U etnocentričkom horizontu gotovo da nema nikakvog mjesta za razvoj i šire utemeljenje slobode i demokracije. Jednostrana etička prinuda na etnocentričku procjenu svih drugih vrijednosti isključuje slobodu kao „mogućnost izbora“, pluralizam i plodne različitosti u društvu. U uslovima antagonističkog društva, etnocentrizam i nacionalizam postaju neka vrsta panaceje protiv socijalnog otuđenja, bespoštedne borbe i osujećenja, utočište raznih oblika „nesrećne svijesti“ u koje se ulazi plaćanjem cijene odricanja od lične slobode i odgovornosti, odnosno sopstvenih napora čovjeka da se afirmiše kao distinktna i zrela ličnost. Njemački je rasizam i etnocentrizam pretvorio naciju u svojevrsni totalitarni logor, odnosno u prinudnu zajednicu. Fašizam je pokušao da umjesto zajednica koje je moguće slobodno birati, restituiše kriterijum ulaženja u zajednicu rođenjem, pošto drukčije nije bilo moguće pomoću mita. „Rasna“, odnosno „krvna“, zajednica u koju se nužno ulazi sopstvenim rođenjem, koja se ne može ukinuti, a istovremeno ni izabrati, bila je pozvana da zamijeni izabranu zajednicu.

Da se dublje socijalne i genetičke potrebe čovjeka ne mogu, same po sebi, ostvariti u apstraktnom i mitskom okrilju nacije i nacionalne države (u kojoj vladaju stvarne razlike i dominiraju partikularni interesi vladajućih grupa) ukazuje dr. profesor Milan Kangrga u svom djelu „Da li je nacionalizam naša sudbina“, Djelo XVIII., 1. 1. 1972. godine.

„Čovjeku, pa prema tome i njegovom na-rodu, nije dovoljno i da se on na-rodi da bi bio čovjek, jer tek po – rodu čeka ga ono osnovno i najbitnije: da svojim vlastitim naporom, borbom, radom i djelom, postane čovjek. …To da čovjek mora „izići iz sebe sama“ u ono drugo drugačije, to jest da mora izići (negirati ga, ukinuti, prevladati, prekoračiti, izvući se) iz svoje neartikulisanosti, učahurenosti, potmulosti, nemuštosti, besvjesnosti, apsolutne vezanosti za svoj po-rod i na-rod, kao prvi, ali neophodni korak što ga tek onda vratiti njemu samome kao društvenom i ljudskom (pa prema tome i narodnom i zavičajnomm) biću. U tom rasponu kreće se ono što se naziva: MOGUĆNOST POVIJESNOG POSTOJANJA ČOVJEKA ČOVJEKOM.“

Prema tome, domovinu i naciju čovjek i sredina (socijalna, klasna) kojoj pripada, uvijek i svakoj generaciji iznova gradi i razvija na istorijskim putevima svoje slobode i odgovornosti, kao sve punijem ispoljavanju rodne suštine, dakle kao zrelo stvaralačko i samostvaralačko biće. Svoj narod, svoju naciju i domovinu čovjek ne može primiti kao date i završene, već kao ostvarene i žive zajednice u kojima svaki pojedini čovjek ima svoj udio kad se radi na njihovom uključivanju u savremene napredne civilizacijske tokove preobražaja i mijenjanje svijeta. U tom smislu, on mora biti budan i kritičan prema naslijeđenoj zaostalosti i „vladajućim zabludama“ svoje sredine da bi je mogao nastavljati i obogaćivati u onome u čemu je ona najbolja, a ne samo pasivno primati i iskorištavati kao okrilje sopstvene sigurnosti. Kao što pojedini čovjek najbolje razumije, cijeni i poštuje ono što stvori svojim sopstvenim naporima i sposobnostima, tako i čitavi narodi tek ponovnim oplemenjivanjem i obogaćivanjem vrijednosti i odnosa u svojoj naciji ovu mogu učiniti dostojnijim članom svjetske zajednice naroda i daljeg preobražaja i napretka svijeta. Nasuprot tome, fiksiranje na etničke ikoničke reprezentacije i obrasce prošlosti put je ka degradaciji i osiromašenju i onog velikog što je u toj prošlosti stvoreno naporima i radom naroda. Vezanost za prošlost, bez sopstvene odgovornosti za sadašnjost, zapravo poziva mitske slike da bi se pomoću njih prikrile neodgovornost prema izazovima današnjice i budućnosti.

Istorijska iskustva i proučavanja pokazuju da etničko i nacionalno svoj progresivni smisao dobivaju tek u okvirima otvorenih, demokratskih i civilizacijski naprednih društava u kojima različitim društvenim grupama omogućuje puno i ravnopravno izražavanje i samopotvrđivanje, što podstiče uspješno kretanje čitavog društva pa i nacije unaprijed ka demokratskoj budućnosti. Samo društva u kojima odrastaju moralno zrele i autonomne ličnosti mogu unositi progresivne sadržaje u nacionalni razvitak i doprinositi razvijanju kritičkih otpora prema utapanju svih i svakog u apstraktno i difuzno mnoštvo tzv. nacionalnog jedinstva, koje se lako pretvara u otuđeno, politički manipulisano društvo. Za progresivnu ulogu i razvitak nacionalnih zajednica neophodna je njihova puna unutrašnja socijalna transparentnost, tj. prepoznatljivost svih grupacija i svakog pripadnika društva u odnosu na rad, stvaralaštvo, ekonomski, društveni i politički razvoj u progresivnom značenju te riječi. Tek u toj društvenoj klimi vide se i one regresivne tendencije koje stvarni napor i ulogu napretka pokušavaju da zamjene mitskim supstitutima i opsjenama, odbijanjem odgovornosti ili tek pukim formalnim i verbalnim podrškama „nacionalnim ciljevima“ ili „nacionalnoj većini“ od kojih ni jedna nacija nema nikakvih koristi. Ponovno se potvrđuje da na stvarni napredak u savremenom svijetu mogu računati samo one zajednice koje unutar sebe, nasuprot zajedničkom porijeklu svojih pripadnika, imaju jasne kriterijume za razlikovanje onih koji su u njima stvaralački angažovani i sposobni od onih koji ne doprinose društvenom razvitku ili ga čak vuku nazad. Takve zajednice ujedno stvaraju i dosljedno primjenjuju pravila kojima se priznaju i afirmišu rad, stvaralaštvo i stvarni doprinosi, a potiskuju parazitizam koji se često zaodijeva „sjajnim“ odorama veličanja sopstvene etnije ili nacije.

Tek s afirmacijom najnaprednijih društvenih i civilizacijskih snaga u sebi samoj, određena nacionalna zajednica može da odigra odgovarajuću progresivnu ulogu i u velikoj svjetskoj porodici naroda, dajući svoju ulog procesima u kojima se podstiče razvoj demokratije i kulture, a prije svega „društvenog čovjeka“ i „podruštvljenog čovječanstva“.

Danas je nacionalizam i etnocentrizam ne samo provincijalna, već i autarkijska i nazadna tendencija koja svojim iracionalnim vezivanjem za „beživotne predmetnosti“ prošlosti ili za megalomanske i egocentrične težnje u sadašnjici odvlači narode u stranu od njihovih stvarnih i osnovnih potreba i zadataka, a tim samim od glavnih tokova kulturnog i demokratskog napretka i preobražaja savremenog društva i čovjeka. Napuštanje stvarnih socijalnih preobražaja u ime imaginarnih i apstraktnih „nacionalnih“ ciljeva neminovno dovodi do izopačavanja nacionalnog u nacionalističko i do lutanja u različitim mitološkim lavirintima istorije. Taj etnocentrični nacionalizam, kao opasnost bespovratnog traćenja istorijskog vremena, suprotan je putu kulture, progresa i demokratije, u današnjem svijetu i mnogo više od jučerašnjeg, a mogućnost izlaska iz začaranog etnocentričkog kruga je temeljito revolucioniranje same (ekonomsko-socijalne, prije svega, a onda i ljudske) osnove života.

doc. dr. Pavle Vukčević