Događanje naroda u Zagrebu, Zadru, Rijeci i Puli u nedjelju, 30. novembra, po svojem je karakteru, izvedbi i porukama jedinstvena pojava u Hrvatskoj od secesije i kontrarevolucije 90-ih. U nastavku ću se usredotočit na pulski Marš kojega sam pratio iznutra.

Sam Marš, organiziran od više vaninstitucionalnih organizacija, aktivističkih grupacija i pojedinaca, koji se kretao od Društvenog centra Rojc do zbora na gradskoj tržnici, unatoč svojoj heterogenosti, protekao je u najboljem redu i bez incidentnih pojava. Iako u organizaciji događaja nisu bile uključene institucije niti su se prisutnima obratili njihovi predstavnici, opći je dojam da na zboru ništa nije falilo u kontekstu onoga za što je organiziran. Sva četiri događanja postigla su svrhu – probili su led i započeli s buđenjem poštenog dijela građana. I da nisu bili prisutni pripadnici policije, ovakva masa ljudi bila bi u stanju obraniti se od skupine maskiranih ustaša.

Skup nije bio revolucionaran i u ovom trenutku nije pozvao na borbu protiv ustaške dominacije u Hrvatskoj, ali je jasno pokazao nemirenje s takvim stanjem i poziva vlast da zaustavi i spriječi daljnje širenje neicivilizacijskih pojava koje nas vraćaju u najsramniji period vlastite povijesti.

Ne iznenađuje pojava anarhističkih insignija na skupu. Iskoristili su odsutnost ostalog političkog znakovlja i nastupili monopolistički, mada su u krajnjoj liniji i anarhisti antiimperijalisti i antikapitalisti. Poželjno je bilo isticanje palestinske zastave, usprkos stigmatizaciji i represiji državnih institucija prema onima koji je nose ili se sa njom pojave u javnosti.

Također nije ispravno što se u Hrvatskoj i na samom skupu govori uopćeno o fašizmu kao neodređenom apstraktnom pojmu, a ne o njegovoj hrvatskoj inačici – ustaštvu, kao hrvatskom problemu. Jasno označavanje domaće verzije ekstremizma potrebno je za političku odgovornost i povijesnu istinu. Pogrešno je ako misle da će korištenjem eufemizma, koji je politički oportun, izazvati manje odiuma kod kleroustaške desnice.

Ono što suštinski razlikuje ovaj nastup od dosad viđenih je da po prvi put nije bilo mahanja „šahovnicama“, niti s prvim bijelim, a ni crvenim poljem. Također su prisutni u više od jednog sata trajanja bili pošteđeni pojmova kao što su „domovinski rat“ i „branitelji“.

Predstavnicima etabliranih institucija i antifašističkih udruga nije dana mogućnost obraćanja prisutnima. Nameće se retoričko pitanje: da je bilo drugačije, bi li od njih čuli nešto što već nismo i koliko bi to što bi čuli bilo iskreno rečemo? Ono što je u nedjelju rečeno, neovisno uklapa li se ili ne u moj idejni kod, barem je bilo iskreno. Protivnoj je strani pokazano da će nasilje netrpeljivost i mržnja naići na otpor. U središtu poruka koje su se mogle čuti dominirala je ideja da se društvene promjene ne mogu više očekivati „odozgo”, već moraju biti rezultat organiziranog, upornog i solidarno vođenog pritiska građana. Upravo zato mnogi promatrači ocjenjuju da je ovaj val okupljanja obilježio prekretnicu; ne samo u načinu na koji se javnost mobilizira, nego i u samom shvaćanju političke moći.

Vladimir Kapuralin