Kapitalizam i okoliš

Svako društvo ovisi o korištenju prirodnih resursa i interveniranju u prirodi na druge načine. Gradnja gradova, infrastrukture (npr. Ceste i tračnice), vađenje sirovina, poljoprivreda – sve su to intervencije u prirodi. Takve intervencije uvijek su se događale u različitoj mjeri otkad su ljudi počeli stvarati svoja sredstva za život. Međutim, odnos čovjeka i prirode ima neke posebnosti pod kapitalističkim uvjetima. U kapitalizmu je cilj uvijek povećati uloženi kapital tj. ostvariti profit, no tvrtke teže samo kratkoročnom profitu. Hoće li se prirodni temelji proizvodnje, na primjer čista voda, osigurati i za sljedeće generacije, nije važno za profit tvrtke. U kapitalizmu, dakle, bezobzirno se ne iskorištavaju samo radnici, već i prirodni resursi da bi se osigurao i povećao profit. Međutim, to trajno ugrožava osnovu cijele proizvodnje – naime prirodu.

Odnos čovjeka i prirode mogao bi biti u osnovi drugačiji da sredstva za proizvodnju (tvornice itd.) više nisu u rukama pojedinaca, već društva u cjelini. Proizvodnja tada služi potrebama ljudi, a ne profitu male manjine. Ako se proizvodnja planira na demokratski način, također više nije podložna kratkoročnim svrhama, jer društvo u cjelini, naravno, ima interes za svoj dugoročni opstanak, a time i za održivu proizvodnju. I u takvom socijalističkom društvu će postojati intervencija u prirodi, ali tada održivi odnos čovjeka i prirode ne bi bio zanemaren. Stoga bi proizvodnja i potrošnja resursa bili podložni razumnom i održivom planiranju usredotočenom na potrebe ljudi. Iako su već  Marx i Engels prepoznali ovu temeljnu kontradikciju, koja karakterizira odnos čovjeka i prirode u kapitalizmu, još uvijek se uporno formuliraju ideje kako se ovaj problem može riješiti u kapitalizmu. Na primjer, često se kaže kako se zagađenje okoliša može umanjiti učinkovitijom proizvodnjom. Međutim, razvoj tehnologije i veća učinkovitost ne smanjuju potrošnju energije i sirovina, već je u konačnici povećavaju. Pošto učinkovitije metode proizvodnje smanjuju vrijednost pojedinačnih roba iste su jeftinije na tržištu. Kao rezultat toga, više robe se prodaje, a to znači da se potreba za energijom po robi smanjuje, ali se zato ukupno povećava, jer se više prodaje. Naravno, prilikom kupnje proizvoda pojedinac se može uvjeriti da je proizveden s najmanjim mogućim utjecajem na okoliš, ali postojeći strukturni problemi ne mogu se riješiti takvom “kritičnom potrošnjom”.

Neki čvrsto vjeruju u iluziju kako može postojati „zeleni kapitalizam“ koji može i bez rasta. Kapitalizam bez rasta ne postoji i ne može postojati, budući da je rast, kako je već opisano, nužan uvjet kapitalističkog načina proizvodnje. Pored toga, zastoj rasta bi doveo sljedeću krizu, koja bi dovela do uništenja kapitala, a time i do masovnih otpuštanja i stagniranja plaća. Dakle, ne radi se o demoniziranju samog rasta, jer je ekonomski rast hitno potreban, posebno u zemljama u razvoju, kao u Hrvatskoj. Dok je rast kapitalizma nekontroliran i destruktivan, u socijalizmu bi se razumno planirao.

Suprotnost između profitnih interesa banaka i korporacija i interesa ogromne većine stanovništva za očuvanje prirodnih temelja života ne može se riješiti unutar kapitalizma. Društveni razvoj u kapitalizmu određen je interesima banaka i korporacija, a ne interesima radničke klase, odnosno našim interesima. Naš interes za ukidanjem kapitalizma, i na taj način prevladavanjem eksploatacije, stoga izražava interes cijelog čovječanstva za očuvanjem okoliša. Problem čovječanstva poput trenutne ekološke krize ne može se riješiti ako prethodno nije riješeno klasno pitanje.

 

Slavko S.
Mladi Socijalisti