Archive for Radnici

HRVATSKOM JE LAKO VLADATI KAD „BOLUJU” SINDIKATI

Socijalistička radnička partija Hrvatske – Gradska organizacija Split, polazeći od ovog programskog opredjeljenja „socijalizam 21 stoljeća“.izvornih teorijskih spoznaja Marxa, socijalizma i samoupravljanja, kao procesa oslobađanja čovjeka od najamnih odnosa, polazi od pretpostavki da u R. Hrvatskoj nije moguće stvaranje socijalne i političke koalicije koja bi bila i većinska i reformska. Sfera politike u R. Hrvatskoj ima svoju totalitarističku i autokratsku logiku obrane „robovlasničkog“ kapitalizma – Imperiju Srama.

Sindikati ne igraju aktivnu ulogu (ne djeluju); statisti su na (ne)društvenoj pozornici. Uključuju se sporo (ili nikako), kalkulantski, kukavički, opsjednuti nacionalističkom frazeologijom i sebičnim interesima sindikalne birokracije; ne žele, a tko zna da li i znaju – da je zajednički nastup sindikata prijeko potreban, prije i iznad svega, u zaštiti materijalnog položaja radnih uvjeta i osnovnih sindikalnih sloboda stvaralaca materijalnih, znanstvenih i duhovnih vrednota.

Polazeći od navedenoga, postavlja se pitanje: “vjeruje li itko u sindikate (u ćlanstvu) i izvan njih u Hrvatskoj; u vladi, političkim partijama, robovlasničkom kapitalizmu, korumpiranim institucijama?”

Iskreno, vjeruje li itko od radnika da u uvjetima kakvi jesu (a to će potrajati u nedogled i biti sve gore i gore), očekuje li da će putem sindikalne borbe moći bitno utjecati na promjene položaja u kojem se sada nalaze i u kojem će se i ubuduće nalaziti?

Čak i u slučaju postizanja unutarsindikalne suglasnosti oko ciljeva i metoda djelovanja, postavlja se pitanje mogu li sindikati prinuditi svoje socijalne partnere na postizanje konzensusa o promjenama socijalnog pakta koji ne bi bio, kao do sada, jednostrani akt kapitulacije i odricanja, moratorij na uporabu štrajkova i prosvjeda, nego zaista sporazum o uzajamnim jamstvima i podjeli odgovornosti.

Unutar sindikata (rukovodstava) izuzetno je jaka ona struja koja je oboljela od nacionalizma i koja smatra da se treba ponašati po “strategiji noja”, odnosno očekivanja i nečinjenja; “drugi će stvari dovesti na svoje mjesto”. Rezultat krajnje nepovoljne društvene klime, kulminiranje krize (ekonomske, socijalne, duhovne, moralne, etičke, zakonodavne), razvlašćivanje zaposlenih i delegitimiranje ideje samoupravljanja i socijalizma, polazne su osnove za djelovanje sindikata. Kao rezultat ogromnog nezadovoljstva postojećim stanjem, većina zaposlenih (konačno) pokazuju spremnost da neposredno sudjeluju u širim socijalnim prosvjedima koji nadilaze štrajkove s klasičnim revindikativnim zahtjevima (napušta se obrana nacionalističkog ponosa), dočim ne treba izgubiti iz vida i činjenicu (koja odgovara vladi) da prilićan broj zaposlenih (naroćito u državnim institucijama) čine oslonac totalitarnoj i autoritarnoj vlasti i njenim rješenjima.

Sindikati su pred velikim povijesnim ispitom i izazovom. Trebaju prijeći “Rubicon promjena” – pokazati veliku zrelost i umjeće – (re)kombiniranje naizgled kontradiktornih, neposrednih parcijalnih interesa i dugoročnog općeg interesa, a po cijeni žestokih unutarnjih raspri, rascjepa i bolne (samo)revolucije. Moraju proći kroz svojevrsnu katarzu. U suprotnom, sindikati će izgubiti još jednu, ovaj put, čini se, konačnu bitku i (p)ostati samo puki demokratski ornament i dekor.

Socijalistička radnička partija Hrvatske smatra da je ponašanje rukovodstva sindikata u R. Hrvatskoj neprimjereno i neprihvatljivo kada je riječ o obrani prava koja proizilaze iz sfere rada i u suprotnosti su sa programskim načelima suvremenog sindikalnog organiziranja.

 

Dr. Sc. Pavle Vukčević

Seminar u Ateni

Izlaganje SRP-a na seminaru o posebnostima rada komunističkih i radničkih partija među ženama (Atena, 10. i 11. studenog 2016.)

 

Sidrofises et sidrofi, drugarice i drugovi!

Pozdravljam vas u ime Socijalističke radničke partije Hrvatske i u svoje osobno ime. Zahvaljujem Komunističkoj partiji Grčke i sekcijama za međunarodne odnose i ravnopravnost žena što su nam omogućili da sudjelujemo na ovom, nama vrlo zanimljivom, seminaru.

 

Posebnosti rada komunističkih i radničkih partija među ženama

Unatoč značajnom udjelu žena u procesu rada, one ne sudjeluju u jednakoj mjeri u sindikatima pa ni u komunističkim i radničkim partijama. Kako to promijeniti?

U nekom općem ideološkom određenju, rekli bismo da SRP nastupa s pozicija marksističkog feminizma shvaćajući da bez oslobođenja radničke klase nema stvarnog oslobođenja žena, ali i da oslobođenjem radničke klase ne dolazi do automatskog ostvarenja pune ravnopravnosti žena.

Nesrazmjer između udjela žena u radu i njihovog udjela u sindikalnim ili političkim organizacijama može se objašnjavati prirodom samog kapitalizma: kapital voli slabo plaćeni, a još više neplaćeni rad i zato zdušno podržava i održava podjelu na “muške” i “ženske” poslove. “Ženski” poslovi su u pravilu oni koji su slabije plaćeni i najveći dio onih koji su neplaćeni. Koristit ću termine iz teorije o društvenoj reprodukciji Lise Vogel: za procese dnevnih aktivnosti (kuhanje, peglanje, čišćenje… sve ono što radnicima omogućuje da se svaki dan iznova vraćaju na posao), kao i za brigu o nemoćnima (onima koji su premladi, prestari ili prebolesni da bi mogli biti radna snaga) – za te su poslove, neplaćene poslove, još uvijek, najvećim dijelom zadužene žene. Ako se tome doda i treći proces, proces generacijske zamjene koji jedini zahtijeva podjelu rada prema spolu (samo žene rađaju djecu koja će kasnije zamijeniti svoje prethodnike u procesu rada) – koliko vremena ostaje ženama da se bave sindikalnim i političkim radom?

Pogledajmo malo detaljnije stanje u Hrvatskoj!

Borba za žensku ravnopravnost se u Hrvatskoj odvija na mnogim razinama. Za to se, za početak, deklarativno zalaže i sama država. U zakonodavnoj vlasti imamo Saborski odbor i pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova, u izvršnoj vlasti imamo Vladin ured za ravnopravnost, na lokalnoj razini imamo povjerenstva za ravnopravnost, itd. Brojne se organizacija civilnog društva bave pitanjem ravnopravnosti žena, sindikati imaju svoje ženske sekcije, političke stranke imaju svoje forume žena. Ukratko, imamo svega – osim ravnopravnosti!

Cijenimo rad i trud svih sudionika, shvaćamo važnost radionica i tribina, publikacija i javnih istupa, pisanja nadležnim institucijama, borbe za bolja zakonska rješenja – sve su to vrijedni doprinosi pokušajima da se poboljša položaj žena, da se poštuje ravnopravnost spolova. Pa zašto smo onda tako daleko od ravnopravnosti, puno dalje nego što smo bile u bivšoj, socijalističkoj Jugoslaviji? Gdje zapinje? Zapne onda kad podbace istupi u medijima, dopisi i peticije… kad treba izvršiti pritisak, kad treba izaći na ulicu.

Proljetos je u Zagrebu, u organizaciji jedne građanske inicijative održano okupljanje pod nazivom “Hod za život”. Okupilo se 7.000 ljudi koji se protive pobačaju, odnosno koji se zalažu za zabranu pobačaja. Kontraprosvjed “Obrani pravo na izbor” je okupio svega 400 ljudi. Ponavljam: 7.000 ljudi traži zabranu pobačaja, 400 ljudi brani pravo na izbor.

Inicijativa “40 dana za život” organizira dva puta godišnje tijekom 40 dana svakodnevne molitvene skupove ispred bolnica u dvadesetak hrvatskih gradova. Pozivaju sve kršćane na angažman za zaštitu nerođene djece,  iscjeljenje žena koje su abortirale, obraćenje medicinskog osoblja koje vrši abortuse… u stvari, maltretiraju žene koje su se, iz bilo kojeg razloga, odlučile na pobačaj. Ovi ih molitelji-mučitelji dočekuju ispred bolnica s transparentima, plakatima, brošurama… dodatno im zagorčavaju život u za njih jako teškom trenutku. Dakle, dvaput godišnje, u serijama od po 40 dana, ta inicijativa okupi desetak “molitelja” dnevno. Za sve su to vrijeme organizirana samo dva kontraprosvjeda, s manje od 20 sudionika na svakom.

Ovakav nesrazmjer u brojkama proizlazi iz činjenice da iza ovih ultrakonzervativnih udruga i inicijativa čvrsto stoji Katolička crkva; snažno ih motivira (pozivajući se na Boga i Božje zapovijedi), opskrbljuje ih članstvom, daje im logističku podršku i – financira ih.

To je hrvatska realnost danas. Društvenom i političkom scenom dominira agresivna, konzervativna i klerikalna desnica. Ljevica postoji, ali je slaba, nedovoljno artikulirana, nema dovoljno financijskih sredstava i definitivno nije u stanju mobilizirati javnost. Ako tome dodamo i kronični nedostatak vremena žena od kojih se očekuje da budu uspješne poduzetnice, dobre domaćice, brižne majke i raspoložene partnerice – svašta se od nas očekuje – onda je situacija još tmurnija.

Morali smo zaključiti da velike akcije podbacuju, ljudi ih ne prepoznaju, nemaju vremena, ne odazovu se. U takvim okolnostima, ostaje nam samo rad na terenu, rad u bazi.

SRP je priredio jednu vrlo jednostavnu anketu o položaju žena danas u Hrvatskoj. Kao što cilj našeg Radničkog leksikona nije doprinos leksikografiji, nego je rad na Leksikonu povod za otvaranje dijaloga s radnicima, tako i ova anketa neće služiti prikupljanju i obradi podataka, ona je prvenstveno povod za razgovor. Građani će ispunjenu anketu moći donijeti na adresu u samom kvartu u kojem žive, a na kojoj ćemo mi osigurati dežurstva. Moći će s nama sjesti da razgovaramo o postavljenim pitanjima, odnosno o položaju žena danas u Hrvatskoj. Ne radi se o tribinama na kojima govore poznata lica, nego o razgovorima sa susjedima. Cilj je jasan. Podići svijest o dvostrukoj podčinjenosti žena, potaknuti na razmišljanje o uzrocima, ali i o mogućnostima otpora.

Anketu ćemo koristiti u predizbornoj kampanji za lokalne izbore koji se održavaju u svibnju 2017. Cilj nam je postići veću vidljivost i prisutnost SRP-a u lokalnim sredinama, iskazati našu zainteresiranost za probleme sugrađana, posebno sugrađanki s kojima živimo u istom kvartu.

S druge strane, anketu ćemo koristiti i u razgovorima s radnicima o Radničkom leksikonu, jer smatramo da borba za ravnopravnost žena mora biti dio borbe za radnička prava, ali i da borba za radnička prava mora uključivati borbu za prava žena.

Da pojasnimo. Nedavno je u Zagrebu održana tribina o jačanju konzervativizma i sve agresivnijem nasrtaju na ženska prava (najviše na pravo na pobačaj). Kao najzanimljiviji dio izdvajamo izlaganje jedne od uvodničarki koja je, između ostalog, utvrdila da je borba za ženska prava sastavni dio borbe za radnička prava, ali se isto tako zapitala zašto na prethodnoj tribini, o srozavanju radničkih prava u Hrvatskoj, nije bilo govora o zabrani pobačaja ili o bilo kojem drugom nasrtaju na ženska prava. Preciznije rečeno, kad govorimo o ženskim pravima, smještamo ih u kontekst radničkih prava, ali kad govorimo o radničkim pravima, onda nam prava žena nekako ispadnu iz fokusa.

To nas vraća na uvodno pitanje o slaboj zastupljenosti žena u sindikatima, ali i komunističkim i radničkim partijama. Borba protiv dvostruke opresije žena mora biti dio borbe za oslobođenje radničke klase. Ali, svaki put kad govorimo o borbi za radnička prava moramo postaviti i pitanje neplaćenog rada, jer taj neplaćeni rad omogućuje onaj plaćeni. Može li radnik raditi ako je gladan, ako mu djeca ili stari roditelji nisu zbrinuti? Sve dok procesi dnevnih aktivnosti (kuhanje, peglanje, čišćenje…), kao i briga o nemoćnima (djeci, starima, bolesnima) leže u najvećem dijelu na ženskim plećima – žene neće imati vremena za sindikalne ili političke borbe. Da bi sudjelovanje žena u sindikatima i političkim organizacijama odgovaralo njihovoj zastupljenosti u sferi rada, neplaćeni poslovi moraju biti pravedno raspodijeljeni između muškaraca i žena.

Posebnost rada komunističkih i radničkih partija među ženama vidimo kao osvještavanje ovog problema. Nema “muških” i “ženskih” poslova. Neplaćeni “kućni rad”, kako ga kolokvijalno zovemo, mora biti, s jedne strane maksimalno socijaliziran i, s druge strane, ravnomjerno raspoređen između muškaraca i žena kako bi žene i muškarci mogli ravnomjerno sudjelovati u borbi za pravednije društveno uređenje.

 

Izlaganje pripremila:

Vesna Konigsknecht

O nekim aspektima ideja i problema samoupravljanja

Kad se govori o historijskom mjestu i svjetsko-povijesnom smislu samoupravljanja i u teoriji i u praksi, potrebno je naglasiti, na osnovu naučnih saznanja i društvenih dostignuća, da izvan socijalizma samoupravljanje nema historijski smisao i perspektivu.

Samoupravljanje u sebi samome realizira i svoj temelj, ideju u kojoj ne znači uspostavljanje jednog određenog sistema odnosa, već znači postizanje takvih kvaliteta ljudskog života i njegove društvene organizacije u kome samoupravljanje jest samosvjesni bitan samo za sebe određujući moment.

Nema sumnje da se bitne proturječnosti suvremenog svijeta, latentne i manifestne, ukrštaju prije svega na razini izbora za ovaj ili onaj tip temeljnog društvenog odnosa, za vladajuću ulogu ove ili one klase o pojedinim tipovima društvenog odnosa na toj razini, dakle razini temeljnog društvenog odnosa, socijalističko samoupravljanje kao teorijska vizija i kao konkretna historijska praksa ima svoju specifičnu historijsku težinu i jasnu distinkciju prema tipu buržoaskog odnosa građanskih društava, kao i tipu etatističko-birokratskog puta socijalizma.

Dosadašnja iskustva razvoja socijalističkih društava potvrdila su spoznaju da osnovno pitanje historijskog procesa socijalizma nije isključivo pitanje političke vlasti, već i pitanje karaktera proizvodnje, proizvodnih odnosa, raspodjele, razmjene i potrošnje – znači, karaktera ukupnih društvenih odnosa.

Ključno pitanje historijskog procesa socijalizma jest: da li konkretni političko-ekonomski sustav, socijalizam, ostvaruje dugoročne interese radničke klase, njenu vodeću ulogu na osnovama oslobađanja rada i društva slobodne asocijacije proizvođača, ili se taj političko-ekonomski sistem javlja u funkciji otuđenja od radničke klase u etatističko-birokratskoj funkciji države kao vladavine nad radničkom klasom?

Povijesna praksa socijalizma neumitno daje pravo tvrdnji da je s jedne strane prisutan deklarativni projekt o socijalizmu kao oslobađajućem društvu (oslobođenje čovjeka), a s druge strane stvarnost – manifestirana u formi monopolizirane vlasti s neodgovornom vladavinom pojedinaca i grupa manipuliranom teorijom, pokretom i praksom reduciranja čovjeka (a ne njegovog oslobađanja) na manipulativnu jedinku kontroliranim javnim mnijenjem, nametnutim “izborima“, propagandnim terorom, strahom, jačanjem partijsko-državnih monopola i etatizacijom cjelokupne sfere individualnog i društvenog života Nešto što nužno nameće potrebu kritičke eksplikacije ideje i stvarnosti socijalizma XXI.  stoljeća.

 

Pristup različitim teorijama o mogućnosti i sudbini socijalizma

Ono što je zajedničko svim „suvremenim teorijama“ jeste težnja da pokažu, priznajući istovremenu pojavu pa i nužnost preobražaja i promjena kapitalizma (što se u izvjesnom smislu ne može osporiti kada je riječ o promjeni tehnologije pronalaženja mogućnosti izlaza iz krize, brzina transformacija) da  je radnička klasa prevladana ili nesposobna stvarati nove društvene odnose i da je društvo našlo nove, bezbolnije i suvremene oblike društveno-ekonomskog uređenja i civilizacije koje čine socijalizam izlišnim, prevladanim ili makar odgođenim.

Zajedničke karakteristike navedenih teorija:

a)      nehistorijske su – pripisuju društvu samo jedan završni „oblik“, “kraj povijesti“ (ukoliko misle na društvo klasnog antagonizma, naučno se može prihvatiti da je kapitalizam “završni oblik“ klasno–eksploatatorskog antagonizma;

b)      nenaučne – jer socijalizam shvaćaju kao statičnu i jedinstvenu formu;

c)      ideološke – jer prikrivaju sve veće socijalno-ekonomske razlike između posredničko-menadžerske klase i stvaralaca materijalnih i duhovnih dobara, zbog otuđenosti sredstava i proizvoda rada od proizvođača i društvene organizacije od čovjeka;

d)     nesuvremene – jer podcjenjuju sve veću opasnost od sebičnosti i usamljenosti čovjeka i dezintegracije društva koje izaziva svojim nehumanim stranama tehnička sredina.

S toga je razumljivo što suvremeni društveni procesi u globalnom smislu stvaraju socijalističku historiju svijeta prosto zato što socijalizam nije samo jedan od osnovnih historijskih alternativa društveno-ekonomskoj i idejno-moralnoj stagnaciji koju neminovno proizvodi kapitalizam, već i alternativa koju u osnovi objektivno rađa proces socijalističkog samoupravljanja, podruštvljavanje i oslobađanje rada koji stvara uvjete novoj, višoj ljudskoj civilizaciji.

 

Ideja i problemi

Ideja samoupravljanja nastala je u moderno doba  zajedno s idejom socijalizma i ostaje historijski neodvojiva od problematike socijalizma. Ideja o sudjelovanju radnika ili društvenih grupa u upravljanju ili najšire u samoupravljanju, historijski gledano, stara je koliko i radnički pokret. Zato se može tvrditi da je ideja o samoupravljanju bila pratilac (u ovom ili onom obliku) socijalističke misli od njenog nastanka.

Samoupravljanje kao izraz već sam po sebi pokazuje da se oni na koje se odnosi  ili koji ga primjenjuju nalaze u položaju da sami sobom upravljaju umjesto da su podčinjeni  zapovjestima nekoga drugoga ili pravilima (zakonima) koje taj drugi donosi, a da ih ne pita  ili bez njihovog učešća, odnosno suglasnosti .Kaže se za čovjeka da je autonoman (samoupravan) ako je, prije svega u moralnom smislu, nekorumpiran, sposoban i odlučan da slijedi svoj razum i etiku i da samostalno iznosi svoja mišljenja, zauzima stavove i određuje svoje ponašanje onoliko koliko zavisi od njegove volje, a ne od vanjske prisile .Pretpostavka je naravno da je čovjek zreo i razuman pa da će takva biti i mišljenja koja će iznositi, odnosno ponašanja koja će ispoljavati. Za ličnost za koju kažemo da je autonomna pretpostavljamo i da je ne samo pravno i poslovno sposobna, nego i politički, ljudski pa i ekonomski samostalna, tj. da ne ovisi od nekoga drugoga, da se može smatrati samostalnim čovjekom – da je slobodan.

Samoupravljanje u jednom najopćijem smislu predstavlja sinonim za neposrednu demokraciju, za demokratsko i neposredno učešće u usmjeravanju, odlučivanju o poslovima užih i širih teritorijalnih, radnih, profesionalnih interesnih zajednica – odnosi se na zajednicu življenja ili rada kao i na druge zajednice, dobrovoljna udruženja i organizacije.

Položaj radnika proizvođača, tehničara i inženjera svih vrsta u modernoj industriji objektivno je takav da rad na traci ili u birokratskoj mašineriji osakaćuje čovjekovu ličnost. Nije se modernizacijom izmijenio onaj položaj za koji se nekada govorilo da je čovjek obični šrafić „dodatak mašini“. Zato će se permanentno postavljati problem da se promijeni takav položaj radnika pa će ideja samoupravljanja biti uvijek nanovo pokretana.

Mnoštvo problema s kojima će se samoupravljanje suočavati oduzima privlačnost ovakvim projektima. To, su prije svega, nedostatak sistema motivacije koja pokazuje slabosti kao i kod svakog kolektivističkog pothvata. Druga grupa problema odnosi se na miješanje šire političke zajednice, države, koja to miješanje, odnosno dominaciju, lakše postiže pri bezličnom kolektivizmu nego pod uslovima kad se točno znaju subjekti prava svojine i kada su oni nosioci izvjesnih prava i obaveza.

Pitanje proširene reprodukcije akumulacije jedno je od slabih strana ovog sistema. Svako odvajanje u te svrhe pogađa neposredne i dnevne interese radnika, a ulaganje u „budućnost“ može pri takvom sistemu, koji je u osnovi politički, biti prilično neizvjesno.

Ako se samoupravljanje pruži organizacijama koje imaju prirodni ili političkim, odnosno pravnim sredstvima, uspostavljeni monopol tada se samoupravna organizacija može javiti kao subjekt koji iskorištava ili čak ucjenjuje čitavo društvo.

Ako samoupravljanje ostane samo na nivou poduzeća tada njegovo političko okruženje, prije ili kasnije, uspostavlja svoju dominaciju. Ako se pokuša ostvariti utjecaj korporacija na političko predstavništvo, tada se umanjuje uloga građanina kao nezaobilaznog elementa demokracije. Uspostavljanje neke vrste ekonomskog, profesionalnog ili socijalnog predstavništva nije ideja koju treba bez ispitivanja odbaciti u svjetlosti nedostataka sistema političkog predstavljanja, ali i prenaglašavanje te uloge odvodi nas u korporativizam ili autoritarizam.

Menadžerstvo kao važan element moderne privrede i industrije podcjenjivan je u samoupravnoj teoriji i ustanovama. Nije shvaćeno da uspjesi velikih korporacija zahtijevaju hitna reagiranja veoma upućenih ili talentiranih i školovanih menadžera koji moraju preuzimati rizik i biti motivirani ili profitom ili statusnim razlozima. Koliko menadžeri ograničavaju samoupravljače s jedne strane toliko, s druge strane, u praksi i jedne i druge može ograničavati sindikat.

Neki teoretičari samoupravljanja smatraju da sindikat mora stalno igrati ulogu „oporbe u industriji“ u odnosu na menadžment.

Jedan od najačih činilaca motivacije samoupravljača bio bi da se oni učine akcionarima, dioničarima poduzeća u kojima rade. I to, međutim, ima i slabih strana jer zašto radnik ne bi ulagao u neko drugo poduzeće koje, po njegovoj ocjeni, ima više perspektive nego ono u kojem on radi i shvaća da se njime ne upravlja domaćinski. Sistem dioničarske svojine ne trpi takva organizacija koja bi bila nužna da se radnici učine dioničarima poduzeća u kojima rade.

Svejedno, u tome je jedna od najjačih motivacija (samoupravljača –akcionara).u eventualnim samoupravnim poduzećima. Time bi se promijenio isto tako neekonomski i nefunkcionalni sustav po kome svaki zaposleni ima potpuno isti glas kao i svaki drugi mada se zna da čitava poduzeća  žive od doprinosa nekolicine svojih članova dok su ostali samo oni koji se lako mogu zamijeniti drugima, a da to posebno ne ošteti uspjeh poduzeća. Duh uravnilovke može u određenim uvjetima imati čak neko etičko opravdanje, ali on razara motivaciju, efikasnost privredne organizacije i privrede u cjelini.

Možda ni jedna sumnja ili prigovor protiv samoupravljanja nisu bila tako često isticana koliko oni da ako samoupravljači dobiju vlast da odlučuju o raspodjeli, a to znači i o svojim primanjima, oni se neće moći „suzdržati da pojedu i akumulaciju i osnovni kapital“. Ovaj se problem može riješiti određenim pravilima i uravnoteženjem prava i obaveza, mada ona ustvari pojačavaju birokraciju i tehnokraciju kojih se ni jedno veliko i moderno poduzeće ne može ne samo osloboditi, nego ni lišiti njihovih usluga.

Bilo je pokušaja da se samoupravljanje koncipira i eventualno ostvari kao integralni sistem, tj. da se sva samoupravna poduzeća integriraju u jedan sistem koji bi se vjerojatno završavao jednim političkim ili ekonomskim parlamentom ili vijećem – nacionalnim radničkim savjetom. Ako bi se ostvarila ovakva ideja, neizbježno bi značilo uvođenje jednog autoritarnog i potencijalno totalitarnog sistema. Isto tako, svaki samoupravni oblik mora biti poštovan, uvažavan i vrednovan kao jedna mogućnost, alternativa, a ne obaveza koja se ostvaruje kao uniformnost. Drugim riječima, samo u okvirima mješovite privrede i  pluralističkog društva mogućno je da neko samoupravno poduzeće djeluje kao oaza ekonomske demokracije. U suprotnom se pretvara u beočug autoritarizma, u instrument da se u političkim ciljevima čovjek kontrolira na mjestu na kome stječe sredstva za život.

Sve u svemu, s mnoštvo problema, samoupravljanje ostaje jedna velika i podsticajna ideja koja će pokretati ljude i koji će je u nekim oblicima permanentno pokušavati i ostvariti. Baš kao što pokušavaju da i u društvu i državi izbore svoj status građanina koji učestvuje u procesu demokratskog odlučivanja. Čovjekova društvena i poduzetnička priroda vući će ga uvijek ka takvim, tj. samoupravnim pothvatima, a njegova egoistična priroda otežavat će ili onemogućavati da se ti pothvati ikada ostvare onako idealno kao što se zamišlja. U doglednoj budućnosti realni su izgledi da se pomoću različitih oblika participacije i djelovanjem sindikata  prakticira ograničeno, a u izvjesnim zadružnim i dioničarskim poduzećima i ustanovama s tradicionalnom samoupravom i potpunije samoupravljanje.

 

 

 

doc. dr. političkih nauka

Pavle Vukčević

 

 


Hit Counter by http://yizhantech.com/