Archive for Radnici

TRIBINA: PROBLEM REVOLUCIONARNOG SUBJEKTA

 

U organizaciji SRP-a 25.10.2017. održana je tribina u sklopu obilježavanja 20. obljetnice osnivanja SRP-a.

 

Kao radnička stranka, SRP je fokusiran na položaj radništva. Kako se u Hrvatskoj u posljednjih 27 godina industrija sustavno uništavala, gotovo da više nema industrijskih radnika. Prevelik broj radnika radi za minimalac, određeni broj radnika radi, a ne prima plaću,  zabrinjavajuće je velik broj prekarnih radnika, kao i broj nezaposlenih među mladima…

Kao socijalistička stranka, postavljamo pitanje mogu li se ovi problemi riješiti unutar kapitalizma? Neke lijeve stranke (socijaldemokratske) zalažu se za tržišno gospodarstvo uz jaku socijalnu državu. Mi smatramo da je kapitalizam “s ljudskim licem” moguć samo kad postoji jaka konkurencija (drugačije društveno uređenje). Kad nema konkurencije, kapitalizam brzo kreće u demontažu “države blagostanja”, što vidimo na Zapadu, a kod nas su se radnička prava drastično smanjila u usporedbi s onima koje smo imali u socijalizmu (a i dalje ih se želi smanjivati). SRP smatra da će se situacija samo pogoršavati, da je nužna radikalnija promjena, promjena društvenog sustava. Time se otvara pitanje sloja/klase koji ima potencijal promijeniti društveni sustav, dakle, pitanje revolucionarnog subjekta.

U “klasičnom marksizmu”, revolucionarni subjekt (koji ima potencijal promijeniti društveni sustav) je radnička klasa. U “postmarksizmu”, dolazi do disperzije društvenih borbi i aktera. Više se ne nudi cjelovita preobrazba društvenih odnosa, ljevica se (u najvećoj mjeri) preorijentirala s klasnih na identitetske, partikularne borbe. Formiraju se novi subjekti promjena, borci za zaštitu okoliša, za prava žena… Vode se borbe za prava etničkih manjina, homoseksualaca i lezbijki, različitih životnih stilova itd., dok kapitalizam i dalje trijumfalno maršira (Žižek). Civilno društvo postoji i djeluje, ali se njihove borbe uglavnom odnose na kulturne i ideološke značajke svakodnevnog života ne dovodeći u pitanje kapitalizam kao sustav.

Stranke koje teže promjeni društvenog sustava moraju prepoznati sloj koji može dovesti do te promjene (klasu koja ima revolucionarni potencijal).

Da li je danas moguća (i nužno potrebna) revitalizacija revolucionarnog subjekta univerzalnog karaktera? I da li je to i dalje radnička klasa?

Ako da, kako mi danas komuniciramo s tom klasom? U kakvom smo odnosu sa sindikatima? S obzirom na primat nacionalnog nad klasnim u javnom prostoru, da li su radnici danas u Hrvatskoj uopće svjesni da su klasa – i to klasa s revolucionarnim potencijalom?

Na tribini su sa svojim izlaganjima sudjelovali

Karlo Jurak, odnedavno magistar filozofije. Magistrirao je na temu “Historijsko-materijalistička kritika postmarksizma: Problem revolucionarnog subjekta”, dajući velik doprinos zaokruživanju teme naše tribine.

Luka Bogdanić, doktor filozofije (doktorirao na sveučilištu La Sapienza u Rimu), sudjelovao je sa svojim izlaganjima na nekoliko međunarodnih znanstvenih konferencija (Milano, Lisabon, Rim, Cres, Korčula, Zagreb, Ljubljana), te je objavio više knjiga, članaka i znanstvenih radova u Hrvatskoj i Italiji. Docent je na Katedri za filozofsku antropologiju Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Slavko Kulić, ekonomist, filozof, politolog i sociolog, odn. sintezolog. Autor je brojnih znanstvenih djela i knjiga, član brojnih hrvatskih i međunarodnih društava (stalni član Hrvatske akademije ekonomskih znanosti, član Hrvatskog vijeća europskih pokreta, član Međunarodnih filozofa za mir i član Svjetskog parlamenta…).

Marin Knezović, profesor povijesti, magistar. Pored nastavom bavio se znanošću, objavio je niz znanstvenih radova. Član nekoliko nevladinih organizacija i SDP-a (između ostalog je bio i član Glavnog odbora i SDP-ov zastupnik u Skupštini grada Zagreba).

Mario Iveković, predsjednik Novog sindikata. Beskompromisni kritičar svih po radnike štetnih odluka i poteza vlasnika poduzeća, ali i vladajućih struktura, veliki borac za radnička prava.

Sva su izlaganja bila vrlo zanimljiva i poticajna. Video snimak tribine (kamera je, nažalost, povremeno “štekala”, a na kraju se i baterija ispraznila) možete pogledati na našoj web stranici (rubrika Promotivni materijali / Video).

 

Kao zaključak

U Hrvatskoj danas  možemo identificirati dva bloka lijevih stranaka: socijalističke i socijaldemokratske. U oba slučaja, bilo da želimo promijeniti sustav ili mislimo da ga se može poboljšati, potrebna nam je snaga, masa s kojom to možemo učiniti, a za SRP je to još uvijek radnička klasa. Zato je neophodno potrebno uspostaviti bolju komunikaciju s radništvom i njihovim sindikatima. U tom smislu najavljujemo okrugli stol: dijalog ljevice i sindikata.

Forum radnika: Anindol 2017.

U Anindolu smo 1. 8. 2017. polaganjem vijenaca i kratkim govorima obilježili 80. godišnjicu osnutka Komunističke partije Hrvatske, a na istom smo se mjestu i istim povodom okupili i 9. rujna 2017.

Nakon što je Partizanski zbor otpjevao hrvatsku himnu i Internacionalu, položeni su vijenci, a govore su održali predstavnici Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH (SABA), Saveza društava “Josip Broz Tito”, SDP-a, Socijalističke radničke partije (SRP), Radničke fronte  i Saveza komunista Hrvatske (SKH).

Svi su se govornici prisjetili slavne prošlosti, osvrnuli na mučnu sadašnjost i otvorili pitanje budućnosti. Kako se nositi s novim izazovima, kako na njih odgovoriti, kako djelovati?

Pravi se odgovori mogu naći samo ako se dobro prepoznaju i analiziraju uzroci i ako se u prošlosti pronađe nadahnuće za budućnost.

 

Antifašizam je klasna borba. Bio i mora biti. Jučer, danas, uvijek!

Anindol, 2017.

Okupili smo se na mjestu na kojem je prije nešto više od 80 godina osnovana Komunistička partija Hrvatske. Referat je na tom osnivačkom kongresu, u noći između 1. i 2. kolovoza 1937., podnio Josip Broz Tito. Prisjećajući se narodnooslobodilačkog rata i pobjede nad fašizmom i nacizmom, o Komunističkoj partiji i Titu govorimo kao o simbolima antifašizma.

Govorimo i o sadašnjem vremenu u kojem vidimo novi uzlet fašistoidnih ideja, svugdje u svijetu. Radikalne nacionalističke stranke vode hajku protiv imigranata optužujući ih da će domaćim radnicima uzeti posao i srušiti cijenu radne snage. Za loše plaće, nezaposlenost, pad standarda… nisu krive pogubne ekonomske politike, nije krivo deregulirano tržište, nije kriv razulareni kapitalizam, krivce se traži u onima koji nisu naša nacija.

Kad se u Hrvatskoj nabrajaju krivci za sve veću bijedu u kojoj živimo i beznađe zbog kojih mladost iseljava, pored onih koji su druge nacije ili vjere, ima tu i udbaša, orjunaša, privatizacijskih pljačkaša…, ali i, gle čuda, “naslijeđenog socijalističkog mentaliteta”. Kakav misaoni salto mortale treba napraviti da bi se za bijedan život u kapitalizmu okrivio daleko pravedniji i humaniji socijalizam? Socijalizam u kojem se Hrvatska razvijala brže nego ikad u svojoj povijesti, kad je vanjski dug bio manji nego danas, kad je hrvatsko stanovništvo raslo, kad su industrijski giganti bili u hrvatskom vlasništvu, kad je nezaposlenost bila mala, kad je zaposlenje bilo sigurno, kad su socijalne razlike bile manje, kad su plaće bile realno veće nego danas, kad su zdravstvo i školovanje bili besplatni, kad su se radnicima dijelili društveni stanovi, kad se moglo jeftino ljetovati u radničkim odmaralištima, kad su žene išle u mirovinu s 55, a muškarci sa 60 godina… Sve su te činjenice nevažne, sve to treba iščupati iz svijesti naroda – jer nije bilo ostvareno u neovisnoj hrvatskoj državi.

Izvorni fašistički simbol je fascio, snop pruća. Jedan prut je lako lomljiv, više njih zajedno je teško polomiti. Jedan čovjek je slab, zajednica je jaka i izdržljiva. Pod tim je simbolom Mussolini pozvao Talijane na jedinstvo. Nema razlika ni klasa, najvažnije je pripadati istoj naciji, organiziranoj u snažnoj državi. Sve je podređeno nacionalnom jedinstvu. Tako se to radi i danas, kod nas. Na sve se gleda kroz prizmu nacionalnog jedinstva i nacionalnih interesa. Ponovo gledamo kako se nacija nasilu harmonizira. A svima koji ne vide tu harmoničnu idilu i postavljaju logična pitanja (zašto među pripadnicima iste nacije ima onih koji žive u dvorcima i onih koji kopaju po kantama za smeće?), njima se lijepe etikete “jugonostalgičara” i “mrzitelja svega što je hrvatsko”. U vremenu krize i rastućeg siromaštva, umjesto lijeka propisuje se opijenost nacionalnim. A nacionalno u isti koš stavi i Todorića i njegovog skladištara, iako jedan ima besramno mnogo, a drugi ponižavajuće malo, ne samo kad je riječ o bogatstvu, nego i s obzirom na moć i društveni utjecaj. Radnik će zbog najmanjeg duga biti pod ovrhom, a za vlasnika će se napisati Lex Agrokor…

Lako je uočiti da fašističke ideje bujaju u vremenu krize, ali je lako uočiti i da su krize sistemska karakteristika kapitalizma. Osnovna napetost u kapitalističkom društvu je napetost između rada i kapitala. Da bi prikrila tu temeljnu opreku i da bi razbila jedinstven nastup radničke klase, kapitalistička društva pribjegavaju pričama o nacionalnom jedinstvu, potiču uvjerenje da je nacionalna pripadnost od presudne važnosti, inzistiraju na različitosti od drugih naroda. Fašizam se u kapitalizmu ne događa slučajno, on je posljedica načina funkcioniranja kapitalizma, njegove želje da razbije jedinstvo radništva, da klasnu solidarnost razbije mitom o nacionalnom jedinstvu. Što su razlike unutar nekog društva veće, to su veće i napetosti. Kako napetosti rastu tako se sve žešće govori o nacionalnom jedinstvu. U konačnici, do eskalacije ne dolazi tamo gdje bi trebalo – u području suprotstavljenih interesa rada i kapitala – nego tamo gdje je napetost premještena, u području nacionalizma. O nacionalnim se interesima govori sve agresivnije i sve isključivije i vrlo se lako sklizne – u fašizam.

Kod nas je antifašizam došao u paketu sa socijalizmom. Svaki antifašizam, ako je dosljedno promišljen, mora biti antikapitalistički, jer fašizam je dijete kapitalizma. I zato, tko ne želi o kapitalizmu, neka šuti o fašizmu!

Svaka bi politička stranka morala precizno odrediti svoj identitet, jasno iskazati koga zastupa. Ne može se zastupati sve građanke i građane Republike Hrvatske, jer građanin je i Todorić i njegov skladištar, a interesi su im oprečni i svaki zakon kojim se nešto regulira, svaka mjera koja se izglasa, svaka odluka koja se donese – pogoduje ili jednom ili drugom. Ono što je jednom poželjno (poput fleksibilizacije i deregulacije tržišta rada), za drugog je pogubno.

Komunistička partija Hrvatske, kao dio KPJ, svojevremeno se jasno definirala kao zastupnica interesa radničke klase. Ona nije organizirala pokret otpora (koji želi pobijediti fašizam da bi se društvo vratilo na prethodno stanje), nego je povela narodnooslobodilački rat. Istodobno s otporom okupatoru, organizirala se i razvila nova vlast i stvorio novi društveni sustav – socijalizam.

Suočeni s današnjim fašistoidnim idejama i u naporima da im se odupremo moramo dati odgovore na ključna pitanja: zašto se te pogubne ideje ponovo javljaju, sada i ovdje, koje teške probleme prikrivaju, zamagljuju, lažno prikazuju kao ugroženost nacije. Ljevica mora dati jasan odgovor: nije ugrožena nacija, ugroženi su ljudi koji žive od svog rada, ugrožena je radnička klasa. Obilježavajući 80. godišnjicu osnutka Komunističke partije Hrvatske, prisjetimo se da su se naši antifašisti, pored za oslobođenje zemlje, borili i za klasne promjene. Antifašizam je klasna borba. Bio i mora biti. Jučer, danas, uvijek!

 

Forum radnika SRP-a

Vesna Konigsknecht

 

 

MINISTRE, KUPIO BIH G. P. „VIADUKT“ ZA JEDNU KUNU

 

G.P.VIADUKT NA KOLJENMA – 1200 novih gastarbajtera po drugim zemljama – 500 ovrha više

 

Prateći u ovih 27 godina propast hrvatske privrede, a posebno zagrebačke industrije, ne mogu se oteti dojmu da se ne upitam: ako nas je zapadni kapitalistički svijet predodredio za primjer kako se uništava privreda i narod jedne zemlje, pitam  se otkud u tome toliko, što svjesnih, a što nesvjesnih, pomagača iz redova vlastitog naroda!?

Ako nam je 1990. godine HDZ uz pomoć SDP-a „upalio svjetlo“, što se to događa da ni nakon 27 godina nismo progledali(mačićima treba dva tjedna), zajedno sjeli, objektivno snimili stanje naše sveukupne propasti, izašli s prijedlogom njezinog zaustavljanja i izlaza iz tog stanja? Zar ne vidimo da u povijesti ovoga naroda nije bilo većeg nazadovanja i iseljavanja!?

Ako smo prihvatili tezu da je jugoslavenski komunizam, čija je vladavina bila u periodu od 1945. do 1952. godine, bio vrijeme „mraka“ i pod isti naziv podveli period od 1952. do 1990. godine, iako je to period jugoslavenskog, a time i hrvatskog samoupravnog socijalizma, onda ovaj drugi period možemo nazvati „hrvatskom privrednom zorom“. Bio je to period u kojem se dogodila prva u svijetu mirna revolucija predaje vlasti i procvata privrede. Period u kojem su privredna poduzeća bila bitno samostalnija nego danas, a banke i tadašnja vlast u njihovoj funkciji – ne u funkciji tuđina ili pojedinca.

Ako period vladavine komunista na ovim prostorima možemo nazvati totalitarnim, u kojem su militantne i totalitarne ideologije prisvajale znanstvene spoznaje pa i da su ih iskrivljavale i zlorabile za svoje ciljeve osvajanja i održavanja na vlasti, periodu hrvatskog samoupravnog socijalizma taj pridjev nitko ne može „prikrpiti“, bez obzira što su u tom periodu na vlasti bili članovi Saveza komunista. To je period koji u svijetu doživljava naučna istraživanja, a i kod nas će biti(nadam se) istim predmetom po našem osviještenju.

 

Što se to događa s G.P.Viaduktom

Proveo sam ja 25 godina radeći u tom hrvatskom gigantu građevinske industrije. Doživljavao je on svoje uspone i padove. Preživljavao je on i političke i privredne i tržišne udarce. Bio sam ponosan na reorganizaciju i tim na čijem sam čelu bio kad smo ga iz ponora digli na prvu građevinsku firmu za niskogradnju u bivšoj Jugoslaviji. Provodeći reorganizaciju, nisam išao na otpuštanje radnika, već sam izvršio višestruko povećanje bruto produkta poduzeća uz povećanje broja radnika za 5%(s 5.500 na 5.750) i ostvarili smo taj planirani prihod – čak i premašili i oporavili tog građevinskog diva (naziv iz V.L. od 8. 04. 2017.).

Poduzeće je to osnovano 1947.godine. U periodu do 1955.godine, od specijaliziranog poduzeća za izgradnju i obnovu porušenih mostova, prerastao je Viadukt u poduzeće za izvedbu svih radova u niskogradnji. Od 1965. godine, ta građevinska organizacija raspolaže s najsuvremenijom opremom i mehanizacijom za izvođenje svih građevinskih radova većeg obima u državi i u svijetu.

U posjedu je vlastitog automatiziranog kamenoloma. Posjeduje tvornicu za izradu mosnih konstrukcija na industrijski način i za ostalu građevinsku opremu, specijalna vozila za njihov transport te dizalice i opremu za montažu na uporišna mjesta. Ima vlastite baze za proizvodnju betona i asfalta s otkupljenim zemljištem još za vrijeme socijalizma. Da bi zadovoljila traženoj kvaliteti radova, osnovala je vlastite laboratorije za praćenje kvalitete izvedbe radova. Među prvima je usvojila izvedbu mostova, nadvožnjaka i vijadukata od prenapregnutog betona. Pogon za održavanje mu je brojao cca 500 stručnih radnika. U njemu se uz redovito održavanje strojnog i voznog parka vršio popravak i generalni remont svih njegovih strojeva i vozila uz strojnu obradu i za treća lica – čak i za Mercedesov servis u Zagrebu. Bravarski pogoni pratili su tehnološke metalne potrebe Viaduktove proizvodnje.

Od 1964. godine, to poduzeće je na otvorenom međunarodnom tržištu rada radeći sve vrste cesta, mostove, vijadukte i propuste po afričkim zemljama, ali i u Njemačkoj. To poduzeće izvelo je veći dio cesta i mostova u Republici Hrvatskoj, a u Istri gotovo cijelu cestogradnju s mostom nad limskim kanalom i njegovim središnjim stupom visine 110 metara (samo stručnjaci znaju šta to znači).

Na potezu od Bukovačke ulice do tramvajskog okretišta u Dubravi u Zagrebu, izvršilo je rekonstrukciju Maksimirske ulice (ista je tada bila jedini putni i tramvajski prolaz Dubrave i Sesveta s gradom Zagrebom) od petka u 19 sati do nedjelje u 16 sati, primijenivši organizacijski pristup rada svih aktivnosti svih poduzeća putem mrežnog planiranja (povratnici s vikenda prošli su starom cestom vozeći se 5 km na sat, a vratili se po u potpunosti obnovljenoj i cesti i tramvajskoj prugi). Mogao je to u tadašnjoj Hrvatskoj. Mogao je, a zašto sada ne može? Jedno je sigurno: tada su poduzeća imala daleko više samostalnosti nego sada (u privredi su se rukovodstva birala po sposobnosti, a ne po podobnosti; osobno sam kao predsjednik komisije za izbor kadrova s komisijom postavio direktora OOUR-a „Održavanje“ Jamšek Vladimira, a bio je nekad član ustaške mladeži – da, bio je direktor u Titovo doba), a svi društveni i državni faktori bili su u funkciji pomaganja, a ne uništenja, kako bi se prodao za jednu kunu.

Poslovanje G.P. Viadukta

Ako je vjerovati javnoj štampi i izjavi sad već bivšeg direktora, Viadukt je poslovnu godinu završio s ostvarenim prihodom od 806 miliona kuna i dobiti od 700.000 kuna i aktivnim ugovorima od milijardu kuna (unaprijed osiguran posao za više od 14 mjeseci). U normalnim poslovnim okolnostima takvo poduzeće ne bi smjelo imati poslovnih problema, a ipak je nelikvidno i u blokadi. Ipak je u rasulu pred uništenjem – ne može naplatiti izvedene radove, ne može isplatiti plaće radnicima, kvalitetniji kadar odlazi, radovi mu se oduzimaju, ugovori raskidaju, a od 1.700 radnika otpušta 500 radnika jer u takvoj situaciji mu postaju višak i tako do potpunog kraha – do prodaje za jednu kunu. Pitam se čiji je to cilj. Nema li ovaj grad, nema li ova država, efikasan regulator zaustavljanja propasti i regeneracije svojih poduzeća koja doživljavaju lomove, ne svojom krivnjom, a društvu su potrebna. Očito nema – a imao je. Imao je, „al ne smijem kazati da me se pravo ne svati“.

 

Tko je odgovoran za nelikvidnost, blokadu i nastalo stanje

Ako poduzeće ima 147 miliona dospjelih nenaplaćenih potraživanja od javnih naručitelja (nisu to bilo koji i bilo kakvi naručioci); ako potražuje cca 300 miliona (40 miliona €) nastale štete radi prekida radova u Libiji; ako izlicitira i uđe u radove na mostu Pelješac pa to postane „puj pik ne važi“; ako se radovi u ovoj zemlji daju koncesionarima koji 90% radova izvode s našim podizvođačima, a u tim radovima je 7% nadzor i građevinska dokumentacija (slučaj francuskog koncesionara Bouyguesa gdje je glavni partner trebao biti Viadukt koji, usput rečeno, donedavno nije bio u obavezi plaćati PDV na cestarinu), onda i lud vidi da je koncesionar došao uzeti pare, a naše građevinske firme staviti u stanje propadanja. Ako smo jedna od rijetkih zemalja u kojoj su ukinute licencije pa milijardske poslove dobivaju neprovjerene tvrtke s jednim zaposlenim koji ubire zaradu, a podizvođači rade za „crkavicu“, onda se za diviti Viaduktu da je opstao u ovih 27 godina nebrige države, vlade i gradonačelnika za svoja proizvodna poduzeća – od kojih i oni primaju plaću. Ako bez ikakve odgovornosti državni organi sklapaju ugovor s koncesionarom tunela Učka kojim mu garantiraju određen promet, a ostave mu slobodno formiranje cijene prolaza kroz tunel, a on odredi takvu cijenu da skrene dio prometa „starom“ cestom i naplati do 2027. godine 1,07 milijardi € zbog smanjenja opsega prometa i za to nitko ne odgovara (tim novcem mogao se stvoriti fond za beskamatnu pomoć poduzećima od posebnog društvenog interesa i poduzećima koja dolaze u krizne situacije ne svojom krivnjom).

Ima li tko da se upita što su te institucije učinile da se „div“ oporavi i njemu slična poduzeća od interesa za grad, državu i društvo? Nema! Taj instrument odgovornosti ne postoji. Državni organi nisu stvorili funkcionalan sistem kojim pravni subjekt pravovremeno može naplatiti od javnih naručitelja svoje uredno izvršene radove. Vlada nije stvorila način zaštite takvih slučajeva. Gradonačelnik, koji se razbacuje milodarima, javnim WC-ima i fontanama, već 4 mandata ne vidi da mu institucije ne rade svoj posao, a poduzeća nestaju s privredne „pozornice“ ( Zagreb je bio, dok su „njegovi vladali“, prvi industrijski grad Jugoistočne Evrope i male Azije – danas je industrijska ropotarnica).

 

Zadivljuje nebriga o onom od čega se živi

Prvog travnja u „Večernjem listu“ objavljeno je da će Hrvatske ceste raskinuti ugovor s Viaduktom za izgradnju trogirskog mosta Čiovo zbog proboja rokova gradnje, a već 8. travnja isti list objavljuje da je to i učinjeno i da je tvrtka doživjela težak udarac. Kako i ne bi došlo do raskida kad ministar Oleg Butković izjavljuje da je most Čiovo prevelik zalogaj za Viadukt. Da je to izjavio neki ministar neke banana države i ostao ministar to bih shvatio. Kada to izjavi naš ministar za našu firmu, mogu samo reći: „oprosti mu, bože, na neznanju, na nemoći sagledavanja posljedica te izjave i oslobodi ga svake krivnje kad ti dođe gore“, ali ako je vlast vlast, taj ne bi smio dalje obnašati tu dužnost jer on taj posao jednostavno ne zna. No i njega i ostale sudionike javno molim kad se „Viadukt“ bude prodavao za jednu kunu da mi omoguće pravo prvokupa – možda opet postane „div“, a ako opet postane „div“, prodat ću ga njegovim radnicima za jednu kunu!

Od svog stvaranja 1947. godine, prolazio je G.P. Viadukt i preživljavao svakakva razdoblja. Preživio je on i 1964. godinu kada su poduzeća u bivšoj Jugoslaviji s planske privrede prešla na tržišnu (a 1990. „došljaci“ nas svrstaše s poduzećima bivših istočnih komunističkih zemalja). Preživio je on i Kardeljeve pravce razvoja socijalističkog sistema i pretvaranje poduzeća u OUR-e. Preživio je on i Šajberovo prisiljavanje 1975. godine pokušaja spajanja s Hidroelektrom, pa potom s Gortanom i Tehnikom. Preživio je i Markovićev, Barbićev i Šeparovićev povratak s OUR-a natrag na poduzeća. Preživio je on i Tuđmanovo vrijeme postavljanja predsjednika N.O. iz redova HDZ-a po „dekretu“.

Ovo plansko ciljano „bombardiranje“ države i njezinih organa, bojim se, neće preživjeti. Zašt? Možda progledamo. Zapad vidi. Vidi daljnji proboj na ove tržišne prostore i 1.200 novih gotovih, odškolovanih, njemu potrebnih gastarbajtera u svojim zemljama. Vidi i 500 novih ovrh, tj. 500 otetih ustavom nepovredljivih domova putem njihovih, nekad naših, banaka; vidi daljnje stavljanje u ovisnost „neovisne“ države.

 

ing. Gojko Maričić


Hit Counter by http://yizhantech.com/