Intervju za „junge Welt“,  Berlin

 
Autor Živadin Jovanović: Rođen je 1938. u Opariću, Srbija. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Beogradu, 1961. u Jugoslavenskoj diplomaciji 1964. – 2000., Federalni ministar vanjskih poslova SRJ 1998. – 2000.; zastupnik srpskih i jugoslavenskih parlamenata, potpredsjednik Socijalističke partije Srbije 1997. – 2002., autor „Ukidanje države“, „Ogledalo Kosova“, „Mostovi“; predsjednik beogradskog Foruma za svijet jednakih.

– Pitanje: Godina 2014. obilježava tri značajne obljetnice: Početak Prvog svjetskog rata s njemačkom potporom austrijske objave rata Srbiji, oslobođenje Beograda od Hitlerovih fašista 1944. i 15. obljetnice NATO agresije na Jugoslaviju. Vidite li i kako bi nam mogli objasniti vezu između tih datuma?

ŽJ : Sva tri rata u 20. stoljeću – Prvi i Drugi svjetski rat i NATO agresija na Jugoslaviju 1999. bili su imperijalistički ratovi, svi su započeti pod lažnim izgovorima, svi su izazvali ogromne ljudske, gospodarske i političke posljedice do 21. stoljeća. Obilježavanje godišnjice 2014. Srbija odaje poštovanje prema milijunima poginulih sunarodnjaka, svim žrtvama palim za slobodu i ljudsko dostojanstvo bilo gdje. Svi mi moramo potaknuti naše pamćenje i poslati poruku da takve ljudske katastrofe ne smiju se ponoviti.

– P: Je li još uvijek prisutna u svijesti javnosti Srbije činjenica da je zemlja bila meta zapadne agresije tri puta u jednom stoljeću?

ŽJ: Narod koji je izgubio više od jedne trećine stanovništva u prvom i preko milijun u Drugom svjetskom ratu, narod koji je čak 15 godina nakon NATO-ve “humanitarne intervencije” nastavlja trpiti umiranje građana, sigurno ne može i ne smije zaboraviti. Bilo bi necivilizirano, neodgovorno prema budućnosti zaboraviti.
Beogradski forum, neovisna, nestranačka udruga intelektualaca, ima važnu ulogu u jačanju javne svijesti o agresivnim ratovima protiv Srbije u 20. stoljeću. Pod sloganom „Ne zaboravi“, Beogradski Forum priprema niz događanja kojima se komemoriraju ljudske žrtve agresije NATO-a povodom 15. godišnjice njegovog početka. Središnji događaj bit će Međunarodna konferencija (Beograd, 22. – 23. marta, 2014.) pod nazivom „Globalni mir, globalni intervencionizam i imperijalizam“. Tu će biti nazočni ugledni, nezavisni intelektualci, znanstvenici i mirovni aktivisti iz cijeloga svijeta.

–P : Je li Evropa shvatila lekciju iz povijesti 20. stoljeća?

ŽJ: Bojim se da nije. Ja sam zabrinut zbog militarizacije EU i Evrope, te proširenje NATO-a na istok. Neke evropske vlade, uključujući i lijevo orijentirane, sve više i više kopiraju imperijalnu politiku i ponašanje SAD i smanjuju poštivanje civilizacijskih vrijednosti. Budući da je bila pod utjecajem američke doktrine „prava na humanitarne intervencije“, „obvezu zaštite“, „borbe protiv međunarodnog terorizma“, Evropa je izgubila snagu i samopouzdanje riječi „NE“ toj očito antievropskoj politici. Neke evropske vlade natječu se tko će biti velikodušniji, nude ustupke i vojne baze za NATO. Iza zastora antikomunističke retorike u različitim državnim i EU institucijama, oživljava neofašizam i neonacizam. Mi smo suočeni sa sustavnom revizijom povijesti Evrope u XX. stoljeću. Rehabilitacija nacista u nekim novim demokracijama ide paralelno s optužbama veteranima antifašističke borbe i uništavanjem partizanskih spomenika.
Revizija povijesti nije cilj sam po sebi. Ako, na primjer, pojedini političari u Mađarskoj traže reviziju Trianonskog ugovora iz 1920. jasno je da je njihov pravi cilj izmjena granica!

–P: Cilj NATO rata bio je raspad Jugoslavije i fragmentacija Srbije? Jesu li bili uspješni?

ŽJ: Istina je da je NATO uništio Jugoslaviju, ekonomski i kao državu, a to je fragmentiralo Srbiju i srpski narod. No, jako sumnjam da je to uspjeh za bilo koga. SAD i NATO izašli su iz bilo kojeg pravnog okvira ili sustava, izvan bilo kakve smislene kontrole. NATO i SAD agresija protiv Srbije (SRJ) bio je rat protiv Evrope, rat za kontrolu Evrope koja danas jedva može disati samostalno. Zamislite rat protiv Evrope s aktivnim sudjelovanjem Evrope! Velika Britanija je bila oduševljena pokazati korisnost njezine dvostruke lojalnosti. Njemačka je gledala na to kao dobru priliku da se oslobodi odgovornosti Drugog svjetskog rata, Francuska, Italija i ostali su bez težine i utjecaja. „Pregovori u Rambouilletu“, „masakr u Račku“, „plan potkova“, Haaški sud i tako dalje, bili su dio nastojanja da Srbiju prikažu kao novu nacističku državu kako bi opravdali napade, NATO agresiju, ucjene i na kraju otimanje Kosova i Metohije Srbiji.

–P : Postoji mišljenje da je NATO agresija 1999. bila povod da se uspostavi stalna američka vojna nazočnost u tom dijelu Evrope?

ŽJ:  Istina je. Odmah nakon NATO agresije SAD su osnovale „Bondstil“ vojnu bazu na Kosovu i Metohiji, a čini se da je to vojna baza tipa Ramstad. To je jedna od najvećih američkih vojnih baza u svijetu. Prema izvješću iz svibnja 2000. njemačkog političara Willyja Wimmera tadašnjem kancelaru Gerhardu Schröderu, američka agresija iz 1999. ispravila je Eisenhowerovu grešku tijekom Drugog svjetskog rata kojom je propustio prebaciti američke vojnike na jugoslavensko tlo. To je dio vojne ekspanzije prema Rusiji, Kaspijskom bazenu, središnjoj Aziji, Bliskom istoku. Nakon baze „Bondstil“, SAD je osnovao četiri baze u Rumunjskoj, četiri u Bugarskoj i tako dalje. Danas, Evropa ima više stranih vojnih baza nego na vrhuncu Hladnog rata. Što će im? Nema sukoba vojnih blokova, ideologija ili sustava. Invazija iz drugih planeta, za sada, nije vjerojatna.

–P : Koji je stav aktualne vlasti prema agresorima iz 1999. Jesu li oni i dalje u potrazi za članstvom u EU usprkos nastojanju EU-a da se odvoji Kosovo i Metohjia definitivno od Srbije?

ŽJ:  Pritisci, naročito iz SAD-a, Njemačke i Velike Britanije, nameću Srbiji priznanje jednostrane i ilegalne secesije Kosova i Metohije u zamjenu za članstvo u EU negdje nakon 2020. što je nepošteno, revanšističko i kontraproduktivno. Rješenje je to u suprotnosti s UN-om i Helsinškim poveljama, rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a 1244 i Ustava Srbije pa i ne može biti rješenje. SAD su htjele to pitanje preuzeti iz ruku Vijeća sigurnosti UN-a kako bi poništile podršku Srbiji od strane  Rusije i Kine. Dakle, Washington je zadužio EU kao posrednika između Beograda i Prištine. No, može li se zapravo problem statusa Kosova i Metohije riješiti novim diktatom Zapada koji se podudara sa 100 godina Bečkog diktata 2014.? Iskreno sumnjam.
Oko 75 posto ukupnog stanovništva Srbije je izričito protiv članstva u NATO-u dok je samo 13 posto za.

–P : 1999. sam smatrao agresiju NATO-a kao „otvaranje vrata“ sljedećim ratovima. U međuvremenu smo svjedoci ratova protiv Afganistana, Iraka, Libije, Sirije, čak i Pakistana i mnogih afričkih zemalja. Teško je zamislivo da Srbija želi da se pridruži ovoj terorističkoj organizaciji.

ŽJ : NATO nije, po mom mišljenju, mjesto za Srbiju. Kao relikt Hladnog rata trebao bi biti raspušten. Srbija je mala miroljubiva zemlja bez imperijalnih ciljeva. NATO je agresivan, imperijalistički stroj za posluživanje interesa korporativnog vojno-industrijskog i financijskog kapitala. Samozvano pravo NATO-a intervenirati u bilo koje mjesto na svijetu je izvor velike opasnosti za mir i stabilnost. Čelnici NATO-a čini se ne razumiju da multipolarizacija svijeta i demokratizacija međunarodnih odnosa su neizbježni povijesni trendovi koji se ne mogu zaustaviti. Afganistan, Irak, Libija, Sirija bili su samo „kreativno“ ponavljanje presedana Jugoslavije iz 1999. Globalizacija intervencionizma mora biti zaustavljena.
Ako je 1999. agresija na Jugoslaviju bila prekretnica prema globalizaciji NATO intervencionizma, a zatim 2013. razvoj situacije u Iranu, Siriji i Ukrajini su prekretnica koja obilježava kraj monopola i početak multipolarizacije i demokratizacije u svjetskim odnosima.
Podržavam neutralnost Srbije kao najbolje opcije. Ako šest zemalja EU-a mogu to biti bez da su članice NATO-a, zašto Srbija, koja je bila osnivač i član Nesvrstanih, ne bi mogla?

– P : U nekoliko navrata, nade Srbije u rusku pomoć i podršku bile su razočarane. No, potpuno imperijalističko okruženje na Balkanu ne može biti u interesu Rusije. Kakvi su stvarni odnosi Srbije prema Rusiji?

ŽJ:  Rusija nikada nije napala Srbiju. Uvijek su bile saveznice. Politički Rusija podupire suverenitet i teritorijalni integritet Srbije i provedbu rezolucije VS UN 1244 o Kosovu i Metohiji. Rusija je osigurala meke kreditne linije za razvojne projekte u Srbiji u vrijednosti od oko pet milijardi dolara. Plinovod „Južni tok“ koji prolazi kroz Srbiju je i Rusija financirala. Garantirajući energetsku sigurnost, ovaj europski projekt će, također, jačati geopolitički položaj Srbije. Rusija također podržava Srbiju u obrani provedbe Daytonskog mirovnog sporazuma u Bosni i odupire se pokušajima da se to izmijeni na štetu Srba (Republika Srpska) u Bosni. Nije istina da je članstvo u EU jedina alternativa za Srbiju. Neutralna Srbija može biti dobar i vrlo uspješan susjed EU. Srbija treba da dodatno proširi suradnju s Rusijom, Kinom, Indijom i svim drugim zemljama koje ne traže političke uvjete i koje podržavaju suverenitet i teritorijalni integritet Srbije. Jedan princip je posebno važan: Srbiji trebaju strani partneri kao što je i njima potrebna Srbija. Ni više, ni manje.

(Objavljeno, 6. siječnja 2014.)

http://www.jungewelt.de/2014/01-06/025.php?sstr=Serbien%7Cbraucht%7CPartner%7Ckeine%7CBefehlshaber