ČOVJEK JE ČOVJEKU ČOVJEK

Petar Petrović Njegoš, na pitanje sveštenika Rimske katedrale „da li se još neko rodio u Crnoj Gori pametan kao on?“, odgovorio je, „da, mnogi, ali su umrli koze čuvajući“.

Navod ima za cilj otvoriti prostor za razgovor: koliko to biološke odrednice određuju nacionalističku određenost ili koliko su sve druge društvene proturječnosti, i iz njih proizlazeći konflikti, isključivo određeni genima? Ne znam, jer mi to nije poznato, koliko to od fetusa do rođenja djeteta, vrijeme provedeno u maternici, je vrijeme njegove pripreme da bude „nacionalist”? Crkva bi rekla da se ono rađa vjerski opredijeljeno, a politička elita da je ono već nacionalno opredijeljeno. Moje stanovište je da su sva tri pristupa zločinačka sa stanovišta odnosa prema novorođenčetu, da ona upravo izražavaju namjeru da postanu odlučujući u procesu oslobađanja.

Različita naučna saznanja (stvar je da li ih se priznaje ili ne), na različite načine, sasvim opravdano pristupaju proučavanju društvenih odnosa i iz njih proizlazećih društvenih proturječnosti, praćenih konfliktima i mogućnošću prevazilaženja nastalih konflikata. Različito pristupaju i daju različite odgovore. Navedenim proturječnostima, sa stanovišta naučnih spoznaja pristupaju i naučne oblasti koje se bave pitanjem instinkta, nagona, gena – biolozi, antropolozi. Bavi se sa tom kompleksnošću i socijalna psihologija, psihologija ličnosti — koliko su one potisnute u jednom društvu opet zavisi od uspostavljenih društvenih odnosa.

Pitanje dominacije genetike (gena) je, koliko je meni poznato, na određeni način određeno – kreće se oko 25 posto. Sve je ostalo ostavljeno voljnom momentu i tako se određuju stvaralačke vrijednosti (sposobnosti) individue – to znači i opredjeljenja za nacionalizam. U svojoj elaboraciji (skromnoj) govorio sam o reakcionarnom nacionalizmu, mada mi je poznato da je ljudska historija bogata oslobodilačkim nacionalizmom. Ne vidim potrebe pojašnjavati te različitosti.

Ukoliko se nastojanja ostvarivanja pretpostavki za obezbjeđenje egzistencije promatraju kao čovjekov instinkt, nagon ili zvjerstvo, tada ga se čak ne može poistovjetiti s nagonom životinje. Marx kaže da pčela organiziranošću svog djelovanja u košnici može postidjeti rad čovjeka, ali je taj rad nagonski – čovjekov rad je planski, organiziran – kakvi su odnosi u toj sferi rada je nešto sasvim drugo, ali sigurno nisu nagonski ni instinktivni – oni su interesni, egzistencijalni.

Pitanje ratova, osvajanja, pljačke, ubijanja nije svojstveno čovjeku. Njegovo učestvovanje u tome je opet pitanje odnosa koji proizlaze iz karaktera uspostavljenih odnosa, a ne čovjekovih pretenzija – klasni su interesi u pitanju, u pitanju su interesi dominirajućih. Kakve to koristi je imala sirotinja od kolonijalnog osvajanja, kakve koristi su imali narodi i narodnosti bivše Jugoslavije od rata devedesetih godina prošlog stoljeća za svoje učestvovanje u tome, predvođeni političkim luđacima i crkvom plaćaju danas, a dugo će još to potrajati. Evo me na mojoj tezi kleronacionalizma – ne oslobađam „čovjeka“ odgovornosti za učestvovanje u tome, ali to ne nosi sa sobom boraveći „u majčinoj utrobi“.

Da, poznato mi je: za raspad Jugoslavije optuženi su filozofi, marksisti, socijalisti, komunisti, politolozi (stičem dojam da to i kod vas provejava), bilo bi dobro razlikovati i odvojiti navedene od antiintelektualaca, konverzije, poltronizma (sve to prati čovjekovo ponašanje kao interesna kategorija).

Nisam od onih koji smatra da se sankcioniranjem svakog oblika iskazanih različitosti mogu preduprijediti društveni konflikti, naprotiv, čovjeku je svojstveno da se kroz proces samooslobođenja i svog stvaralaštva potvrđuje i postaje slobodan i da samo slobodan može biti čovjek – oslobođen religije politike i svakog oblika nadređenosti – koliko su to nadređeni sposobniji od čovjekovog stvaralaštva.

Ne protivrječim Vašoj tvrdnji da nema nade za filozofe, sociologe, politologe (možda i medicinu i kibernetiku, kompjuterizaciju). Ona je stvarnost ,od Sokrata je filozofija, od Platona i Aristotela političke nauke – pa hajdemo dalje: Kanta, Hobbesa, Nietzschea, Hegela i tko zna koliko ih je i koliko će ih biti – kritičke refleksije kao izraz naučnih različitih pristupa treba upravo posmatrati kao potrebu čovjekovu.

Iskreno, s dužnim poštovanjem, žao mi je ukoliko ste od mene očekivali nešto bogatije, sadržajnije, konkretnije – namjera mi je bila razgovarati – različitosti oplemenjuju, dijalog obogaćuje – tolerancija hrabri.

 

doc. dr. političkih znanosti Pavle Vukčević

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *


Hit Counter by http://yizhantech.com/