Hitna potreba za neposrednom akcijom kako bi se zemlja spasila od diktature“

Treba jasno ponoviti da je izbijanje trenutnog prosvjednog ustanka i njegovo širenje tijekom posljednjih 15 dana izravno ukorijenjeno u brzom širenju siromaštva, nejednakosti i očite nepravde, kao i u korupciji i gomilanju bogatstva kod malene manjine kao posljedici gospodarskih politika vlade tijekom posljednja tri desetljeća — a ne u zahtjevima za povratkom monarhije ili uspostavom kraljevske vlasti.

Štoviše, uz herojski otpor stotina tisuća ljudi protiv despotizma i klasnog ugnjetavanja, jasno je da određeni organizirani elementi i skupine, kroz akte sabotaže i nasilja, pokušavaju otvoriti put izravnoj intervenciji Sjedinjenih Država i njihovih saveznika tijekom trenutnih prosvjeda.

Na taj način, katastrofalne posljedice unutarnjih politika vladajućeg teokratskog režima, u kombinaciji s razornim utjecajem američkih sankcija na živote i sredstva za život ljudi, dovele su zemlju danas u izuzetno tešku situaciju.

Imperijalistički mediji, oslanjajući se ponovno na svoje ogromne resurse i mogućnosti, pokrenuli su propagandne kampanje i širili izmišljene narative usmjerene na obnovu monarhije. Pokušavaju jahati na valu legitimnih narodnih prosvjeda i skrenuti protudiktatorsko gibanje s njegova istinskog puta. S jedne strane, ti mediji daju izgovor vođama režima da proglase narodni prosvjed „djelom Sjedinjenih Država i Izraela“; s druge strane, uveličavajući monarhističke struje, nastoje stvarati prepreke u procesu izgradnje jedinstva i praktične koordinacije među progresivnim i nacionalnim snagama.

Događaji u zemlji i inozemstvu proteklih dana pokazuju da umjetna i ovisna struja formirana oko slogana „povratka monarhije“ ne samo da nema široku društvenu bazu i ozbiljan program demokratskih promjena, već je i nesposobna postići išta bez američke i izraelske intervencije i prijetnji — osim da sabotira protudiktatorsko pokretanje i narodne prosvjede. Sramotan zahtjev Reze Pahlavija upućen Trumpu 9. siječnja, pod izlikom „pomoći narodu Irana“, u kojem je izjavio: „Dokazali ste — i znam — da ste čovjek mira i čovjek od riječi; molim vas budite spremni intervenirati kako biste pomogli narodu Irana,“ jasan je primjer lošeg ponašanja ove struje. U praksi su takvi pozivi dali vodstvu i represivnom aparatu Islamske Republike priliku i povod koji su trebali — pozivajući se na Khameneijev naredbeni ton u kojem demonstrante nazivaju „nemirnicima“ i „stranim agentima“ i upozoravaju da vlada neće pokazati popuštanja — da nasilno uguše cijeli prosvjedni pokret lažno optužujući narod, kroz figure poput Pezeshkiana, da su „teroristi“, „potpaljivači“ i plaćenici „neprijatelja“. S obzirom na Trumpove prijetnje intervencijom u Iran, djelovanje Reze Pahlavija i vodstva Islamske Republike zajedno moglo bi stvoriti uvjete koji bi olakšali put prema američkom napadu na Iran.

Osim toga, svjedočimo žalosnim postupcima nekih poznatih iranskih ličnosti. Među njima su Shirin Ebadi, pravnica i dobitnica Nobelove nagrade za mir; Mohsen Makhmalbaf, pisac i filmski redatelj; i Abdullah Mohtadi, generalni tajnik Komala stranke iranskog Kurdistana. U skladu s Rezom Pahlavijem, napisali su pismo Trumpu pozivajući ga na intervenciju u unutarnja pitanja Irana — intervenciju koja bi uključivala i vojnu akciju. Je li Shirin Ebadi nesvjesna fašističkih stavova, reakcionarne mizogine i rasističke ideologije te agresivnih hegemonijskih politika lika poput Trumpa i njegovog ratnog suučesnika Netanyahua?

Unutar okvira planova Sjedinjenih Država i njihovih saveznika za našu zemlju i regiju, takvi pozivi i oslanjanje na stranu intervenciju u unutarnja pitanja Irana zapravo su alati za zadržavanje i neutraliziranje svake mogućnosti organiziranja narodnog pokreta i formiranja iranske snage sposobne spasiti zemlju od postojeće diktature i usmjeriti je prema nacionalno-demokratskim revolucionarnim transformacijama. Te imperijalističke intervencionističke politike ponavljane su mnogo puta u Iranu tijekom proteklog stoljeća. Pahlavijevi su igrali temeljnu ulogu u provođenju tih politika, imali su koristi od njih i zauzvrat dali velike ustupke intervencionističkim silama — protiv nacionalnih interesa — uključujući i tijekom udara 19. kolovoza 1953. protiv narodne vlade dr. Mohammada Mossadegha nakon nacionalizacije naftne industrije.

Nakon svrgavanja ovisne diktature obitelji Pahlavi prije više od četiri desetljeća u narodnoj revoluciji 1979., teokratska je diktatura brzo napustila ideale revolucije i, kako bi sačuvala dominaciju „političkog islama“ i zaštitila astronomsko bogatstvo elita povezanih s vlašću, postavila se protiv radnog naroda i nacionalnih interesa. Godinama je taj režim bio prepreka temeljnim nacionalno-demokratskim transformacijama. Situacija se sada pogoršala do te mjere da društvo vidi sve putove prema pravdi, jednakosti i slobodi zatvorenima te je — unatoč represiji — doseglo eksplozivnu fazu široko rasprostranjenih uličnih protesta kako bi povratilo svoja prava. U takvim akutnim uvjetima, uz slabnu, korumpiranu i represivnu vladu, Iran ponovno suočava opasne prijetnje od Sjedinjenih Država, Izraela i njihovih infiltriranih agenata.

Nakon uzastopnih narodnih prosvjeda u Iranu tijekom proteklog jednog ili dva desetljeća, jasno je da teokratski režim sada više nema sposobnost suzbijanja niti uravnoteženja legitimnih ustanka većine društva te više nije u stanju ni relativno popraviti ili upravljati dubokim raskolom između naroda i države. Izjave koje je prošle nedjelje navečer iznio Masoud Pezeshkian u svom takozvanom „iskrenom i prijateljskom televizijskom dijalogu s narodom“ o ekonomskoj i životnoj krizi i ukidanju subvencioniranih tečajeva bile su ništa više nego ponavljanje naporne i besplodne retorike iz prošlosti i neće donijeti stvarne promjene u korist naroda. Njegova neučinkovita „terapija razgovorom“ koja priznaje gospodarske korijene nedavnih prosvjeda — bez ponude ikakvog učinkovitog lijeka — neće utjecati na javno mnijenje. Radni ljudi osjećaju te probleme vlastitim tijelom i krvlju i kroz iskustvo su naučili da vladini dužnosnici nemaju volje ni sposobnosti da ih riješe.

Isti dan, Mohammad-Bagher Ghalibaf, predsjednik parlamenta, nije imao ništa za reći osim ponavljanja opasnog i nepromišljenog bahatog retoričkog tona — bahatog tona koji se jasno može protumačiti kao bubnjanje rata. Izjavio je: „U slučaju vojnog napada, Iran će, u okviru legitimne obrane, smatrati Izrael i američke vojne i pomorske centre legitimnim ciljevima.“ Ebrahim Azizi, brigadni general IRGC-a i predsjednik Parlamentarnog odbora za nacionalnu sigurnost, otišao je još dalje s takvim glupim i opasnim držanjem, izjavivši u vezi nedavnih prosvjeda: „U budućnosti će Islamska Republika smatrati svako djelovanje protiv Sjedinjenih Država i Izraela legitimnim zbog tih događaja.“ U međuvremenu, prema Trumpovoj najnovijoj tvrdnji, Islamska Republika je zatražila početak pregovora, a Abbas Araghchi također je u ponedjeljak, 12. siječnja, priopćio da „Islamska Republika je spremna i za rat i za pregovore.“

Stvarnost je takva da i moćne snage i frakcije unutar strukture vladajuće diktature i snage ovisne o Trumpovoj Americi teže nastavku nekog oblika diktature u Iranu. Prva skupina ostvaruje taj cilj ili očuvanjem postojeće strukture koja je usredotočena na apsolutnu vlast Vrhovnog vođe — premda joj se životni vijek brzo približava kraju — ili kroz ograničene promjene usmjerene na zaštitu interesa velikog kapitala po svaku cijenu, zadržavajući pritom trenutnu političku ekonomiju unutar neoliberalnog okvira. Druga skupina provodi ovaj pristup unutar strateških planova Trumpove nadmoćne i prisilne vlade, u koordinaciji s ratobornim Netanyahujem, kako bi precrtao geopolitičku kartu regije. Danas se Iran nalazi u središtu tih promjena u svom najslabijem i najranjivijem političkom, gospodarskom i društvenom stanju.

Tijekom proteklog stoljeća, ovo je još jedan slučaj u kojem je naša zemlja, zbog nepromišljenosti svojih vladara i njihovog nepoštivanja života i sredstava za život radnog naroda, upala u nemire i ušla na put odlučujućih transformacija. Nažalost, ovog puta — kao i tijekom revolucije 1979. — progresivne i nacionalne političke snage nemaju potrebnu spremnost za učinkovito i praktično jedinstvo oko zajedničkog minimalnog programa, što čini smjer trenutnih zbivanja duboko zabrinjavajućim. Opet određeni krugovi pokušavaju nametnuti „vođu“ pokretu izvana. Fragmentacija progresivnih snaga toliko je velika da su, sve do prije samo nekoliko tjedana, neke organizacije i pojedinci — umjesto da se usredotoče na konstruktivan dijalog, praktičnu koordinaciju i međusobnu podršku (uključujući i posebno podršku istaknutim snagama i figurama unutar zemlje poput Mir-Hosseina Mousavija ili Tajzadeha i 17 civilnih aktivista koji su izjavili da je „prijelaz iz Islamske Republike jedini način da se spasi Iran“) — bili zauzeti apstraktnim intervjuima i tekstovima odsječenima od realnosti zemlje i vanjskih prijetnji, redefiniranjem „lijevice“ i rušenjem računa s progresivnim snagama, dok su lijevi pokret i Tudeh partija Irana istovremeno bili pod pritiskom i napadom režimskog sigurnosno-medijskog aparata te medija povezanih s Pahlavijevijem i stranim silama. Jasno je da ta fragmentacija, razdvajanje i neaktivnost u praksi služe interesima teokratske diktature i monarhističkih tokova.

Tudeh partija Irana kroz svoje pozive, službene dokumente, članke u Nameh-ye Mardom i izravne kontakte s drugim progresivnim i nacionalnim snagama više je puta naglašavala nužnost konstruktivnog dijaloga i praktične suradnje oko minimalnog programa u borbi protiv vladajućeg autoritarnog režima. Progresivne snage trebaju formulirati zajednički program koji se može predstaviti narodu i pripremiti pokret za suočavanje s trenutnom kritičnom situacijom. S takvim alatom postoji nada da se događaji mogu usmjeriti prema služenju nacionalnim interesima i narodnim zahtjevima. Nažalost, do sada ta prilika nije iskorištena za organiziranje jedinstvene i učinkovite borbe protiv diktature.

Ipak, unatoč teškim uvjetima koji prevladavaju u zemlji i nemogućnosti progresivnih nacionalnih snaga da učinkovito oblikuju tijek događaja, vjerujemo da će se borba protiv diktature i obrana mira i nacionalnog suvereniteta nastaviti zbog objektivnih i stvarnih razloga. Iz perspektive Tudeh stranke Irana, zajednički okvir za dijalog i dogovor među progresivnim ljevičarskim i nacionalnim snagama u trenutnoj fazi borbe mogao bi uključivati sljedeće temeljne ciljeve:

1. Kretanje prema uspostavi nacionalno-demokratske vlade, s potpunim odjeljivanjem religije od države — uključujući sve državne i izvršne institucije, zakonodavstvo, sudstvo i sve aspekte društvenog planiranja.
2. Potpuno zaustavljanje neoliberalnih gospodarskih programa u ključnim sektorima nacionalnog gospodarstva.
3. Obrana mira, nacionalnog suvereniteta, opredijeljenost za teritorijalni integritet Irana i protivljenje svakoj vrsti strane intervencije u unutarnja pitanja Irana.
4. Sloboda za sve radne, političke i ideološke zatvorenike.

Hitnost trenutka nalaže da, kako bismo spasili zemlju od diktature, odmah udružimo snage i djelujemo bez odgode.