja sociologa, ekonomista, povjesničara i drugih znanstvenih profila iz inozemstva.
Nedostaci samoupravnog sistema
Samoupravni socijalizam je u Jugoslaviji postojao 40 godina, do secesije i kontrarevolucije 90-ih godina prošlog stoljeća. U povijesnim razmjerima to je infinitezimalno kratki period, nedovoljan da bi jedan društveni projekt postigao savršenstvo. Kao i svaki društveni proces u nastajanju, ni on nije bio imun na negativne pojave. S vremenom se stvorio jedan tehnobirokratski sloj koji se nastojao nametnuti iznad radničke klase. Tako smo dobili s jedne strane zakonsku, pravnu i institucionalnu regulativu, koja štiti prava radničke klase da odlučuje o procesu proizvodnje, svom radu i višku rada, a s druge strane birokratsku strukturu, koja je kočila razvoj samoupravljanja i radničku klasu, koja je zbog nedovoljne razine klasne svijesti svoje nezadovoljstvo manifestirala nižom radnom disciplinom, nedovoljnom odgovornošću prema sredstvima za proizvodnju i izbjegavanju maksimalnog angažmana u procesu proizvodnje. U 80-ima se susrećemo sa sva snažnijim prodorom nacionalizma i liberalizma, u Hrvatskoj dodatno potpomognutim od političke kleroustaške emigracije koja nije odustala od kontrarevolucionarnog djelovanja još od završetka II. svjetskog rata. 90-ih, u nastupu kontrarevolucije, dolazi do secesije Slovenije i Hrvatske. Radnička klasa odbacuje klasni identitet, napušta sve što je stvorila u 40 godina, pristaje da joj sve to bude oteto, prihvaća nacionalni identitet i uključuje se u građanski rat, čime je daljnji razvoj socijalističkog radničkog samoupravljanja odložen za jedan neodređeni vremenski period.
Zaključak
Usprkos svega iznijetoga, ali i onog što u ovom kratkom osvrtu nije moglo biti izrečeno, socijalizam i samoupravljanje su na primjeru Jugoslavije pokazali svoj potencijal i predstavljat će nezaobilaznu podlogu za ostvarenje emancipatorskih težnji. Pokazalo se da su socijalizam i samoupravljanje u sprezi, da bez ekonomske i socijalne demokracije nema ni političke i potvrđena je teza Rose Luxemburg da nema demokracije bez socijalizma, niti socijalizma bez demokracije. Od socijalističkog samoupravljanja u Jugoslaviji, ali i od ukupno postojanja bloka socijalističkih zemalja, imali su indirektno koristi i radnici kapitalističkog zapada. Jedan razlog je što su sindikati i pokreti za radnička prava zapada crpili ideje iz prakse socijalističkih zemalja, a drugi je taj što su i vlasnici kapitala morali biti popustljiviji prema zahtjevima radnika. To je bio veliki doprinos pojavi tzv. „države blagostanja“ u drugoj polovini XX. stoljeća koje danas više nema. Na osnovu svega poznatoga, a što zbog obima nije moglo ući u ovaj prilog, slobodan sam zaključiti da je razdoblje samoupravnog socijalizma bilo nešto najbolje što se dogodilo na zapadnom Balkanu od kad je nastanjen ljudskom vrstom.
U Istanbulu 16. II. 2019.
Vladimir Kapuralin
U Puli 25. 2. 2019.
