Sjećanje na Stipu Šuvara

Na današnji dan, točnije 17. 2. 1936., u malom selu Zagvozd pokraj Imotskog, rođen je Stipe Šuvar, istaknuti jugoslavenski i hrvatski političar, sveučilišni profesor i priznati sociolog, urednik lista „Hrvatska ljevica“ i prvi predsjednik Socijalističke radničke partije Hrvatske.

Nakon završene osnovne škole u Zagvozdu kao najbolji učenik nastavlja školovanje u imotskoj gimnaziji, gdje je aktivan u komunističkoj omladinskoj organizaciji te ulazi i u Partiju uoči mature. U Zagrebu se upisuje na Pravni fakultet, aktivan je i u Savezu studenata, jedan je od deset najboljih, a završava kao najmlađi doktor znanosti.

U „Studentskom listu“, u kojem je od 1958. – 1960. bio i glavni urednik, objavljuje svoje prve tekstove, a zatim je u periodu od 1963. do 1972. urednik časopisa „Naše teme“, gdje objavljuje marksističke rasprave. Tada, uz tekstove u časopisima, objavljuje možda i svoja dva najbolja znanstvena rada, knjige „Sociološki presjek jugoslavenskog društva“ i „Između zaseoka i megalopolisa“.

Nakon polemike sa Šimom Đodanom (1969.), gdje se suprotstavlja tezi da Hrvatska nazaduje u okviru Jugoslavije, počinje njegov interes za nacionalno pitanje i obračun s nacionalizmom.

Sabor Socijalističke Republike Hrvatske, 1974., imenuje ga republičkim sekretarom za prosvjetu i kulturu. Zahvaljujući Šuvaru, nastali su Muzej Mimara u Zagrebu, Muzej crkvene umjetnosti u Zadru, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, početak gradnje Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. U to vrijeme izlazi njegova „Bijela knjiga“ o antisocijalističkim i nacionalističkim pojavama u kulturi i književnosti. Šuvar uvodi reformu školstva. Slobodno se može reći da nije bilo ministra koji je toliko investirao u kulturu, a da sredinom 90-ih, sramotnom odlukom vlasti RH, nije pozvan na otvaranje nove Nacionalne i sveučilišne knjižnice.

1984. godine se sukobio s Mikom Špiljkom, a zatim odlazi u Beograd u CK SKJ, dok 1989. postaje i predsjednik CK SKJ. 1990. postaje član Predsjedništva SFRJ, njegova posljednja dužnost u Jugoslaviji.

Nakon kontrarevolucije 90-ih, u Hrvatskoj je smijenjen s mjesta hrvatskog člana Predsjedništva SFRJ, a zamjenjuje ga Stjepan Mesić. Potom se vraća na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je radio kao profesor sociologije. U toku ratnih događaja je neaktivan. 1991. je doživio tešku prometnu nesreću, politički se svrstava u opoziciju.

Uz zvuke himne i Internacionale, u Zagrebu je, 25. 10. 1997. godine, Šuvar s grupom komunista i antifašista osnovao Socijalističku radničku partiju Hrvatske (SRP) te postaje njen prvi predsjednik. Tom prigodom je poručio partiji da će joj biti gromobran, svjestan svih opasnosti nepovoljne društvene klime i animoziteta stvaranog od politike, medija pa sve do ulice prema svemu što je disalo progresivno, komunistički, socijalistički, antifašistički. Kao takav je i doživio mnoge verbalne prijetnje i fizičke napade te bio i hospitaliziran. Poznata je njegova procjena za svoju socijalističku partiju (SRP) koja na izborima ne prelazi izborni prag da će njeno vrijeme tek doći kada se „iživi nacionalizam i na dnevni red dođu razvojna i socijalna pitanja“.

Urednik je lista Hrvatska ljevica od 1994., član je uredništva časopisa „Marksističke sveske“ u Sarajevu, glavni urednik časopisa „Socijalizam“ u Beogradu, u kojima je tekstovima i znanstvenim analizama propagirao progresivne ideje.

Poznate su njegove brojne ocjene društvenog razvoja. Evo nekih:

O krahu socijalizma: „Nema ni govora o tome da socijalizam odlazi s historijske scene. Odlazi njegov prvi oblik, rani socijalizam, prva faza socijalizma. Nagli slom ‘realsocijalističkih’ poredaka u zemljama istočne Europe, pa i krah jugoslavenskog puta, krajnje teška situacija u kojoj se našao SSSR, samo su dokazi da se u epohalnim razmjerima socijalizam kao društvo rađa, na što je Marx također upozoravao, ‘u dugim porođajnim bolovima’.“

O budućnosti socijalizma: „Baš zato što se to novo društvo razvija u ‘dugim porođajnim bolovima’, pokazalo se da se epoha socijalističkih preobražaja ne može vremenski skratiti određivanjem rokova i donošenjem planova o njegovoj ‘izgradnji’… Socijalizam, ovakav kakav je bio, ponovno mora ići u školu kapitalizma iz kojeg je ponikao i trebao biti njegova negacija. U tom smislu, socijalizam je moguć baš time što će dovršiti političku emancipaciju čovjeka, što je zadatak građanskog društva koji ono nigdje nije dovršilo. Kad to dovrši, onda može ići na ekonomiju potreba, koja onda ne bi morala izlaziti iz kapitalističke osnove. Da budem jasniji: socijalizam je jedino moguć kao univerzalno društvo.“

Stipe Šuvar preminuo je u Zagrebu 29. 6. 2004., ostavši do kraja dosljedan borbi za samoupravni socijalizam i zajedništvo južnoslavenskih naroda, za slobodnog čovjeka bez okova kapitala.

Vječna slava i veliko hvala drugu Stipi Šuvaru!