Prije 17 godina, točnije 1. aprila/travnja 2009., Republika Hrvatska je postala punopravnom članicom NATO saveza. Ova gruba stvarnost je u suprotnosti sa simbolikom toga dana, dana šale, smicalica i sitnih prevara među prijateljima da bi ih se zbog zabave dovelo u smiješne pozicije.
Povijest ove neslavne odluke započinje još 2000. godine, kada Republika Hrvatska postaje članicom tzv. „Partnerstva za mir“. Pozivnicu za punopravno članstvo prima 2008., a Hrvatski sabor 25. 3. 2009. donosi, u ime Republike Hrvatske, „Ispravu o pristupu Sjevernoatlantskom ugovoru”, koju je 1. 4. 2009. State Departmentu predala tadašnja hrvatska ambasadorica u SAD-u, Kolinda Grabar-Kitarović, čime je Hrvatska postala punopravna članica NATO-a.
Sabor RH, zbog straha od nepovoljnih reakcija naših građana, nije proveo referendum, već je gotovo jednoglasno donio odluku po ovom značajnom pitanju. HDZ je čvrsto bio za ulazak u NATO bez referenduma, tvrdeći da je „nepotreban jer Hrvatska ulaskom u NATO ne gubi dio svog suvereniteta”. Na taj način naši su građani grubom prevarom uvučeni u jedan nemoralni vojni savez, a vojska aktivno u imperijalističke intervencije daleko od svojih granica i naših interesa.
Nasilno uvlačenje Hrvatske u ovaj savez neodgovorno je svrstavanje uz grupaciju zemalja koje vojnim akcijama po svijetu ostvaruju globalno-strateške interese lidera saveza i krupnog multinacionalnog kapitala u dominaciji svijetom, što nanosi Hrvatskoj golemu materijalnu, ali i moralnu štetu.
Sve NATO-ove floskule o navodnoj odgovornosti za svjetski mir služe isključivo kako bi opravdali svoju ulogu samozvanog svjetskog policajca, a što je tipična NATO doktrina dominacije i hegemonije. Takva vojska nije naša vojska, kao što nije ni vojska zapadnih naroda, kako se predstavlja. Nije čak ni vojska američkog naroda, jer je NATO toljaga krupnog kapitala, vojska bogate svjetske manjine uperena protiv svjetske siromašne većine i „neposlušnih“ zemalja s „nedemokratskim“ društvenim sistemima, u svrhu očuvanju jednog nepravednog i neodrživog svjetskog poretka koji se održava samo grubom silom. Zato je NATO u osnovi jedan ideološko-politički vojni savez od samog početka. On nije samo uperen protiv siromašnih, već stvara siromaštvo iz kojeg regrutira plaćenike za interese bogatih.
Već je u svijetu poznata „mirotvorna“ prisutnost NATO snaga pred tuđim granicama i u tuđim dvorištima s više od 800 vojnih baza širom zemljine kugle, što u praksi predstavlja golu demonstraciju sile i moći te dominaciju u geostrateškim prostorima u kojima fabricira neuralgične točke kao izvorište budućih intervencija u krojenju političke karte svijeta prema imperijalističkim ciljevima.
Istina je da je NATO savez u zadnje vrijeme doživio niz potresa i neočekivanih reakcija od lidera saveza, SAD-a, potencirano nedosljednim odlukama predsjednika SAD-a D. Trumpa koji je svojim nerealnim izjavama i zahtjevima te kriminalnim agresijama po svijetu bez odobrenja OUN-a, kršeći sve međunarodne ugovore i konvencije, ozbiljno uzdrmao savez nazvavši ga čak „Tigrom od papira“. Jaz se sve više širi zadnjim agresijama SAD-a na Venezuelu, Iran, a najavljuje se i skora agresija na Kubu pa i druge zemlje.
Treba reći i ovo: u protekla gotovo dva desetljeća „suradnje“, na našu sramotu, NATO je zadovoljan jer nije bilo „misije” bez učešća Hrvatske kao efikasnog i lojalnog partnera. Tako je u sklopu „suradnje“ upravo ovih dana u Splitu na remont i održavanje stigao nosač zrakoplova „USS Gerald Ford“, koji je nakon prošlogodišnje posjete Splitu učestvovao u agresiji na Venezuelu te na Iran, ubijajući civile i razarajući infrastrukturu bez stvarne opasnosti za svoju zemlju.
Stoga se postavlja opravdano i uvijek isto pitanje: kolika je učinjena politička, društvena i moralna šteta za Hrvatsku i što nosi daljnje članstvo?
Programski, SRP je za izlazak Hrvatske iz NATO saveza narodnim referendumom.
2. 4. 2026.
Socijalistička radnička partija Hrvatske