Prošle su 84 godine od kada je politbiro Komunističke partije Jugoslavije, pod predsjedavanjem Josipa Broza Tita u Beogradu, donio povijesnu odluku o pokretanju općenarodnog ustanka protiv okupatora i njihovih domaćih slugu. Bio je to najznačajniji događaj i kruna ukupnih aktivnosti koje je partija provodila nakon okupacije zemlje, od strane sila Trećeg Reicha, a posebnu povijesnu dimenziju daje mu činjenica u vidu jedinstvenog modela pružanja otpora na okupiranim teritorijima.
Evocirajući uspomenu na taj događaj, mi ne umanjujemo niti jednu aktivnost koja je doprinosila zajedničkom cilju – oslobođenju zemlje. Međutim, da nije bilo ovog događaja i spomenute odluke, sasvim je izvjesno da bi tok oslobodilačke borbe i otpor neprijatelju, bio potpuno drugačiji.
Vrlo je vjerojatno, da bi se ona vodila neorganizirano, nekoordinirano i razjedinjeno po pojedinim dijelovima zemlje, poput otpora razjedinjenih indijanskih plemena. Teško je zamisliti da bi u takvim uvjetima bila izvediva i socijalistička revolucija, a izostala bi i vlastita pobjeda te bi sloboda bila donesena na bajunetama tuđih vojski. Stoga je ovaj događaj prirodno značajan i svim autentičnim ljevičarima i antifašistima.
Revizija povijesti i restauracija retrogradnih poraženih ideja, koja traje od secesije 90-ih, može samo na određeno vrijeme odložiti rezultate, povijesne poruke i društvene vrijednosti proizišle iz događaja koje slavimo, ali ih ne može izbrisati, niti zaustaviti njihovo povijesno poslanje. Zato, u jeku klerofašističke regeneracije na širem prostoru, raduje svaka pojava koja odudara od tog trenda.
Istovremeno s indignacijom odbijamo svaki pokušaj usporedbe i povezivanja Narodnooslobodilačke i antifašističke borbe s kontrarevolucijom sprovedenom 90-ih godina prošlog stoljeća, u vidu međuetničkog i konfesionalnog oružanog sukoba, pa s time i vrlo česte izjave predstavnika hrvatskog establišmenta, na svim nivoima i u svim prilikama, kako je „domovinski“ rat bio nastavak antifašističke borbe i kako je u tom ratu obranjeno ono što su partizani izborili. Pri tome dotična gospoda tu tvrdnju ne potkrjepljuju nijednim argumentom, iz jednostavnog razloga što argumenata za to naprosto nema.
Oružani sukob iz 90-ih bio je sušta suprotnost i negacija antifašističke borbe. Njime su ukinuta sva dostignuća antifašističke borbe i poslijeratne izgradnje društva. U tom sukobu nije zapjevana nijedna antifašistička pjesma, ali jesu ustaške; u tom sukobu nije istaknut nijedan antifašistički simbol, ali jesu ustaški i u tome je sukobu i nakon njega uništeno između 3.000 i 4.000 spomen-obilježja, od kojih više stotina vrhunskih umjetničkih ostvarenja, koja su podsjećala upravo na antifašističku borbu, što znači da je izostala svaka poveznica između ta dva događaja.
4. 7. 2025.
Kapuralin Vladimir