Bijele ruže i Aleida Guevara

Ovogodišnji 6. Festival Subverzije u trajanju od 4. do 18. maja  zatvoren je u subotu, 18. maja, nastupom Aleide Guevara i predavanjem pod naslovom „Iskustvo Latinske Amerike“. Kćer slavnog Che Guevare pedeset godina nakon herojske smrti najživljeg revolucionarnog mita omladine iz minulog stoljeća, bila je pravo osvježenje na festivalu na kojem se moglo čuti mnogo zanimljivih socioloških umovanja, pozivanja na Marksa i marksizam, ali i nakaznog ili tendencioznog izokretanja Marksovih rečenica i postavki. Bila je pravo iznenađenje zbog svog govora i pristupa – kao bistra i svježa izvorska voda nakon mnogih mutnih i teško razumljivih i još teže probavljivih koktela sociološkog umovanja isključivo namijenjenih dubljim poznavacioma suvremene filozofije, ekonomije, marksizma, strukturalizma te postmarksističkih filozofija i pravaca poput operaizma i destrukturalističke misli francuskih marksističkih kao i postmarksitičkih filozofa (od Althussera do Derride i Badioua).

 

Pa, iako se u prethodnim danima čulo i mnogo  novih i apsolutno izvrsnih pristupa u društvenoj kritici, naročito na području filozofije i antropologije od Bernarda Stieglera (Uloga konzervativne revolucije, ideologija i organologija), mora se kazati da je Stiegler u svom blistavom izlaganju, kojeg je nažalost pratilo premalo ljudi, bio daleko bolji u onome što se naziva „pars destruens“ – u kritičkoj analizi aktualnog društva – nego u „pars construens“- kako izaći iz ćor-sokaka u koji su kapitalizam i imperijalizam novim tehnologijama uveli čovječji um i poimanje svijeta i životnog smisla. Da li je taj „kolektivni um“, kolektivno odnosno kognitivno  znanje-saznanje, koje dozrijeva (osobito na sveučilištima) moguće pobijediti revolucionarnim tehnikama putem web-a i ostalih suvremenih tehnologija, ostavljamo da pokaže budućnost.

 

I dva predavanja Maurizia Lazzarato (Proizvodnja zaduženog čovjeka i Kriza duga: kriza kapitala?) o okretanju naglavce svjetskog ekonomskog sistema i o njegovom vješanju s glavom nadole prema uobičajenom shvatanju ekonomije ne samo marksističkih nego i klasičnih ekonomista, zaslužilo je veću pažnju i odjek, pogotovo i zbog Lazzaratove knjige (proizvodnja zaduženog čovjeka), koja je ovdje prevedena, ali s obzirom na zapletenost ekonomskih i financijskih termina i njihovu bukvalnu neprevodivost na naš jezik, to je zanimljivo i na svoj način revolucionarno predavanje dosta izgubilo od upečatljivosti, koju je trebalo ostaviti na također ne baš brojne slušatelje.  Lazzarato tvrdi kako je cijeli svijet pretvoren ne u radnike nego u dužnike i kako se novim tehnikama kaptiranja , odnosno hvatanja i iscijeđivanja novca od velikog djela populacije uspostavila posljednjih godina nova ne-ravnoteža: ogromni profiti banaka i novčarskih ustanova na jednoj strani  proizvodnjom duga te dugom iscrpljenih populacija na drugoj strani. Poznata trilogija ne ide više sredstva proizvodnje, najamni rad, kapital, odnosno profit, već kapital odnosno profit, koji se stvara posuđivanjem novca i deranjem dužnika i dreniranjem novca iz čitavih regija daleko širih od pojedinih zemalja, već cijelih diijelova kontinenata u kojem se procesu računa s virtualnim profitom računa u budućnosti, a s njim se raspolaže kao s postojećom robom. (Nota bene – takvo ponašanje trebale bi osuditi najprije religijske ustanove, i to one katoličke na prvom mjestu, jer dužnici su porobljeni, budući da im je oduzeto njihovo vlastito vrijeme, kojim više ne raspolažu oni, već njihovi kreditori. A po egzagezi – tumačenju vjere – vrijeme ne pripada ljudima, već bogu). Posrednik u tom neprirodnom procesu oduzimanja slobode oduzimanjem vremena postaje država – također zadužena, koja u EU ne posjeduje ni vlastitu banku i koja putem poreza i ostalih dažbina izvlači novce iz osiromašenih masa u korist ne sebe već bankovnih institucija i kompanija (multinacionalnih) koje se bave tom vrstom posla. A kako sve ima kraj, to je intenzivna prodaja duga  i trgovanje kreditima (znači dugom) onih, koji kasnije nisu bili u stanju da ga vrate, dovela do sadašnje krize, kojoj se ne vidi kraj. Jer tražiti rast na osnovu politika austerity – stroge štednje, isto je kao i zahtijevati da netko, kome se ne daje hrana, dobija na težini. Kratko rečeno- apsurd  ili kako kaže stara pošalica: suha krpa na dnu mora. U tome  se pristupu Lazzarato i Stiegler potpuno slažu i tako je ovaj posljednji kazao za njemačku kancelarku da ona ekonomski govori najobičnije idiotarije, koje bi s malo logike razumjelo i malo dijete. A govori ih s političkog vrha jednom društvu koje i na ljevici i na desnici primjenjuje istu idiotsku logiku, a što najviše zabrinjava- nije to Njemačkoj ni prvi put, kako nas uči historija…Tako se i dalje sve odvija po riječima poznatog talijanskog komičara, koji je uzviknuo : „Sad, kad je došla kriza treba smjesta uzeti  sve novce od siromašnih. Oni ih doduše imaju jako malo, ali zato bijednika ima jako mnogo…“

 

Poslije mnogo ovakvih i sličnih teoretiziranja i predviđanja crne budućnosti, govor Aleide Guevara o Chavezu, pa i o njezinom ocu djelovao  je kao pravo osvježenje. Kontrast, koji je razumljiv svakome. Aleida Guevara je liječnik-pedijatar, koja je cijeli život posvetila radu s djecom ne samo na Kubi i Karipskom otočju, nego i u svim zemljama Latinske Amerike i Afrike ( u Angoli i drugim zemljama), gdje joj je to bilo moguće. Radila je s timom oftalmologa, koji su siromašnim starcima, koji nisu više vidjeli sunce, vraćali vid te s ginekolozima i neonatolozima pomagala da se rađaju i ostanu na životu djeca siromašnih ljudi u zabačenim krajevima, čiji roditelji ne samo da nisu nikad vidjeli liječnika, nego žive bez elektrike i oskudijevaju u pitkoj vodi, a često i u hrani. Aleida je govorila i o prilikama i radu na onom dijelu Zemljine kugle, koji ostaje daleko od svijetla pozornice i od reflektora medija, koji usmjeruju pažnju većine na teme koje odgovaraju gospodarima svijeta i odnosno kapitala, dok se zaboravlja da gotovo milijarda ljudi živi u teškoj nestašici i da dnevno umire na hiljade djece od bolesti za koje se u razvijenom dijelu svijeta zaboravilo da uopće postoje. Ubija ih malarija ili crijevne zaraze dobijene od zagađene vode i hrane ili kronična neishranjenost te jednolična hrana, kojoj nedostaju za razvoj neophodni sastojci kao i grozni higijenski uvjeti u bidovillima i u predgrađima Južne Amerike i Afrike. O tom tužnom stanju i teškom životu  čovječanstvo, koje se guši u obilju proizvoda na razvijenom dijelu planete, ne razmišlja gotovo nikada. Aleida Guevara je to vrlo očito prikazala govoreći o evropskim zemljama, koje dosta dobro poznaje. Ispričala je kako se naročito tri evropske zemlje Švicarska, Belgija i Francuska nadmeću koja od njih  ima najbolju čokoladu i zaista uspijevaju od te čokolade napraviti izvrsne slatkiše po –za evropsko stanovništvo – vrlo pristupačnim cijenama. A tko u Evropi zna, tko se uopće ikada zapitao kako raste kakaovac, te tko su berači tog kakaoa, kako su plaćeni, pod kojim uvjetima rade i žive ili da li njihova djeca jedu čokoladu?  Nije samo da sit gladnom ne vjeruje, nego gladni i nevoljni ne interesiraju nikoga. E pa baš zbog tih gladnih i nevoljnih njezin otac i Kubanci digli su revoluciju i tako se hrabro borili da je David pobijedio Golijata. Zato njih gotovo šezdeset godina stežu brutalnim i nepravičnim embargom, koji je poput omče oko vrata kubanskog naroda, koji i imajući sredstva, katkad ne može doći do najpotrebnijih sirovina i hrane ili ih pak plaća užasno skupo. Kuba je vulkanski otok, na kojem nema krava, jer im ne odgovara ni vegetacija ni tlo, pa mlijeko, zbog američkog embarga, moraju uvoziti čak sa Novog Zelanda, što ga naravno užasno poskupljuje. A mlijeko je neophodno kubanskoj djeci, kao i svoj djeci svijeta, no to američke ljubitelje demokracije nimalo ne zabrinjava. Štoviše, potrudili su se da u ime “očuvanja slobode i demokracije“ donesu takve zakone protiv Kube po kojima brod koji je pristao u neko kubansko pristanište više nekoliko godina ne smije pristajati u američke luke ili mora platiti izuzetno visoku kaznu. Aleida je pričala o programu “Liječnici za naftu“ – kako je sa Kube upućeno na tisuće liječnika i učitelja u Venezuelu, u brda i slamove te zemlje, u dogovoru sa preminulim predsjednikom Chavezom, da cijepe djecu i da liječe ljude, pomažu bolesnicima, trudnicama i rodiljama te da opismenjavaju na tisuće onih, koji nikada nisu išli niti mogli ići u školu. Pričala je o otporu venezuelanske buržoazije ovim potezima Chaveza i vlade, o liječnicima koji nisu htjeli primati u bolnice siromahe ni sa akutnom upalom slijepog crijeva, ako bi ih želio hospitalizirati kubanski liječnik, te je trebalo sagraditi specijalnu bolnicu u kojoj se ne plaća – za stanovnike siromašnih četvri te  za  ruralno stanovništvo Venezuele. Pričala je kako kubanski liječnici, koji su po prvi put proveli kampanje cijepljenja djece i higijeniziranja vode i drugih izvora bolesti, često obitavaju u udaljenim planinskim mjestima i kako ih lokalno stanovništvo voli i štiti od zlonamjernika, koiji bi im mogli nauditi.

 

Boriti se za te ljude bio je postulat njenog oca, kao i Aleide, koja je cijeli život posvetila zdravlju, napretku i dobrobiti djece najsiromašnijih. Jer svako dijete koje dođe na svijet – u to je Aleida uvjerena – trebalo bi imati jednaka prava, ne samo na život i zdravlje, nego i na razvoj svih svojih sposobnosti, bez obzira na boju kože, kraj u kojem je rođeno ili imovno stanje svojih roditelja. A kubanski liječnici oboljeloj djeci posvećuju ogromnu pažnju, iako često ne mogu doći do lijekova, koje je u Sjedinjenim Državama  vrlo lako nabaviti, ni ako ih petorostruko plate, jer im ih ne žele isporučiti.  Zato ih nabavljaju preko trećih – liječnika i bolnica s nekih drugih karipskih otoka, što sve znatno otežava i odugovlači stvar, pa se dogodi da mali pacijent ne dočeka spasonosan lijek.

 

U riječima Aleide osjeća se da je cijeli život provela s djecom. Ona je poput djeteta čista, neposredna i vesela – a u očima joj titra nešto od nezaboravnog Cheovog osmjeha. Na širokom licu žene koja apsolutno ne pokazuje svoje godine i čije crte nisu kopija očevih, svjetlucaju Cheove oči i odražava se nešto od Cheove duše, duboko  uvjerene da je borba za potlačene i obespravljene, borba za živote djece, ne samo izraz ljubavi prema ljudima nego istinska i ispravna stvar, koja obasjava ljude dobrom i vodi ih ka pobjedi, uprkos svih brutalnost i nakaznosti, koje je život namijenio robovima. Osloboditi ljude ropstva i učiniti njihov život dostojnim, svijetlim i zdravim, ideja je vodilja Che Guvare i u drugim prilikama i na drugi način i njegove kćeri. Che nije čovjek oružja – kazala je Aleida – on je čovjek ljudskosti. Oružje je uzeo, jer se u tim brutalnim prilikama nije drugačije moglo boriti za ljudsko dostojanstvo i slobodu. Brutalno ubijen- Che je pobijedio.

 

Na primjedbe o kultu ličnosti i na saznanje o mnogim neprijateljima Kube i kubanske revolucije ta žena naivnog i  djetinjeg izgleda odgovorila je vrlo mudro. I na suncu ima mrlja – kazala je – a ipak- što bismo bez sunca? Ispričala je priču –ustvari pjesmu – jednog kubanskog pjesnika o čovjeku koji je gajio bijelu ružu.

 

Gajim bijelu ružu da ti miriše i da je njeguješ, kao prijatelj. No ako me mrziš i ako mi prijatelj nisi, pa ubereš bijelu ružu, ona će ti i ubrana mirisati i njen će ti mirtis govoriti o mojoj ljubavi i prijateljstvu.

 

Na to je Aleida zapjevala u Italiji uglazbljenu pjesmu – i to glasom na kojem bi joj mogle pozavidjeti mnoge profesionalne pjevačice: „Coltivo una rosa bianca…e ti porgo una mano franca“ (Njegujem bijelu ružu i pružam ti iskreno ruku…)

 

Jasna Tkalec

Član predsjedništva

Socijalističke radničke partije