POLITIČKA EMANCIPACIJA NE PRETPOSTAVLJA EKONOMSKU EMANCIPACIJU

„Nema demokracije bez socijalizma – ni socijalizma bez demokracije“

(Rosa Luxemburg)

 

Polazeći od političkih pozicija građanske predstavničke demokracije, Marx uviđa da „politička država“ predstavlja i izražava stvarne „socijalne borbe“ čovječanstva. Time se zapravo pokazuje da politička oblast predstavlja zasebnu sferu u kojoj se odvijaju sukobi različitih socijalnih interesa.

Tu svoju osnovnu tezu, Marx je izveo na temelju analize čovjekovog položaja u procesu proizvodnje i reprodukcije njegovog života. Potencijalno i u principu, čovjek se može producirati i reproducirati u svakoj vrsti djelatnosti, ali u postojećem građanskom društvu je „osuđen“ da se ostvaruje samo u jednoj djelatnosti koja mu je „dosuđena“ društvenom podjelom rada. U građanskom društvu, egzistencija čovjeka je rascijepljena na dva života. Pojedinac, čovjek kao član građanskog društva važi kao pravi čovjek, kao homme za razliku od citoyena, jer je on čovjek u svojoj neposrednoj osjetilnoj individualnoj egzistenciji, dok je politički čovjek samo apstraktan, umjetan čovjek, čovjek kao alegorijska moralna osoba.

Zbiljski čovjek je priznat tek u obliku egoističkog individuuma, istinski čovjek tek u obliku apstraktnog citoyena. To Marxovo razlikovanje dviju posebnih sfera života individue u građanskom društvu temelji se na Hegelovom razlikovanju dviju posebnih sfera njegova života: građanskog društva i političke države. U građanskom društvu „čovjek djeluje kao privatan čovjek“. U njemu čovjek vodi „egoistički život“ čije je načelo „bellum omnium contra omnes“, dok se u političkoj državi, tj. političkoj zajednici, taj isti čovjek javlja kao „društveno biće“. U sferi građanskog društva, sloboda individue se sastoji u slobodi čovjeka kao izolirane, u sebi povučene, monade. Dakle, čovjekovo pravo na slobodu ne temelji se na vezi čovjeka s čovjekom, nego, naprotiv, na odvajanju čovjeka od čovjeka… Iz toga Marx izvodi zaključak da se primjena prava čovjeka na slobodu praktično reproducira na „čovjekovo pravo na privatnu svojinu“, a pravo na privatno vlasništvo jest pravo da se po svojoj volji, bez obzira na druge ljude, nezavisno od društva, uživa sopstvena imovina i da se njome raspolaže – to je pravo sebičnosti. Ta imdividualna sloboda, kao i njena primjena, čine osnovu građanskog društva. Ona stavlja svakog čovjeka u takvu situaciju da u drugom čovjeku ne nalazi ostvarenje svoje slobode, nego, naprotiv, njenu granicu. Iz toga slijedi Marxov zaključak da u građanskom društvu nijedno od takozvanih čovjekovih prava ne prevazilazi egoistična čovjeka, čovjeka kao člana građanskog društva, naime kao individuuma koji je izoliran od zajednice, povučen u sebe, u svoj privatni interes, u privatnu samovolju.

Prema tome, politička zajednica je čuvar i sluga egoistične individue ili društva u kome je „citoyen“ proglašen slugom egoističnog hommea. Zato se u građanskom društvu ne smatra pravim i istinitim čovjekom čovjek kao „citoyen“, nego čovjek kao „burogeois“. On je pretpostavka političke države. Politička emancipacija, koju je ostvarilo građansko društvo, nije, prema Marxu „posljednji oblik čovjekove emancipacije“, ali jest konačni oblik koji je imanentna krajnja mogućnost građanskog društva. Politička emancipacija dovršava sebe razdvajanjem čovjeka na javna i privatna čovjeka. No to razdvajanje nije neko obilježje političke emancipacije, nego je sama politička emancipacija. Politička emancipacija nije ljudska emancipacija. Sadržaj ljudske emancipacije Marx određuje kao „povratak čovjeka sebi“. Naime, tek kad zbiljski individualan čovjek vrati u sebe apstraktnog građanina i kao individualan čovjek postane radno biće u svom empirijskom životu, u svom individualnom radu, u individualnim odnosima, tek kada čovjek spozna i organizira svoje društvene snage više od sebe i kad bude dijelio društvene snage u obliku političke snage, tek tada će čovjekova emancipacija biti dovršena. Određenje ljudske emancipacije kao „povratka čovjeka sebi“ utemeljeno je u Marxovom shvaćanju čovjeka kao totalnog bića koje je u sebe ukinulo vlastitu razdvojenost na dva života: onaj u građanskom društvu i drugi, u političkoj zajednici. Ukidanje ove razdvojenosti jest praktično prevladavanje suprotnosti između političke vlasti i društva, odnosno između građanskog društva i političke države. Buržoazija je subjekt političke emancipacije, a njena predstavnička država je „političko priznanje“ njenog posebnog interesa.

Buržoazija uvijek svoj klasni interes predstavlja kao opći interes društva, kao izraz „opće volje“ i opće političko predstavništvo kao zaštitnika općeg interesa. U stvarnosti, buržoazija pomoću države štiti svoje interese. Građanska država predstavlja oblik u kome individue vladajuće klase ostvaruju svoje zajedničke interese i u kome se čitavo građansko društvo jedne epohe sažima, odakle slijedi da su sve zajedničke institucije oposredovane državom, da dobivaju politički oblik. Odatle proizlazi i iluzija da se zakon zasniva na volji i to na slobodnoj volji, otrgnute od svoje realne osnove. Isto tako se i pravo svodi na zakon.

U rukama privatnih vlasnika je koncentrirana stvarna politička moć pa su ljudi bez vlasništva postali objekti političke volje privatnih vlasnika. Ni opća i jednaka prava glasa, ni direktni izbori, ni spektakularna konfrontacija političkih partija na otvorenoj pozornici „političke emancipacije“ nisu mogle bitno pomaći granice stvarnog učešća „običnog građanina“ u procesu političkog odlučivanja. Formalno – pravna jednakost ne predstavlja ekonomsku jednakost.

Suvremeni teoretičari predstavničke demokracije nastoje izmiriti teorijsko shvaćanje demokracije i političku realnost pluralističko-predstavničkih sistema tako što napuštaju, kao iluzorne i nerealne, sve ideje o narodnom suverenitetu i neposrednom učešću građana u političkom odlučivanju. Za njih je suština političke demokracije u mogućnosti koja je data građanima da se na izborima opredjeljuju između različitih grupa političkih vođa, čime se osigurava da oni koji stvarno odlučuju i vladaju čine to s formalnim pristankom onih nad kojima se vrši vlast.

Bitne ograničenosti suvremenih oblika političko –predstavničke demokracije, pa i njihova kriza, prvenstveno su uvjetovani konkretnim položajem čovjeka u postojećim (historijski prolaznim) sistemima produkcionih odnosa, a ne nekim imanentnim i nepromjenljivim zakonima političke organizacije svakog društva – prošlog, sadašnjeg i budućeg. Forme političke organizacije društva – institucionalna struktura političkog sistema i način na koji on funkcionira u praksi – nerazdvojno su vezane s evolucijom produkcionih odnosa. U odnosima recipročnog djelovanja i međuzavisnosti razvoja novih produkcionih odnosa i preobražavanja političkog sistema, treba tražiti objektivne zakonitosti političkog organiziranja socijalističkog društva i otkrivati kriterije i mjerila za ocjenu funkcionalnosti, odnosno disfunkcionalnosti, progresivnosti ili preživjelosti konkretnih političkih institucija i odnosa u pojedinim fazama razvoja socijalističkog društva. Uspostavljanje dinamičkog sklada između novih produkcionih odnosa kao datog stanja, ali i kao zakonite projekcije razvoja s jedne strane i političkog sistema koji služi razvoju tih novih odnosa u materijalnoj sferi društvenog života, ali je i sam njima determiniran s druge strane, to je ključna točka cjelokupne problematike razvoja socijalističkog političkog sistema.

Dok god nisu ukinuti svi vidovi ekonomske alijenacije – podređenosti rada materijalnim sredstvima reprodukcije koja se izražava u vlasti kapitala (ako ne privatnog, a ono državnog), dotle neminovno i to socijalističko društvo dijeli neke objektivne zakonitosti političke organizacije građanskog pa i svakog drugog klasnog društva. I samo u onoj mjeri u kojoj se produkcioni odnosi suštinski mijenjaju napredovanjem procesa ekonomskog oslobađanja rada, u toj mjeri se realno proširuje i prostor da se stvaraju istovremeno mogućnosti i potrebe da društvo prevlada okvire političko – predstavničke demokracije i birokratske državne organizacije u razvoju neposredno demokratske samoupravne institucije i odnosa u ranije izdvojenoj političkoj sferi društvenog života.

 

doc. dr. Pavle Vukčević

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *


Hit Counter by http://yizhantech.com/