Archive for Radnici

MINISTRE, KUPIO BIH G. P. „VIADUKT“ ZA JEDNU KUNU

 

G.P.VIADUKT NA KOLJENMA – 1200 novih gastarbajtera po drugim zemljama – 500 ovrha više

 

Prateći u ovih 27 godina propast hrvatske privrede, a posebno zagrebačke industrije, ne mogu se oteti dojmu da se ne upitam: ako nas je zapadni kapitalistički svijet predodredio za primjer kako se uništava privreda i narod jedne zemlje, pitam  se otkud u tome toliko, što svjesnih, a što nesvjesnih, pomagača iz redova vlastitog naroda!?

Ako nam je 1990. godine HDZ uz pomoć SDP-a „upalio svjetlo“, što se to događa da ni nakon 27 godina nismo progledali(mačićima treba dva tjedna), zajedno sjeli, objektivno snimili stanje naše sveukupne propasti, izašli s prijedlogom njezinog zaustavljanja i izlaza iz tog stanja? Zar ne vidimo da u povijesti ovoga naroda nije bilo većeg nazadovanja i iseljavanja!?

Ako smo prihvatili tezu da je jugoslavenski komunizam, čija je vladavina bila u periodu od 1945. do 1952. godine, bio vrijeme „mraka“ i pod isti naziv podveli period od 1952. do 1990. godine, iako je to period jugoslavenskog, a time i hrvatskog samoupravnog socijalizma, onda ovaj drugi period možemo nazvati „hrvatskom privrednom zorom“. Bio je to period u kojem se dogodila prva u svijetu mirna revolucija predaje vlasti i procvata privrede. Period u kojem su privredna poduzeća bila bitno samostalnija nego danas, a banke i tadašnja vlast u njihovoj funkciji – ne u funkciji tuđina ili pojedinca.

Ako period vladavine komunista na ovim prostorima možemo nazvati totalitarnim, u kojem su militantne i totalitarne ideologije prisvajale znanstvene spoznaje pa i da su ih iskrivljavale i zlorabile za svoje ciljeve osvajanja i održavanja na vlasti, periodu hrvatskog samoupravnog socijalizma taj pridjev nitko ne može „prikrpiti“, bez obzira što su u tom periodu na vlasti bili članovi Saveza komunista. To je period koji u svijetu doživljava naučna istraživanja, a i kod nas će biti(nadam se) istim predmetom po našem osviještenju.

 

Što se to događa s G.P.Viaduktom

Proveo sam ja 25 godina radeći u tom hrvatskom gigantu građevinske industrije. Doživljavao je on svoje uspone i padove. Preživljavao je on i političke i privredne i tržišne udarce. Bio sam ponosan na reorganizaciju i tim na čijem sam čelu bio kad smo ga iz ponora digli na prvu građevinsku firmu za niskogradnju u bivšoj Jugoslaviji. Provodeći reorganizaciju, nisam išao na otpuštanje radnika, već sam izvršio višestruko povećanje bruto produkta poduzeća uz povećanje broja radnika za 5%(s 5.500 na 5.750) i ostvarili smo taj planirani prihod – čak i premašili i oporavili tog građevinskog diva (naziv iz V.L. od 8. 04. 2017.).

Poduzeće je to osnovano 1947.godine. U periodu do 1955.godine, od specijaliziranog poduzeća za izgradnju i obnovu porušenih mostova, prerastao je Viadukt u poduzeće za izvedbu svih radova u niskogradnji. Od 1965. godine, ta građevinska organizacija raspolaže s najsuvremenijom opremom i mehanizacijom za izvođenje svih građevinskih radova većeg obima u državi i u svijetu.

U posjedu je vlastitog automatiziranog kamenoloma. Posjeduje tvornicu za izradu mosnih konstrukcija na industrijski način i za ostalu građevinsku opremu, specijalna vozila za njihov transport te dizalice i opremu za montažu na uporišna mjesta. Ima vlastite baze za proizvodnju betona i asfalta s otkupljenim zemljištem još za vrijeme socijalizma. Da bi zadovoljila traženoj kvaliteti radova, osnovala je vlastite laboratorije za praćenje kvalitete izvedbe radova. Među prvima je usvojila izvedbu mostova, nadvožnjaka i vijadukata od prenapregnutog betona. Pogon za održavanje mu je brojao cca 500 stručnih radnika. U njemu se uz redovito održavanje strojnog i voznog parka vršio popravak i generalni remont svih njegovih strojeva i vozila uz strojnu obradu i za treća lica – čak i za Mercedesov servis u Zagrebu. Bravarski pogoni pratili su tehnološke metalne potrebe Viaduktove proizvodnje.

Od 1964. godine, to poduzeće je na otvorenom međunarodnom tržištu rada radeći sve vrste cesta, mostove, vijadukte i propuste po afričkim zemljama, ali i u Njemačkoj. To poduzeće izvelo je veći dio cesta i mostova u Republici Hrvatskoj, a u Istri gotovo cijelu cestogradnju s mostom nad limskim kanalom i njegovim središnjim stupom visine 110 metara (samo stručnjaci znaju šta to znači).

Na potezu od Bukovačke ulice do tramvajskog okretišta u Dubravi u Zagrebu, izvršilo je rekonstrukciju Maksimirske ulice (ista je tada bila jedini putni i tramvajski prolaz Dubrave i Sesveta s gradom Zagrebom) od petka u 19 sati do nedjelje u 16 sati, primijenivši organizacijski pristup rada svih aktivnosti svih poduzeća putem mrežnog planiranja (povratnici s vikenda prošli su starom cestom vozeći se 5 km na sat, a vratili se po u potpunosti obnovljenoj i cesti i tramvajskoj prugi). Mogao je to u tadašnjoj Hrvatskoj. Mogao je, a zašto sada ne može? Jedno je sigurno: tada su poduzeća imala daleko više samostalnosti nego sada (u privredi su se rukovodstva birala po sposobnosti, a ne po podobnosti; osobno sam kao predsjednik komisije za izbor kadrova s komisijom postavio direktora OOUR-a „Održavanje“ Jamšek Vladimira, a bio je nekad član ustaške mladeži – da, bio je direktor u Titovo doba), a svi društveni i državni faktori bili su u funkciji pomaganja, a ne uništenja, kako bi se prodao za jednu kunu.

Poslovanje G.P. Viadukta

Ako je vjerovati javnoj štampi i izjavi sad već bivšeg direktora, Viadukt je poslovnu godinu završio s ostvarenim prihodom od 806 miliona kuna i dobiti od 700.000 kuna i aktivnim ugovorima od milijardu kuna (unaprijed osiguran posao za više od 14 mjeseci). U normalnim poslovnim okolnostima takvo poduzeće ne bi smjelo imati poslovnih problema, a ipak je nelikvidno i u blokadi. Ipak je u rasulu pred uništenjem – ne može naplatiti izvedene radove, ne može isplatiti plaće radnicima, kvalitetniji kadar odlazi, radovi mu se oduzimaju, ugovori raskidaju, a od 1.700 radnika otpušta 500 radnika jer u takvoj situaciji mu postaju višak i tako do potpunog kraha – do prodaje za jednu kunu. Pitam se čiji je to cilj. Nema li ovaj grad, nema li ova država, efikasan regulator zaustavljanja propasti i regeneracije svojih poduzeća koja doživljavaju lomove, ne svojom krivnjom, a društvu su potrebna. Očito nema – a imao je. Imao je, „al ne smijem kazati da me se pravo ne svati“.

 

Tko je odgovoran za nelikvidnost, blokadu i nastalo stanje

Ako poduzeće ima 147 miliona dospjelih nenaplaćenih potraživanja od javnih naručitelja (nisu to bilo koji i bilo kakvi naručioci); ako potražuje cca 300 miliona (40 miliona €) nastale štete radi prekida radova u Libiji; ako izlicitira i uđe u radove na mostu Pelješac pa to postane „puj pik ne važi“; ako se radovi u ovoj zemlji daju koncesionarima koji 90% radova izvode s našim podizvođačima, a u tim radovima je 7% nadzor i građevinska dokumentacija (slučaj francuskog koncesionara Bouyguesa gdje je glavni partner trebao biti Viadukt koji, usput rečeno, donedavno nije bio u obavezi plaćati PDV na cestarinu), onda i lud vidi da je koncesionar došao uzeti pare, a naše građevinske firme staviti u stanje propadanja. Ako smo jedna od rijetkih zemalja u kojoj su ukinute licencije pa milijardske poslove dobivaju neprovjerene tvrtke s jednim zaposlenim koji ubire zaradu, a podizvođači rade za „crkavicu“, onda se za diviti Viaduktu da je opstao u ovih 27 godina nebrige države, vlade i gradonačelnika za svoja proizvodna poduzeća – od kojih i oni primaju plaću. Ako bez ikakve odgovornosti državni organi sklapaju ugovor s koncesionarom tunela Učka kojim mu garantiraju određen promet, a ostave mu slobodno formiranje cijene prolaza kroz tunel, a on odredi takvu cijenu da skrene dio prometa „starom“ cestom i naplati do 2027. godine 1,07 milijardi € zbog smanjenja opsega prometa i za to nitko ne odgovara (tim novcem mogao se stvoriti fond za beskamatnu pomoć poduzećima od posebnog društvenog interesa i poduzećima koja dolaze u krizne situacije ne svojom krivnjom).

Ima li tko da se upita što su te institucije učinile da se „div“ oporavi i njemu slična poduzeća od interesa za grad, državu i društvo? Nema! Taj instrument odgovornosti ne postoji. Državni organi nisu stvorili funkcionalan sistem kojim pravni subjekt pravovremeno može naplatiti od javnih naručitelja svoje uredno izvršene radove. Vlada nije stvorila način zaštite takvih slučajeva. Gradonačelnik, koji se razbacuje milodarima, javnim WC-ima i fontanama, već 4 mandata ne vidi da mu institucije ne rade svoj posao, a poduzeća nestaju s privredne „pozornice“ ( Zagreb je bio, dok su „njegovi vladali“, prvi industrijski grad Jugoistočne Evrope i male Azije – danas je industrijska ropotarnica).

 

Zadivljuje nebriga o onom od čega se živi

Prvog travnja u „Večernjem listu“ objavljeno je da će Hrvatske ceste raskinuti ugovor s Viaduktom za izgradnju trogirskog mosta Čiovo zbog proboja rokova gradnje, a već 8. travnja isti list objavljuje da je to i učinjeno i da je tvrtka doživjela težak udarac. Kako i ne bi došlo do raskida kad ministar Oleg Butković izjavljuje da je most Čiovo prevelik zalogaj za Viadukt. Da je to izjavio neki ministar neke banana države i ostao ministar to bih shvatio. Kada to izjavi naš ministar za našu firmu, mogu samo reći: „oprosti mu, bože, na neznanju, na nemoći sagledavanja posljedica te izjave i oslobodi ga svake krivnje kad ti dođe gore“, ali ako je vlast vlast, taj ne bi smio dalje obnašati tu dužnost jer on taj posao jednostavno ne zna. No i njega i ostale sudionike javno molim kad se „Viadukt“ bude prodavao za jednu kunu da mi omoguće pravo prvokupa – možda opet postane „div“, a ako opet postane „div“, prodat ću ga njegovim radnicima za jednu kunu!

Od svog stvaranja 1947. godine, prolazio je G.P. Viadukt i preživljavao svakakva razdoblja. Preživio je on i 1964. godinu kada su poduzeća u bivšoj Jugoslaviji s planske privrede prešla na tržišnu (a 1990. „došljaci“ nas svrstaše s poduzećima bivših istočnih komunističkih zemalja). Preživio je on i Kardeljeve pravce razvoja socijalističkog sistema i pretvaranje poduzeća u OUR-e. Preživio je on i Šajberovo prisiljavanje 1975. godine pokušaja spajanja s Hidroelektrom, pa potom s Gortanom i Tehnikom. Preživio je i Markovićev, Barbićev i Šeparovićev povratak s OUR-a natrag na poduzeća. Preživio je on i Tuđmanovo vrijeme postavljanja predsjednika N.O. iz redova HDZ-a po „dekretu“.

Ovo plansko ciljano „bombardiranje“ države i njezinih organa, bojim se, neće preživjeti. Zašt? Možda progledamo. Zapad vidi. Vidi daljnji proboj na ove tržišne prostore i 1.200 novih gotovih, odškolovanih, njemu potrebnih gastarbajtera u svojim zemljama. Vidi i 500 novih ovrh, tj. 500 otetih ustavom nepovredljivih domova putem njihovih, nekad naših, banaka; vidi daljnje stavljanje u ovisnost „neovisne“ države.

 

ing. Gojko Maričić

PRVI MAJ, MEĐUNARODNI PRAZNIK RADA

image001

 

Prvog maja 1886. u Chicagu je oko 40.000 radnika prosvjedovalo protiv izrabljivanja i zahtijevalo dostojne uvjete rada i života. Policija je ubila šest i ranila oko 50 prosvjednika. Vođe štrajka su izvedeni pred sud, petero ih je osuđeno na smrt, trojica na dugogodišnju robiju. U spomen na ovo prolijevanje radničke krvi, prvi je maj postao Međunarodni praznik rada.

Kapitalizam je sustav koji počiva na izrabljivanju pa radnička borba traje i danas. Borba za društvo u kojem radnik može dostojanstveno živjeti od svog rada, borba za društvo koje slavi rad, borba

ZA VJEČAN PRVI MAJ.

 

Posjetite nas u Tratinskoj 27/1 (dežurstva srijedom od 17 do 19 sati), nazovite (tel. 5807-654 ili mob. 095 / 880-1632), javite nam se na e-mail (srptratinska@gmail.com), pratite nas i komentirajte na www.srp.hr ili preko Facebook stranice GO SRP Zagreb.

 

Svim radnicama i radnicima čestitamo Prvi maj, Međunarodni praznik rada!

 

 

OBLICI OSTVARIVANJA SAMOUPRAVLJANJA U ORGANIZACIJAMA UDRUŽENOG RADA

iz Doktorske disertacije „Ostvarivanje samoupravljanja u privrednim organizacijama Splitske regije” (empirijska istraživanja u vremenu od 1984. do 1989. godine)

 

Samoupravljanje radnika osobnim izjašnjavanjem

 

Samoupravljanje je specifičan oblik socijalističke demokracije (koja je po svom biću masovna i neposredna), a kao bitnu komponentu sadrži individualno i neposredno učešće ljudi u donošenju odluka o društvenim poslovima. Nužno se izražava i kao samoupravljanje osobnim izjašnjavanjem kao oblikom odlučivanja i vršenja samoupravnih prava, obaveza i odgovornosti, u kojem radnik individualno izražava svoju volju i poduzima druge radnje samoupravljanja. Neposrednost upravljanja, prema tome, nije samo političko-pravna, već također i pravno načelo. Ono ima ustavnu prirodu, budući da ga Ustav SFRJ (i ustavi socijalističkih republika i autonomnih pokrajina) definiraju i izričito i posredno.

Radnje samoupravljanja osobnim izjašnjavanjem se mogu poduzimati u različitim oblicima i na različite načine, ali se uvijek vrše povezano s radnjama drugih radnika i ravnopravno s njima. Oblici osobnog izjašnjavanja u organizaciji udruženog rada predstavljaju najvažniji segment neposrednog demokratskog procesa socijalističkog samoupravljanja zato što organizacija udruženog rada mora biti organizirana tako „da radni ljudi u svakom djelu procesa rada i u svakom djelu organizacije odlučuje o pitanjima svoga rada“, (ustav SFRJ, član 89). Radnik u organizaciji udruženog rada odlučuje o svim svojim društveno –ekonomskim pitanjima, svom statusnom položaju, poslovanju i upravljanju organizacijom udruženog rada i u tome je ravnopravan s drugim radnicima, bez obzira na posao koji obavlja i funkciju koju vrši u međusobnoj podjeli rada. U organizacijama udruženog rada, radnici su obavezni odlučivanje organizirati tako da svaki radnik može ravnopravno učestvovati u povezivanju i usklađivanju različitih interesa, kontrolirati provođenje odluka i zaštitu svojih prava.

 

Samoupravno odlučivanje radnika u OUR-a zborom radnika

 

Sa socio-ekonomskog i političkog stanovišta, zbor radnika je skup (za)interesiranih radnika organiziranih u cilju usklađivanja interesa kroz diskusiju, temeljem ustava, ZUR-u i drugim zakonima, reguliran statutom i samoupravnim opštim aktom.

Zbor radnika je oblik organizacije kroz koji radnici neposredno odlučuju, iniciraju, raspravljaju, a u cilju donošenja odluka u OUR-a. Svojom pozicijom zbor radnika sadržajno određuje dio modela totalnog samoupravnog odlučivanja.

Zbor radnika odlučuje, inicira, raspravlja, predlaže, daje mišljenje o procesima i ciljevima posebnog i zajedničkog interesa radnika OUR-a. Polazeći od zakonskih regulativa, radnici na zborovima „razmatraju opća pitanja rada i razvoja organizacije, raspravljaju o izvještajima organa upravljanja i obavljaju druge poslove upravljanja…“,(Zakon o referendumu i drugim oblicima odlučivanja osobnim izjašnjavanjem SR Hrvatske, „Narodne novine“ SRH 21, 1977.). Drugu grupu poslova predstavlja odlučivanje o pojedinim pitanjima u skladu s pravnim aktima, a treću kontrola „nad radom delegacija i delegata izabranih delegatska tijela društveno-političkih zajednica“, (isti navedeni dokument).

Obavezna nadležnost zbora radnika određuje se zakonom i samoupravnim općim aktom, shodno pravu na samoupravljanje, gdje se polazi od toga da zbor radnika definitivno odlučuje o pitanjima iz nadležnosti radničkog savjeta, zatim kada se zbog malog broja radnika radnički savjet u OUR-a ne osniva. Djelokrug rada zbora se tada povećava. Ako radnički savjet postoji, zbor konačno odlučuje o pitanjima koja su mu zakonom i samoupravnim općim aktom određena kao isključiva nadležnost.

Ukoliko je to moguće, odnosno ako to dozvoljavaju dislokacija kapaciteta, poslovi i tehnologija, zbor se organizira (predsjednik, predsjedništvo) jedinstveno za cjelinu OUR-a, u suprotnom se održava po dijelovima radnog procesa – radnim cjelinama unutar organizacije rada, smjenama, odvojenim većim grupama radnika.

Radnici na zboru određene jedinice ili djela organizacije mogu „donositi odluke o raspodjeli sredstava za lične dohotke i o korištenju sredstava zajedničke potrošnje koje ostvare zajedničkim radom“, (ZUR-a član 471, od 1976. godine).

Odlučivanje na zboru bez kvoruma, odnosno odlučivanje bez većine svih radnika, (stav 2. član 464. ZUR-a i član 439), a ne prisutnih može se poništiti.

Da bi radnici na zboru radnika ostvarili koncept samoupravnog organiziranja moraju biti ispunjene osnovne pretpostavke:

- da radnici imaju stvarnu mogućnost učestvovanja u procesu odlučivanja;

- da su motivirani za učestvovanje u tom procesu;

- da su osposobljeni za ravnopravno učestvovanje u procesu odlučivanja.

Zbor radnika se često može pretvoriti u formalnost posredstvom kojim poslovodni organi, stručne službe i radnički savjet nameću svoje stavove. Također ponekad može postati i mjesto za pritisak jedne grupe radnika protiv većine, što onemogućava donošenje bilo kakve racionalne odluke.

Funkcije zbora radnika se bolje ostvaruju u OUR-a u kojima se pored stručnih službi, organa upravljanja i poslovodnih organa u pripremu rada zbora aktivno uključuju i organizacije i organi saveza sindikata, posebno kroz organiziranje prethodne rasprave o pitanjima o kojima se odluke donose na zboru radnika i na taj način utječu na aktivno uključivanje radnika u kreiranju samoupravnih odluka.

 

Samoupravno odlučivanje radnika u OUR-a referendumom

 

Jedno od bitnih pitanja ostvarivanje samoupravljanja u sferi rada i izgradnje demokratskih društveno-ekonomskih odnosa uopće jeste pitanje oblika odlučivanja u OUR-a i drugim oblicima samoupravnog organiziranja udruženog rada i sredstava. Prijedlog, zahtjev, ocjena, kritika, ispoljeno mišljenje ili stav i drugi manifestacijski oblici i izražavanje mišljenja, uključivši i protestne akte kojima samoupravljači ispoljavaju svoj odnos naprama određenim pitanjima svojega života i rada, dobivaju djelatnu snagu tek oblikovanjem u samoupravnu odluku, kojom se reguliraju ciljevi procesa i ti isti procesi rada i ti isti ciljevi i procesi raspodjele rezultata rada, kao i sama raspodjela.

Samoupravna odluka je, ustvari, sredstvo (mehanizam), instrument buduće samoupravne akcije pa je zbog toga nužan, ali ne i dovoljan uvjet da se željena akcija stvarno i izvede.

(Dr. Zoran Vidaković: „Samostalno odlučivanje o raspodjeli dohotka je koncentriran izraz i osnovni rezultat prethodnog razvoja materijalnih i društvenih snaga socijalizma“; „Uređenje odnosa u poduzećima samoupravnim normama“, Institut društvenih nauka, Beograd, 1961., str. 23;

Dr. Stipe Šuvar: „ukoliko ga, međutim sagledavamo u sferi racionalnog ponašanja, onda se samoupravljanje javlja kao kolektivno autonomno odlučivanje“; „Samoupravljanje i druge alternative“, Centar za aktualni politički studij, Zagreb, 1970., str. 65)

Radnici udruženi u OUR-a kao nosioci funkcije upravljanja vrše je tako što u pravilu samoupravljanje ostvaruju neposredno, to jest ostvaruju svoja samoupravna prava neposrednim izjašnjavanjem vlastite volje u formiranju kolektivne odluke i referendumom.

Referendum u OUR-a je oblik izjašnjavanja radnika o jednom pitanju od zajedničkog interesa putem pismenog tajnog glasanja „za“ ili „protiv“ i predstavlja u praksi najčešće primjenjivan oblik izjašnjavanja radnika koji se koristi kad se odlučuje o najznačajnijim pitanjima vezanim za društveni i materijalni položaj radnika u OUR-a. Dakle, zbog svog dubokog demokratskog karaktera s jedne strane i zbog praktično-proceduralnih razloga s druge strane, referendum je u OUR-a postao oblik odlučivanja o odnosima koji proizlaze iz samoupravnih prava.

Zakonom o udruženom radu je utvrđeno o kojim pitanjima se odluke donose referendumom, ali je ostavljena i mogućnost da radnici utvrde i druga pitanja o kojima će odlučivati –najčešće se radi o samoupravnom aktu o radnim odnosima, organizaciji i sistematizaciji poslova i radnih zadataka. Dakle, referendumom se odlučuje o strategijskim pravcima razvoja i pitanjima egzistencije OUR-a i obezbjeđenju samoupravnih prava radnika.

Način na koji radnici u OUR-a samoupravno odlučuju referendumom uređuju se statutom ili posebnim samoupravnim općim aktom OUR-a, u skladu sa zakonom.

Kad je riječ o nadležnostima referenduma, onda se njihova strukturalnost klasificira u tri osnovne grupe:

-   vršenje prava samoorganiziranja radnika;

-   odlučivanje o uređivanju međusobnih odnosa u organizaciji udruženog rada samoupravnim općim aktom;

-   donošenje odluka o uređivanju određenih ekonomskih odnosa u organizaciji udruženog rada.

Pitanja o kojima se mora odlučivati referendumom određuje se zakonom, samoupravnim sporazumom i statutom i to na dva načina:

-   neposrednim navođenjem pitanja o kojima je nužno organizirati referendum;

-   preciziranjem situacije o kojima je, bez obzira na predmet odlučivanja, nadležni organ obavezan raspisati referendum.

Da bi se osigurala puna neposredna samoupravna demokracija, prema zakonu o referendumu nitko ne smije sprječavati pristupanje glasanju, niti od radnika glasača tražiti da se izjasni o tome kako je glasao, ili, ako nije glasao, zašto je tako postupio. Radnik–glasač ne može biti pozvan na odgovornost zbog toga što nije izašao na referendum.

Ukoliko smatra da je bilo nepravilnosti „materijalne povrede zakona“ u provođenju referenduma od strane biračkih odbora, radnik ima pravo i samoupravnu odgovornost podnijeti prigovor komisiji, ali ako se prigovor tiče rada komisije, prigovor se podnosi organu koji je raspisao referendum. Ukoliko se dokaže opravdanost sadržaja prigovora iz kojega proizlazi da su uočene nepravilnosti utjecale na rezultate referenduma na određenom glasačkom mjestu, organ koji je raspisao referendum dužan je poništiti rezultate glasanja na tom glasačkom mjestu i odrediti vrijeme novog glasanja. Ako se radi o nepravilnostima koje su mogle utjecati na ukupan rezultat referenduma, organ koji je raspisao referendum dužan ga je poništiti u cjelini. Organ koji je raspisao referendum određuje vrijeme održavanja novog.

 

Referendumska samoupravna praksa-poteškoće

 

- u praksi su uočena velika zakašnjenja u donošenju odluka i dug, neracionalan period trajanja javnih rasprava o samoupravnim aktima o kojima se radnici izjašnjavaju na referendumu; zakašnjenja u donošenju odluka znatno usporavaju proces samoupravnog odlučivanja, a istovremeno se često ne postižu željeni efekti ni u poboljšanju ponuđenog rješenja, ni u poboljšanju informiranja;

- u samoupravnim aktima nije podrobnije razrađen postupak provođenja prethodne rasprave;

- nije jasno definirana politička uloga sindikalne organizacije u prethodnom raspravljanju;

- zbog neorganizirane rasprave, javlja se nezainteresiranost i nedisciplina i uzdržanost od glasanja

Najčešće nisu prihvaćani na referendumima:

-   samoupravni opći akti o raspodjeli sredstava za osobne dohotke i zajedničku potrošnju;

- samoupravni sporazumi o stjecanju dohotka i raspodjeli sredstava za osobne dohotke i zajedničku potrošnju;

- pravilnik o organizaciji sistematizacije poslova i radnih zadataka.

- ne prihvaćanje samoupravnih sporazuma o udruživanju u radnu, odnosno složenu organizaciju udruženog rada.

Uzroci neefikasnosti rada referenduma :

- svođenje referenduma na puku formalnost u izjašnjavanju radnih ljudi o pitanjima, odlukama i aktima koji su već doneseni, nametnuti od strane poslovodnih organa i stručnih službi pa i samog radničkog savjeta ili faktora izvan organizacije udruženog rada;

- pojava preglasavanja, nadglasavanja kao i davanja većeg značaja interesima radnika pojedinih organizacionih dijelova;

- neuvažavanje primjedaba, prijedloga i sugestija radnika;

- nedostatak pozitivne društveno-političke klime, odnosno neaktivnosti društveno–političkih organizacija.

 

Samoupravno odlučivanje radnika putem delegata u organizaciji udruženog rada

 

U udruženom radu i društvenom životu uopće postoje konkretne situacije i brojna pitanja o kojima osobno izjašnjavanje nije moguće provesti, to jest nije moguće odlučivanje osobnim izjašnjavanjem, pa su potrebni i drugi demokratski organi, oblici i instrumenti utjecaja i odlučivanja radnika i u okviru i na nivou organizacija udruženog rada, a također i na nivou društveno-političke zajednice. Ostvarivanje takvog oblika odlučivanja se vrši delegatskim sistemom, jer je to najpogodniji oblik spajanja pojedinačnog sa zajedničkim i općedruštvenim interesima. Delegatski sistem je sistem neposrednog odlučivanja radnika, ali u takvim oblicima koji omogućavaju stalno međusobno demokratsko usklađivanje interesa s drugim radnicima i organizacijama i demokratsko donošenje odluka u odgovarajućim delegatskim tijelima. Delegatskim sistemom, odnosno odlučivanjem putem delegata u organima upravljanja u organizacijama udruženog rada, izražavaju se i usklađuju neposredni pojedinačni i zajednički interesi radnika i njihove stvarne radne i životne potrebe, ali i interesi društvene zajednice kao cjeline, to jest društveni interesi.

Odlučivanje putem delegacija i delegata, kao novi vid samoupravnog odlučivanja radnika u sferi rada, javlja se donošenjem Ustava SFRJ 1974. godine. Ustav utvrđuje da, u cilju izgradnje društva kao slobodne zajednice proizvođača, radnička klasa i svi radni ljudi razvijaju socijalističku samoupravnu demokraciju kao poseban oblik diktature proletarijata i to osigurava i odlučivanje radnih ljudi u ostvarivanju vlasti i upravljanju drugim društvenim poslovima u osnovnim samoupravnim organizacijama i zajednicama delegacija i delegata u organima upravljanja samoupravnih organizacija i zajednica, kao i putem delegacija i delegata u skupštinama društveno-političkih zajednica i drugim organima samoupravljanja.

Određujući položaj radnih ljudi u društveno-političkom sistemu, ustav utvrđuje da „radni ljudi ostvaruju vlast i upravljanje drugim društvenim poslovima odlučivanjem na zborovima, referendumima i drugim oblicima ličnog izjašnjavanja u osnovnim organizacijama udruženog rada i mjesnim zajednicama, samoupravnim interesnim zajednicama i drugim samoupravnim organizacijama i zajednicama, putem delegata u organima upravljanja tih organizacija i zajednica, putem delegacije i delegata u skupštinama društveno–političkih zajednica.“, (Ustav SFRJ, član 89, „Prosvjeta“, Beograd,1974., str. 29). Karakterizirajući način ostvarivanja samoupravljanja u organizacijama udruženog rada utvrđuje se „samoupravljanje u osnovnoj i drugim organizacijama udruženog rada radnik ravnopravno i u odnosima uzajamne odgovornosti s drugim radnicima u organizaciji ostvaruje odlučivanjem… putem delegata u radničkim savjetima koje zajedno s drugim radnicima u organizaciji bira i opoziva.“, (Ustav SFRJ, član 98, „Prosvjeta“, Beograd, str. 30).

Samo konkretnim ostvarivanjem svoga prava, to jest ostvarivanjem samoupravljanja od organizacije udruženog rada i mjesne zajednice do društvene zajednice u cjelini, radnici i svi radni ljudi razvijaju socijalističku samoupravnu demokraciju. Nužan i sastavni dio te demokracije također je i odlučivanje radnih ljudi u ostvarivanju vlasti i upravljanju drugim društvenim poslovima u organizacijama udruženog rada i drugim samoupravnim organizacijama i zajednicama osobnim izjašnjavanjem i putem delegacija i delegata. Osnova tog jedinstvenog sistema samoupravljanja i vlasti čini samoupravna demokracija.

Bit delegatskog sistema je u tome da radnici putem svojih delegata u radničkim savjetima, slobodno i ravnopravno odlučuju o svim pitanjima upravljanja radom i društvenom reprodukcijom unutar organizacije udruženog rada, ali isto tako putem delegacija i delegata u skupštinama društveno-političkih zajednica odlučuju o pitanjima koja se odnose na zajedničke interese i potrebe udruženog rada i radnih ljudi. Nužnost delegatskog sistema temelji se na činjenici da u nizu konkretnih situacija nije moguće odlučivanje osobnim izjašnjavanjem, tako da su prijeko potrebni i drugi demokratski organi. Najznačajniji oblik takvog delegatskog odlučivanja jeste radnički savjet, kao i slični samoupravni organi na svim razinama samoupravnog odlučivanja.

 

doc. dr. političkih znanosti Pavle Vukčević


Hit Counter by http://yizhantech.com/