Pristižu izvještaji o međureligijskim sukobima između sunitskih i druskih milicija na jugu Sirije, što Izrael odmah iskorištava kako bi proširio svoj utjecaj na tom području, pozicionirajući se kao “zaštitnik” Druza, bombardirajući čak i sjedišta vladinih institucija u Damasku.
U stvarnosti je to samo prikriveni sukob između lešinara – Izraela, Turske i SAD-a – koji pokušavaju podijeliti plijen te izmučene zemlje koja je nekoć bila poznata kao središte mirnog suživota između vjerskih i etničkih skupina, od sunita do kršćana, od Alavita do Druza, od Arapa do Kurda te turkmenske i asirske manjine.
Sirija je bila posljednji bastion sekularnog, socijalističkog i antiimperijalističkog arapskog nacionalizma koji je pobudio toliko nada među narodima Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, a čiji su najpoznatiji predstavnici bili Naser, Gadafi i Asad stariji. To nisu bili savršeni režimi, ali u Siriji su prije 2011. postignuti važni rezultati na ekonomskom i društvenom planu te u ljudskim pravima, posebno za žene, koje su postigle punu ravnopravnost. Međuetnički i međureligijski mir osiguran je usprkos nekim neuspjelim pokušajima puča, koje su predvodile ekstremističke sunitske skupine koje su imale podršku iz inozemstva.
Od 2011. godine, započela je sistematična kampanja destabilizacije i demontaže zemlje, koju provode terorističke organizacije poput Al-Kaide, ISIL-a, Al-Nusre i, konačno, HTS-a (Hay’at Tahrir al-Sham), financirane i naoružane od strane Zapadnih tajnih službi, Turske i nekih reakcionarnih arapskih monarhija. Izrael je doprinio kontinuiranim bombardiranjem.
Na kraju, nakon gotovo 15 godina žestokih borbi, iscrpljena sirijska država, oslabljena i kurdskim separatizmom, koji je, u suradnji s američkim trupama, zauzeo sve naftne bušotine, glavni izvor vladinih financija, definitivno se raspala, otvarajući vrata pakla.
Danas je u Damasku u Siriji na dužnosti Ahmed Al Hamraa, poznat kao Al Jolani, bivši vođa ISIL-a i Al-Kaide, kojeg podržavaju Turska i Zapadne obavještajne službe. Ali činjenica da nosi odijelo i kravatu te da su ga direktno štitile SAD, Turska, Velika Britanija i druge Zapadne zemlje nije mu omogućilo da vlada mirnom i ujedinjenom zemljom. Sjever okupiraju Turci, sjeveroistok Kurdi i američke trupe, područje Al Tanfa na jordanskoj granici druge američke trupe i druge džihadističke grupe, a jug Izrael i Druske milicije. Alaviti i bivši Assadovi pristaše također organiziraju otpor u obalnom području, usprkos žestokoj represiji HTS-a, također sastavljenih, od kavkaskih i srednjoazijskih sunitskih terorista, što je dovelo do masakra nad više od 1.500 alavitskih civila.
Tragedija u Siriji nije izoliran slučaj. Zapad nastoji uništiti i baciti u kaos svaku neovisnu državu koja mu stane na put.
Devedesetih godina prošlog stoljeća, Jugoslavija je uništena, a čak i danas se rasplamsavaju potencijalno eksplozivne napetosti između Kosova i Srbije te između bosanskih muslimana i bosanskih Srba. Pokušaji destabilizacije Ukrajine, tada neutralne države, i Gruzije započeli su početkom 2000-ih. Pokušaj u Ukrajini konačno je proveden državnim udarom 2014., koji je zemlju prvo gurnuo u krvavi građanski rat vođen protiv rusofonskog stanovništva Juga i Istoka, kojima je čak bilo zabranjeno koristiti vlastiti jezik, a zatim u katastrofalan rat s Rusijom, prikladno tražen i vješto izazvan, koji uništava zemlju.
Godine 2011., Gadafijeva Libija je uništena. Prosperitetna i funkcionalna država bačena je u kaos, iako se, srećom, čini da se zemlja uglavnom oporavlja pod vodstvom parlamenta i vlade u Bengaziju. Danas se pokušava destabilizirati cijela kavkaska regija organiziranjem provokacija u Azerbajdžanu i Armeniji. Nepotrebno je podsjećati na tužnu sudbinu drugih zemalja poput Iraka, Sudana, Somalije i Afganistana.
Međutim, stvari ne ispadnu uvijek povoljno za njihove kreatore. Gruzija se, nakon što je 2008. godine bila uvučena u katastrofalan rat s Rusijom, sada, čini se, oporavila i ponovno stekla određenu neovisnost. Pokušaj destabilizacije Bjelorusije propao je zahvaljujući čvrstoći i ukorijenjenosti vlade koju je vodio predsjednik Lukašenko. Pokušaji destabilizacije Venezuele također su propali.
Iznad svega, zapadni potkopavači nisu u stanju destabilizirati najjače zemlje koje su sada izmakle njihovoj kontroli, unatoč ratovima i ekonomskom pritisku. Riječ je o Ruskoj Federaciji, koja se nameće na bojnom polju i opire se sankcijama; Iranu, koji je uspješno odbio američko-izraelsku agresiju; Kini, koja se nastavlja ubrzano razvijati, posebno u sektorima visoke tehnologije.
Stare kolonijalističke i imperijalističke zemlje Sjeverne Amerike i Evrope ne odustaju i prijete ponovnim naoružavanjem sve dok to na kraju ne dovede do za čovječanstvo katastrofalnog direktnog vojnog sukoba. Međutim, neovisne zemlje, ujedinjene u saveze, pa čak i organizacije poput BRICS-a, pokazuju da imaju dovoljno sredstava za obranu i izbjegavanje najgoreg.
17. srpnja 2025.
Vincenzo Brandi
(s talijanskog preveo Vladimir Kapuralin)