NOVI OBLICI ŠTRAJKA U HRVATSKOJ

Odnos prema štrajku, snaga i odlučnost štrajkaške borbe u krajnjoj su liniji slika stanja koje vlada u Hrvatskom sindikalnom pokretu i organizacijama. Povijesno prevladani koncept i praksa da je sindikat podčinjen državi ili političkoj stranci, proturječan je štrajku kao samostvaralačkom aktu svijeta rada, na čemu se jedino može temeljiti humanistička i efikasna strategija štrajkaške borbe. Zbog toga se u okviru takvog koncepta i prakse sindikata mogla razviti samo praksa pseudoštrajkova, koji su se na pojavnoj razini veoma često izražavali kao burne manifestacije nezadovoljstva i bunta, a u biti su imali vrlo male i ograničene dosege.

Nova strategija u biti znači vraćanje izvornim vrijednostima sindikalnog pokreta. Svi aspekti organiziranja i djelovanja sindikata odražavaju se i prelamaju u štrajkaškoj borbi.

Ponajprije to je autonomija sindikata u odnosu na poslodavce, državu i političke stranke. Ključni parametar samostalnosti sindikata je njegova usmjerenost k onome što je jedino pravi i isključivi cilj postojanja sindikata – borba za ekonomske i socijalne interese sindikata, države, poslodavca, političke stranke i drugih subjekata javnog i političkog života društva, ali samo do one granice koja ne ugrožava samostalnost sindikata u utvrđivanju ciljeva i strategije štrajkaške borbe.

Drugi čimbenik nove strategije štrajkova je unutrašnja demokratizacija organizacije sindikata. To ponajprije određuje činjenica da je sindikat po svojoj prirodi demokratska organizacija. Princip dobrovoljnosti, koji podrazumijeva slobodnu volju i odluku svakog pojedinca da pristupi sindikatu i udružuje se s drugim radnicima radi ostvarivanja zajedničkog cilja – obrane interesa svijeta rada, nije moguća bez jednakog prava sudjelovanja u konstituiranju organizacije, definiranja njezinih ciljeva i njihovu ostvarivanju. Na toj slobodnoj volji pojedinaca koji se udružuju u sindikat, temelji se i solidarnost kao jedan od ključnih izvora snage sindikata. S obzirom na to da štrajkaška borba podrazumjeva visoki stupanj suglasnosti i solidarnosti i motiviranosti sudionika, sudjelovanje u štrajku uvjetovano je demokratskom odlukom svih sudionika o ulasku u štrajk i o ciljevima štrajka. To nije moguće bez demokratskog ustrojstva sindikalne organizacije, stalne otvorenosti i protoka informacija između sindikalnih rukovodstava i članstva. Proističe to iz činjenice da je odluka o stupanju u štrajk u svakoj sindikalnoj organizaciji jedna od najkrupnijih odluka. To znači da ako je sindikat oktroiran, ako unutar njega nije uspostavljeno demokratsko ustrojstvo nego odluke donosi uzak krug sindikalne birokracije podčinjene državnoj i partijskoj birokraciji, da se u okviru takvog sindikata ne može razvijati strategija štrajkova u kojoj će štrajk razviti unutrašnje pokretačke snage.

Za zasnivanje nove strategije štrajkova, nužno je da sindikat ima iznimno visoki stupanj stručne kompetentnosti, čija se gornja granica stalno pomiče. To određuje iznimno visok i dinamičan razvoj znanosti i tehnologije, složenost društvenih odnosa i proširivanje ciljeva sindikalne borbe na šira strateška pitanja društvenog razvoja. U suvremenim društvenim uvjetima, borba sindikata za isključivo dnevne konkretne interese radnika (plaće, uvjeti rada, zaštita na radnom mjestu, itd.) nema mnogo smisla ako nije usmjerena i na neka ključna pitanja strategije društva. Upravo ta strateška pitanja zahtjevaju sve viši stupanj kompetentnosti sindikata i njihovih funkcionera u valjanom definiranju ciljeva štrajkaške borbe, parametara za ocjenu ostvarivanja zahtjeva sindikata, odnosno štrajkaša, odnosno, na stručnom planu, ravnopravnosti sindikata s poslodavcima i državom

Snaga i djelatnost štrajkaške borbe podrazumijeva i visok stupanj solidarnosti i integracije radništva u štrajkačkoj borbi, a to znači i u načinu sindikalnog organiziranja. Organizacijsko ustrojstvo sindikata, u kojem će se izraziti nužan stupanj solidarnosti i integracije sindikalno organiziranog radništva, podrazumijeva suglasnost sindikata u pojedinim profesijama, granama i djelatnostima o zajedničkim interesima i ciljevima i njihovo programsko i organizacijsko povezivanje u snažnu i djelotvornu centralu koja će ujedinjavati i multiplicirati snagu pojedinačnih sindikata u zajedničkom nastupu prema državi i poslodavcima.

Prijeko potreban čimbenik nove strategije štrajkova je materijalno–financijska snaga sindikata. Iskustva sindikata razvijenih zemalja u desetljećima izgrađivanom strategijom štrajkaške borbe potvrđuju da su snaga i efikasnost štrajkaške borbe u izravnom razmjeru s financijskom samostalnošću i snagom sindikata. Pri tome je financijska samostalnost (tj. financiranje isključivo iz vlastitih izvora) elementaran uvjet samostalnog utvrđivanja ciljeva i sredstava sindikalne borbe, a to znači i ciljeva štrajkačke borbe i slobodne odluke sindikata o tome hoće li i kada primjeniti štrajkačku borbu.

Nova strategija štrajkova, njezino uspostavljanje i razvoj u mnogome su omeđene zakonskim reguliranjem prava na štrajk. Zakonsko reguliranje prava na štrajk daleko prelazi značenje tek samo jednoga od mnogobrojnih zakona koji reguliraju određene oblasti društvenog života. Način na koji je zakonom regulirano pravo na štrajk u velikoj mjeri odražava odnos između svijeta rada i svijeta kapitala, odražava kakav je odnos između svijeta društva, odnosno vladajućih snaga u njemu, prema štrajku kao civilizacijskoj tekovini ljudskog roda. Povijest štrajkačke borbe ukazuje da je zakonsko reguliranje prava na štrajk tekovina borbe sindikalno organiziranih radnika, nastala onda kada je snaga sindikalno organiziranih radnika prinudila poslodavce i državu da im prizna pravo na štrajk.

Očito je da su i država i sindikati u Hrvatskoj, ali država u većoj mjeri negoli sindikat, shvatili da je način zakonskog reguliranja prava na štrajk krupan ulog i bitan aspekt formiranja vlastite pozicije u budućim neizbježnim pregovorima i sukobljavanjima. Pri tome je državi stalo da u što većoj mjeri ograniči pravo na štrajk i uspostavi kontrolu nad štrajkačkom borbom radnika, a sindikatima da osiguraju što povoljnije uvjete za korištenje ovog najmoćnijeg sredstva sindikalne borbe. Ako se pri tome ima u vidu da su štrajk i sindikat dva lica iste pojave, da je pravo na štrajk tekovina sindikalne borbe, ali i bitna odrednica i smisao sindikalnog organiziranja, onda je jasno da odnos države prema štrajku, koji se u velikoj mjeri ogleda kroz zakonsko reguliranje ostvarivanja prava na štrajk, odražava odnos države prema sindikalnim slobodama i pravima.

Ključno pitanje koje se danas postavlja pred teoriju i praksu sindikata u Hrvatskoj, u zasnivanju nove strategije štrajkova, jest pitanje kako zadržati izvornu snagu i smisao štrajkaške borbe, spontanost, kao njezinu unutrašnju pokretačku snagu, a istodobno primijeniti suvremene metode i oblike organiziranja koje štrajkaškoj borbi neosporno uvećavaju efikasnost. U tom pogledu, dva su najveća izvora opasnosti. Ponajprije, to je nastojanje države da zakonski uredi materiju štrajka onako kako njoj odgovara, tj. da uredi takva pravila igre koja će u što većoj mjeri umanjiti efikasnost pa i sam smisao štrajkaške borbe. Drugi izvor opasnosti je birokratizacija sindikalnih rukovodstava, koja iz svojih sebičnih interesa ulaze u kompromise s državom i poslodavcima preko one kritične granice koja označava samostalnost sindikata, podređujući tim kompromisima ciljeve i načine vođenja štrajkaške borbe.

Po svojoj prirodi i značajkama, po svojim ciljevima svoje borbe, sindikat mora biti izvan sustava – neka vrsta latentne opozicije. U tome se smislu može reći da je prvi korak k stvaranju nove strategije štrajkova drugačije ustavno određenje sindikata.

Nova strategija štrajkova podrazumijeva odgovornu i kompetentnu procjenu i odluku organa sindikata o tome treba li i kada stupiti u štrajk, kakav je u tom trenutku odnos snaga sindikata i poslodavaca, koje ciljeve treba ostvariti štrajkom, kakve dimenzije štrajk mora imati u pogledu broja sudionika, dužina trajanja štrajka, kada treba prekinuti štrajk… Takav način vođenja štrajkaške borbe podrazumijeva visoki stupanj organiziranosti i odgovarajuću organizacijsku strukturu sindikalne organizacije, discipline članova i organa, visoko razvijenu solidarnost i svijest o pripadnosti sindikalnoj organizaciji i borbi za zajedničke interese.

Organiziranje štrajkaške borbe uključuje nekoliko aspekata: komunikaciju između štrajkaša i rukovodstva štrajka; osiguranje minimuma javnih funkcija u toku štrajkova u javnim službama; sprečavanje nesrazmjerno velikih šteta; sprečavanje raznih vidova destruktivnog ponašanja u toku štrajka. Za modernu djelotvornu strategiju štrajkaške borbe, od iznimne je važnosti stav javnog mnijenja, odnosno različite aktivnosti čiji je cilj pridobivanje podrške javnog mnijenja. Riječ je o tomu da štrajkovi, osobito oni dugog trajanja i šireg obujma, kao i štrajkovi u javnim službama, nepovoljno djeluju na ukupne tokove društvene proizvodnje, uvjete života i rad građana. To, dakako, izaziva nezadovoljstvo građana, što može biti dodatni vid pritiska na poslodavce i državu da ispune zahtjeve štrajkaša ako se to nezadovoljstvo može pod određenim okolnostima okrenuti prema štrajkašima. Zbog toga je u pripremi i organiziranju štrajka ,te u samome njegovom trajanju, od iznimne važnosti promicanje ciljeva štrajka, objašnjavanje uzroka koji su do njega doveli radi pridobivanja podrške javnog mnijenja, koje u velikoj mjeri može utjecati na odluku poslodavca i države da prihvate zahtjeve štrajka. Pridobivanje podrške javnog mnijenja ima višestruko pozitivno djelovanje na tok i efekte štrajka: ono, ponajprije, ohrabruje radnike da se u što većem broju priključe štrajku, potom, potiče štrajkaše da ustraju u svojim zahtjevima; naposljetku, podrška koju javno mnijenje (koje čine i birači) pruži zahtjevima štrajkaša, istodobno je oblik pritiska na poslodavce i državu da prihvate zahtjeve štrajkaša; nadalje, štrajkovi, osobito oni širih razmjera u pojedinim javnim službama, izazivaju mnoštvo negativnih posljedica. To izaziva nezadovoljstvo građana i radnika u djelatnostima koje ne sudjeluju u štrajku te potiče pritisak na državu i poslodavce da se problem razriješi, a uspostavi normalno funkcioniranje vitalnih privrednih funkcija i javnih službi, što može pozitivno utjecati na prihvaćanje zahtjeva štrajkaša.

Drugim riječima, nova strategija štrajkova mora uzeti u obzir jednu važnu odrednicu suvremenih štrajkova – da u uvjetima tržišne ekonomije ,političkog i sindikalnog pluralizma, suvremenog stupnja razvoja tehnologije, povezanosti privrednih tokova u svjetskim razmjerima, brzine protoka informacija, štrajk nije samo jedan od radikalnih oblika sukoba svijeta rada i svijeta kapitala nego i javna stvar, osnovni razlog zbog kojeg odnos javnog mnijenja može višestruko umanjiti ili uvećati snagu i efekte štrajkaške borbe.

Esencijalno pitanje nove strategije štrajkaške borbe, njezino ishodište i utočište, jest pitanje objektivnih dosega štrajkaške borbe. Izvorna snaga štrajka nalazi se u stvaralačkoj snazi ljudskog rada, ali je pitanje gdje se nalazi gornja granica te snage. Brojne tekovine klasne borbe, mnogobrojne ljudske slobode i prava, sindikalno organizirani svijet rada stekao je štrajkaškom borbom. Štrajk, kao jedno od najsnažnijih sredstava sindikalne borbe u suvremenim razvijenim društvima, bitan je čimbenik ravnoteže klasnih snaga i relativnog socijalnog mira.

Iskustvo štrajkaške borbe u Hrvatskoj u proteklim desetljećima pokazuje da je proširivanje obujma i inteziteta štrajkaške borbe, uvjetovane produbljavanjem ekonomske, političke, socijalne i moralne krize hrvatskog društva, došlo do neznatnih promjena u odrednicama štrajkaške borbe. U sve intezivnijoj i oštroj (ali ne i plodnoj) štrajkaškoj borbi, ograničenoj nepovoljnim društvenim okruženjem koje je štrajk tretiralo ne kao civilizacijsku stečevinu, nego kao strano tijelo, još uvijek ne nastaju temeljne odrednice nove strategije štrajka. To je pretpostavka za poticanje novih pogleda i prakse sindikalnih rukovodstava u Hrvatskoj.

 

doc. dr. Pavle Vukčević

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *


Hit Counter by http://yizhantech.com/