Izdvajamo:

<< >>

OSNIVANJE SOCIJALISTIČKE RADNIČKE PARTIJE JUGOSLAVIJE (k): KONGRES UJEDINJENJA – 20. do 23. aprila 1919. u Beogradu

Ususret obilježavanju 100. obljetnice osnutka   Umjesto uvoda Počeci socijalističkog i radničkog pokreta u jugoslavenskim zemljama javljaju se u sedamdesetim godinama XIX. stoljeća., a posljednjih godina istog stoljeća i u prvoj deceniji XX. stoljeća, osnovane su socijaldemokratske partije u Sloveniji, Hrvatskoj i Slavoniji, Dalmaciji, Srbiji,

Obilježavanje Dana proboja logoraša iz Jasenovca

U Jasenovcu smo 12. 4. 2019. odali počast ustaškim žrtvama odvojeno od službene državne svečanosti. Pridružili smo se Savezu antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Koordinaciji židovskih općina u Republici Hrvatskoj, Srpskom narodnom vijeću i Savezu Roma u Hrvatskoj “Kali Sara“ obilježavajući pokušaj proboja iz logora Jasenovac

PORTALNOVOSTI.COM: Radnička fronta i SRP idu zajedno na EU izbore

https://www.portalnovosti.com/radnicka-fronta-i-srp-idu-zajedno-na-eu-izbore Predstavljena lista koju predvodi kandidatkinja RF-a za predsjedničke izbore Katarina Peović, a kandidat je i David Bilić poznat s protesta na predavanju Darija Kordića Radnička fronta i Socijalistička partija Hrvatske, pod sloganom ‘Protiv neoliberalne EU’, predstavili su u utorak u Zagrebu listu za izbore

Predstavljanje liste RF-a i SRP-a za EU izbore

Predstavljanje liste RF-a i SRP-a za EU izbore Gepostet von Radnička Fronta am Dienstag, 9. April 2019 Isprike zbog lošeg tona u prvih osam minuta.

EU IZBORI 2019. – IZBORNI PROGRAM SOCIJALISTIČKE RADNIČKE PARTIJE HRVATSKE

Uvod Izbori za EU parlament određuju karakter Europe – ali i svih njenih članica. U Hrvatskoj se sve češće i sve skandaloznije suočavamo sa svakog prezira vrijednim pokušajima revizije povijesti i proustaškim sentimentima koji su nekontrolirano metastazirali. Situacija bi bila još crnja da nije bilo

Poziv na tribinu

Izbori za EU parlament će se održati 26. 5. 2019. Radnička fronta i Socijalistička radnička partija na te izbore izlaze u koaliciji. Našim izbornim programima želimo biti glas ne samo naših stranaka nego šireg lijevog okruženja (udruga, inicijativa, portala, sindikalnih povjerenika…). Spremnost za suradnju smo

GLAS ISTRE: PREDSTAVA ZA MALU DJECU

RAZGOVARALA: Mirjana VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ   Socijalistička radnička partija Hrvatske, koju je 1997. utemeljio Stipe Šuvar, danas broji 600-ak članova. U Istri ih je svega 80-ak, većina živi u Puli. Puljanin Vladimir Kapuralin od 2012. do 2016. rukovodio je strankom, a danas je član Predsjedništva. Iako

20. GODIŠNJICA NATO AGRESIJE NA SR JUGOSLAVIJU

U Beogradu je 22. i 23. marta, u organizaciji Beogradskog foruma, Kluba admirala i generala Srbije, SUBNOR-a Srbije, Društva srpskih domaćina i uz sudjelovanje Svjetskog mirovnog vijeća (WPC) održana dvodnevna međunarodna konferencija povodom 20. godišnjice NATO agresije na SR Jugoslaviju, radnog naziva „Mir i napredak

RAZUMAN I HUMANI SISTEM OBRAZOVANJA I VASPITANJA – BUDUĆNOST R. HRVATSKE (doprinos reformi vaspitanja i obrazovanja)

  Da bismo uočili razlike između indoktrinacije i edukacije (socijalizacije), potrebno ih je usporediti: ako se znaju istinski zadaci edukativnog sistema, onda se može vidjeti u kojoj mjeri sistem indoktrinacije odstupa od tih zadataka i koje posljedice izaziva. Jedan razuman i human sistem vaspitanja i

KVADRATURA USTAŠKOG KRUGA

Konačno je i Katolička crkva u Austriji, odnosno njen koruški dio, odlučio distancirati se od zadnjih fašističkih rudimenata u ovom dijelu Evrope, odbivši izdati dozvolu za služenje mise hrvatskim biskupima na blajburškom polju. Analiza dosadašnje prakse događanja na Bleiburgu, dala je dovoljno argumenata za zaključak

GLAS ISTRE: PREDSTAVA ZA MALU DJECU

RAZGOVARALA: Mirjana VERMEZOVIĆ IVANOVIĆ

 

Socijalistička radnička partija Hrvatske, koju je 1997. utemeljio Stipe Šuvar, danas broji 600-ak članova. U Istri ih je svega 80-ak, većina živi u Puli. Puljanin Vladimir Kapuralin od 2012. do 2016. rukovodio je strankom, a danas je član Predsjedništva. Iako zastupaju mnoge napredne ideje, uz ostalo se zalažu za veća prava radnika i jednakost među ljudima, birači ih na izborima redovito “nagrađuju” mizernim brojem glasova nedovoljnim za prelazak izbornog praga.

Nema jednog krivca

– Mnogi birači lijeve orijentacije, razočarani u SDP, odustali su od izlaska na izbore ili su se okrenuli populistima, poput Živog zida. Radnička prava sve su niža, mladi sele iz države. Kako objašnjavate tako mali broj glasova koje na izborima ostvaruju lijeve stranke, među ostalima i SRP, iako se zalažu za veća prava tih istih obespravljenih radnika?

– Došlo je do velike stigmatizacije same socijalističke ideje, a to je društveni fenomen koji ima svoje uzroke. Prije svega, radi se o napuštanju klasnog identiteta radnika. Kad kažem radnici, ne mislim samo na one koji tuku čekićem po željezu, nego na svakog tko živi od svog rada, a koji nije vlasnik sredstava za proizvodnju. Jedan od tih radnika ste i vi. Došlo je do napuštanja klasnog identiteta, dakle ti ljudi koji nisu vlasnici sredstava za proizvodnju se više ne identificiraju kao klasa koja radi za nekog, nego je prihvatila mamac koji im je bačen, a to je identifikacija kroz naciju ili, što je još gore, nacionalizam. Dakle, više nema onog “mi smo radnici, a oni su naši gospodari koji nas izrabljuju”, nego “mi imamo Hrvatsku”. Plasirana je floskula “mi imamo Hrvatsku” i oni se sad lupaju po prsima i viču “mi imamo Hrvatsku”. Nemaš je. Hrvatsku imaju vlasnici kapitala. Hrvatsku imaju vlasnici telekomunikacija, hotelskih i turističkih objekata, vlasnici tvornica tamo gdje još postoje. Bilo domaći, bilo strani. Oni su vlasnici Hrvatske, a ne ti. Ti si sutra bez posla. Evo nam primjer Uljanika.

– Kad je riječ o hapšenju 12 bivših i sadašnjih rukovoditelja Uljanika i 3. maja, je li država trebala reagirati puno ranije, a ne čekati propast Arsenala?

– Ovo je, po meni, predstava za malu djecu. Ne bih čak rekao predstava za javnost nego za malu djecu jer je to spušteno na nivo mentalnog sklopa malog djeteta koje bi to prožvakalo. Ukoliko se željelo reagirati, imalo se kad. Postavlja se pitanje koliko je mogućih tragova u međuvremenu nestalo. Ako se radi o ozbiljnoj namjeri da se to procesuira, mada u to ne vjerujem, to je tempirano upravo sad kad je vrag odnio šalu, pa dajte da malo skrenemo pažnju ozlojeđenog naroda s konkretnog problema, a to je najvjerojatnija likvidacija. I time je sad jedan krug zaokružen. A on je počeo 1856. godine kad je Austro-Ugarska Monarhija osnovala današnji Arsenal. Tu monarhiju možemo na neki način predstaviti kao tadašnju Europsku uniju jer je u njoj bilo desetak država i još više naroda. Danas se Uljanik gasi, male su šanse da se to neće dogoditi, i to je učinila Europska unija, čime je zaokružen jedan povijesni krug.

– Je li posrijedi EU ili i lokalni igrači?

– Tu ima svega i svačega, nema jednog krivca, ali je činjenica da naši igrači vuku poteze po diktatu EU-a.

– Hoće li hapšenje ostati na spomenutih dvanaest žigosanih? U javnosti se spominju puno veće brojke od 50 menadžera koji su povezani i s Uljanik Plovidbom čiji je direktor Dragutin Pavletić također među uhapšenima?

– Ja to ne mogu znati s razine mog stupnja informiranosti, odnosno uključenosti u te sfere. Mi smo izvanparlamentarna stranka i sve što bih rekao mogla bi biti špekulacija.

– Tko je, po Vama, odgovoran za situaciju u Uljaniku? Ima li aktualno hapšenje veze i s lokalnom politikom, IDS-om?

– Tu je masa krivaca. Priče o potrebi translokacije Uljanika su počele prije 20-ak godina. Već su se tad pojavile ideje da bi prostor trebalo upotrijebiti za neke atraktivnije djelatnosti. Prema tome, tu se ne može eskulpirati ni lokalna vlast.

Gdje je solidarnost

– Ideju o preseljenju plasirao je u medijima tadašnji predsjednik IDS-a Ivan Jakovčić.

– I on je to rekao javno, čak je, ako se dobro sjećam, i IDF jednom izašao s tom tezom. Ne moramo eskulpirati ni državnu vlast bez obzira što kažu da privredni subjekt mora poslovati po tržišnim zakonitostima. On mora ispunjavati određene normative. Sve je to točno, ali to se događa u tvom dvorištu i ne možeš glumiti nezainteresiranu stranku u slučaju kad jednom velikom poslovnom subjektu kreće loše. Tu su i sindikati, oni u Hrvatskoj nisu protivnici vlasti, nego suradnici. Oni se dogovaraju, ne kreću radikalno ili revolucionarno na poslodavce ili državu, za razliku od sindikata od recimo Grčkoj, Španjolskoj, Italiji i drugdje. Sindikati su bili radikalniji u socijalizmu nego danas. Tad službeno štrajkova nije bilo jer su prava radnika bila riješena zakonom. Međutim, događalo se da ne bude isplaćena plaća. Ako bi do toga došlo, organizirala se tzv. obustava rada, mada je to u biti bio štrajk, do marende, i drugi dan je plaća bila tu. Krivci za stanje u Uljaniku su, normalno, i menadžeri, odnosno vodstva koja su to tolerirala i nisu ništa poduzimala. Puno njih je tu našlo svoju korist. Uzmimo na primjer kooperante. Mnogi su lijepo živjeli i vukli korist na račun tih kooperacija. Tu su i enormne menadžerske plaće. Tu je bilo i vrlo loših poslovnih poteza koje je vuklo rukovodstvo. Međutim, ni radnici ne mogu biti izuzeti od odgovornosti. Bez obzira na našu empatiju prema socijalnom statusu tih radnika i njihovih familija, moramo biti na njihovoj strani, ali ne možemo ne reći gdje ste bili do sada. Dok je plaća tekla, bilo je dobro bez obzira što si vidio da onaj tamo radi svinjarije. Nisi reagirao. Nadalje, gdje je ta radnička solidarnost? Gdje su bili kad se zatvarala trikotaža Arena, kad se zatvarao Siporex, Astra, kad se niz poslovnih proizvodnih subjekata u Puli gasio. I ne samo u Puli, u cijeloj državi. Nije ih bilo, dobivali su plaću i bili su tiho. Sjetili su se sad kad je vrag odnio šalu. Kasno je. Ova akcija varenja kapije je izraz očajnika. To nije racionalan potez, taj potez je trebalo napraviti prije 25 godina. Vraćam se na pitanje zašto je do toga došlo. Klasna identifikacija je nestala, pojavila se nacionalna, nacionalistička, i onda se u Puli prije mjesec, dva dogodilo da uljanikovci marširaju s transparentima zazivajući Thompsona. Thompson će im riješiti situaciju? Onome tko zaziva Thompsona nije cilj interes radnika jer je upravo politika koja je iznjedrila Thompsone krivac za ono što se danas događa.

Urušava se strop, ali ne i stranka

SRP djeluje u unajmljenom gradskom prostoru u derutnoj austrougarskoj zgradi na Danteovom trgu. Nalazi se tik do vrata iza kojih djeluje lokalni HDZ. Strop u stranačkim prostorijama već se godinama ljušti, vrata se jedva otvaraju, stružu o pod. Kapuralina pitamo urušava li se i stranka poput stropa.

– Došlo je do narušavanja statike prilikom adaptacije prostorija na donjem katu. Predložili smo Gradu da to saniramo puno jeftinije nego što bi to učinili oni, a da nam priznaju ulaganje pod trošak najma. Načelno smo se usuglasili, ali još nismo postigli konkretan dogovor. Ne mora to značiti urušavanje stranke. Opstali smo 20 godina u za nas nepovoljnim uvjetima, što je ravno podvigu. Opstali smo u vrlo neprijateljskom okruženju u kojem djelujemo za razliku od mnogih stranaka koje su se pojavile i nestale, a to je zato što nismo ušli u politiku očekujući neku korist za sebe, nego zbog svoje ideje. Jedan od razloga zbog kojih nemamo dovoljno ljudi nije samo u stigmatizaciji socijalizma, nego i zato što se zaposleni ljudi boje javno eksponirati kao naši članovi.

Ne shvaćaju poruku Austrije

– Kako objašnjavate sablazan iz vrha hrvatske vlasti i desnice nakon što je Katolička crkva Koruške odbila izdati dozvolu za služenje mise na Bleiburgu? Je li to još jedna potvrda da se vlast ne želi distancirati, kao što to želi koruška Crkva, od zadnjih, kako kažete, fašističkih rudimenata u ovom dijelu Evrope? Koju poruku time odašilju?

– Oni time šalju poruku autističkog poimanja stvari. Hrvatska politika nije prepoznala signal koju šalje austrijska biskupija o tome da je došlo vrijeme da se odrekne tih svojih fašističkih rudimenata, a kojih su se njeni mentori, nacizam i fašizam, odrekli prije 70 godina. Krenuli su mudrovati, docirati austrijskoj Crkvi o tome da bi se trebali dogovarati. Time dokazuju elementarno nepoznavanje funkcioniranja uređenih društava. Uređena društva ne licitiraju sa svojim odlukama. Hrvatska je tu opet pokazala svoj jad. Činjenica je da Bleiburg gubi esenciju koju je imao jer dosad nije bio žal za stradalima, nego žal zbog poraza u Drugom svjetskom ratu. Revizija povijesti ide za time. Pobjednici se proglašavaju negativcima, a poraženima se pridaju moralne vrijednosti. To je totalno izokrenut pogled i tumačenje.

– Zbog čega se toliko inzistira na tome? Je li to zato što je ekonomija uništena, pa se ljudima nema ništa za ponuditi osim parole “imamo Hrvatsku”?

– To vodi vodu na mlin. No, i bez toga recidivi su bili, nisu oni 1990. tek tako iz ničega nastali. Dio je snaga emigrirao, dio je ostao pritajen u državi i hibernirao i čekao svoju priliku koja se pojavila 90-ih. Ali činjenica je da zbog uređenosti države koju smo imali, da zbog uređenosti odnosa poslovnih i ostalih nisu imali plodno tlo. Pa i zakon je bio koncipiran da im ne dozvoli uzdignuće, kao i u ostalim zemljama s fašističkom prošlošću. U Njemačkoj je daleko rigidnija situacija. Navest ću primjer osobe koja je a javnom prijevozu nosila fašističke parole. Vozač je pozvao policiju i ona ga je u lisičinama odvela. Nijemci su prošli kroz katarzu i naučili nešto.

– Kako objašnjavate činjenicu da Porečka i pulska biskupija nije reagirala ni na nedavni istup Romana Leljaka u pulskoj crkvi sv. Ivana Krstitelja, gdje je promovirao knjigu i popratni filoustaški film o Jasenovcu?

– Leljak je jedan bjelosvjetski hohštapler, prevarant koji je još krajem 1980-ih dok je bio u JNA bio osuđen zbog nekih sitnih krađa. Biskupija neće reagirati jer to njima ide u prilog. To je na njihovom pravcu djelovanja i razmišljanja. Tako razmišlja i tako se ponaša Katolička crkva u Hrvatskoj. Njima je Leljak dobrodošao.

EU je zajednica kapitala

– Bližimo se izborima za Europski parlament. Nije li kontradiktorno da će SRP, iako se protivio ulasku RH u Europsku uniju, imati svoju listu na tim izborima?

– To može zvučati kontradiktorno dok ne znamo bit stvari. I Komunistička partija Grčke, jedna od najjačih komunističkih partija u zapadnoj hemisferi, ima svoje predstavnike u Europskom parlamentu, a protivnik je i Unije i NATO-a. Mi jesmo protiv EU-a, ali i Stipe Mesić je bio protiv Jugoslavije kad je ušao u Predsjedništvo SFRJ pa se protiv nje borio iznutra.

– Vi biste se u Europskom parlamentu borili protiv EU-? Zašto?

– Jer je ona za nas neprihvatljiva. To nije zajednica naroda nego zajednica kapitala.

– Ima li nečeg pozitivnog u Uniji? Recimo, nije li jedan od ciljeva promicanje mira i dobrobiti građana?

– Pa upravo EU sudjeluje u ratovima. Kao sastavnica NATO- a, Unija sudjeluje u ratovima u Siriji, Afganistanu, djelomično u Iraku. Libiju su uništili. Lijepo je reći ne bih ratovao u svojem dvorištu, a za tuđe te nije briga. Borili bismo se protiv Unije na osnovi našeg programa i naše ideje.

Obnovljivi izvori energije u pulskoj luci

– I u prošlom sistemu je bilo slučajeva nestanka neke djelatnosti. Uzmimo za primjer zatvaranje Ugljenokopa Raša 1980-ih godina. Međutim, ondje su otvorene druge tvornice, Prvomajska – tvornica poljoprivrednih strojeva, tvornica keramičkih pločica i niz drugih u Labinu. U Uljaniku i na sjevernoj strani zaljeva postoje krasni zidani objekti koji mogu biti upotrijebljeni za bilo kakvu proizvodnu djelatnost. Ako se znalo da će brodogradnja morati biti ugašena, tu se, kao supstitut za radnike, može pokrenuti druga djelatnost, poput proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora. Mogu se postaviti solarni paneli, uređaji za iskorištavanje energije vjetra i niz drugih proizvodnih djelatnosti.

– Vi niste za turizam u luci? Zašto?

– Zato što je u Hrvatskoj udio turizma u BDP-u viši nego u stabilnim ekonomijama, iznosi 20 posto, što je vrlo rizično ukoliko bi sutra došlo do poremećaja na tržištu. Cipar i Malta imaju udio od po 14 posto, a te države zaista nemaju nekih velikih mogućnosti razvoja druge industrije. U Grčkoj je taj udio osam posto, u Španjolskoj pet, a u Italiji dva posto. Osim toga, Hrvatska zapošljava svega šest posto radnika u turizmu, Cipar 9, Malta 5, Grčka 8,5, a Španjolska 6 posto.

20. GODIŠNJICA NATO AGRESIJE NA SR JUGOSLAVIJU

U Beogradu je 22. i 23. marta, u organizaciji Beogradskog foruma, Kluba admirala i generala Srbije, SUBNOR-a Srbije, Društva srpskih domaćina i uz sudjelovanje Svjetskog mirovnog vijeća (WPC) održana dvodnevna međunarodna konferencija povodom 20. godišnjice NATO agresije na SR Jugoslaviju, radnog naziva „Mir i napredak umjesto rata i siromaštva“. Na konferenciji se okupilo preko 200 delegata: političara, diplomata, aktivista mirovnih pokreta, novinara, pisaca, pripadnika vojske i drugih profila iz 50-ak zemalja. Iz Hrvatske je bio Vladimir Kapuralin.

Na završetku rada usvojena je Beogradska deklaracija.

Slijedi nekoliko osnovnih teza deklaracije.

Osnovni cilj konferencije bio je očuvanje sjećanja i odavanje počasti žrtvama agresije. Učesnici su jednoglasno osudili agresiju, istaknuvši da je ona bila ilegalna, pokrenuta bez mandata Vijeća sigurnosti, mimo povelje UN-a, dokumenta KESS-a iz Helsinkija i svih normi

Organizatori i izvršitelji agresije trebali bi odgovarati za svoje zločine. U agresiji je poginulo oko 4.000 osoba (uključujući 79 djece), dok je ozbiljno ranjeno još 6.500 osoba. Izravna materijalna šteta iznosila je 100 milijardi USD. Naglašeno je da NATO i članice koje su sudjelovale u agresiji imaju obavezu kompenzirat počinjenu štetu.

NATO, kao relikt Hladnog rata, treba raspustiti, a strane vojne baze ukinuti, uključujući i Bondstil na Kosovu i Metohiji. Agresijom 1999. na SR Jugoslaviju, postao je osvajački savez odgovoran što su nepovjerenje i konfrontacija najdublji od Hladnog rata i što je duboko uzdrman svjetski poredak sigurnosti.

Balkan je danas nestabilniji, a Evropa podjeljenija. Priznanje da je napad na SR Jugoslaviju bio povijesna pogreška iziskuje hrabrost i viziju.

Agresija NATO-a poslužila je kao presedan i model za globalizaciju intervencionizma, obrazac kako se terorizam i separatizam koriste za nasilnu promjenu „nepodobnih“ režima i za nametanje geopolitičkih interesa Zapada, prije svega SAD-a.

Nasilno oduzimanje Kosova i Metohije od Srbije predstavljalo bi presedan koji bi vodio iscrtavanju novih granica na Balkanu i stvaranje takozvane „Velike Albanije“, a separatističke težnje u drugim evropski i vanevropskim zemljama bile bi intenzivirane.

Učesnici konferencije obaviješteni su o nalazima znanstvenih i drugih stručnjaka te potvrdili da je upotreba municije ispunjene osiromašenim uranom, grafitnim i kasetnim bombama i drugim zapaljivim i otrovnim sredstvima dovela do dugoročnog zagađenja okoliša i masovnog ugrožavanja zdravlja građana.

Učesnici konferencije zahtijevaju da se nova trka u naoružavanju i kršenje međunarodnih sporazuma iz te oblasti hitno zaustavi, a sredstva preusmjere za ekonomski razvoj. Založili su se za mirno, političko rješavanje svih međunarodnih problema, uz poštovanje principa međunarodnog prava, povelje UN-a i odluka Vijeća sigurnosti UN-a.

https://rs-lat.sputniknews.com/vesti/201903231119238310-nato-agresija-zg/

https://informer.rs/vesti/politika/427668/hrvat-rasturio-nato-zbog-srbije-agresija-srj-bez-presedana-izgovori-nato-ruganje-nauci-zdravoj-pameti-zrtvama

https://www.espreso.rs/vesti/drustvo/366110/ono-sto-je-ovaj-hrvat-rekao-o-nato-bombardovanju-ce-vas-iznenaditi-njegove-reci-su-velika-istina

 

20. GODIŠNJICA NATO AGRESIJE NA SR JUGOSLAVIJU

Mjesto održavanja: Beograd

Vrijeme održavanja: 22. – 24. marta 2019.

Tema: Međunarodna konferencija povodom 20. godišnjice NATO agresije na SRJ

Dragi prijatelji,

Dozvolite mi da se najprije zahvalim organizatorima ovog skupa na hvalevrijednoj inicijativi i na ukazanoj časti kojom mi je pružena mogućnost da vas sve skupa pozdravim kao prijatelje, jer na osnovu pobuda oko kojih smo se okupili ovdje, uvjeren sam da mi to i jesmo. A tome valja pridodati još i respektabilan broj znanih i neznanih institucija i pojedinaca koji širom svijeta, u granicama svojih mogućnosti, čine ono što i mi danas, a to su kritički pristup i argumentirana osuda brutalnih događaja započetih pred dva desetljeća.

U proteklih dvadeset godina, čitava plejada vrlo kompetentnih ljudi različitih profila, koji pokrivaju široko polje ljudskih djelatnosti, izanalizirala je događanja kojih se danas prisjećamo i izrekla svoj sud o njima. Pa, iako nam je sve poznato u detalje, neke stvari moramo po n-ti put ponoviti i ovdje danas i ubuduće, jer ne smiju biti  prepuštene zaboravu.

Višestruki su razlozi koji nas obavezuju da to ne zaboravimo. Prije svega i iznad svega to je pijetet prema nedužnim civilnim žrtvama, koji su tom prilikom izgubili svoje živote ili su tokom agresije ranjeni ili su  na neki drugi način oštećeni. Bilo je tu muškaraca, žena, djece, staraca, zdravih i bolesnih, drugim riječima tu spadaju svi oni koje agresori, tj. ubice, licemjerno nazivaju kolateralne žrtve i koje premašuju one vojne. Drugi je razlog civilizacijska dužnost osude zločina i onih koji su zločin počinili.

Agresija koju je tzv. međunarodna zajednica, a ustvari 19 najbogatijih zemalja svijeta na čelu s NATO i SAD, izvršila u proljeće 1999. godine na SR Jugoslaviju je u svojoj biti klasičan primjer rata za prostor. Taj rat je bio samo nastavak tektonskih društveno-političkih procesa iz 90-ih godina prošlog stoljeća, kojih je ekonomski cilj bio prodor krupnog kapitala na istok, osvajanja novih tržišta, preuzimanja resursa, infrastrukturne i financijske baze novoosvojenih područja.

Cilj agresije bio je kažnjavanje SR Jugoslavije, kao jedini preostali bastion nakon tektonskih društveno-političkih promjena 90-ih, koji je stajao na putu prodoru krupnog kapitala na istok, kojim je tzv. međunarodna zajednica, a u stvari grupa najbogatijih zemalja svijet, predvođena SAD-om, osvajala novi lebensraum na kojem je instalirala svoju dominaciju u skladu s pravilima Novog svjetskog poretka. To kažnjavanje izvršeno je vrlo temeljito i sveobuhvatno, počinjen je zločin prema ljudima, stvarima i životnoj sredini, a prisutno je još i danas

Nekoliko je detalja, koji ovu agresiju determiniraju kao vojno-politički događaj bez presedana u novijoj povijesti. Osim rata za prostor, kojeg je razvijeni centar poveo protiv nerazvijene periferije i prodora na istok, bilo je to i razdoblje kada je, nakon završetka Hladnog rata i ukidanja Varšavskog pakta i blokovske podjele, NATO tražio formulu kojom bi opravdao svoj opstanak. U tom je traženju NATO odstupio od pravila koja si je sam postavio u vrijeme osnivanja, a koja su ga definirala kao vojni savez kojemu je zadatak štititi zemlje članice Atlantskog pakta od agresije izvana. Agresijom na SR Jugoslaviju, NATO ne samo da je izašao iz svojih geografskih okvira, već je umjesto obrambene uloge poduzeo napadačku na jednu suverenu državu koja nije ničim ugrožavala savez, suprotno svim međunarodnim pravnim normama i bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a. Presedan par excellence učinjen je devet godina kasnije, sada već prema državi Srbiji otimanjem dijela njenog teritorija, također mimo svih međunarodnih pravnih normi i protivno Rezoluciji br. 1244 Vijeća sigurnosti UN-a. Na protektoratu Kosova i Metohije instalirana je najveća američka vojna baza u tom dijelu Evrope, u ulozi odskočne daske prema kaspijskom bazenu, na pravcu opkoljavanje Rusije i Kine

Bombardiranje koje je trajalo 78 dana, prestalo je 10. juna, ali agresija još traje. Ona se samo provodi drugim, sofisticiranijim sredstvima, pritiscima, uvjeravanjima i otvorenim ponižavanjem i vrijeđanjem žrtve. Prošle godine NATO je objavio službenu informaciju da bombardiranje s municijom koja sadrži osiromašeni uran nije „opasno po zdravlje ljudi“, usprkos činjenici da je i veliki broj pripadnika jedinice koja je rukovala tom municijom kasnije preminuo od posljedica kontaminacije. Tom izjavom, osim ruganja nauci i zdravoj pameti, uvreda je i za sve ozračene žrtve. 2010.  godine, njemački je ambasador u Beogradu  uputio kritiku vlastima u Srbiji što za događaje iz 1999. godine koriste termin „NATO bombardiranje“, jer bi to kod mladih moglo izazvati negativne konotacije prema NATO. On smatra da bi u Srbiji djeci, kad pitaju o tim događajima, trebalo objasniti „da je bombardiranje bilo ispravno“. Ambasador taj stav potkrepljuje, valjda samo njemu razumljivom usporedbom, da kada je on kao mladić gledao ruševine po Njemačkoj poslije rata „nije mrzio one koji su to počinili, jer je bilo onih koji su mogli da mu kažu zašto je to učinjeno“.

Nagovaranja i pritisci da Srbija uđe u NATO, dakle da žrtva priđe pod okrilje agresora, već zadire u okvire Stockholmskog sindroma, kad žrtva stupa pod skute agresora. Najponižavajući je osjećaj nemoći u trenutku saznanja da krivci za počinjeni zločin nisu, niti je u postojećim međunarodnim odnosima realno očekivati, da će za svoja nedjela biti procesuirani.

Grupa zemalja agresora na čelu sa SAD problem nije riješila, nego ga je produbila i danas je pravično rješenje udaljenije nego je bilo pred dvadeset godina i u potpunosti možemo na njega primijeniti tvrdnju Alberta Einsteina da nijedan problem ne može biti riješen na istoj razini svijesti iz koje je izašao.

Usprkos svim specifičnostima, ne možemo govoriti o jugoslavenskoj krizi i agresiji kao o izoliranom slučaju. Agresija na SR Jugoslaviju, rat u Afganistanu, Iraku, Libiji, Jemenu, Siriji, nemiri u Ukrajini, Venezueli dio su istog imperijalnog plana, osmišljeni iz jednog centra zla i sprovedeni od jedne ekipe s neznatnim izmjenama. Stoga borbu protiv tih pojava ne može se voditi fragmentirano, nju moramo voditi zajednički, solidarno na globalnoj razini.

To otvara mnoga pitanja. Kako na današnjem stupnju civilizacijskog razvoja čovječanstvo trpi i tolerira toliko nasilje, ili okreće glavu od njega? Da li to znači da evolucijski razvoj ljudske svijesti nije pratio tempo razvoja ostalih čovjekovih vještina i osobina? Ono što znamo je da je ta razina svijesti u ljudi danas niža nego što je bila na početku XX. stoljeća. Vjerujem da smo se svi ovdje prisutni, ali i svi oni koji ovdje nisu s nama, a koji dijele naše stavove, izdigli iz tog entropijskog stanja. Borba protiv nasilja i za slobodu naroda se nastavlja.

Vladimir Kapuralin

RAZUMAN I HUMANI SISTEM OBRAZOVANJA I VASPITANJA – BUDUĆNOST R. HRVATSKE (doprinos reformi vaspitanja i obrazovanja)

 

Da bismo uočili razlike između indoktrinacije i edukacije (socijalizacije), potrebno ih je usporediti: ako se znaju istinski zadaci edukativnog sistema, onda se može vidjeti u kojoj mjeri sistem indoktrinacije odstupa od tih zadataka i koje posljedice izaziva.

Jedan razuman i human sistem vaspitanja i obrazovanja (edukacija, socijalizacija) mora da zadovolji pet ključnih uslova:

1. da prenosi kulturno nasljeđe ili tradiciju na mladi naraštaj. Pri tome ne treba upoznavati mlade naraštaje sa svim onim što se dešavalo u ljudskoj istoriji, već se mora učiniti IZBOR iz svega toga i upoznati ih s idejama, vjerovanjima i vrijednostima koje im i danas pomažu da sebe dalje razvijaju. U njima treba da živi jedna velika uspomena na dane koji zaslužuju da se ne zaborave. Onaj ko se ne sjeća svoje prošlosti, u stvari je nema. Na mlado pokoljenje prenose se izvjesna iskustva, znanja, navike, vještine i vrijednosti, tako da na skraćen način usvoji i nauči ono što bi morao stjecati cijelog života ako bi se oslanjao samo na svoje iskustvo. Prema tome, mi ne idemo u krstaški rat protiv cjelokupnog nasljedstva, mi samo uvodimo mjerila za razlikovanje: što od tog nasljedstva preuzeti kao razumno i umno, što je istinski doprinos kulturi, a šta odbaciti kao nerazumno i bezvrijedno, tj. što nije kultura. Istorija je sve ono što se desilo, ona je prošlost. Tradicija je sve ono što smo mi odabrali iz prošlosti kao istinsku vrijednost.

Svaka spoznaja, ako ne doprinosi samospoznaji, nema vrijednosti za život. Samo tako se uči iz istorije, pri čemu se bar nauči ako se izbjegavaju ili ne ponavljaju greške koje su prethodna pokoljenja činila. jer poznato je: tko ne spozna svoju prošlost, osuđen je da je ponovi! Istoriju treba uvažavati, ali ne i obožavati, jer ona nije bila samo razumna i umna nego i nerazumna i krvava. Što se tiče poznavanja istorije, većina nas misli tuđom glavom, jer nitko od nas nema neposredno iskustvo o tim događajima – o njima saznajemo iz priča drugih.  Svakako da mlade generacije moramo upoznati s ključnim istorijiskim događajima i ZNAČENJIMA koja su ti događaji imali za život (inače će za njih to ostati oblast nesvjesnog), ali ih ne smijemo opteretiti prošlošću u toj mjeri kao da je sadašnji i budući život određen prošlim. Čovjek može da misli unazad, kad se sjeća, i unaprijed, kad se nada. Nema apsolutno sadašnjeg vremena, tj. onog koje ne bi bilo obojeno prošlim iskustvom i budućim slutnjama. Ukratko: mi se moramo odlučiti ili za ŠKOLU PAMĆENJA, ili za ŠKOLU MIŠLJENJA! Mora se izabrati: ili od učenika i studenta praviti skladišta podataka ili ih osposobiti za samostalno i logičko rješavanje problemskih situacija, postojećih i mogućih. Vaspitno – obrazovni sistem zasniva se na lošoj pretpostavci da je bitno pamćenje, a ne (logičko i kritičko) mišljenje. Ne vidi se prosta stvar: ne pamte se činjenice radi pamćenja, nego se pamti da bi se razumno i umno živjelo i stvaralo.

2. Drugi zadatak vaspitanja i obrazovanja je u pripremanju mladih bića da preuzmu neku od postojećih radnih uloga. Da bi se djelotvorno obavljala neka postojeća radna uloga, nije potrebno nikakvo poznavanje prošlih ideja, vjerovanja i vrijednosti: škola stvara stručnjaka koji će biti sposoban da se uklopi u suvremenu podjelu rada. Tehničke i druge osobine ovdje su važnije od moralnih i humanističkih vrijednosti -svoju radnu ulogu za strojem podjednako dobro može obavljati moralan i nemoralan čovjek, istinoljubiv ili lažov, čovjek od ukusa ili čovjek bez ukusa. Ovdje je potrebna riječ opreza: oni koji stvaraju vaspitno – obrazovni sistem nisu svjesni jedne važne činjenice, a to je da nije dovoljno pripremati mlade ljude samo za stručno obavljanje uloga u postojećoj podjeli rada, već je prijeko potrebno da se oni jednim djelom odgajaju i obrazuju i za neke moguće i buduće uloge, u koje će ih neminovno dovesti razvoj podjele rada (npr. priprema za tzv. informatičko društvo). Iz ovog nužno slijedi da je opasno vaspitavati i obrazovati uske stručnjake koji se ustručavaju bilo što reći ili učiniti izvan struke kojom se bave, već je pametnije stvarati ljude široke kulture i sa sposobnošću alternativnog mišljenja, koji će biti dovoljno elastični i kadri da se prilagode promjenama izazvanim razvojem podjele rada i koji će sjutra biti sposobni (uz malo doškolovanje) da preuzmu ne jednu, nego možda i više radnih uloga tokom svoga radnog vijeka. Jedna kineska mudrost najbolje opisuje uskog stručnjaka: „Žaba iz bunara vidi samo komadić neba te misli da je to cijelo nebo.“

3. Treći zadatak i smisao vaspitanja i obrazovanja se nameće: on se sastoji u stvaranju vrijednosne svijesti mladih bića. Ne valja ako jedan vaspitno – obrazovni sistem stvara jake stručnjake i slabe ličnosti. Danas se može susreti mnogo stručnjaka, ali malo kulturnih ljudi. Mladi dolaze u školu i izlaze iz škole etički nepismeni. Došlo je vrijeme da se bogatstvo društva ne mjeri brojem dolara po glavi stanovnika, nego brojem duhovno i moralno razvijenih glava. Da bi se u tome uspjelo, nužno je DA I ONI KOJI VASPITAVAJU I OBRAZUJU BUDU LIČNOSTI. C. G. Jung ističe da ličnost ne može da vaspitava onaj ko je i sam nema, a većina današnjih vaspitača nije vaspitana u duhu najbolje tradicije i vrednosnog sistema, već u duhu ideološkog jednoumlja. Krizu vaspitanja i obrazovanja valja shvatiti kao izazov koji od nas zahtijeva da još jednom promislimo kakvo ćemo rješenje usvojiti u teoriji i praksi vaspitanja i obrazovanja. Može se govoriti o krizi vaspitanja i obrazovanja sa stanovišta poretka koji se ruši, ali i o nadi sa stanovišta društva koje se rađa. Kriza je otvoreni proces i zato se uz nju veže nada, a ne samo strah. Kriza čuva prošla rješenja i skriva buduće odluke. Od naše odluke zavisi kakvu vrstu čovjeka hoćemo da oblikujemo i kakav treba da bude čovjek koji će da stvara tog čovjeka: riječ je o izboru vrijednosti.

Ima društava koja hrabrost stavljaju na vrh lestvice vrijednosti, pa onda hrabri ljudi imaju najvišu cijenu (vojnička društva); ima društava u kojima je vrhovna vrijednost čast, pa su časni ljudi na najvišoj cijeni i uživaju najviši ugled; ima društava u kojima je MOĆ i VLAST ono bitno (politička društva), pa su moćni ujedno i ugledni, itd. Vaspitno – obrazovni sistem mora izabrati osnovnu vrijednost ili sistem vrijednosti za koje će se boriti u dugotrajnom procesu socijalizacije ličnosti. Nikada kao danas, u ovom svijetu izokrenutih vrijednosti, ne postavlja se u tako oštrom obliku pitanje izbora vrijednosti ili sistema vrednovanja. Ako u društvu postoji vrhovna vrijednost, onda nužno svaki pojedinac vidi i nalazi smisao svoga života u ostvarivanju te vrijednosti (ili niza vrijednosti). Samo tako svako može znati što valja da čini, kako bi živio vrijedni život – ima mjerilo u odnosu na koje odmjerava svaku svoju misao i čin. Pojedinci čiji život nije vođen nekom pozitivnom vrijednošću ostaju bez pravog putokaza: Vrijednost daje smisao dnevnoj prolaznosti. Ako u svakom od nas ne sija nešto od viših vrijednosti, onda u svakom umire čovjek.

4. Četvrti zadatak i smisao vaspitanja i obrazovanja ogleda se u razvijanju mogućnosti svakog pojedinca: intelektualnih, moralnih, društvenih, kulturnih. Ne radi se o tome da se mladima predaje puko znanje, nego da se razvija radoznalost i volja za saznanjem; ne radi se o tome da im se predaju samo životne istine nego i da se razvije ljubav prema istini i životu… Kako se jedan vaspitno – obrazovni sistem odnosi prema ovom zadatku, od toga zavisi kakvog čovjeka želi i šta od njega može da očekuje. Ovdje se mora napraviti izbor metode: govor ili razgovor .Jer od izbora metode zavisi da li ćemo od toga pojedinca očekivati da misli i djeluje razumno i tolerantno ili ćemo stvoriti pojedinca koji je netrpeljiv i samouvjeren u ono malo svoga znanja i iskustva. Drugim riječima, nužan je prelaz iz normativne svijesti, koja propisuje kako se mora misliti i činiti, prema kognitivnoj svijesti, koja opisuje stvarnost kakva jeste i kakva može biti u dobrom smislu riječi. Mora se učiniti izbor: za otvorenu ili zatvorenu svijest.

5. Na kraju, i ako ne manje važno, jeste odnos vaspitno – obrazovnog sistema prema izuzetnima – DAROVITIMA I GENIJIMA. Ako je jedan vaspitno-obrazovni sistem u svojoj biti sredstvo da se izuzetni upropaste za račun prosječnih (kao da su ovi prvi nešto krivi) onda on nije dobar. Ovi neobični mladi duhovi (kao neki dar neba ili igre slučaja) ne mogu se popeti na duhovnu visinu u jednom sistemu koji ih stalno sputava. A oni su baš ti koji svome vremenu čine čast i zato zaslužuju da im to vrijeme obezbijedi uslove za razvoj. Naravno, nije ih lako prepoznati na prvi pogled, jer su po svemu ostalom slični drugima, ali ne treba zaboraviti da je u njima čovjek dostigao najviši oblik. Čovjeka ne treba mjeriti srednjom mjerom čovjeka. Prosječnost ne treba da važi kao jedino mjerilo.  Pojedinca treba postaviti prema njegovoj prirodi da bi ona dala sve od sebe. Tako će proces vaspitanja i obrazovanja biti ne samo proces učenja već i proces odabiranja najvrjednijih. Ako se to ne desi, genije može da se rodi, ali ne može da se razvije: pošalju ga u školu ili na robiju! Onima koji imaju sklonosti i sposobnosti moraju se obezbijediti uslovi za duhovni rast, jer ako se to ne učini, pravi se nepravda prema najboljima, u kojima ideal čovjeka već živi. Ako nemamo predstavu o tome kakav čovjek može i treba da bude, onda samo pogledajmo genija, jer u njemu duh slavi svoje vlastite visine. Ta velika visina služi kao MJERILO za sve druge pokušaje duhovnog uzdizanja.

 

doc. dr. Pavle Vukčević

 

 


Hit Counter by http://yizhantech.com/