Archive for Eu

IN MEMORIAM – prof. Aldo Bernardini (1935. – 2020.)

U Rimu je 7. aprila u 85-oj godini preminuo univerzitetski profesor i komunist Aldo Bernardini, veliki talijanski i evropski autoritet na području međunarodnog prava.

Rođen je u Rimu 20. maja 1935. godine. Nakon završenog studija prava  na rimskoj La Sapienzi, osvojio je specijalizaciju iz područja međunarodnog prava na Akademiji međunarodnog prava u Hagu. Predavao je u svojstvu redovnog profesora na fakultetu u Teranu, koji je pripadao univerzitetu Chieti, kojeg je kasnije bio rektor.  Kao gostujući profesor nastupao je i predavao na nizu fakulteta, između ostalog u Parizu, Istočnom Berlinu, Pyongyangu, Beogradu, Moskvi, Tripoliju, Bagdadu. Bio je član znanstvenog odbora talijanske nevladine udruge Coordinamento Nazionale per la Jugoslavia i član grupe svjetskih intelektualaca koja je formirala Međunarodni komitet za obranu Slobodana Miloševića.

Kao vrstan poznavaoc jugoslavenskih prilika i kao iskreni sljedbenik marksističko-lenjinističkih principa, u okviru svojih akademskih kompetencija, u samom je startu  zauzeo antisecesionistički stav, žigošući ulogu velikih sila u „zločinu prema miru“, kako je definirano u statutu Nirnbeškog suda. Fragmentaciju Jugoslavije vidio je kao sredstvo velikih sila u cilju lakšeg podčinjavanja manjih tvorevina svojim interesima.

U mnogim međunarodnim stručnim publikacijama objavio je široki opus radova na temu jugoslavenske krize. Najznačajnije djelo iz tog područja svakako je knjiga „Kako je ubijena Jugoslavija“, koja je bila obavezna literatura za studente iz predmeta međunarodnog prava.

Slava profesoru Aldu Bernardiniju.

GEORGES IBRAHIM ABDALLAH NE TREBA UMRIJETI U ZATVORU! ODMAH GA OSLOBODITE!

Podržali smo zahtjev francuskih komunista (Pôle de Renaissance Communiste en France) kojim traže oslobađanje libanonskog komunističkog aktivista, Georgesa Ibrahima Abdallaha, koji bi mogao umrijeti od koronavirusa u pretrpanom francuskom zatvoru.

U zatvoru je od 1984., optužen da je sudjelovao u atentatu na izraelskog ambasadora i jednog agenta američke tajne službe.

Mogao je biti oslobođen prije 15 godina, ali su ga francuske vlasti zadržale u zatvoru, iako je vlada njegove zemlje (Libanon) izjavila da je spremna da ga primi.

 

GEORGES IBRAHIM ABDALLAH NE TREBA UMRIJETI U ZATVORU!

ODMAH GA OSLOBODITE!

Dok je vlada upravo pustila tisuće zatvorenika koji nisu odslužili svoje kazne iz straha od povećanja smrtnosti u zatvorima zbog virusa, ministar pravosuđa drži našeg druga Georgesa Ibrahima Abdallaha, komunističkog aktivista i libanonskog patriota iza rešetaka, unatoč tome što je star, što je u zatvoru 36 godina, što je obaveznu minimalnu kaznu odslužio prije 15 godina i što je postao najstariji politički zatvorenik u Francuskoj.

A sve zato što se ova vlada, koja u kriznim vremenima ponovno govori o “suverenitetu”, pokorava neljudskim i osvetoljubivim pritiscima američke i izraelske vlade koje žele uništiti Abdallaha francuskim zatvorom i virusom.

Ako bi Abdallah bio zaražen zbog neljudskih uvjeta koji vladaju u francuskim zatvorima, suprotno ljudskim pravima, i ako bi u zatvoru umro, dolje potpisani drže da bi svi pristojni ljudi trebali trenutne francuske vlasti smatrati krivima za događaj koji nema ništa zajedničko s “prirodnom smrću”.

 

Francuski komunisti pozivaju i druge organizacije da podrže zahtjev.

 

Georges Ibrahim Abdallah ne doit pas mourir en prison ! Libération immédiate ! Appel international de partis et organisations communistes

Prosvjedno pismo Republici Poljskoj

Socijalistička radnička partija Hrvatske predala je danas, 2. ožujka 2020. godine, protestno pismo ambasadi Republike Poljske zbog učestalog progona Komunističke partije Poljske te uredništva lista Brzask.

http://www.forum.tm/vijesti/poljski-komunisti-pod-udarom-zakona-7360

https://www.portalnovosti.com/komunisti-na-sudu

 

Pismo ANPI-u (Talijanskom savezu boraca)

Poštovani drugovi,

za žaljenje je, blago rečeno, vaš odnos i nedostatna reakcija na povijesni revizionizam, a posebno slab otpor korištenju Dana sjećanja u blaćenju jugoslavenskog i talijanskog otpora.

Za osudu je vaše uporno uskraćivanje javnog prostora kao i zabrana podržavanja vaših sekcija, udrugama koje žele govoriti o istinama, o fojbama i tzv egzodusu .

Da vas podsjetim…

Do 1943. godine u Istri su fašisti pjevali: „Se l’ Arena xe a Pola, la foiba xe a Pisin“ (Ako je Arena u Puli, foiba (jama) je u Pazinu …”, i dole u rupu. civile, jugoslavenske i talijanske antifašiste.

Nakon sloma fašizma, dva tri mjeseca kaosa, unakrsnih osveta, ukazivanje prstom na drugoga, nakon čega dolaze Nijemci da naprave „reda“. Od 1945. do 1947., Istrom su upravljali Saveznici. Tokom ovog razdoblja moglo se OPTIRATI, što znači birati, ostati ili emigrirati (sanjajući Ameriku ili Australiju). Iselile su se i mnoge slavenske obitelji s talijaniziranim prezimenima, poput Božac u Bosazzi, Fonović u Fonio, Lazarić u Lazzari itd. Dakle nisu prognani ako su imali dovoljno vremena da odluče prevesti i namještaj, koji je kasnije ostavljen u tršćanskim skladištima – magazinima.

ANGVD (Talijansko nacionalno udruženjeje Julijanaca, Istrana i Dalmatinaca) vrbovao je u svoje redove obrazovanije osobe, učlanivši se u to udruženje nudio im se posao i mjesto stanovanja. Tako je prošla i moja „šantula“ – kuma učiteljica sa suprugom.

Nasuprot tome, spomenut ću drugi primjer zato što je dobro poznato ime, Sergio Endrigo, koga sam imao čast osobno upoznati. Endrigo se nije nikada želio pridružiti ovom klatežu, da upotrebim izraz Sandra Pertinia, kojim ih je oslovio jednom prigodom u Trstu,

Zbog toga su Endriga posprdno, sarkastično, nazivali „crveni“.

Pjesma “1947” posvećena rodnom gradu Puli melankolična je pjesma kao i sve pjesme iseljenika.

U svojoj antifašističkoj aktivnosti imao sam čast upoznati partizane kao Giuseppe Marasa (odlikovan od predsjednika Tita), Ovidia Gardinia, Alfia Vitalia...

Vrlo dirljive i poticajne, bile su crtice koje mi je uputio Gardini:

„Dragi Ivane, hvala na pažnji i poštovanju i tvojim ličnim podsjećanjima kojima si htio naglasiti i uznositi vrijeme, odnose među ljudima i ljudskih života uopće, koji su obilježavali Jugoslaviju 70-ih i početkom 80-ih godina, kada je još brazda otpora i vrijednosti, usmjeravala jugoslavensku omladinu i društvo.

Ali bodri me činjenica da, i pored neizbježne gorčine zbog današnjih grozota, ostaje u tebi nada i vjera u jednu budućnost ponovne spoznaje vrijednosti sveopćeg i vječitog narodnog otpora, u obnovi mira, bratstva i jedinstva među svim jugoslavenskim narodima.

U tom smjeru si velikodušno opredijeljen i ti, kao i mi nekada, pravi „otporaši“ i to ohrabruje i daje snagu nama, starim partizanima, ponekad zbunjenima i omamljenima pred današnjim događajima, osjećajući se izdanima od povijesti i ljudi, izdani obezvrjeđenjem naše velikodušnosti, iznevjereni možda našom dobi i njenim slabostima više nego našim greškama, ali nikad izdani od našeg srca i savjesti…”

Idemo dalje!

 

Ivan Pavičevac (talijaniziran Giovanni), rođen u Puli, 1940. godine, član jedne od borbenijih sekcija ANPI-a iz Rima.


Hit Counter by http://yizhantech.com/