Prije 64. godine, točnije od 1. 9. do 6. 9. 1961., u Beogradu je održana Prva konferencija Nesvrstanih zemalja, uz svesrdnu pomoć Tita i Jugoslavije. Na samitu je usvojena „Deklaracija šefova država ili vlada“, a uz nju su bila još dva dokumenta: „Opasnost od rata“ i „Apel za mir“ te završni dokument konferencije – „Beogradska deklaracija“, kojom su konstatirani problemi međunarodnih odnosa i izraženo je stajalište okupljenih zemalja o pitanju kolonijalizma, hladnog rata i ratne opasnosti, kao i ekonomske eksploatacije manje razvijenih zemalja, a ta su stajališta postala i temelj na kojima se izgradio i djelovao Pokret.
Tko su bile članice pokreta Nesvrstanih, zašto je pokret uopće osnovan, i, ne manje važno, zašto je osnivačka skupština održana upravo u Jugoslaviji? Nakon Drugog svjetskog rata, uslijedio je proces dekolonizacije tijekom kojeg europske sile daju političku i ekonomsku neovisnost svojim dojučerašnjim kolonijama. Taj proces odvijao se najvećim dijelom na azijskom i afričkom kontinentu i premda je u većini slučajeva tekao mirnim putem, neke su države poput npr. Vijetnama i Alžira svoju neovisnost stekle tek nakon višegodišnjeg ratovanja. Slobodne i neovisne afričke i azijske države bile su izuzetno siromašne, bez infrastrukture i stručnog kadra potrebnog za uspješan razvoj.
Iz te činjenice rodila se ideja o okupljanju radi lakše političke, ekonomske i kulturne suradnje, ali bez svrstavanja uz već postojeće vojno-političke blokove predvođene SAD-om i SSSR-om.
Prvi korak u osnivanju pokreta dogodio se u indonezijskom gradu Bandungu u kojem su se 1955. okupili predstavnici 20-ak afričkih i azijskih država te istaknuli potrebu podrške nacionalnoj borbi za nezavisnost, iskorjenjivanju siromaštva, otporu kolonijalizmu, neokolonijalizmu, aparthejdu, rasizmu i imperijalizmu, kao i suprotstavljanju svim oblicima okupacije, dominacije i blokovske podjele svijeta te daljnje borbe protiv kolonijalizma, rasne segregacije i diskriminacije u svijetu, a za razvijanje međunarodne suradnje i očuvanje mira. Sljedeći korak ideje o udruživanju nastao je u Titovoj vili na Brijunima, gdje je 19. 7. 1956. ugostio Nehrua i Nasera. Oživjeli su je potpisom na Brionskoj deklaraciji, a u njoj se, između ostalog, našla stavka da se mir može postići težnjom ka kolektivnoj sigurnosti u svijetu i okončanjem dominacije jednih država nad drugim.
Pokret je počivao na pet osnovnih principa miroljubive koegzistencije:
1. Uzajamno poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta,
2. Uzajamno nenapadanje,
3. Uzajamno nemiješanje u unutrašnje poslove,
4. Jednakost i uzajamna korist,
5. Miroljubiva koegzistencija.
U sljedećih nekoliko godina održat će se niz bilateralnih i multilateralnih međudržavnih sastanaka, a kruna svega bila je osnivačka konferencija pokreta u Beogradu 1961.godine. Jugoslavija, iako evropska država s potpuno drugačijim povijesnim iskustvom, bila je jedan od pokretača ove inicijative, a njezin predsjednik Josip Broz Tito jedna od ključnih osoba za nastanak, a zatim i razvoj Pokreta nesvrstanih.
Kako je došlo do toga? Sukob Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom 1948. i dosljedno odbijanje tješnjeg političkog povezivanja sa SAD-om bit će glavna motivacija pronalaženju nekog novog autentičnog vanjskopolitičkog puta.
Posrednička uloga između Istoka i Zapada
A on je pronađen upravo u Pokretu nesvrstanih, koji će Jugoslaviji omogućiti da se pozicionira kao važan politički faktor u međunarodnim odnosima, odnosno kao svojevrstan posrednik između Istoka i Zapada. Osim političke važnosti, vodeća uloga u Pokretu donijet će Jugoslaviji i određene ekonomske koristi. Brojna jugoslavenska poduzeća gradit će po Nesvrstanim zemljama kapitalne infrastrukturne objekte kao što su luke, ceste, brane, mostovi, bolnice i škole.
U nedostatku vlastitih obrazovnih kapaciteta, nerazvijene će zemlje svoje zainteresirane studente slati na školovanje i stručno usavršavanje na neku od jugoslavenskih visokoškolskih institucija, dok će vladama istih tih zemalja ugledni jugoslavenski stručnjaci odlaziti pomoći svojim znanjem i iskustvom kao savjetnici. Uz Tita, ključne osobe za nastanak Pokreta bili su indijski premijer Nehru, egipatski predsjednik Nasser, etiopski car Haile Selassie, predsjednik Gane Nkrumah, predsjednik Indonezije Sukarno i drugi.
Josip Broz Tito, autoritetom ratnog pobjednika i iskusnog državnika, čovjek koji se uspješno suprotstavio hegemonima tog vremena, Hitleru, Staljinu i Zapadu, i time postao inspiracija generacijama političara Afrike i Azije, kao i Jugoslavija, originalna i jedinstvena u svijetu po radničkom samoupravljanju i jedina od evropskih zemalja, uz Cipar, postali su lideri Pokreta nesvrstanih politikom aktivne miroljubive koegzistencije među zemljama s različitim političkim sistemima. Ostvarili su golemi ugled u svijetu koji daleko nadilazi ekonomsku i vojnu moć jedne male zemlje te poštovanje i znatni utjecaj na političkoj sceni svijeta.
Jednom prilikom o Nesvrstanima, Tito je rekao: „Nesvrstana politika, koju slijedi i Jugoslavija, dala je, što je dobro poznato, ogromne rezultate u borbi za mir i društveni progres. Nesvrstane zemlje su danas glavni pobornici ravnopravnih odnosa u svijetu, odnosa bez ikakve diskriminacije i miješanja u unutrašnje poslove drugih. Istovremeno, one pokazuju najrazvijeniju sposobnost za demokratsku suradnju u svim oblastima ljudske i društvene djelatnosti, i to kako u međusobnim odnosima tako i u odnosima sa svim drugim zemljama. Nesvrstane zemlje su na čelu borbe za stvaranje pravednijega ekonomskog poretka u svijetu, u kome bi već jednom narod svake zemlje trebalo da koristi svoja prirodna bogatstva prvenstveno za sebe i vlastiti razvoj.“
Nakon Tita i raspada Jugoslavije, dolazi i do slabljenja utjecaja Nesvrstanih. Većina novonastalih državica od bivših jugoslavenskih republika te sjajne diplomatske i državničke pozicije nije koristila, niti je pristupila Pokretu. Politikom dijametralno suprotnom onoj koja je plijenila svjetske simpatije, otvarala mnoga vrata suradnji i povoljnim ekonomskim interesima, a zemlju činila politički, ekonomski i vojno neovisnom, mnoge nove državice nisu iskoristile, već su bezglavo pohrlile pod „sigurnosni kišobran“ NATO saveza, poput Slovenije (od 29. 3. 2024.), Hrvatske (od 1. 4. 2009.), Crne Gore (od 5. 6. 2017.) i Makedonije (od 27. 3. 2020.), bez obzira na opći prezir i neslaganje većine svojih građana, kao i s politikom kojom politokracija ne dopušta referendumsko izjašnjavanje naroda po ovom važnom pitanju. Jedino još Srbija održava prisnije odnose s Nesvrstanima, dok Hrvatska ima status promatrača.
Nesvrstanost je i dalje važna ideja
Na Beogradskoj konferenciji održanoj od 1. do 6. rujna 1961., okupili su se predstavnici 22 afričke i azijske države, jedne srednjoameričke – Kube – i dvije evropske – Cipra i Jugoslavije. Sa statusom promatrača na konferenciji su prisustvovali delegati tri južnoameričke države – Bolivije, Brazila i Ekvadora.
Iz godine u godinu, broj članica Pokreta nesvrstanih je rastao, što ga je vrlo brzo učinilo najvećom međunarodnom političkom organizacijom na svijetu nakon Ujedinjenih naroda. Unatoč sličnim iskustvima, nije bila rijetkost da se članice ne slažu oko pojedinih problema, tj. načina njihovog rješavanja. Ponekad su nepremostive razlike eskalirale u otvoreni rat, kao što je to bilo u slučaju Iraka i Irana, Vijetnama i Kambodže ili Etiopije i Somalije. Stalna prijetnja jedinstvu bio je utjecaj dviju svjetskih supersila na Pokret, jer su usprkos načelnoj nesvrstanosti neke države poput npr. Kube i Egipta bile u prilično prisnim političkim, ekonomskim i vojnim odnosima sa Sovjetskim Savezom, ili npr. Pakistana i Saudijske Arabije sa SAD-om.
Iako je s krajem Hladnog rata, ili točnije nestankom jednog od dva vojno-politička bloka, nestao bipolaran svijet koji je utjecao na nastanak Pokreta, nesvrstanost mnogi i dalje smatraju važnom idejom, ali i praksom, u sada već multipolarnom svijetu u kojem je hladni rat zamijenio „vrući mir“. Pokret nesvrstanih danas broji oko 120 država stalnih članica i dvadesetak država u svojstvu promatrača.
1. 9. 2025.