Na današnji dan, 27. 11.1943. godine, poginuo je na Glamočkome polju, pogođen bombom iz neprijateljskog zrakoplova, IVO LOLA RIBAR. Bio je jedan od organizatora i predvodnika omladinskog i studentskog revolucionarnog partizanskog pokreta i najmlađi član CK KPJ i Vrhovnog štaba. Sudjelovao je u organiziranju partizanskoga pokreta i bio jedan od najbližih suradnika Josipa Broza. Bio je i ostao ikona NOB-e i socijalističke revolucije, idol mladih. Narodnim herojem Jugoslavije proglašen je 18. studenoga 1944. godine.
Ivo Lola Ribar rođen je 23. aprila 1916. godine u Zagrebu kao stariji sin u obitelji političara Ivana Ribara. Nakon završene osnovne škole u Karlovcu, gimnaziju završava u Beogradu. Studirao je pravo na Pravnome fakultetu u Beogradu i političku ekonomiju u Ženevi. Diplomirao je pravo u Beogradu 1938. godine. Kao odličan učenik, u višim je razredima gimnazije pokazao posebnu zainteresiranost za društvene znanosti, političku ekonomiju i politologiju. U traganju za idejnom orijentacijom, Lolu ne zadovoljavaju nastavni planovi i programi tadašnje beogradske gimnazije. Sam proučava klasike idealističke i materijalističke filozofske škole da bi se idejno opredijelio za Marxa i Lenjina. Kroz paralelni studij klasika marksizma i prakse građanske politike, racionalistički prihvaća ideju socijalizma kao svoj pogled na svijet, a program avangarde radničke klase kao svoj životni cilj. Početkom školske 1934./35. godine, Lola je stigao u Pariz studirati političke znanosti, ali nakon atentata na jugoslavenskog kralja Aleksandra I. Karađorđevića, po savjetu Svetozara Pribićevića napušta Francusku i odlazi u Ženevu, gdje uči metodiku znanstvenoga rada, studira političku ekonomiju, proučava marksističku literaturu do koje u zemlji nije mogao doći, a zatim se, iste jeseni, upisuje na Pravni fakultet u Beogradu.
Za vrijeme studija, 1935. godine, primljen je u SKOJ i izabran za člana Akcionoga odbora stručnih studentskih udruženja, a 1936. godine primljen je u KPJ. 1937. godine vodi omladinsku komisiju CK KPJ, a od 1937. je i tajnik CK SKOJ-a i na toj dužnosti ostat će sve do svoje smrti. Lola je postao jedan od najbližih Brozovih suradnika. Najveća je njegova zasluga što je SKOJ od idejno-pacifističkog pokreta, često vrlo nerealnih zahtjeva, postao glavna antifašistička snaga mladih u Kraljevini Jugoslaviji.
Nakon sloma i kapitulacije Kraljevine Jugoslavije sudjeluje, u svibnju 1941. godine u Zagrebu, na Savjetovanju KPJ-a kada je donijeta odluka o pripremama za oružani ustanak. Bio je i jedan od šestorice članova CK KPJ koji su nakon sjednice 4. srpnja 1941. godine u Beogradu narodima Jugoslavije uputili poziv na oružanu borbu i ustanak. Zbog uspješnijeg organiziranja narodnooslobodilačkog pokreta putuje po svim krajevima okupirane Jugoslavije. Kao osobni izaslanik Josipa Broza Tita, na specijalnim misijama nekoliko puta odlazi i u okupirani Zagreb, gdje s Edvardom Kardeljom radi na organiziranju NOP-a u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i Makedoniji. I pored svih tih obveza koje mu je nametalo članstvo u CK KPJ i Vrhovnom štabu, Lola najviše vremena posvećuje radu s mladima. On je pokretač i glavni urednik Omladinske borbe i istodobno član uredničkoga kolegija partizanskih novina Borbe. Ovi listovi izlaze već 1941. godine u oslobođenom Užicu.
Na Prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću osnovan je Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije (USAOJ). Kroz USAOJ je stotine tisuća mladih pristupilo narodnooslobodilačkom pokretu, a i u tome je Lolina zasluga u širenju narodnooslobodilačke borbe.
U ljeto 1943. godine boravio je u Splitu uoči i za vrijeme talijanske kapitulacije gdje je pregovarao o predaji talijanske divizije Bergamo.
Pretposljednje dane svog bogatog i burnog života Lola je proveo u Dalmaciji zajedno s Vickom Krstulovićem. Dana 10. 9. 1943., Lola ulazi u Split u autobusu na kojem je stajala istaknuta hrvatska zastava s petokrakom zvijezdom, a grad ga je dočekao potpuno okićen crvenim suknima, od brodova do zgrada. Nakon uspješnih pregovora o predaji talijanski jedinica, obratio se brojnim Splićanima:
„Drugovi i drugarice! Grad Split, kolijevka hrvatstva, centar našeg Jadrana, oslobođen je zahvaljujući našoj vojsci i zahvaljujući vama, građanima, radnicima, seljacima, omladini i ženama Splita. Drugovi i drugarice! Bandit Pavelić, koji je vas već jednom prodao Talijanima, danas je htio da vas po drugi put proda i to još mnogo gore, Nijemcima. On je htio da to predstavi kao nekakvo oslobođenje Dalmacije, ali ta gospoda su se prevarila. Dalmacija je slobodna, ali Dalmaciju je oslobodio njen narod i vojska tog naroda. Na Marjanu, poslije dvije godine, vije se hrvatska zastava, ali ne sa slovom U, nego s petokrakom zvijezdom.”
Tako je, nakon prvog oslobođenja Splita, na bivšoj Botićevoj poljani, Prokurative, 16. 9. 1943. održan prvi veliki javni zbor koji je organizirao Narodnooslobodilački odbor Splita. Na zboru, na kojem je prisustvovalo preko 10.000 građana, govorili su Vicko Krstulović, komandant IV. operativne zone NOV-a Hrvatske, Mijalko Todorović-Plavi, politički komesar Prve proleterske divizije, britanski major Bill Deakin, šef misije pri Vrhovnom štabu NOV-a i POJ-a. koji je svoj govor započeo na hrvatskom jeziku s „Drugovi i drugarice!“, a dalje je s engleskog prevodio Ivo Lola Ribar, prvi se okupljenom narodu obratio član CK KPJ i Vrhovnog štaba NOV-a i POJ-a Ivo Lola Ribar, koji je, pored ostalog, rekao:
„Vi ste prvi grad koji je u ovoj zemlji dao znak i signal općeg ustanka. Neka vas historijski dani borbe za Split podsjete na historijske dane obrane Madrida.“
U listopadu 1943. godine, nakon što je bio oslobođen dužnosti tajnika SKOJ-a, određen je za šefa prve partizanske vojne misije u Štabu savezničkoga zapovjedništva za Srednji istok u Kairu. U trenutku kada se spremao poletjeti zrakoplovom, poginuo je 27. 11. 1943. godine na Glamočkome polju, pogođen bombom iz neprijateljskog zrakoplova neposredno prije polijetanja. Poslije rata, sahranjen je u Grobnici narodnih heroja na beogradskoj spomen kosturnici na Kalemegdanu. Na Glamočkome polju sagrađen mu je memorijalni muzej.
Vječna slava revolucionaru Ivi Loli Ribaru!
