Dana 4. 5. 2026. održano je u Puli, kod spomenika palim borcima i žrtvama fašizma, obilježavanje 46. godišnjice smrti Josipa Broza Tita u organizaciji Društva Josip Broz Tito Pula i Socijalističke radničke partije Gradske organizacije Pula. Pritom je položen vijenac.
Pred više od 60 članova Društva Josip Broz Tito, SRP-a i građana Pule, prisutnima se obratio Davor Rakič, član predsjedništva Društva Tito Pula i predsjednik GO SRP Pula.
Govor povodom 46. godišnjice smrti druga Josipa Broza Tita
Pula, 4. svibnja 2026.
Poštovane drugarice i drugovi, poštovani građani Pule, poštovana omladino koja čuva plamen antifašizma, poštovani članovi Društva „Josip Broz Tito“ i Socijalističke radničke partije!
Okupili smo se danas ovdje na četrdeset i šestu godišnjicu dana kada je srce našeg druga Tita prestalo kucati, ali i kada je njegov duh postao vječan. Bio je 4. svibnja 1980. Četrdeset i šest godina. Broj koji nas dijeli od tog trenutka duboke tuge, ali broj koji ne može izmjeriti udaljenost između Titovih ideja i naše današnje stvarnosti. Pošto za nas Tito nije dio prošlosti, Tito je kompas budućnosti.
Stojimo u Puli, gradu čiji svaki kamen diše otporom. Ovdje, u sjeni arene, prisjećamo se. radnika Uljanika koji su žuljevitim rukama gradili flotu jedne suverene socijalističke zemlje. Prisjećamo se istarskih partizana koji su se borili u šumama i kršu okupirane Istre. Pula je svjedok da je ova zemlja izabrala stranu oslobođenja, a ne kolaboracije; socijalizam, a ne reakciju; bratstvo, a ne genocid.
Drug Tito predvodio je najveću partizansku vojsku Drugog svjetskog rata. Narodnooslobodilačka vojska, pod njegovom komandom i vodstvom Komunističke partije Jugoslavije, nije samo porazila nacifašističkog okupatora i njihove domaće kvislinške sluge ustaše i četnike. Ona je u vatri borbe stvorila novu zemlju. Ta zemlja, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, bila je izgrađena na tri stupa: bratstvu i jedinstvu, radničkom samoupravljanju i nesvrstanosti. Ta povijesna djela pretvorila su nas iz zemlje nepismenih seljaka u industrijaliziranu, suverenu naciju s besplatnim zdravstvom, besplatnim obrazovanjem i putovnicom poštovanom u cijelome svijetu.
Danas, moramo postaviti pitanje: što je kontrarevolucija učinila s tim nasljeđem? Pogledajte Pulu i vidjet ćete odgovor. Dizalice Uljanika, nekoć pune života, danas stoje. Radnici koji su gradili brodove koji su plovili oceanima u miru i solidarnosti danas se bore za bijednu minimalnu plaću ili su prisiljeni odlaziti. Stan u kojem je radnička obitelj živjela dostojanstveno danas se iznajmljuje turistima. A bratstvo koje je krvlju izgrađeno razbijeno je šovinizmom 1990-ih, orkestriranim od nacionalističkih trgovaca i njihovih imperijalističkih pokrovitelja.
Rekli su nam da je Tito mrtav. Rekli su nam da je Jugoslavija bila greška. Rekli su nam da kleknemo pred oltarom NATO-a, da se pridružimo njihovoj „europskoj obitelji“ gdje ćemo sjediti za stolom. Ali, drugovi, nismo sjeli za stol; postali smo hrana imperijalizma. Europska unija proždrla je našu industriju. NATO je pretvorio naše tlo u odlagalište osiromašenog urana i zahtijeva da naši sinovi služe u imperijalističkim ratovima u Afganistanu, Iraku, a sada i u Ukrajini protiv naše slavenske braće. Opljačkali su naše mirovine, otpustili naše radnike i oduzeli budućnost novim generacijama. I još nam se usuđuju reći da trebamo zaboraviti Tita.
Mi nećemo zaboraviti.
Nećemo zaboraviti jer fašizam koji je Tito porazio nije mrtav. Samo je promijenio odijelo. Više otvoreno ne nosi ustaško ili nacističko odijelo, iako ponekad još uvijek to čini. Danas fašizam nosi sivo odijelo neoliberalnog birokrata, vojnu uniformu NATO „mirotvorca“ i kravatu političara koji prodaje hrvatsku zemlju i hrvatski rad najvišem stranom ponuđaču, dok istovremeno potiče mržnju prema manjinama, migrantima ili bilo kome tko odbija pjevati njihove pjesme. Neprijatelj danas ima nova imena: štednja, nadzor, profiterstvo, revizionizam. Ali metoda je ista: podijeliti radničku klasu kako bi kapital vladao.
Ne okupljamo se danas radi nostalgije. Nostalgija je pasivan osjećaj. Mi nismo pasivni. Mi smo čuvari sjećanja revolucije i graditelji budućnosti. Druga Tita obilježavamo ne plačući nad starim fotografijama, nego organiziranjem. Stojeći uz radnike Uljanika kada se opiru likvidaciji. Tražeći da naše škole uče istinu o Narodnooslobodilačkoj borbi, a ne uljepšane laži ustaških revizionista. Dižući glas protiv genocida u Palestini, jer nas je Tito učio da solidarnost s potlačenima svijeta nije milostinja nego klasna dužnost.
Danas glasno poručujemo: Hrvatska ne pripada EU! Hrvatska ne pripada NATO-u! Hrvatska pripada svojim radnicima, svojim građanima, svojoj omladini! Ne smijemo biti kolonija Berlina niti baza za ratove Washingtona. Tražimo novu nesvrstanost za 21. stoljeće!
Četrdeset i šesta godišnjica odlaska druga Tita u povijest poziv je na djelovanje. Neka omladina zna da postoji alternativa beznađu ovog kapitalističkog bezumlja. U Titovo vrijeme, omladina je gradila zemlju omladinskim radnim akcijama. Danas moramo graditi klasnu svijest i internacionalističku solidarnost. Stvarni neprijatelj nije brat koji govori drugim jezikom. Neprijatelj je gazda koji izrabljuje, birokrat koji krade i general koji želi djecu slati u rat.
Vidimo ovdje lica koja pamte 1980. Ali vidimo i mlada lica. Tim mladim drugovima moramo poručiti: Vi niste „izgubljena generacija“. Vi ste generacija izgradnje budućnosti! Kada vam kažu da je socijalizam mrtva ideja, pokažite im redove u pučkim kuhinjama koje je stvorio kapitalizam. Kada vam kažu da je Tito bio diktator, pitajte ih zašto taj „diktator“ nikada nije imao tajni offshore račun dok je njegov narod gladovao, i zašto je ostavio zemlju s punom zaposlenošću, dok današnji „demokrati“ ostavljaju samo trgovačke centre i rasprodanu zemlju.
Duh Josipa Broza Tita, političkog diva, oca naše socijalističke zemlje, maršala mira, živi u svakoj stisnutoj šaci i svakoj podignutoj crvenoj zastavi.
Sa ovoga mjesta poručujemo: borba za mir, za prava radničke klase, potlačenih naroda, građana i omladine je jedini put za ostvarenje budućnosti napretka i pravde!
Zamolio bih vas za minutu šutnje za pokojnog druga Josipa Broza Tita.
Neka mu je vječna slava i hvala!
Slava mu!