U utorak 1. kolovoza, u Anin dolu kod Samobora, obilježena je 86. godišnjica osnivanja Komunističke partije Hrvatske, u organizaciji članova SRP-a, Društva Josip Brpz Tito i SDP-a iz Samobora. Obilježavanju se odazvao veći broj aktivista iz Samobora, Istre, Zagreba i okolnih mjesta. Cvijeće su položili članovi SRP-a i Društva Josip Broz Tito iz Samobora, Istre, Zagreba i Cazina.

Potpredsjednik SRP-a Vladimir Kapuralin istaknuo je, kako je među ukupnim aktivnostima osnivačkog kongresa poseban značaj pripada proglasu kojeg njegova klasno-socijalna originalnost i univerzalna vrijednost i danas čini aktuelnim.

„Između radničkih interesa i stvarnih interesa hrvatskog naroda nema i ne može biti nesuglasica, jer su radnici, kao dio svog naroda, krvno zainteresirani da narod bude slobodan, da mu bude osiguran razvitak, da se poštuje sve što je lijepo i napredno u njegovoj tradiciji i kulturi. Boreći se za te ideale, mi se borimo protiv nacionalne zagriženosti, jer znamo da su pravi napredak i sloboda Hrvatskog naroda osigurani samo u hrvatskoj slozi i suradnji s ostalim narodima Jugoslavije.“

 

Ova misao aktualna je i danas i ona eksplicitno govori kako komunisti vjerodostojnije brinu i o nacionalnim interesima od ostalih građanskih stranka, naročito onih klero-fašističkih, jer interesi radnih ljudi ne mogu biti u suprotnosti s nacionalnim, dočim interesi kapitala mogu biti u koliziji s nacionalnima, jer je kapital transgranični i transnacionalni.

 

Događaji koji su uslijedili pokazali su kako je partija, koja je tada konsolidirana kao integralni dio KPJ na čije čelo je te godine došao drug Tito, bila u stanju procijeniti političke prilike, koje su vodile prema svjetskom ratu i bila je jedina politička snaga u zemlji idejno osposobljena pripremiti i organizirati aktivan otpor neprijatelju i njegovim pomagačima, povesti narod u oslobodilačku borbu i socijalističku revoluciju i izvojevati pobjedu. Iako malobrojna, sa svega 12-estak hiljada članova, uspjela je samoorganizirano i uspješno voditi jedan od najvećih, zapravo jedini ozbiljni unutrašnji otpor Hitleru i njegovim domaćim i stranim pomagačima i čije su oružane snage do kraja rata dosegle brojku od 800.000 boraca, što zbog svojeg klasno-socijalnog, ali i moralnog određenja nije uspjelo mnogim brojnijim strankama građanske provenijencije. Te stranke ne samo da se nisu suprotstavile nadolazećoj opasnosti, već su odbile i suradnju s KPJ.

 

Komunističkoj partiji je to uspjelo zahvaljujući ne samo svojoj klasno-socijalnoj poziciji u društvu, već i zahvaljujući i visokom stupnju discipline i požrtvovanosti – kako u političkom radu, tako i u oružanoj borbi u kojoj su mnogi dali, svoje živote.

 

Dragi prijatelji, danas kad se prisjećamo ovih časnih događaja koji su obilježili epohu koja je iza nas, kad smo došli da se poklonimo i njihovoj žrtvi, red je da rezimiramo rezultate njihovog rada i da povučemo neke usporedbe s vremenom sadašnjim.

 

Rezultati koje su ljudi na ovim prostorima postigli u burnim vremenima koja su slijedila, a koja su posljedica političkog djelovanja partije i njene vodeća uloga u NOB-i, revoluciji i poslijeratnoj izgradnji su:

 

-Pobjeda nad okupatorom i domaćim klerofašističkim snagama u ratu.

-Pripojenje oduzetih ili ustupljenih dijelova zemlje.

-Uvođenje samoupravnog socijalizma, kao jedinstveni primjer prirodne pozicije rada u

društvu i emancipatorskih težnji radnika i seljaka, koji bi bili u stanju upravljati vlastitim sudbinama.

-Najintenzivniji period privrednog i kulturnog razvoja, dotada nezabilježen na ovim prostorima.

-Najduži period mira među pripadnicima različitih nacionalnih i konfesionalnih pripadnosti na ovim prostorima koji je trajao gotovo pola stoljeća, od završetka II. svjetskog rata do kontrarevolucije i secesije 90-ih.

-Najveći ugled koji su narodi ovih krajeva postigli u međunarodnim relacijama.

-Doprinos osnivanju Pokreta nesvrstanih, svojevremeno najbrojnije grupe zemalja orijentiranih ka miroljubivoj koegzistenciji.

 

Neki od ovih rezultata, poput uvođenja samoupravljanja i osnivanje Pokreta nesvrstanih, spadaju u epohalne okvire. Sve je to postignuto uz puni državnički suverenitet, bez gubitka ijednog privrednog i financijskog objekta, infrastrukture ili  ijednog pedlja nacionalnog tla, a u međunarodnim razmjerima pitalo nas se za mišljenje i uvažavalo naš stav.

 

Imajući sve to u vidu, nameće se pitanje kako je to sve partiji uspjelo. U čemu je tajna, u čemu je razlika u postignutim rezultatima u odnosu na ostale pokrete otpora u tada okupiranoj Evropi.

 

Mada ova pitanja traže posvemašnju analizu, ovo danas nije mjesto, a ni raspoloživo vrijeme nam ne omogućuje dublju analizu, ali ako apstrahiramo politički i vojni talent predvodnika i komandanta Josipa Broza Tita, a koji se može svesti pod osnovnu prirodnu mudrost, onda nam ostaje, kao bitan činilac, jedinstvenost vodstva i pokreta. Iako su se u otpor neprijatelju uključili i pripadnici građanskog svjetonazora, pokret je vodila jedna partija, a ne njih pet.

 

U prilog ovakvog promišljanja svjedoče i događaji prilikom disolucije partije i države tokom kontrarevolucije i secesije. Globalni geopolitički tektonski poremećaji 90-ih nisu zaobišli ni nas. Dapače, primjer jugoslavenskog samoupravljanja, s do tada jedinstvenim primjenom u svijetu, bio je nepoželjan svjetskim moćnicima te ga je trebalo ukinuti kroz proces koji je osmišljen izvana, a sproveden iznutra. Posao im je između ostalog olakšao i otklon Saveza komunista od svoje povijesno-klasne misije. Tome je prethodila birokratizacija partije, prodor nacionalizma, nesnalaženje vodstva, sukob interesa, dvojni moral, lične ambicije i slično. Tada je došlo i do većeg stupnja razumijevanja i suradnje između pripadnika partije i nacionalista, odnosno protivnika revolucije unutar vlastitih nacionalnih korpusa, nego između pripadnika partije različitih nacionalnih korpusa.

 

Rezultat je svima poznat – jednostrana secesija Slovenije i Hrvatske, koju su prema domino-efektu slijedile i ostale republike, što je za posljedicu imalo rasplamsavanje međuetničkog i konfesionalnog oružanog sukoba s elementima građanskog rata putem kojeg je provedena kontrarevolucija, čime su privredni, financijski i ljudski resursi prepušteni na milost i nemilost stranim i novoinstaliranim domaćim kapitalistima.

 

Vrši se revizija povijesti te se po principu zamjene teza napadaju i omalovažavaju najznačajniji događaji i njihovi nosioci pa i sam Tito.

 

Tako smo se mi, slijednici naših prethodnika kojih smo se danas došli ovamo prisjetiti ovih događaja, našli u poziciji veoma sličnoj onoj u kojoj su se nalazili oni u svoje vrijeme.

 

Hrvatska, ali i ostale državice nastale na jugoslavenskom prostoru nalaze se pred potpunim ekonomskim slomom, a izgubljen je suverenitet na dulji period. U to nas je dovela politika restauracije sprovođena od stranaka građanskog tipa pa je naivno i iluzorno očekivati da nas one mogu i izvući iz te situacije, ali isto to ne može niti fragmentirana tzv. ljevica.

 

Dakle, da zaključim, 90-ih se nije dogodilo čudo. Dogodila se povijest koju nismo očekivali, koju u datom trenutku nismo mogli iščitati i koja nas je vratila na početak. Mi se sad nalazimo na početku i ovdje danas na ovom mjestu obilježavamo događaj iz kojega može izvući pouku svatko onaj tko je sposoban i koga je volja učiti.