Službeni kraj Drugog svjetskog rata u Evropi bio je 9. maja 1945., ali na teritoriju Jugoslavije – Slovenije završio je na Dravi tek 15. maja u 16:00 sati, kada se komandant 3. jugoslavenske armije JA, Kosta Nađ, s terena javio Arsi Jovanoviću u Postojnu, gdje se u to vrijeme nalazio Vrhovni štab JA, a Jovanić raportirao Titu u Beograd: „Druže Tito – rat je završen!“

Milan Basta, ondašnji ratni komesar 51. vojvođanske divizije, koja je bila u sastavu Treće armije, u knjizi „Rat poslije rata“ (Zagreb, 1963.) piše o nekoliko hiljada zarobljenika crnogorsko-hercegovačkih četnika, ne navodeći ništa o tome kakva je bila njihova sudbina. U poglavlju “Mračna kolona poraženih – zločin u službi fašizma”, Basta piše o zarobljenicima koji su 15. maja 1945. godine odvođeni natrag prema Mariboru i dalje prema unutrašnjosti, jedno vrijeme čak i u logor Jasenovac. Istina, ovdje je riječ o raznim skupinama zarobljenika, ali je među njima bilo i onih iz Crne Gore. General Kosta Nađ, ratni komandant Treće armije, u knjizi „Druže Tito, rat je završen“ spominje “oko 60.000 ustaša i domobrana i 5.000 četnika koji su zarobljeni 14. i 15. maja 1945. godine.

Britanski kapetan Tomson iz Petog korpusa u svom izvještaju piše da je do 15. maja 1945. godine, kada su deportacije i službeno obustavljane, snagama Jugoslavenske armije predano 26.339 osoba, a od toga su 5.880 bili srpski i crnogorski četnici i ljotićevci. Feldmaršal Aleksander, vrhovni zapovjednik savezničkih snaga, 15. maja 1945. traži od Londona direktivu što da radi s 50.000 Kozaka, 35.000 četnika (autor knjige „Stradanje crnogorskih četnika 1944. – 1945. godine“ Branislav Kovačević smatra da je ovaj broj od 35.000 četnika visok) i 25.000 Hrvata, ističući u svojoj depeši uvjerenje da bi povratak ovih ljudi u domovinu „mogao biti fatalan za njihovo zdravlje”. Dr Radoje Pajović piše da je oko 1.000 četnika uspjelo da se prebaci u Austriju, ali su ih Britanci izručili jedinicama Jugoslovenske armije. Kako se računa, iz ove grupe uspjelo je da emigrira samo 150 crnogorskih četnika.

Dana 15. maja 1945. je general Arso Jovanović iz Postojne poslao telegram Titu u Beograd da su okončane zaključne borbe za oslobođenje Jugoslavije. Jedinice JA su imale u tim borbama 18.838 mrtvih i 61.671 ranjenih vojnika i oficira, Nijemci i kvislinzi su imali 100.000 mrtvih i 300.000 zarobljenih i ranjenih. Navedene brojeve navodim da bi dodatno prikazao značaj „asanacije fronte“, odnosno pokop 120.000 vojnika jedne i druge strane u okolici zaključnih borbi. Po 15. maju je bilo nešto samovolje i nepoštovanja Titove naredbe. Za to su bili samovoljni oficiri, podoficiri i vojnici degradirani i osuđeni na zatvorske kazne. O tome je pisao pokojni partizan, general Stevan Mirković, koji je bio do 1989. načelnik general-štaba JNA. Novodobni političari, kolaboracionisti i dio katoličkog klera danas u svojim klevetama prikazuju partizane i JA kao samovoljnu bandu krvoloka, što je u suprotnosti sa stvarnim stanjem, to jest uređenom vojskom sa svojom hijerarhijom i djelovanjem na osnovi međunarodnih pravila u sastavu savezništva. Englezi su vratili zarobljene kolaboracioniste u Jugoslaviju kao što je bilo dogovoreno na Jalti: da se sve ratne zločince i pripadnike SS vrati tamo gdje su vršili zločine da im se sudi. Na teritoriju Slovenije se odjednom našlo na desetine hiljada zarobljenika, a neki oficiri i vojnici su uzeli pravdu u svoje ruke.

Kao vojnik visokih etičkih i viteških nazora, kojemu je svaka osveta nad bespomoćnim zarobljenicima bila strana, načelnik Glavnog štaba, general Arsa Jovanovič, odmah je reagirao. Njegov pomoćnik u Beogradu, general Vladimir Terzić, odmah je obavijestio Vrhovnog komandanta o cijelom problemu. Već 14. maja 1945. godine, Glavni štab Jugoslavenske narodne armije poslao je Titovu okružnicu komandantima svih četiriju armija i Glavnom štabu Narodnooslobodilačke vojske Slovenije i Hrvatske, kojom je Vrhovni komandant strogo zabranio svaku likvidaciju zarobljenih Nijemaca i izdajnika – ustaša, četnika i domobrana. Kopija ove naredbe za Glavni štab Narodnooslobodilačke vojske Slovenije navodno se nalazi u Državnom arhivu – sada Arhivu Slovenije (kutija 41, fascikl 3), što našoj javnosti do sada nije bilo poznato, Naprotiv, mnogi istaknuti povjesničari i publicisti također su krivnju isključivo svalili na Jugoslavensku narodnu armiju i Tita. Vraćeni kolaboracionisti iz Koruške i vojnici zarobljeni na teritoriju Jugoslavije službeno su suđeni i osuđeni na prijekim vojnim sudovima. Za ratne zločine poput ubojstava, silovanja, podmetanja požara, pljačke i sličnih ratnih zločina izricane su smrtne kazne u skladu s važećim zakonodavstvom. Oni osuđeni za puku kolaboraciju osuđeni su na zatvorske kazne i pušteni su na temelju amnestije izdane 3. kolovoza 1945. Kada dođe vrijeme za otvaranje arhiva u Beogradu, sve će se znati. Na Nürnberškom procesu u Njemačkoj, od 14. novembra 1945. do 1949., suđeni su ratni zločinci iz Drugog svjetskog rata, a na tim su procesima Gestapove i SS jedinice proglašene i osuđene kao zločinačke organizacije. SS jedinice uključivale su ustaše, četničke jedinice, baliste, handžar diviziju i Belu gardu. Bela garda u Gorenjskoj bila je pod zapovjedništvom Gestapa. U svakom slučaju, sve gore navedene jedinice nisu se bezuvjetno predale 9. maja i položile oružje te stoga više nisu bile pravno podložne ratnom stanju. Tretirane su kao proizvoljne naoružane skupine, kriminalci ili bande, prema svom statusu i postupcima.

Zarobljeni vojnici i prerušeni civili izvedeni su pred prijeke vojne sudove. Formirani su u skupine.

Prva skupina A; bili su provjereni maloljetnici ili oni koji su se pridružili nacističkoj vojsci na kraju rata – kvislinzi, pušteni su nakon provjere da nemaju krvave ruke nakon kratkog vremena.

Druga skupina B; kod kojih je utvrđeno da nisu učestvovali u zločinima i imali krvave ruke. Većina ove skupine bila je zatvorena i tokom opće amnestije od 3. do 5. augusta, na trećem zasjedanju AVNOJ-a u Beogradu, bili su pomilovani i vraćena su im građanska prava.

Treća skupina C; u ovoj skupini, međutim, bilo je okorjelih boraca, nacista, izdajnika, kriminalaca, ukratko, nakon provjere krivnje, štabnih funkcija, činova, odlikovanja i svjedočanstava mještana, samo su oni iz ove skupine uglavnom osuđeni na smrt strijeljanjem, nakon suđenja i provjere od strane prijekih sudova.

O pravnom sustavu u partizanima pisao je dr. Metod Mikuž – predstavnik biskupske konferencije u Glavnom štabu NOV-a i POS-a u knjizi „Povijest slovenske oslobodilačke borbe“, kao delegat Kočevske skupštine, a kasnije delegat 2. zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu 1943. Metod Mikuž u “Povijesti slovenske oslobodilačke borbe” iz 1970. daje cjeloviti opis pravnog sustava sudstva u partizanima te funkcioniranje partizanskih sudova u posljednjoj trećini knjige.

Franko Pleško