Prije 80 godina, točnije dana 11. 8. 1945., žene su u Jugoslaviji, pa tako i u Hrvatskoj, prvi put dobile pravo glasa.

Žensko pravo glasa izraz je kojim se danas u svijetu označava uglavnom općeprihvaćeni koncept prema kojem muškarci i žene imaju jednako pravo glasa, odnosno da je opće pravo glasa, a s njime i moderni koncept demokracije nezamisliv ako ne uključuje ravnopravnost muškaraca i žena na biralištima

U povijesnom kontekstu, taj se izraz odnosi na feministički pokret „Žensko pravo glasa” koji se pojavio u zapadnim industrijskim državama u 19. stoljeću i proširio u 20. stoljeću. Od tih pokreta, najpoznatije su bile sufražetkinje, a današnji feministički povjesničari smještaju ga u tzv. feminizam prvog vala.

Danas je žensko pravo glasa prihvaćeno u gotovo svim državama svijeta. Prva zemlja na svijetu koja je dala pravo glasa ženama bila je Švedska i to još 1867. godine, no ograničeno, samo za glasovanje na općinskim izborima. U Novom Zelandu žene su dobile pravo glasa 1893. godine, a postupno se to pravo ženama dodjeljivalo i u ostalim skandinavskim zemljama, Austriji i nekim državama SAD-a. Nakon Prvoga svjetskog rata, žene su dobivale pravo glasa u mnogim državama: u SAD-u 1920., u Velikoj Britaniji 1928., a potom su žene pravo glasa dobile i u tadašnjem SSSR-u i Njemačkoj. Francuskinje i Talijanke pravo glasa su dobile tek nakon Drugoga svjetskog rata, kao i žene u Hrvatskoj. Zanimljiv je primjer Švicarske, u kojoj je na referendumu 1959. odbijen prijedlog da žene dobiju pravo glasa. To pravo ostvarile su tek 1971. godine, a u Lihtenštajn tek 1984. godine. Jedini izuzetak predstavljaju određene zemlje gdje se ženama ne daje pravo glasa iz vjerskih razloga – Brunej, Ujedinjeni Arapski Emirati, Vatikan…

Pravo glasa za žene u Jugoslaviji, pa tako i u Hrvatskoj, bilo je potvrđeno još 1941. godine u prvim dokumentima Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije, koji je u to vrijeme imao vrhovnu vlast na oslobođenim teritorijima. Direktno sudjelovanje velikog broja žena u Narodnooslobodilačkoj borbi, kao i autonomno organiziranje i politička edukacija koju su stekle unutar Antifašističkog fronta žena (AFŽ), značajno su utjecali na svakodnevnicu jugoslavenskih žena pa su i doveli do formalno-političke emancipacije žena ostvarivanjem prava glasa utvrđen 11. kolovoza 1945. godine.

Nekoliko mjeseci kasnije, na izborima za Ustavotvornu skupštinu Jugoslavije, prvi put su glas mogle iskoristiti sve punoljetne žene uz muškarce iz svih šest jugoslavenskih republika na kojima je proglašena Federativna Narodna Republika Jugoslavija – FNRJ.

Nakon kontrarevolucije 90-ih prošlog stoljeća, u RH dolazi do erozije svih oblika ženskih prava: prava majki, na pobačaj, potplaćenosti žena za rad s istom stručnom spremom od muškaraca, kao i toleriranje vlasti tzv. molitelja koji javno mole svakog prvog tjedna u mjesecu sa zahtjevom muške dominacije u svim segmentima života i dr. Nažalost, godinama kasnije nakon stjecanja prava, iako po zakonu žene imaju pravo na jednakost na svim područjima, još uvijek se bore za pravu, stvarnu ravnopravnost.