POVODOM DANA SAMOUPRAVLJAČA – O SAMOUPRAVLJANJU, OD TEORIJE POKRETA DO PRAKSE

SRP: SAMOUPRAVLJANJE – RADNIČKA PERSPEKTIVA

 

Radničko samoupravljanje, engleski „worker self-management“ ili francuski „autogestion“, oblik je radničkog odlučivanja u poduzećima po svim važnim pitanjima rada i upravljanja. Javlja se u povijesti na više strana svijeta: u španjolskom građanskom ratu, u Jugoslaviji, u Argentini, Francuskoj, SAD i drugdje – nastao najčešće kao pokret radnika u spašavanju  tvornica nakon stečaja ili likvidacije. Prvu teoretsku podlogu radničkog samoupravljanja kao mogućnost izradio je francuski filozof-anarhist Pierre Joseph Proudhon u prvoj polovini 19. stoljeća, a prihvatile su je revolucionarne sindikalne organizacije.

Socijalistička inačica radničkog samoupravljanja, kojeg poznajemo na jugoslavenskom geografskom prostoru kao društveni i privredni  model, je socijalističko radničko samoupravljanje u Jugoslaviji, uspostavljeno intencijom KPJ, a odlučeno u Narodnoj Skupštini FNRJ dana 27. 6. 1950. kao „Osnovni zakon o upravljanju u državnim privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva“, popularno nazvan „Zakon o radničkom samoupravljanju“, čemu je prethodilo formiranje prvog Radničkog savjeta 29. 12. 1949. u tvornici cementa „Prvoborac“ u Solinu, kao početak procesa predaje poduzeća na upravljanje radnicima i odvajanje države od privrede, u skladu s idejnim  smjernicama Tita te teoretskim i praktičkim razradama Edvarda Kardelja i drugih – kasnije i uz veliki doprinos teoriji i praksi znanstvenika Branka Horvata.

Tih dana Tito je izjavio: „Formiranje prvog Radničkog savjeta u tvornici ‘Prvoborac’ u Splinu označio je početak nove etape u razvoju našeg društva i borbe za ostvarenje neposredne vlasti radničke klase.“

Ideja o samostalnom putu u slobodni socijalizam stvaranjem Radničkih savjeta, poticano parolom „Tvornice radnicima – zemlja seljacima“, stvarani su uvjeti za oslobađanje od iznimnog sovjetskog utjecaja i otklona od etatističko-administrativnog modela socijalizma. Naročito je sazrela u vrijeme IB-a, vođena od strane nekih utjecajnih komunističkih lidera koji su smatrali da je samoupravna ideja provedena još u ratnom vremenu osnivanjem Narodnooslobodilačkih odbora (NOO). Radničkim savjetima je provedeno uvođenje radnika u neposredno upravljanje industrijom, čime su se stvorile pretpostavke za provedbu Marxove ideje o odumiranju države dolaskom proletarijata na vlast. Samoupravljanjem i decentralizacijom, Radnički savjeti su imali široke ovlasti u upravljanju donoseći najvažnije odluke u radu poduzeća, zaključke o poslovanju, postavljanju i smjenjivanju Upravnih odbora i druge. Međutim, Radničkim savjetima se često negirala uloga u rukovođenju privredom pa su samoupravljanje i decentralizacija imale funkciju razgraditi i omekšati okoštali administrativni sustav socijalizma. Uvođenje samoupravljanja nije naišlo na jednodušnu podršku lokalnih partijskih organa koji su Radničkim savjetima davali samo savjetodavnu ulogu u poduzećima, problematizirali ulogu sindikata te strahovali od gubitka dijela vlastite moći pa namjera odvajanja države od privrede, uvođenjem samoupravljanja, nikada nije provedena u potpunosti.

Nakon privrede, provedene su reforme i u lokalnoj samoupravi u duhu samoupravljanja pa su, zakonom iz 1952. godine, Narodni odbori dobili ovlasti koje su u neposrednom interesu lokalne zajednice, na tragu Marxovog teoretskog stava o komunama – dakle komunalni, socijalni i kulturni razvitak komunalne zajednice.

Veliku prekretnicu i značaj u razvoju samoupravljanja imao je VI. kongres KPJ, održan od 2. 9. do 7. 9. 1952., po pitanju uloge partije u uvjetima samoupravljanja, koji je okarakteriziran kao prijelomni događaj u razvitku socijalističkih društvenih odnosa, te je odbačena uloga Partije kao neposrednog operativnog rukovoditelja i naredbodavca u državnom i društvenom životu, već da postane avangarda radničke klase i da svojim utjecajem izbori svoje stavove.

Vladajuća struktura KPJ bila je opsjednuta razbijanjem birokracije pa je u izmjenama Ustavnog zakona, donesenog 13. januara 1953., uvela „tri D“ – debirokratizacija, demokratizacija, decentralizacija – te dvodomnu Narodnu skupštinu sa Saveznim izvršnim vijećem (SIV) i Vijećem proizvođača, kojeg su činili predstavnici Radničkih savjeta, a čime je institucionalizirana Marxova diktatura proletarijata.

Uvođenje samoupravljanja i privrednih promjena mijenjalo je i samu Komunističku partiju koja postaje masovnija i prelazi u Savez komunista Jugoslavije (SKJ), a Narodni  front u Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije (SSRNJ).

Historičari samoupavnog socijalizma dijele ga na tri, zapravo četiri, razdoblja:

0. Nulto razdoblje od 1945. – 1950. – predsamoupravno razdoblje (samoupravljanje prije samoupravljanja) naziva se administrativni socijalizam

1. Prvo razdoblje od 1951. – 1965. – nazivamo administrativno-samoupravni socijalizam; donošenjem „Osnovnog zakona o upravljanju privrednim poduzećima“ 1950. te podignut na ustavnu razinu 1953., što je bio pokušaj vodstva Jugoslavije nakon sukoba sa Staljinom da ima svoju originalnu viziju društva

2. Drugo razdoblje od 1965. – 1971. – slijedi nakon privredne reforme 1965., kojeg nazivamo tržišno-samoupravni socijalizam, a Ustavom iz 1963. raširio se na saveznoj i republičkim razinama; ostvaruje koncept samoupravljanja izvan privrede i na sve društvene djelatnosti

3. Treće razdoblje od 1971. – 1990.-ih – vrhunac samoupravnog koncepta društva bile su promjene Ustava SFRJ iz 1974. i Zakonom o udruženom radu 1976.; od tada samoupravljanje postaje model upravljanja cijelim društvom – sve dotadašnje radne organizacije preoblikovane su u „Organizacije udruženog rada“ (OUR) koje se udružuju u „Složene organizacije udruženog rada“ (SOUR), a ostale postaju samoupravne kao Udružene samoupravne interesne zajednice (USIZ).

Kako je takav model društva kompleksan, brzo se širio, ali i počeo urušavati prema 90-ima te s toga nema točnu definiciju, možda „pravci razvoja u demokratizaciju i pluralizam“ po knjizi E. Kardelja (Komunist iz 1978.) „Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja“.

U ovom periodu, jugoslavenski ekonomski sistem imao je jedinstvenu specifičnost: samoupravni sporazum (kao pravno obvezujući ugovor između samoupravnih organizacija u društvenom sektoru) i društveni dogovor (kojim su regulirani međusobni odnosi između OUR-a, SIZ-ova, saveznih i republičkih sekretarijata, sindikata i privrednih komora).

Ta tri razdoblja personificiraju tri ličnosti koje su im dale teoretsku podlogu, iako se ne mogu svesti samo na njih: Boris Kidrič, kao tvorac administrativno-samoupravnog modela, Vladimir Bakarić, kao nositelj tržišnog socijalizma, i Edvard Kardelj, koji je pokušao tržišni zamijeniti normativnim, a turbulentne osamdesete obilježile su beskonačne rasprave između „dohodaša“ i „profitaša“.

Ostatke samoupravljanja, nakon raspada Jugoslavije, vidimo još neko vrijeme u Sloveniji, a nekima su trebala desetljeća da uklone sve tragove tog sistema.

Zašto se danas, nakon toliko godina, bavimo iskustvima jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja?

Prije svega, jer je to jedinstveni primjer u svijetu, prvi put u povijesti da se radnika i radničku klasu Ustavom i zakonom podiglo na pijedestal vlasti i vlasnika, čime im je bilo garantirano pravo na vlasništvo, upravljanje nad sredstvima za proizvodnju i rezultatima rada! Time je u potpunosti bespredmetna bilo kakva usporedba položaja radnika-samoupravljača i najamne radničke klase u ostatku svijeta.

Nadalje, jer je ostvarena potpuna emancipacija čovjeka-radnika i radničke klase od tutorstva, terora i okova države, kapitala i vlasnika. Ujedno, to je i borba protiv revizije svega postojećeg koja mora biti ne samo antifašistička, nego i antikolonijalna i antiimperijalistička, jer je sve to već sadržano upravo u borbi za samoupravni socijalizam.

Polazeći od programskih načela SRP-a, koji svoja utemeljenja nalazi u izvornom marksizmu te dugoročno, programski zagovara upravo socijalizam samoupravnog tipa, smatramo da samoupravljanje nije otpisano, a još manje da je sahranjeno, već upravo obratno: što je veći pritisak kapitala za revizijom radnička prava, to će biti i sve snažniji otpor radničke klase. Želimo također naglasiti da je SRP obavezan uporno ukazivati na činjenicu da se radnici u današnjoj kapitalističkoj Hrvatskoj, usprkos potpunoj društvenoj degradaciji, nerado pozivaju na prošlost koja je bila daleko humanija i u kojoj su bili značajna društvena grupacija, ali su im sjećanja blokirana agresivnim ispiranjem mozga, kako od strane ideologije nacionalizma i neoliberalizma, tako i uz jaku dozu antikomunizma koja dolazi iz vjerskih krugova, koji kao da su došli na svoje: „Raj se ipak nalazi s onu stranu života i svaki dobar antikomunista dobit će od Crkve ulaznicu za Raj nakon smrti.“

Konkretnije rečeno, radnička klasa je deklasirana zbog klero-nacionalizma, nezaposlenosti, ekonomskog, socijalnog i političkog kaosa i oštre restrikcije radničkih prava. Izgubila je tradiciju borbe i vlastiti politički i klasni identitet, klasnu svijest i radničku solidarnost . Uskrsla im je prošlost, ustali su mrtvi bogovi, uplovili su u divlji, primitivni i retrogradni kapitalizam, nesvjesni da su kao najbrojnija društvena grupacija, jedinstvom  i radničkom solidarnošću, koja im daje neslućenu snagu i moć, sposobni mijenjati  ove nehumane, nepodnošljive i diskriminirajuće društvene odnose.

Zato i tražimo sve ono što bi nam moglo poslužiti u suočavanju i prevladavanju problema kapitalizma 21. stoljeća, a ti su rezultati daleko u korist samoupravljanja, što priznaju i oni koji rješenja ne vide u nekakvom socijalizmu 21. stoljeća. Dakle, ovime ne dovodimo u pitanje aktualnost socijalističkog samoupravljanja koje je postojalo jučer, a postojat će i ubuduće, jer je sve aktualnija društvena alternativa „socijalizam ili barbarstvo“, zapravo alternativa „socijalizam ili fašizam“ ili čak „civilizacija ili barbarizam“, pa je poznata krilatica danas jednako aktualna kao u vremenu kad ju je izrekla slavna revolucionarka Rosa Luxemburg.

Upravo krize koje stalno generira kapitalizam, nesposoban da razriješi osnovne proturječnosti društva, iniciraju proces obratno proporcionalan radničkih pravi i stanja društva: što je kriza kapitalizma izrazitija – to su i radnička prava manja!

Dakle, sve se lomi preko leđa radnika – smanjivanjem radničkih prava, pogoršavanjem općih uvjeta rada, produljenjem radnog vremena, neplaćanje prekovremenih sati, zapošljavanje na određeno vrijeme, nesigurnost rada, plaća i drugog – što je u Hrvatskoj naročito izraženo. Ako se uzme u obzir da su prava samoupravljača u svoje vrijeme daleko nadilazila prosjek prava njihovih evropskih kolega, ovih dana, po zadnjem izvještaju EU, stanje prava radnika u Hrvatskoj je krajnje poražavajuće, jer je na samom začelju, pa je gotovo nevjerojatno da u nas nitko apsolutno ne reagira: ni radnici, ni sindikati, ni poslodavci, ni država – opijeni već spomenutim opijatima.

Zato je poruka radnicima: samoupravljanje je jedina radnička perspektiva, okupljajte se oko tog barjaka, jer kapitalisti ne mogu bez radnika, radnici mogu bez kapitalista – dokazali samoupravljanjem!

 

Split, 26. 06. 2018.

SRP Gradska organizacija Split

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *


Hit Counter by http://yizhantech.com/