Jel’ dosta više?!

U krizi izazvanoj koronavirusom, bugarska je vlada, poput naše, osigurala novac za spašavanje radnih mjesta. Bugarski su poduzetnici, poput naših, pojurili iskoristiti ovu mjeru. Bugarski im je premijer, za razliku od našeg, poručio da prvo prodaju svoje skupe limuzine pa da mu se tek onda obrate za pomoć. A kad je tamošnja udruga poslodavaca primijetila kako je uvrijedio bugarske poslovne ljude, bugarski je premijer to otklonio i napomenuo da mu je namjera bila samo zaštiti radnike i radnička prava. Iako su automobili samo mali dio ukupno akumuliranog bogatstva, bugarski je premijer pojasnio da prodajom samo jednog skupocjenog automobila kapitalist-bogataš svojim radnicima može osigurati plaću za barem mjesec dana. Zaključio je da je prodaja jednog automobila daleko manja žrtva nego da radnik ostane bez jedinog izvora prihoda.

Premijer koji štiti radnika i njegov jedini izvor prihoda i koji se ne libi očitati bukvicu razmaženim poduzetnicima – u Hrvatskoj je to nezamislivo. Naši poduzetnici su sigurni: kad je dobro zarađuju za sebe, a kad zagusti dobit će pomoć od države. Oni, poduzetnici! A radnici?

Radnici su izloženi šikaniranju. Na neke se vrši pritisak i traži da potpišu sporazumni raskid radnog odnosa, uz obećanje da će ih isti poslodavac ponovo zaposliti kad kriza prođe. Vjerojatno su mnogi i potpisali, iako nisu morali. Bez obzira na pandemiju, radna i socijalna prava nisu suspendirana, radnici i dalje imaju prava na otpremnine i otkazne rokove kad im poslodavac otkaže ugovor o radu. Neki su ipak potpisali sporazumni raskid i time se odrekli svojih prava. Učinili su to u nadi da će poslodavac ispuniti obećanje i ponovo ih zaposliti kad kriza prođe. Tako je to u kapitalizmu. Radniku je plaća jedini izvor prihoda pa je u stalnom strahu za golu egzistenciju, stalno važe što je manje zlo: privremeno ostati bez prihoda ili se zamjeriti poslodavcu i izgubiti šansu za ponovno zaposlenje. Onaj tko se nije suočio s ovako teškom dilemom, radnika ne može razumjeti. Odnosno, mogao bi kad bi htio. Bugarski premijer razumije, naš ne.

Sindikalnim organiziranjem radnici mogu ojačati svoj položaj, jer se mogu kolektivno boriti za svoja prava. Nažalost, sindikati su na slabim pregovaračkim pozicijama u situaciji u kojoj ne mogu organizirati štrajkove i prosvjede. Iako bi trebala biti onaj treći partner koji uravnotežuje interese kapitala i rada, Vlada uvijek, u svakoj krizi, otvoreno brani interese kapitala. Vlada će formalno, reda radi, pozvati sindikate na razgovor, ali do sada nije pokazala nimalo sluha za očuvanje razine plaća onima kojima je plaća jedini izvor prihoda. Dapače, pokušava izazvati razdor među sindikatima i radnicima, posvađati realni i javni sektor, nametnuti tezu da radnici javnog sektora moraju spašavati radnike u privatnom sektoru. Da sve ostane unutar „obitelji“, unutar klase koja živi od svog rada. Da se od jednih kojima je plaća jedini izvor prihoda prelije drugima kojima je plaća jedini izvor prihoda. U mainstreamu hrvatske politike, nezamislivo je neko drugo rješenje, posebno ne ono kojim bi se dirnulo u akumulirano bogatstvo „poslovnih ljudi“.

Drugačija su rješenja, naravno, moguća – ali ne u kapitalizmu. Kapitalizam je, naprosto, takav sustav: štiti vlasnika, gazi radnika!

Pa, jel’ dosta više?!

 

 

Vesna Konigsknecht,

predsjednica SRP-a

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *


Hit Counter by http://yizhantech.com/