Svake godine, kako se približi 10. februara, ponovno se otvara tema „Dana sjećanja“. I svaki put ostaje isti osjećaj nelagode, ne zato što se netko sjeća žrtava, nego zbog načina na koji se to sjećanje oblikuje, usmjerava i koristi. Sjećanje, kada je iskreno, ne traži političku potvrdu. Kada je institucionalizirano zakonom, ono gotovo uvijek prestaje biti neutralno.
Talijanski parlament je 30. marta 2004. godine, pod pritiskom desnice i uz podršku stranaka lijevog centra, izglasao zakon kojim je ustanovljen Il giorno del ricordo – „Dan sjećanja“, koji se obilježava 10. februara. Tim činom, Italija je uvela novu praksu u odnosu prema poslijeratnim zbivanjima na istočnoj obali Jadrana, naročito prema iseljavanju većeg broja Talijana, ali i Slavena, s područja Istre, Slovenskog primorja, Dalmacije i otoka nakon Drugog svjetskog rata i njihova pripajanja Jugoslaviji.
Ono što je ranije bilo povremeno političko sredstvo, aktivirano po potrebi, ovim je zakonom institucionalizirano. „Dan sjećanja“ više nije argument za kojim se poseže kada zatreba, nego trajni politički okvir. Time je svakoj vlasti nametnuta obveza da ga koristi, jer izostanak se lako može protumačiti kao manjak domoljublja.
Problem, međutim, nije u samom sjećanju, nego u načinu na koji je ono oblikovano. Pristup i argumentacija na kojima počiva ovaj projekt pristrani su, selektivni i jednostrani. U fokusu su isključivo žrtve talijanske nacionalnosti nakon septembra 1943. godine, dok se sistematski prešućuju žrtve slavenskog, domicilnog stanovništva iz razdoblja prije i tokom Drugog svjetskog rata.
Takva selektivnost nije novost. I prije donošenja zakona talijanska je strana ove događaje često koristila u propagandističke pa i iredentističke svrhe, uz znatna kvantitativna pretjerivanja u pogledu broja žrtava i razmjera događaja. Nakon završetka rata, u kontekstu blokovske podjele i nastavka Hladnog rata, uslijedilo je i temeljito brisanje fizičkih tragova koncentracijskih logora na i oko istočne granice. Ratni zločinci s talijanske strane uglavnom su ostali nekažnjeni, za razliku od određenog broja nacističkih zločinaca. U Italiji se nije dogodio Nürnberg.
S druge strane, ni jugoslavenska strana nije puno, odnosno, bolje reći, rado govorila o odgovornosti s naše strane, uvjerena da do osvete ne bi ni došlo da nije bilo činjenja koja su rezultirale doslovce stotinama hiljada žrtava
Zato pojave poput „Dana sjećanja“ teško mogu biti put prema istini. Osamdesetak godina nakon tih događaja, političari opterećeni dnevnim interesima nisu ti koji mogu ponuditi odgovore. Taj posao pripada povjesničarima s obje strane, a takvih ima, koji svoju struku ne koriste kao politički alat, nego na temelju arhivske i druge relevantne građe nastoje utvrditi činjenice. U tome im mogu pomoći i istinoljubivi pojedinci koji odbijaju prihvatiti pojednostavljene, nacionalno obojene narative.
Dok se to ne dogodi, 10. februara ostat će datum koji ne služi pamćenju nego razdvajanju. Dan koji ne otvara prostor za razumijevanje, nego proizvodi novu rundu politički korisnog zaborava. A svako sjećanje koje počiva na selekciji žrtava, prije ili kasnije prestaje biti sjećanje i postaje propaganda.
U Puli 10. februara 2026.
Vladimir Kapuralin