“Tvoja je tvornica – radniče!”

Toga dana 1949. zbila se milenijska svečanost jer radnik, koji do tada nikada nije bio, postaje stvarni vlasnik koji upravlja sredstvima za proizvodnju, ali i rezultatima svoga rada! Bio je to jedan od najznačajnijih događaja u povijesti ne samo radničkog pokreta već cjelokupnog čovječanstva, grandiozni i humani projekt jugoslavenskih komunista u svijetu do tada u oslobađanju čovjeka, reklo bi se, jednak pobjedonosnoj narodnooslobodilačkoj borbi protiv fašističkih okupatora i domaćih izdajnika, događaj koji je nakon kontrarevolucije i tzv. tranzicije 90-ih potpuno eliminiran iz kolektivne memorije društva kao i iz povijesnog proučavanja Jugoslavije koja se na njemu zasnivala.

Već tradicionalno, ovoga puta povodom 76. godišnjice osnivanja PRVOG RADNIČKOG SAVJETA u Jugoslaviji, dana 29. prosinca 2025. je združena delegacija članova Socijalističke radničke partije Hrvatske (SRP), na čelu s predsjednikom Rankom Adorićem, ujedno i Društva “Josip Broz Tito” Split, posjetila tvornicu cementa „Sv. Juraj“ u Solinu, nekadašnjeg imena “Prvoborac”, te položila cvijeće na mjestu prve spomen-ploče tom historijskom događaju.

Povijesna spomen-ploča prvom Radničkom savjetu, s poznatim tekstom „Ostvarujući veliku Marxovu ideju – TVORNICE RADNICIMA – ovdje u Prvoborcu osnovan je PRVI RADNIČKI SAVJET U JUGOSLAVIJI – 29. prosinca 1949. godine“, uklonjena je nakon prodaje tvornice strancima te sada tu stoji nova, s nazivom bivše firme, „Dalmacija cement“.

Da se podsjetimo ovog velikog društvenog događaja:

Nakon Drugog svjetskog rata, u porušenoj i opustošenoj zemlji, iz obnovljenih dalmatinskih cementara udarničkim radom potekle su tone cementa koje su odlazile na sve strane gdje se obnavljalo i gradilo.

Ljeta 1946. godine, predsjednik Jugoslavije, Josip Broz Tito, prvi put posjećuje kolektive solinskih cementaša. Kroz tvornicu Prvoborac ga prate direktor, inž. Ante Turko, i stolar Ante Gabelić – stolar koji će ući u povijest jugoslavenske samoupravne prakse.

Te daleke 1949. godine, kada je ploča ushićeno postavljena kao spomenik velikih nada u oslobođenje čovjeka od krvavih okova kapitala, poniženja i diskriminacije, radnici su gordo provodili u život ono o čemu su milijuni njihovih kolega, radničke klase uzduž cijelog svijeta, bezuspješno sanjali. Toga dana 1949. zbila se milenijska svečanost, jer radnik, koji to do tada nikada nije bio, postaje stvarni vlasnik koji upravlja sredstvima za proizvodnju, ali i rezultatima svoga rada!

Sudbina je htjela da se ovdje, u malom mjestu Solinu, ostvari gigantski korak radničkog pokreta: izabran je Prvi radnički savjet u Jugoslaviji s prvim predsjednikom Antom Gabelićem, stolarom koji je ponosno izgovorio ono poznato: “TVOJA JE TVORNICA – RADNIČE!”

Tih dana, Tito je izjavio: „Formiranje prvog Radničkog savjeta u tvornici Prvoborac u Solinu označio je početak nove etape u razvoju našeg društva i borbe za ostvarenje neposredne vlasti radničke klase“.

Napuštajući koncept sovjetskog državnog socijalizma, naročito nakon sukoba sa Staljinom 1948., Titova Jugoslavija, vođena Marxovom idejom “tvornice radnicima”, odlukom Narodne Skupštine FNRJ 27. 6. 1950., uvodi radničko samoupravljanje u Jugoslaviji kao privredni, a kasnije i kao društveni model. Osnovna ideja se svodila na prepuštanje upravljanja poduzećima u ruke radnika i odvajanje države od privrede.

Radnički savjeti se prvi puta spominju u govoru Edvarda Kardelja u maju 1949., nepunih godinu dana nakon raskida s Informbiroom, i označava početak prakse da radnici koji rade na društvenim sredstvima za proizvodnju, pored radnih zadataka, preuzimaju odgovornost za ukupno funkcioniranje i razvoj u tvornici. To je bio novi historijski vid neprekidne revolucionarne aktivnosti koji je označen skupnim nazivom — samoupravljanje. Nakon pola godine, 27. 6. 1950., u Narodnoj skupštini FNRJ donesen je “Osnovni zakon o upravljanju u državnim privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva“, popularno nazvan „Zakon o radničkom samoupravljanju“. Koncipiran samo na proizvodnoj razini, ubrzo je slijedio i na društvenoj.

Dakle, nakon samoupravljanja u privredi, uslijedilo je i reformiranje lokalne samouprave pod nazivom DRUŠTVENO SAMOUPRAVLJANJE pa se od tada cjelokupni društveno-ekonomski i politički razvoj u Jugoslaviji zasnivao na samoupravnoj koncepciji, čime je u potpunosti ostvaren otklon od politike i prakse Istočnog bloka.

Bio je to jedan od najznačajnijih događaja u povijesti ne samo radničkog pokreta već cjelokupnog čovječanstva, grandiozni i humani projekt jugoslavenskih komunista u svijetu do tada u oslobađanju čovjeka, reklo bi se jednak pobjedonosnoj narodnooslobodilačkoj borbi protiv fašističkih okupatora i domaćih izdajnika, događaj koji je nakon kontrarevolucije i tzv. tranzicije 90-ih potpuno eliminiran iz kolektivne memorije društva kao i iz povijesnog proučavanja Jugoslavije koja se na njemu zasnivala.

Sistem radničkog i društvenog samoupravljanja izazvao je veliki interes širom svijeta. Neke su ga zemlje trećeg svijeta bile zainteresirane provesti, dok je na zapadu doživljavan kao rastuća opasnost za temelje tzv. „zapadne demokracije“. Sve češće kritike i osporavanja pozitivne biti ovog modela samoupravljanja, nekada jako hvaljenog, dolaze upravo od onih krugova, politologa, sociologa ili ekonomista, koji u njemu vide osnovnu opasnost za bit kapitalizma – radi prevelike društvene moći radnika, jer se samoupravljanjem pokazalo, uz sve nedostatke i mane, da RADNICI MOGU BEZ KAPITALISTA – KAPITALISTI NE MOGU BEZ RADNIKA! Kao što smo svjedoci od 90-ih užarene revizije bliske povijesti, jednako takvu prljavu i štetnu rabotu trpi i samoupravljanje od zlonamjernih interpretacija, dokazujući da je to za njih prvenstveno političko pitanje.

U socijalizmu, tvornica Dalmacijacement, drugi kapitalni potencijal uz Jugovinil u kaštelanskoj industrijskoj zoni, nastala je 1957. godine kad su se sve tvornice cementa i tvornica salonita u bazenu udružile u jedno poduzeće. Do te godine, pet tvornica cementa poslovalo je samostalno: Prvoborac – Kaštel Sućurac (sada sv. Juraj), Partizan – Solin (sada sv. Kajo), 10. kolovoz (Solin-Majdan), Renko Šperac – Omiš i tvornica salonita Antiša Vučičić – Vranjic.

Nakon kontrarevolucije, koja se definira kao društveno-politička promjena 90-ih, dolazi do totalne destrukcije gotovo svih privrednih kapaciteta pa i onih kapitalnih, stvaranih rukama milijuna radnika uz velika odricanja kroz gotovo pola stoljeća. Tako privreda postaje žrtva tzv. procesa „Pretvorbe i privatizacije“, zapravo meta mešetarskog pretvaranja općedruštvenog u privatno vlasništvo podobnih pojedinaca, uništavanjem ili jeftinim prodavanjem i poklanjanjem, a često postaje i strano vlasništvo tzv. „strateških partnera“, koji ih „saniraju i postavljaju na zdrave noge“.

Zla sudbina sustigla je i Dalmacijacement na samom početku „tranzicije“. Postao je žrtvom jedne od prvih u nizu kriminalnih privatizacijsko-pretvorbenih afera kojom je već 1993. godine prodan Talijanima u pola cijene, za 25 milijuna USD, za što nitko nije odgovarao. Od tada su radnici, kao stvarni vlasnici, razvlašteni nemoralnim zakonima te su postali najamnici u vlastitoj firmi. Mnogi su prisilno umirovljeni, neki jednostavno bačeni na ulicu, a tvornica je, s preko 100 godina kontinuirane proizvodnje, postala strano vlasništvo – trenutno tvrtke Cemex iz Meksika. Dok je dana 31. 12. 1991. poduzeće imalo 2.198 radnika, trenutno ih je u Cemex-u, koji ulazi u vlasništvo 2005. dok 2008. postaje stopostotni vlasnik, sada je tu samo 481 radnik, prema podacima tvrtke.

Danas, kad smo svjedoci degenerativnih procesa u RH, društvenih, ekonomskih i socijalnih, od ustašizacije, promocije lažnih idola s lažnim idealima, revizije stečenih prava i drugih, s pravom možemo zaključiti da, uz potrebne korekcije u koraku s vremenom, samoupravljanje i dalje ostaje trajni putokaz društvenog progresa u oslobađanju čovjeka od dominacije čovjeka i kapitala.

Živjelo radničko samoupravljanje!
Živjela klasna svijest i radnička solidarnost!
Proleteri svih zemalja ujedinite se!