Dana 4. srpnja 1941. godine Politbiro Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, na čelu s Titom i članovima: Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, Svetozar Vukmanović Tempo, Ivo Lola Ribar, Sreten Žujović i Ivan Milutinović, u vili Vladislava Ribnikara u Beogradu, donio je sudbonosnu odluku da se od sabotaža i diverzija prijeđe na organizirani općenarodni ustanak protiv fašističkih okupatora i domaćih izdajnika, kao i da partizanski rat bude osnovna forma razvijanja ustanka. Nakon sastanka, pojedini članovi CK upućeni su u sve krajeve zemlje kako bi pomogli u organiziranju i dizanju ustanka.

Par dana kasnije objavljen je „Proglas narodima Jugoslavije s pozivom na opći ustanak“. Ubrzo nakon Titovog poziva, uslijedio je niz ustanaka širom Jugoslavije. Plamen ustanka se naglo širio jer se narod plebiscitarno opredijelio za partizane te je pokret postupno prerastao u široki narodni antifašistički front.

Ubrzo su jedan za drugim dignuti ustanci u Srbiji 7. jula, Crnoj Gori 13. jula, Sloveniji 22. jula , u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 27.jula, te Makedoniji 11. oktobra. Tada nastaju prvi mali partizanski odredi, borbom nastaje narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije (NOV i POJ) iz kojih izrasta respektabilna Jugoslavenska armija, vezujući znatne snage okupatora na južnoslavenskom ratištu, a svojim uspjesima postaje glavni saveznik pobjedonosne Antifašističke koalicije na jugoistoku Evrope.

Da je to izuzetno značajan datum u kalendaru Drugog svjetskog rata govori da ga bilježe mnoge svjetske enciklopedije, obzirom da je važan moment u odlučnom otporu nastupajućem fašizmu na širem prostoru Balkana.

Dan 4. srpanj se, kao trajni spomen na historijsku odluku CK KPJ, u SFRJ gotovo pola stoljeća obilježavao kao Dan Borca – Praznik ustanka naroda Jugoslavije , a državnim praznikom je proglašen 6. travnja 1956. godine.

Vječna slava Titovim partizanima.

Split, 4. 7. 2022.

Ranko Adorić,
predsjednik SRP-a