https://www.facebook.com/groups/317033538729948/posts/2449024062197541/?ref=1 https://www.facebook.com/groups/317033538729948/posts/2449024062197541/

Istinu o Venezueli objavljivala sam u nastavcima tokom ljeta 2023., kada sam se vratila s posjeta toj predivnoj zemlji srdačnih ljudi. Nakon toga putovala sam tamo još tri puta i možete mi vjerovati da barem donekle bolje poznajem puls te zemlje nego oni koji je upoznaju putem medija koji izlaze u Sjedinjenim Američkim Državama. U tim medijima nikada nećete čitati o podmuklom tihom ratu velikih sila koje osiromašuju zemlje poput Venezuele, a odgovornost za to s više ili manje uspjeha pripisuju njihovim vođama.

Za početak, želim vam reći da u Venezueli djeluje institucija Opservatorij protiv blokade Venezuele, koja se vrlo detaljno i konkretno bavi proučavanjem broja i vrste embarga i sankcija velikih sila protiv pojedinih država te kontinuirano o tome obavještava javnost, jer samo je istina sposobna rješavati stvarne probleme.

Hugo Chávez, omiljeni, a prema nekim sumnjama i ubijeni, predsjednik Venezuele, rekao je 2003. godine da je jedini grijeh Venezuele bio taj što se nakon stotinu godina usudila suprotstaviti bezobzirnim privilegijama oligarhije te njezinoj bešćutnosti i ludilu.

Statistički izvještaj koje je objavila već spomenuta venezuelanska institucija navodi da je Venezuela od 2014. godine meta hiljada različitih embarga i sankcija protiv gospodarstva, javnih financija, javnih poduzeća, naftne industrije i vanjske trgovine, koje su uvele vlada SAD-a, vlade drugih država te međunarodni monetarni sistem. Te su mjere onemogućile poslovanje s venezuelanskim obveznicama, blokirale poslovanje i imovinu nacionalne naftne industrije, strogo ograničile gospodarsku i drugu suradnju te time pristup hrani, lijekovima, sirovinama i osnovnim proizvodima koje zemlja dotad nije u potpunosti osiguravala sama – i, nećete vjerovati, čak i pristup cjepivima tokom epidemije COVID-19.

Jednostrane, prisilne mjere, koje su prema stajalištu Ujedinjenih naroda nezakonite, a ponekad doslovno kriminalne, teško su pogodile gospodarstvo i imale vrlo snažan utjecaj na cjelokupan društveni život i osnovna ljudska prava građana. Državni devizni prihodi pali su od 2015. do 2022. godine za čak 90 %.

Znate li koliko je zlatnih rezervi blokirala Banka Engleske? Čak 31 tonu!

U zemlji poput Venezuele, u kojoj su privatno gospodarstvo i kućanstva prvenstveno ovisni o javnim programima, posljedice embarga još su teže. Posebno su pogodile socijalnu sigurnost stanovništva, o kojoj se država brinula javnim novcem. To je bila voda na mlin kreatorima embarga, koji su sankcijama protiv Venezuele dodali i lažnu propagandu o navodnoj korumpiranosti državnog vrha kao uzroku svih problema. U stvarnosti se državni vrh trudio, čak i uz drastične mjere, riješiti kritično stanje u zemlji, i treba mu priznati da je u tome i uspijevao.

No, Venezuelanci se ne predaju. Poštuju svoju povijest koja im daje snagu. Vjernici su i poštuju povijesne ličnosti koje rangiraju ovako: prvi je Isus, drugi Simón Bolívar, koji ih je oslobodio ropstva pod Španjolcima, a treći je Hugo Chávez, koji im je otvorio oči.

Kao što sam već napisala, svi mogući embargi i sankcije protiv Venezuele naročito su utjecali na privatno gospodarstvo, koje se počelo okretati i seliti preko granice. Domaća valuta je slabila, ulaganja su drastično pala, a domaća poduzeća počela su se zatvarati. Velik problem embarga bila je i njihova prikrivenost te posljedična neinformiranost ljudi koji, kako je već rečeno, za sve u pravilu krive vladu.

No, unatoč svim embargima do 2021. godine, Venezuela se gospodarski oporavila, i to kombinacijom odlučnih gospodarskih mjera i aktivnosti protiv blokade. Postupni oporavak naftne industrije omogućio je nastavak gospodarskog rasta, a prema dosad dostupnim podacima Venezuela od 2023. godine bilježi najveći gospodarski rast u Latinskoj Americi i na Karibima.

Već spomenuta institucija „Opservatorij protiv blokade Venezuele“, koja kontinuirano prikuplja podatke o svim embargima SAD-a i drugih zemalja protiv država diljem svijeta, ima u tome važnu ulogu jer osigurava stalnu dostupnost tih podataka, čime se podiže razina informiranosti i svijesti venezuelanskog naroda. Njihov moto je: „Srušimo zid dezinformacija i lažnih narativa te nadvladajmo blokade.“

„Cilj vanjske politike Washingtona je da u svijetu kojim dominiraju SAD ta država piše globalna poslovna i financijska pravila, kontrolira tehnološki napredak, održava vojnu nadmoć i obuzdava sve potencijalne konkurente.“
(Jeffrey Sachs, travanj 2023.)

Najviše embarga bilo je, naravno, usmjereno na naftu, koja je glavni izvor prihoda Venezuele.

Protublokadni opservatorij Venezuele, koji je istraživao i statistički obrađivao vrste jednostranih prisilnih embarga i drugih sankcija protiv Venezuele od 2014. godine nadalje, utvrdio je da je do 2023. bilo čak 930 takvih mjera. U stvarnosti je Venezuela od decembra 2014. nadalje postala meta novog oblika terorizma – blokiranja gospodarstva i financijskih tokova. Ta, tada još neuobičajena agresija, obuhvaćala je sve moguće mjere: od zabrane pregovora o dugu i potraživanjima države i državne naftne industrije na financijskim tržištima, preko zapljene javne imovine, pa sve do neposrednih sankcija protiv stanovništva, konkretnih poduzeća, brodova i zrakoplova, kao i zamrzavanja brojnih drugih resursa, što je paraliziralo vanjskotrgovinski promet. Neke su države te mjere opravdavale kao nužne, restriktivne ili kaznene, druge su ih označavale kao nezakonito ucjenjivanje, no neupitno je da je njihov izvor bio Washington.

Venezuela je bila ugrožavana, ograničavana i kažnjavana potpuno jednostrano, pri čemu se posebno optuživalo njezino vodstvo koje je ustrajalo na sistemu naklonjenom ljudima, zbog čega je u borbi za novu vlast i promjenu sustava na kraju i pobijedilo na izborima.

Protublokadni monitoring utvrdio je da su se mjere protiv Venezuele donosile, statistički gledano, svaka tri dana (u travnju 2019. čak tri na dan).

Američki embargi započeli su odlukama američkog Kongresa, kojima je dopušteno zadiranje u venezuelansku demokraciju, te pojedinačnim mjerama i odlukama Obamine administracije. Najteži su, međutim, bili u vrijeme Trumpa, jer su zahvatili doslovno sva područja života i rada Venezuele i Venezuelanaca te nastojali što je više moguće oslabiti državu. Vrhunac je dosegnut nezakonitom otmicom predsjednika Madura.

„Sankcije uvedene u ime zaštite ljudskih prava u stvarnosti ubijaju ljude jer im uskraćuju temeljna prava, poput prava na zdravlje, hranu i život uopće.“
(iz zapisa UN-a, august 2021.)

Protublokadni opservatorij Venezuele dijeli mjere protiv Venezuele na direktne prisilne mjere te restriktivne ili kaznene mjere. Od navedenih 930 mjera protiv Venezuele, njih 766 bile su direktne prisilne, a 164 restriktivne mjere. Primjer direktne prisile jest zabrana SAD-a naftnoj kompaniji CITGO Petroleum iz augusta 2017. da isplati dividende Venezueli. Istog su mjeseca blokirana i sva sredstva venezuelanske naftne kompanije PDVSA na teritoriju SAD, uključujući i CITGO. Ta je mjera također prouzročila veliku poslovnu i financijsku blokadu kompaniji Monómeros, u vlasništvu PDVSA-e, koja posluje u Kolumbiji, a koju je augusta 2020. zaplijenila vlada Ivana Duquea.

Pri osmišljavanju mjera protiv Venezuele američki ideolozi, poput Richarda Nephewa, objašnjavali su da treba „uzrokovati bol tamo gdje najviše boli“. To je značilo da embarga i druge mjere treba usmjeravati na najosjetljivije sektore države. Tako je i bilo.

Već sam spomenula da je u razdoblju od 2014. do 2023. ukupno bilo 930 embarga i drugih mjera protiv Venezuele. Po sektorima su bili raspoređeni ovako: vlada – država 51,6 %, privatni sektor 17,5 %, naftna industrija 11,1 %, promet 8,5 %, javne financije 6,1 %, zdravstvo 2,2 %, ostali sektori 1,6 % i hrana 1,4 %.

Vrlo su zanimljivi i podaci o tome tko je i u kojem opsegu provodio te mjere, naravno sve pod okriljem sile koja želi biti najmoćnija na svijetu.

Kanada sa 108 mjera, Panama sa 70 mjera. A pogledajmo tko je to i tko su njezini poslušnici. Prve su, naravno, Sjedinjene Američke Države s 441 mjerom ili 57,6 %, slijede Švicarska s 56, Europska unija s 55 i Velika Britanija s 36 mjera.

Usred svih embarga i sankcija protiv države Venezuele, njih 468 ili 61,1 % bilo je usmjereno direktno protiv stanovništva, protiv ljudi iz različitih institucija – javnih službenika, poduzetnika, diplomata i političkih vođa, pa čak i protiv članova njihovih obitelji; protiv nekih diplomata ili vođa čak više puta, uključujući i predsjednika Nicolása Madura. Embarga i mjere najčešće su donosili i odobravali predsjednici SAD-a, najprije Barack Obama, a potom Donald Trump.

Prva šteta koju je, kao posljedicu embarga i mjera, utvrdio Protublokadni monitoring Venezuele, jest šteta koja je izravno pogađala ljude, prouzročena već spomenutih 468 mjera. Njih 171 ili 22,3 % pogodilo je poduzeća, 9 % brodove (69 brodova) i 7,6 % zrakoplove (58 zrakoplova, od toga 57 državnih i jedan privatni). Na taj se način ograničavalo diplomatsko i poslovno povezivanje s Venezuelom, kao i promet i trgovinu. Pomorski i zračni promet bio je uglavnom zabranjen ili ograničen.

Ovaj put pogledajmo još i onih 164 ograničavajućih i kaznenih mjera protiv Venezuele koje je otkrivao i istraživao Venezuelanski opservatorij, a koje su bile toliko indirektne ili skrivene da ih je ponekad bilo teško utvrditi. To je bilo područje u kojem još uvijek postoji velik nedostatak informacija i zabilješki, jer proizlaze iz potpuno tajnih odluka protivnika venezuelanskog društvenog sistema. Do kraja 2023. godine navedeni je opservatorij otkrio 164 takve mjere, pri čemu to sigurno nisu sve. Od toga je 81 bila politička i monetarna mjera, provedena od strane drugih država i vlada te bankarskih institucija i međunarodnog monetarnog sistema, 21 sudska odluka te 9 mjera drugih javnih institucija i privatnih subjekata.

Među najskandaloznije, apsurdne i agresivne mjere, koje se mogu smatrati vrhuncem blokada protiv Venezuele, spada zamrzavanje 31 tone zlata od strane Banke Engleske 2018. godine. Drugi primjer je iz augusta 2017., kada je pod pritiskom SAD-a financijska tvrtka EUROCLEAR zamrznula poslove poravnanja dužničkih obveznica u iznosu od 1,2 milijarde američkih dolara, kao i decembar 2017., kada zbog embarga nisu realizirana plaćanja iz 11 izdanja obveznica Venezuele i PDVSA u vrijednosti od 1.241 milijun američkih dolara.

U novembru 2017. međunarodne banke odbile su ukupno 23 financijske operacije za kupnju hrane, osnovnih potrepština i lijekova.

U te mjere spadaju i razni napadi i uznemiravanja venezuelanskih diplomatskih sjedišta i veleposlanstava, na primjer oni koji su se dogodili u SAD-u, Brazilu, Kolumbiji, Hondurasu, Kostariki i Paragvaju, u vrijeme kada su SAD indirektno, preko venezuelanske opozicione stranke Voluntad Popular (Narodna volja), nametale i proglasile venezuelansku »privremenu vladu« s Juanom Guaidóm na čelu.

Venezuelansko političko vodstvo uspjelo je učiniti nemoguće, iako ga je međunarodna javnost, pod negativnom američkom propagandom, gdje god i kad god je bilo moguće, proglašavala nesposobnim. Održalo se na vlasti i vratilo je zemlju u stanje kakvo je bilo prije nezakonitih embarga, nove forme teroriziranja svjetskih sila i njihovih podanika.

Pogledajmo još neke zanimljive, ali sramotne informacije o mjerama protiv države Venezuele i posljedično njezinih stanovnika iz istraživanja Venezuelanskog observatorija do 2023. godine. Prema njihovim podacima, ograničavajuće i kaznene mjere koje su vodile SAD izravno su pogodile i 158 fizičkih osoba, od kojih je 144 Venezuelanaca i 14 stranaca. Riječ je o kapetanima brodova, pilotima, poduzetnicima, vlasnicima bankovnih računa u inozemstvu i dr. Nadalje, pogođeno je i 156 poduzeća, od čega 116 stranih i 40 nacionalnih, a s aspekta privatnog i javnog gospodarstva 143 privatna i 13 javnih poduzeća. Po načelu »odsijecite im krila«, blokadu je doživjelo 57 javnih i 1 privatni zrakoplov te 38 nacionalnih i 30 stranih naftnih tankera.

Za usporedbu su zanimljivi i podaci o tome koliko je mjera američko Ministarstvo financija izreklo protiv pojedinih fizičkih osoba, na primjer: Rusa 1.182, Iranaca 489, Sirijaca 464, Ukrajinaca 203, Venezuelanaca 158 i Iračana 149.

Po mjerama protiv naftnih tankera Venezuela se nalazi na četvrtom mjestu, iza Irana, Rusije, Koreje i Ukrajine, a ispred Sirije. Rekli su:
„Blokada i agresija protiv Venezuelanaca su impresivne, jer su započele katastrofalnom izvršnom naredbom 13692, izdanom u martu 2015., koja tvrdi da je Venezuela izvanredna prijetnja njihovoj sigurnosti. Oh, smiješno, zar ne? Dakle, država poput Venezuele prijetnja je najvećoj sili u povijesti čovječanstva!?“
(Rafael Correa, mart 2023.)

„Jednostrane prisilne mjere nisu legitimno političko sredstvo u međunarodnom pravu, već teško kršenje Povelje UN-a od strane SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva, Kanade i Europske unije te zločin protiv čovječnosti!“
(Alfred-Maurice de Zayas, kubanski odvjetnik, novinar i političar)

Desetljeće nezakonitih ucjenjivačkih mjera SAD-a i njezinih podaničkih saveznika slomilo bi mnoge države svijeta. Samo zamislimo što bi bilo sa Slovenijom, njezinim stanovnicima i političarima u takvoj situaciji!

Pitanje posljedica embarga međunarodna javnost uglavnom zanemaruje. Države su posljedice češće pripisivale venezuelanskoj vladi nego njihovom agresoru. U svakom slučaju, embargi su snažno utjecali na stanovništvo Venezuele i njihov društveni život te ostavili teške posljedice na gospodarstvo, životni standard i temeljna ljudska prava. Posljedice su zahvatile sva područja rada i života u zemlji. Embargi su doveli do enormnog smanjenja državnih prihoda zbog pada proizvodnje i prodaje nafte, blokade vanjske trgovine, slabljenja valute i bijega kapitala. Došlo je do hiperinflacije, nestašice robe i usluga te posljedično znatnog pogoršanja kvalitete života Venezuelanaca. Centralna strategija SAD-a bila je blokiranje svih izvora financiranja venezuelanske javne i privatne potrošnje zamrzavanjem državnih rezervi, kao i blokiranjem državnog zaduživanja te sprječavanjem trgovanja s venezuelanskom državom i njezinim gospodarstvom na financijskim tržištima. Takvo povećanje rizika poslovanja s Venezuelom, kako je već rečeno, bitno je utjecalo i na bijeg kapitala iz zemlje u inozemstvo.

Sljedeći korak američkog agresora bilo je smanjenje proizvodnje i prodaje nafte, čime su Venezueli zatvorili nacionalni izvor prihoda u stranoj valuti. Prihod u dolarima pao je s 39 milijardi dolara 2014. godine na 743 milijuna dolara 2020. godine. Blagi porast zabilježen je do 2023., no unatoč tome prihod u dolarima u usporedbi s početkom agresije u tom je razdoblju pao za 90 %. Takvo stanje nema presedana u novijoj povijesti bilo koje države. Izraz gospodarski i financijski embargo u slučaju Venezuele dobio je potpuno novu dimenziju i novo značenje – suvremeni terorizam.

Predsjednik Nicolás Maduro upozorio je javnost u 2022. da državna banka Ujedinjenog Kraljevstva nije sigurna jer, ne poštujući međunarodne sporazume, na takav način može zamrznuti sredstva bilo koje države (kao što je to učinila s 31 tonom venezuelanskog zlata).sredstava, već i drugim mjerama, uključujući zapljenu materijalnih sredstava. Najviše su bile pogođene energetska industrija i zrakoplovstvo. Venezuelanski protublokadni opservatorij procjenjuje da se šteta zbog opisanih embarga kreće između 24 i 30 milijardi dolara, pri čemu se približno polovica tih sredstava nalazi zamrznuta u multilateralnim financijskim organizacijama (MMF, IDB, CAF…).

Nabrojat ću samo neke od najvažnijih izvora i sredstava koja su zamrznuta, zaplijenjena ili na drugi način zadržana izvan Venezuele:

• 7 milijardi likvidnih dolara u bankama
• 5 milijardi dolara u MMF-u
• 2 milijarde dolara u 31 toni zlata u Engleskoj
• 13 milijardi dolara vrijednosti CITGO Corp., zaplijenjenih od strane SAD-a

Europska unija je, u priklanjanju velesili s druge strane oceana, donijela posebnu uredbu o mjerama protiv Venezuele, dok Slovenija već godinama ima zakon koji u takvim pitanjima također klima glavom svojim gospodarima.

Američki i drugi embargi izazvali su kolaps u srcu venezuelanskog gospodarstva. Nacionalnu naftnu kompaniju PDVSA pokušalo se uništiti i iznutra i izvan države.
Kada je 2015. godine američki Kongres potvrdio Obamin dekret, započeo je izravan napad na državu Venezuelu. U maju je američki Ured za kontrolu strane imovine izdao Opću dozvolu (Licenca 42), prema kojoj su SAD bile ovlaštene za pregovore vezane uz poslovanje venezuelanske naftne kompanije PDVSA.

Donald Trump opsjednut je venezuelanskom naftom. S tri dekreta izborio je kontrolu nad naftnim resursima, tvrdeći da su oni dio naftnih resursa SAD-a. Uspio je spriječiti suradnju većine drugih država s Venezuelom u prodaji nafte.

Od januara 2015. do juna 2020. proizvodnja PDVSA pala je za 87 %, s 2,8 milijuna barela dnevno na 339 tisuća barela dnevno. Gubitak u naftnoj industriji u tom razdoblju Protublokadni opservatorij procjenjuje na 232 milijarde dolara ili 3.995 milijuna barela.

Venezuela je, naravno, reagirala! Delcy Rodríguez Gómez, izvršna potpredsjednica, javno je upozorila na povezanost između Donalda Trumpa i vođe oporbene stranke „Narodna volja“ Juana Guaidóa, koji su udružili snage protiv Venezuele, zbog čega ih je s pravom nazvala kriminalnom organizacijom.
„Ne priznajemo nijednu radnju, pregovore, dogovor niti plaćanje vjerovniku koje nije odobreno od strane venezuelanske države. Dosta je izrugivanja s narodom“, javno je naglasila Delcy Rodríguez Gómez.

Svi ti embargi su, kao što sam već napisala, doveli do inflacije koja je 2019. godine iznosila čak 196 %, najveće u povijesti Venezuele. To se dogodilo u vrijeme kada se Juan Guaidó, uz podršku SAD-a, proglasio privremenim predsjednikom. Naravno, najviše je stradalo venezuelansko stanovništvo, kako zbog smanjene mogućnosti nabave hrane, tako i osnovnih dobara i lijekova. Ljudi su sve više shvaćali da su embargi usmjereni i protiv njih. Trebalo ih je kazniti!? Zašto? Možda zato što je Venezuela bila jedna od država koja je u XXI. stoljeću ostvarila najveći napredak na području ljudskih prava.

Embargi na uvoz lijekova i cjepiva uzrokovali su pad procijepljenosti protiv dječje paralize, žute groznice, gripe i difterije, a čak ni za COVID-19 nije bilo uvoza cjepiva.

I sprječavanje uvoza hrane, sjemena, progon prehrambenih tvrtki… bilo je za Donalda Trumpa jedna od središnjih preokupacija. Cilj je bio udariti venezuelanski narod „po džepu i po trbuhu“, stvoriti socijalne nemire, glad, političku krizu i nametnuti nasilno političko rješenje pod kumstvom SAD-a. Neuspjeli kum doživio je poraz, jer je Venezuela u otporu bila što je moguće jedinstvenija, s drastičnim i originalnim mjerama povećanja proizvodnje hrane i osiguravanja prava na hranu te drugim socijalnim mjerama. Između ostaloga, osnovani su i „Lokalni opskrbni odbori (CLAP)“.

Primjeri embarga:

• 10. januara 2017. više međunarodnih financijskih organizacija odbilo je financijske transakcije venezuelanske vlade u iznosu od 297 milijuna dolara, koje su bile sastavni dio tzv. sjemenskog plana, što je ozbiljno pogodilo proizvodnju hrane;
• u septembru 2017. američki financijski sistem blokirao je nabavu 17 milijuna sanduka hrane za opskrbu i daljnju preradu;
• u oktobru 2018. vlada Kolumbije blokirala je nabavu 400 milijuna kilograma hrane za CLAP;
• istog mjeseca švicarska banka Hyposwiss blokirala je plaćanje 15,9 milijuna eura za 90 milijuna tona soje;
• u junu 2020. SAD je sankcionirao više meksičkih poslovnih ljudi koji su prevozili sirovu naftu iz Venezuele u zamjenu za hranu.

U julu 2019. američka vlada pokrenula je progon protiv venezuelanskog poduzetnika i diplomata Alexandera Saaba i njegovih tvrtki zbog suradnje s venezuelanskom vladom u okviru CLAP-a i drugih sektora. Već u lipnju te godine Saab je nezakonito pritvoren na Zelenortskim Otocima te je čak bio podvrgnut mučenju. U oktobru 2021. prebačen je u SAD. Oko dvije godine bio je pritvoren u Miamiju uz optužbe za 15 kaznenih djela (uključujući pranje novca za predsjednika Venezuele), čime su prekršeni svi standardi u diplomatskim i konzularnim odnosima, a da o temeljnim ljudskim pravima i ne govorimo.
Venezuela je svoju borbu protiv embarga započela vlastitim snagama. Temelj je bilo stvaranje sposobnosti i proizvodnje, potaknuto socijalnim sustavom i neopozivom odlukom njezina naroda da brani vlastiti suverenitet.

„Kada tvrdimo da su embargi i sankcije najizopačeniji zločin počinjen protiv venezuelskog naroda, to je upravo zato što izravno napadaju pravo na život i dostojanstvo svih nas!“ (Nicolás Maduro, septembar 2020.)

Ana Jug