Archive for Radnici

Prosvjed prosvjetara – naučimo od učitelja

Na Trgu bana Jelačića okupilo se danas (25. 11.) dvadeset do trideset tisuća prosvjednika. Pod sloganom „Hrvatska mora bolje“, zatraženo je da se zaposlenima u obrazovanju povećaju koeficijenti složenosti poslova za 6,11 %, zbog čega prosvjetari štrajkaju već dva mjeseca.

Neke od poruka s prosvjeda

Predsjednica Sindikata hrvatskih učitelja Sanja Šprem

“Štrajk je rezultat dugogodišnjeg nezadovoljstva materijalnim i društvenim statusom, nepoštivanja naše struke, ovaj štrajk je borba za status obrazovanja i naš položaj u njemu.”

“Svi vi ovdje okupljeni došli ste reći ‘dosta’, ‘dosta’ marginaliziranju obrazovanja, ‘dosta’ ignoriranju dijaloga, ‘dosta’ krivoj politici, ‘dosta’ podcjenjivanju vlastitih građana, ‘dosta’ uništavanju budućnosti našoj djeci. Dižemo glas za bolju Hrvatsku! Danas smo došli jasno i glasno reći da ne čekamo tramvaj, nego Hrvatsku kakvu zaslužujemo, kakvu zaslužuju svi naši građani.”

“Štrajk koji smo pokrenuli je po trajanju, intenzitetu i jedinstvu nadmašio sve dosadašnje. Ovaj štrajk je svjetlo na kraju tunela, nada našim građanima.”

 

Učitelj Luka Žužul iz Splitsko-dalmatinske županije

“Teško je preživjeti nemir koji proizlazi iz činjenice da se osjećamo kao drugorazredni građani koji rade drugorazredan posao, a drugorazredan sam zbog toga što sam učitelj, što me svaka budala može pljuvati i zvati me uhljebom.”

“Moja plaća se određuje koeficijentom kojim mi u lice poručuju: ti nisi jednako vrijedan, a to rade zato što mogu – jer smo najobrazovaniji, najšutljiviji i najpristojniji.”

„Možete nam uzeti plaću, ali ne i dostojanstvo.“

 

Željko Stipić iz sindikata Preporod

“Bolja Hrvatska nije negdje izvan ovog Trga, bolja Hrvatska je ovdje, danas, na ovom Trgu. Ako naš premijer ne zna što treba napraviti da bi ta Hrvatska stvarno bila bolja, onda mora doći ovdje, biti s nama i pročitati poruke s ovih transparenata.”

“Ako je itko ponizio sve nas u obrazovanju, onda su to napravili oni koji za nas nisu imali vremena.”

 

Predsjednik Nezavisnog sindikata srednjih škola Hrvatske Branimir Mihalinec

Premijeru Andreju Plenkoviću poručio je da se prestane baviti teorijama zavjere i pitati tko stoji iza sindikata.

“Iza nas stoje učitelji, naši članovi. Danas možemo reći – iza nas stoji Hrvatska”.

“Premijeru, pitate se zašto smo danas ovdje – pa vi ste to htjeli – trebali smo ovo riješiti već u svibnju i ovu reformu početi s većim koeficijentima i motivacijom da je provedemo. Za ovo silno mrcvarenje učitelja, roditelja, učenika – vi ste odgovorni! Premijeru, vi ste odgovorni što učenici nisu u klupama, vi ste odgovorni što su učitelji na ulici.”

“Već dva mjeseca se borimo za naše dostojanstvo. Danas s ovog Trga kad vas vidim mogu reći – prvu pobjedu smo odnijeli, vratili smo svoje dostojanstvo sami. Ne može nas više nitko poniziti.”

 

Saša Ceci s Instituta Ruđer Bošković

“Ovo je najbolja lekcija vašoj djeci. Ovako se bori. Ovako se drže lekcije. Za bolju budućnost naše djece. Za rad koji će biti poštovan i cijenjen.”

 

Bilo je još oštrih poruka, što u govorima, što na transparentima. Najvažnije je da su prosvjetari štrajkom i prosvjedom pokazali kako se treba boriti.

Podrška štrajku!

Pridružujući se dolje potpisanim sindikatima, Socijalistička radnička partija Hrvatske daje punu podršku prosvjetnim radnicima u štrajku i poziva svoje članove i simpatizere da sudjeluju u prosvjedu koji će se održati u ponedjeljak 25. 11. 2019. u 12:05 sati na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu.

Prenosimo pismo podrške koje su do sada potpisala 54 sindikata.

Podrška prosvjetnim radnicima u štrajku!

Mi, dolje potpisani sindikati i sindikalne središnjice, podržavamo štrajk prosvjetnih radnika te izražavamo radničku solidarnost. U obrazovanje treba ulagati jer nam se obrazovanjem višestruko vraća sve što smo u njega uložili. Javni obrazovni sektor treba biti jedan od prioriteta ove države te ne pristajemo na daljnju diskriminaciju prosvjetnih radnika.

Smatramo da je pritisak koji se radi na profesore, učitelje i nastavnike neopravdan s obzirom na ozbiljnost njihove društvene funkcije učitelja i odgojitelja naše djece.

Pozivamo Vladu RH da pristupi pregovorima sa sindikatima u štrajku do postizanja obostrano prihvatljivog rješenja. U trenucima krize i mjera štednje prosvjetni sektor našao se među onima koji su najviše stegnuli remen.

Obećano je da će se sve oduzeto vratiti kada ekonomska situacija u zemlji bude bolja. Ovim putem podsjećamo Vladu na to obećanje te poručujemo prosvjetnim radnicima da nisu sami i da smo spremni i na sindikalne akcije podrške i štrajk solidarnosti. Zajedno smo jači. Do ispunjenja zahtjeva!

 

  1. Sindikat javnih profesionalnih vatrogasnih postrojbi Hrvatske
  2. Sindikat Nova Solidarnost
  3. Samostalni sindikat zaposlenika studenskih centara Hrvatske
  4. Sindikat obrazovanja, medija i kulture
  5. Carinski sindikat Hrvatske
  6. Sindikat čistoća Zagreb
  7. Sindikat željezničara Hrvatske
  8. Sindikat novinara Hrvatske
  9. Sindikat graditeljstva Hrvatske
  10. Sindikat strojovođa Hrvatske
  11. Savez samostalnih sindikata Hrvatske
  12. Sindikat metalaca Hrvatske-Industrijski sindikat
  13. Nezavisni hrvatski sindikati
  14. Sindikat turizma i usluga Hrvatske
  15. Samostalni sindikat Hrvatske
  16. Sindikat pomoraca Hrvatske
  17. Sindikat trgovine Hrvatske
  18. Novi sindikat
  19. Sindikat umirovljenika Hrvatske
  20. Sindikat hrvatskih željezničara
  21. Sindikat radnika aerodroma Zagreb
  22. Nezavisni sindikat zaposlenih u hrvatskom zdravstvenom osiguranju
  23. Sindikat kabinskog osoblja zrakoplova
  24. Sindikat pravosudne policije Hrvatske
  25. Sindikat Istre, Kvarnera i Dalmacije
  26. Nezavisni sindikat Zvečevo
  27. Sindikat Zagrebačkog holdinga ZET Zagreb
  28. Regionalni industrijski sindikat
  29. Nezavisni sindikat Slobodna Dalmacija
  30. Sindikat prometa i veza Hrvatske
  31. Samostalni sindikat energetike, kemije i nemetala Hrvatske
  32. Nezavisni sindikat »Socijalna pravda«
  33. Samostalni sindikat uslužnih djelatnosti Hrvatske
  34. Nezavisni sindikat radnika Čakovečki mlinovi
  35. Hrvatski sindikat pošte
  36. Sindikat grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske
  37. Sindikat tekstila obuće kože gume Hrvatske
  38. Nezavisni cestarski sindikat
  39. Nezavisni sindikat radnika u proizvodnji hrane i pića
  40. Hrvatski sindikat šumarstva
  41. Hrvatski sindikat telekomunikacija
  42. Hrvatski sindikat hitne medicine
  43. TEHNOS – strukovni sindikat radnika HEP-a
  44. Sindikata zaposlenih u zaštitarskoj djelatnosti
  45. Sindikat poljoprivrede, prehrambene industrije i vodoprivrede
  46. Nezavisni sindikat carinika Hrvatske
  47. Nezavisni sindikat “Solidarnost”
  48. Hrvatski sindikat prometnih pilota
  49. Nezavisni sindikat knjižničara Hrvatske
  50. Samostalni sindikat radnika u komunalnim i srodnim djelatnostima Hrvatske
  51. Sindikat odgoja i obrazovanja Hrvatske
  52. Sindikat kabinskog osoblja zrakoplova – ORCA
  53. Sindikat djelatnika u kulturi
  54. Sindikat šumarstva

 

 

NEMA NI SOCIJALIZMA NI SAMOUPRAVLJANJA BEZ RADNIČKIH POKRETA

UVODNI PRISTUP

Politička i socijalna strujanja i borbe za oslobođenje radničke klase od kapitalističke eksploatacije, za svrgavanje buržoaskog društvenog poretka i za stvaranje novog, socijalističkog, odnosno komunističkog, društva su u historijskom kontekstu pretpostavke stvaranja radničkih pokreta. Dakle, u razdoblju nastanka industrijskog proletarijata, radnički pokreti predstavljaju pretežno spontane i stihijske pobune protiv surovog izrabljivanja, pobune koje još ne karakterizira nikakva organizirana akcija rukovođena i inspirirana sviješću o historijskoj ulozi radničke klase. Pokreti prije svega teže za poboljšanjem životnog standarda radnika, za boljim uvjetima rada, za skraćivanjem radnog vremena. Oštrijom polarizacijom klasa i razvojem kapitalističkog načina proizvodnje, proletarijat postaje sve svjesniji svoje historijske misije i prelazi iz samo ekonomske i na otvorenu političku borbu. Lyonski ustanak (1831.) i ustanak šleskih tkača (1844.) predstavljaju već samostalnije i svjesnije i organiziranije istupe radničke klase, ali tek čartistički pokret u Engleskoj označuje prvi početak organizirane borbe za politička prava radnika. Teški materijalni i bespravni politički položaj radnika, spoznaja o jalovosti i bezuspješnosti isključivo ekonomske borbe i iskustvo iz prvih bitaka proletarijata, uvjetuju pojavu revolucionarnog pokreta čartizma koji je imao izvanredno historijsko značenje za razvitak međunarodnog radničkog pokreta.

Pojava Komunističkog manifesta (1848.) značila je kako prijelaz na potpuno zrelo shvaćanje historijske uloge radničke klase, tako i završetak neorganizirane i samo povremene borbe za njena elementarna ekonomska i politička prava. Marxovo učenje ukazalo je na revolucionarni put negacije i same strukture kapitalističkog društvenog sistema i otvorilo jasne i realne perspektive proletarijata čitavog svijeta. Stoga, osnivanjem Prve internacionale (1864.) započinje druga faza borbe, u kojoj se radnička klasa ne organizira samo unutar pojedinih zemalja, već i u međunarodnim relacijama.. Već 1871. godine dolazi do proklamiranja Pariške komune, koja će u historijskom smislu biti ne samo herojstva, samoprijegora i revolucionarnosti, već i sposobnosti radničke klase da u praksi rješava sve probleme rukovođenja prvom proleterskom državom i da sama upravlja svojom sudbinom. Nemilosrdni pritisak evropske buržoazije na radničke organizacije, kao i specifični uvjeti borbe radnika u pojedinim zemljama, dovode 1876. do odluke o prestanku djelatnosti Prve internacionale, koja je „udarila temelje međunarodnoj organizaciji radnika da bi ih pripremila za revolucionarni napad na kapital“ (Lenjin ).

Nakon snažnog revolucionarnog razdoblja (od 1848. do 1871.), nastaje razdoblje relativne stagnacije i okupljanje snaga za buduće odlučujuće okršaje radničke klase. U ovoj se „mirnoj“ fazi širi sve više marksizam, stvaraju se masovne radničke organizacije, a parlamentarni i sindikalni rad postaju glavni oblici borbe proleterskog pokreta. Istodobno se javljaju i štrajkaški pokreti pa dolazi i do otvorenih oružanih sukoba.

Za Prvog svjetskog rata, većina vođa socijaldemokratskih partija oportunistički prelazi na stranu buržoazije, glasa za ratne kredite pa čak ulazi u buržoaske i imperijalističke vlade. Unutar radničkog pokreta javljaju se razne devijacije marksizma koje, u okviru mnogobrojnih pojava renegatstva, anarhosindikalizma, nacionalšovinizma kao i pojedinih varijanti teoretskog revizionizma (Bernstein, Kautsky, filozofi mahisti, empiriokriticisti i dr.), nastoje otupiti revolucionarnu oštricu međunarodnog radničkog pokreta. U tom momentu, Lenjin i partija boljševika, dosljedno zastupajući interese radnika, odlučno rukovode socijalističkom revolucijom. S izbijanjem revolucije i pobjedom otpočinje nova faza radničkih pokreta koju je Lenjin označio kao „razdoblje proleterskih revolucija i narodnooslobodilačkih borbi kolonijalnih naroda“. U martu 1919.,  osnovana je u Moskvi Treća internacionala u koju je ušlo lijevo krilo Druge internacionale, raskidajući s oportunizmom njenih socijaldemokratskih lidera. No mnoge socijaldemokratske partije u Evropi nastavljaju revizionističku i oportunističku politiku Druge internacionale te i danas djeluju u okviru Socijalističke internacionale (osnovane početkom jula 1951.). Treća internacionala, koja je objedinjavala radničke pokrete u čitavom svijetu, raspuštena je 1943., prije svega zbog potrebe da se radničke partije više osamostale u skladu s izmijenjenom opštom situacijom i konkretnim specifičnim mjerama koji radnički pokreti treba da poduzmu u svojim zemljama u borbi protiv fašizma.

Nakon Drugog svjetskog rata, u nizu je zemalja radnička klasa došla na vlast, a u svjetskom radničkom pokretu dolazi i do nove polarizacije snaga, što se očituje i u cijepanju međunarodne sindikalne organizacije na dva krila: Svjetsku sindikalnu federaciju i prozapadnu međunarodnu konfederaciju slobodnih sindikata. Osnivanje i rad Informbiroa nekih komunističkih partija pospješio je razvoj negativnih tendencija za međunarodni radnički pokret zbog težnje podređivanja svih partija isključivo jednoj partiji. Staljinski dogmatizam, upravljen protiv svih bitnih intencija marksističkog poimanja internacionalizma, odigrao je izvanredno štetnu ulogu i uvjetovao novo cijepanje snaga unutar radničkog pokreta. U to vrijeme je upravo Jugoslavija branila dosljedno internacionalistički stav svojom principijelnom negacijom svih oblika tutorstva i podređivanja, branila ne samo vitalne interese naše zemlje nego i interese međunarodnog radničkog pokreta. Nakon XX. i XXII. kongresa KPSSR, uočene su i u SSSR i u nekim socijalističkim zemljama mnoge greške staljinističkog razdoblja te radnički pokreti, koji idu putem istinski revolucionarne borbe za socijalizam, ponovo dobivaju, bez obzira na nove pokušaje cijepanja svjetskog radničkog i komunističkog pokreta (Kina i dr.), na svojoj snazi i svjetskopolitičkom utjecaju.

 

PROBLEMSKI PRISTUP SOCIJALIZMU I SAMOUPRAVLJANJU U RADNIČKOM POKRETU

Socijalistički pokret od samog povijesnog početka potresaju velike unutrašnje rasprave, sukobi i rascjepi. Razlozi su bili ne samo različita sagledavanja mogućnosti borbe za ostvarenje socijalističkih ciljeva, nego i koncepti organizacije novog društva. U pitanju su posljedice kompleksnosti i svojevrsnosti historijskog procesa koji nisu podložni čvrstim i lako uočljivim zakonitostima. U historiji je uvijek dolazilo (i dolazit će) do neslaganja i sukoba oko procjene pravca socijalnog djelovanja jer je svaki historijski moment bremenit ne jednom, nego uvijek mnogim mogućnostima. Nema sumnje da se bitne proturječnosti suvremenog svijeta, latentne i manifestne, ukrštaju prije svega na razini izbora za ovaj ili onaj tip temeljnog društvenog odnosa, za vladajuću ulogu ove ili one klase u pojedinim tipovima društvenog odnosa. Na toj razini, dakle razini temeljnog društvenog odnosa, socijalizam kao teorijska vizija i kao konkretna historijska praksa ima svoju specifičnu historijsku težinu i jasnu distinkciju prema tipu buržoaskog odnosa građanskih društava kao i tipu etatističko – birokratskog tipa socijalizma.

Ključno pitanje historijskog procesa socijalizma jest:

Da li konkretni političko – ekonomski sistem, socijalizam, ostvaruje dugoročne interese radničke klase, njenu vodeću ulogu na osnovama oslobađanja rada i društva slobodne asocijacije proizvođača. ili se taj političko -ekonomski sistem javlja u funkciji otuđenja od radničke klase u etatističko – birokratskoj funkciji države kao vladavine nad radničkom klasom. Odnosno, da li se diktatura proletarijata izražava kao politički sistem u kome čovjek u slobodi upravlja samim sobom i društvom ili kao politički sistem vlasti nad radničkom klasom, čovjekom i društvom?

Pitanje socijalizma nije da li treba ili ne u historijskom smislu prevladati zatečeni način proizvodnje i njemu odgovarajući društveno – ekonomski odnos, već da li konkretni društveno – ekonomski i politički sistem stvara institucionalne osnove za njegovo prevladavanje, za oslobađanje rada, za prevladavanje limita koji proizlaze iz društvenog bića građanskog društva i za stvaranje slobodne asocijacije proizvođača.

Povijesna praksa socijalizma neumitno daje pravo tvrdnji da je, s jedne strane, prisutan deklarativni projekt o socijalizmu kao oslobađajućem društvu (oslobađanje čovjeka), a, s druge strane, stvarnost manifestirana u formi monopolizirane vlasti s neodgovornom vladavinom pojedinaca i grupa, manipuliranom teorijom, pokretom i praksom reduciranja čovjeka (a ne njegovog oslobođenja) na manipulativnu jedinku, kontroliranim javnim mnijenjem, nametnutim „izborima“, propagandnim terorom, strahom, jačanjem partijsko – državnog monopola i etatizacijom cjelokupne sfere individualnog i društvenog života – nužno nameću potrebu kritičke eksplikacije ideje i stvarnosti socijalizma.

Kad se govori o historijskom mjestu i svjetsko – povijesnom smislu samoupravljanja i u teoriji i u praksi, potrebno je naglasiti na osnovu naučnih saznanja i društvenih dostignuća da izvan socijalizma samoupravljanje nema historijski smisao i perspektivu. To znači da je samoupravljanje historijski utemeljeno i da ima smisla jedino kad nastupa kao socijalizam.

Samoupravljanje u sebi samome realizira i svoj temelj, ideju, u kojoj ne znači uspostavljanje jednog određenog sistema odnosa, ne znači postizanje određenog nivoa proizvodnih snaga., nego prije svega postizanje takvih kvaliteta ljudskog života i njegove društvene organizacije u kome samoupravljanje jest samosvjesni, bitan, samo za sebe određujući momenat.

Mnoštvo problema s kojima se suočava samoupravljanje oduzima privlačnost, jer se manifestiraju nedostaci sistema motivacije, zatim tu je nastojanje šire političke zajednice – države da zadrži dominaciju, tu je i problem pitanja proširene reprodukcije i ovladavanje akumulacijom. Možda nijedna sumnja ili prigovor protiv samoupravljanja nisu toliko često isticane koliko oni da ako samoupravljači dobiju vlast da odlučuju o raspodjeli, a to znači i o svojim primanjima, oni se neće moći uzdržati da „pojedu“ i akumulaciju i osnovni kapital.

Sve u svemu, s mnoštvo problema, samoupravljanje ostaje jedna velika i podsticana ideja koja će pokretati ljude i koji će je u nekim oblicima permanentno pokušavati i ostvariti. Baš kao što pokušavaju da i u društvu i državi izbore svoj status građanina koji učestvuje u procesu demokratskog odlučivanja. Čovjekova društvena i poduzetnička priroda vući će ga uvijek ka takvim, tj. samoupravnim poduhvatima, a njegova egoistična priroda otežavat će ili onemogućavati da se ti poduhvati ikada ostvare onako idealno kao što se zamišljaju.

 

UMJESTO ZAKLJUČKA

Potraga za vjerodostojnom alternativom neoliberalnog kapitalizma u velikom je porastu ponajprije na zapadu, među radno ovisnim stanovništvom pod teretom nezaposlenosti i pada životnog standarda.

Navedena tvrdnja nema svoje uporište u R. Hrvatskoj iz sljedećih razloga:

Prvo – radnička klasa je deklasirana zbog nacionalizma, masovne nezaposlenost i ekonomskog kaosa, izgubila je tradiciju borbe i vlastitu političku kulturu. Uskrsla im je prošlost, ustali su mrvi bogovi, obnovljeni su im stari državni simboli, neprijatelji poraženi, dobili su službeni status – uplovili su u divlji, primitivni i retrogradni kapitalizam. Nerado se pozivaju na prošlost, sjećanje je blokirano ispiranjem mozga, podjednako od strane ideologije nacionalizma i neoliberalizma, uz jaku dozu antikomunizma, koja podjednako dolazi i iz vjerskih krugova – kao da dolaze na svoje: „raj se ipak nalazi s onu stranu realnog života i svaki dobar antikomunista dobit će od Crkve ulaznicu za raj nakon smrti“.

Drugo – u dramatičnim promjenama s kojima se hrvatsko društvo u posljednje vrijeme suočavalo (i suočava), sindikati nisu igrali aktivnu ulogu, odnosno predstavljali su nemoćnog, prilično razjedinjenog i dezorijentisanog statistu na društvenoj pozornici. Uključivali su se sporo, polovično i kalkulantski. narcisoidna opsjednutost sopstvenom originalnom pozicijom i nacionalističkom frazeologijom, kao i uži sebični interesi sindikalne birokracije i odabrana pozicija opreznog iščekivanja i lojalnost sopstvenim partijsko – državnim vrhuškama.

 

doc. dr. Pavle Vukčević.


Hit Counter by http://yizhantech.com/