HRVATSKOM JE LAKO VLADATI KAD „BOLUJU” SINDIKATI

Socijalistička radnička partija Hrvatske – Gradska organizacija Split, polazeći od ovog programskog opredjeljenja „socijalizam 21 stoljeća“.izvornih teorijskih spoznaja Marxa, socijalizma i samoupravljanja, kao procesa oslobađanja čovjeka od najamnih odnosa, polazi od pretpostavki da u R. Hrvatskoj nije moguće stvaranje socijalne i političke koalicije koja bi bila i većinska i reformska. Sfera politike u R. Hrvatskoj ima svoju totalitarističku i autokratsku logiku obrane „robovlasničkog“ kapitalizma – Imperiju Srama.

Sindikati ne igraju aktivnu ulogu (ne djeluju); statisti su na (ne)društvenoj pozornici. Uključuju se sporo (ili nikako), kalkulantski, kukavički, opsjednuti nacionalističkom frazeologijom i sebičnim interesima sindikalne birokracije; ne žele, a tko zna da li i znaju – da je zajednički nastup sindikata prijeko potreban, prije i iznad svega, u zaštiti materijalnog položaja radnih uvjeta i osnovnih sindikalnih sloboda stvaralaca materijalnih, znanstvenih i duhovnih vrednota.

Polazeći od navedenoga, postavlja se pitanje: “vjeruje li itko u sindikate (u ćlanstvu) i izvan njih u Hrvatskoj; u vladi, političkim partijama, robovlasničkom kapitalizmu, korumpiranim institucijama?”

Iskreno, vjeruje li itko od radnika da u uvjetima kakvi jesu (a to će potrajati u nedogled i biti sve gore i gore), očekuje li da će putem sindikalne borbe moći bitno utjecati na promjene položaja u kojem se sada nalaze i u kojem će se i ubuduće nalaziti?

Čak i u slučaju postizanja unutarsindikalne suglasnosti oko ciljeva i metoda djelovanja, postavlja se pitanje mogu li sindikati prinuditi svoje socijalne partnere na postizanje konzensusa o promjenama socijalnog pakta koji ne bi bio, kao do sada, jednostrani akt kapitulacije i odricanja, moratorij na uporabu štrajkova i prosvjeda, nego zaista sporazum o uzajamnim jamstvima i podjeli odgovornosti.

Unutar sindikata (rukovodstava) izuzetno je jaka ona struja koja je oboljela od nacionalizma i koja smatra da se treba ponašati po “strategiji noja”, odnosno očekivanja i nečinjenja; “drugi će stvari dovesti na svoje mjesto”. Rezultat krajnje nepovoljne društvene klime, kulminiranje krize (ekonomske, socijalne, duhovne, moralne, etičke, zakonodavne), razvlašćivanje zaposlenih i delegitimiranje ideje samoupravljanja i socijalizma, polazne su osnove za djelovanje sindikata. Kao rezultat ogromnog nezadovoljstva postojećim stanjem, većina zaposlenih (konačno) pokazuju spremnost da neposredno sudjeluju u širim socijalnim prosvjedima koji nadilaze štrajkove s klasičnim revindikativnim zahtjevima (napušta se obrana nacionalističkog ponosa), dočim ne treba izgubiti iz vida i činjenicu (koja odgovara vladi) da prilićan broj zaposlenih (naroćito u državnim institucijama) čine oslonac totalitarnoj i autoritarnoj vlasti i njenim rješenjima.

Sindikati su pred velikim povijesnim ispitom i izazovom. Trebaju prijeći “Rubicon promjena” – pokazati veliku zrelost i umjeće – (re)kombiniranje naizgled kontradiktornih, neposrednih parcijalnih interesa i dugoročnog općeg interesa, a po cijeni žestokih unutarnjih raspri, rascjepa i bolne (samo)revolucije. Moraju proći kroz svojevrsnu katarzu. U suprotnom, sindikati će izgubiti još jednu, ovaj put, čini se, konačnu bitku i (p)ostati samo puki demokratski ornament i dekor.

Socijalistička radnička partija Hrvatske smatra da je ponašanje rukovodstva sindikata u R. Hrvatskoj neprimjereno i neprihvatljivo kada je riječ o obrani prava koja proizilaze iz sfere rada i u suprotnosti su sa programskim načelima suvremenog sindikalnog organiziranja.

 

Dr. Sc. Pavle Vukčević

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *


Hit Counter by http://yizhantech.com/