TVORNICE RADNICIMA – ZEMLJA SELJACIMA!
Na današnji dan prije 75 godina, točnije 27. 6. 1950., napuštajući koncept sovjetskog modela državnog socijalizma, naročito nakon sukoba sa Staljinom 1948., Titova Jugoslavija, vođena Marxovom idejom „tvornice radnicima”, u Narodnoj skupštini FNR Jugoslavije, donijela je „Osnovni zakon o upravljanju u državnim privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva“, popularno nazvan „Zakon o radničkom samoupravljanju“, kao privredni, a kasnije i kao društveni model.
Par mjeseci prije, 29. 12. 1949., formiran je prvi Radnički savjet u tvornici cementa „Prvoborac“ u Solinu, kao početak procesa predaje na upravljanje poduzeća u ruke radnika i odvajanje države od privrede, čime su se stvorile pretpostavke za provedbu grandiozne Marxove ideje o odumiranju države dolaskom proletarijata na vlast te u skladu s idejnim smjernicama Tita i teoretskim i praktičkim razradama Edvarda Kardelja i drugih, kasnije i uz veliki doprinos teoriji i praksi znanstvenika Branka Horvata, čime se socijalistička Jugoslavija bitno distancirala od sovjetskog modela socijalizma.
Tih dana Tito je izjavio: „Formiranje prvog Radničkog savjeta u tvornici ‘Prvoborac’ u Solinu označio je početak nove etape u razvoju našeg društva i borbe za ostvarenje neposredne vlasti radničke klase“.
Da se podsjetimo: pojam Radnički savjet se prvi puta u nas spominje u govoru Edvarda Kardelja u maju 1949., nepunih godinu dana nakon raskida s Informbiroom, i označava početak prakse da radnici koji rade sa društvenim sredstvima za proizvodnju, pored radnih zadataka, preuzimaju odgovornost za ukupno funkcioniranje i razvoj u tvornici. To je bio novi historijski vid neprekidne revolucionarne aktivnosti koji je označen skupnim nazivom — samoupravljanje.
Nakon pola godine, 27 6. 1950., u Narodnoj skupštini FNRJ donesen je „Zakon o radničkom samoupravljanju“. Koncipiran samo na proizvodnoj razini, ubrzo je slijedio i na društvenoj. Samoupravljanjem i decentralizacijom, Radnički savjeti su imali široke ovlasti u upravljanju donoseći najvažnije odluke u radu poduzeća, zaključke o poslovanju, postavljanju i smjenjivanju Upravnih odbora i druge. Međutim, Radničkim savjetima se često negirala uloga u rukovođenju privredom pa su samoupravljanje i decentralizacija imale funkciju razgraditi i omekšati okoštali administrativni sustav socijalizma. Uvođenje samoupravljanja nije naišlo na jednodušnu podršku lokalnih partijskih organa koji su Radničkim savjetima davali samo savjetodavnu ulogu u poduzećima, problematizirali ulogu sindikata te strahovali od gubitka dijela vlastite moći, pa namjera odvajanja države od privrede, uvođenjem samoupravljanja, nikada nije provedena u potpunosti.
Veliku prekretnicu i značaj u razvoju samoupravljanja je imao VI. kongres KPJ, održan od 2. – 7. 9. 1952., po pitanju uloge Partije u uvjetima samoupravljanja, koji je okarakteriziran kao prijelomni događaj u razvitku socijalističkih društvenih odnosa te je odbačena uloga Partije kao neposrednog operativnog rukovoditelja i naredbodavca u državnom i društvenom životu, već da postane avangarda radničke klase i da svojim utjecajem izbori svoje stavove.
Vladajuća struktura KPJ bila je opsjednuta razbijanjem birokracije pa je u izmjenama Ustavnog zakona donesenog 13, januara 1953 uvela Tri D: „Debirokratizacija, demokratizacija, decentralizacija“ te dvodomnu Narodnu skupštinu sa Saveznim izvršnim vijećem (SIV) i Vijećem proizvođača, kojeg su činili predstavnici Radničkih savjeta, čime je institucionalizirana Marxova diktatura proletarijata.
Uvođenje samoupravljanja i privrednih promjena mijenjalo je i samu Komunističku partiju koja postaje masovnija i prelazi u Savez komunista Jugoslavije (SKJ), a Narodni front u Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije (SSRNJ).
Dakle, nakon samoupravljanja u privredi, uslijedilo je i reformiranje lokalne samouprave pod nazivom DRUŠTVENO SAMOUPRAVLJANJE, pa se od tada cjelokupni društveno-ekonomski i politički razvoj u Jugoslaviji zasnivao na samoupravnoj koncepciji, čime je u potpunosti ostvaren otklon od politike i prakse Istočnog bloka.
Bio je to jedan od najznačajnijih događaja u povijesti ne samo radničkog pokreta već cjelokupnog čovječanstva. Grandiozni i humani projekt jugoslavenskih komunista u svijetu do tada u oslobađanju čovjeka, reklo bi se jednako pobjedonosnoj narodnooslobodilačkoj borbi protiv fašističkih okupatora i domaćih izdajnika, događaj koji je nakon kontrarevolucije i tzv. tranzicije 90-ih potpuno eliminiran iz kolektivne memorije društva kao i iz povijesnog proučavanja Jugoslavije koja se na njemu zasnivala.
Sistem radničkog i društvenog samoupravljanja izazvao je veliki interes širom svijeta. Neke su ga zemlje Trećeg svijeta bile zainteresirane provesti, dok je na Zapadu doživljavan kao rastuća opasnost za temelje tzv. „zapadne demokracije“.
Sve češće kritike i osporavanja pozitivne biti ovog modela samoupravljanja, nekada jako hvaljenog, dolazi upravo od onih krugova politologa, sociologa ili ekonomista koji u njemu vide osnovnu opasnost za bit kapitalizma – radi prevelike društvene moći radnika, jer je samoupravljanje pokazalo, uz sve nedostatke i mane, da radnici mogu bez kapitalista.
Kao što smo od 90-ih svjedoci užarene revizije bliske povijesti, jednako takvu prljavu i štetnu rabotu trpi i samoupravljanje od zlonamjernih interpretacija koje ga proglašavaju „propalim projektom.“
Stoga, uz potrebne korekcije u koraku s vremenom, samoupravljanje i dalje ostaje trajni putokaz društvenog progresa u oslobađanju čovjeka od eksploatacije čovjeka,
Zato je poruka radnicima: klasnom sviješću i radničkom solidarnošću te samoupravnim procesima lomite okove kapitala, ostvarujući perspektive za život i rad dostojan čovjeka; okupljajte se oko tog barjaka, jer kapitalisti ne mogu bez radnika – radnici mogu bez kapitalista.
Dokazali samoupravljanjem!
27. 6. 2025.
Socijalistička radnička partija Hrvatske