Na zadnjim parlamentarnim izborima u Kanadi, održanim 19. 10. 2015., godine na vlast se nakon devet godina vratila kanadska Liberalna partija na čelu koje se nalazi mladi Justin Trudeau. On je sin znamenitog kanadskog lidera Pierra Trudeaua koji je zemljom upravljao od 1968. do 1983. godine uz kratki prekid 1979. godine. Nakon desetljeća vladavine Konzervativne partije, na vlast su se 1993. godine vratili liberali, ovaj put pod vodstvom Jeana Chretiena, da bi 2006. godine vlast ponovno prešla u ruke konzervativaca na čijem se čelu našao mladi, ambiciozni i agresivni Stephen Harper. Treba ipak istaći da su konzervativci u svoja prva dva mandata, tj. nakon izbora 2006. i 2008. godine, formirali manjinsku vladu da bi tek na izborima 2011. godine uspjeli osvojiti 166 mjesta u parlamentu od njih 308. Na tim izborima, Liberalna partija je doživjela potop jer je osvojila 34 mjesta u parlamentu tako da je po snazi postala tek treća parlamenta stranka u Kanadi. Na drugo mjesto naglo se probila Nova demokracija (New Democratic Party), stranka lijeve (više socijalne nego socijalističke) orijentacije sa 103 mjesta u parlamentu. Već su ti izbori nagovijestili političku nestabilnost u zemlji dotad izrazite, skoro dosadne, političke stabilnosti da bi to zadnji izbori i potvrdili. Na njima su liberali osvojili 184 mjesta u parlamentu od 338 zastupnika dok su konzervativci pali na 99. Nova demokracija se vratila tamo gdje se već desetljećima nalazila – na četrdesetak, točnije 44 mjesta u parlamentu.
Kanada je velika zemlja – deset milijuna kvadratnih kilometara, slabo naseljena, nešto preko trideset milijuna stanovnika. Njena ekonomija zasniva se na poljoprivredi, rudarstvu, proizvodnji i preradi nafte i plina i industriji. U Kanadi se, kao rijetko gdje, može na djelu vidjeti dobar, domaćinski, odnos vlasti prema vlastitim nacionalnim bogatstvima. Premda Kanada drži oko 40% svjetske proizvodnje papira, površina zemlje pod šumama neprekidno se povećava. Rezultat je to smišljene državne politike pošumljavanja koja se provodi u masovnim ljetnim kampanjama. U sferi proizvodnje nafte i plina, kao i u rudarstvu, dominiraju svemoćne i vrlo kompetentne državne agencije koje vrše nadzor eksploatacije u smislu njene efikasnosti eksploatacije, očuvanja resursa, te utjecaja na okoliš. Kompanije su dužne prikupiti sve informacije o proizvodnji sirovina i dostaviti ih odgovarajućim državnim agencijama koje, sa svoje strane, sve te podatke čine javno dostupnim. Najbolji i najiskusniji inženjeri, kako u kompanijama tako i u državnim agencijama, bave se upravo tim segmentom eksploatacije.
Kanada po svom unutarnjopolitičkom ustrojstvu predstavlja tipičnu parlamentarnu liberalnu demokraciju. Premda Kanađani vole isticati da je njihova zemlja u sferi obrazovanja, zdravstva i socijalne zaštite smještena između evropske, točnije skandinavske, socijalne države i američkog liberalizma, mora se ipak istaći da je njihov sustav daleko bliži američkom nego skandinavskom – uz tendenciju daljnje amerikanizacije, odnosno privatizacije tih djelatnosti. Općenito govoreći, utjecaj SAD-a na kanadsku ekonomiju i politiku je enorman. U naftnoj industriji, proizvodnim, servisnim i inženjerskim djelatnostima, sve vodeće kanadske kompanije nalaze se u rukama jedne ili više američkih.
Za Kanadu se, isto tako, može reći da su ljudi njen drugi veliki izvor nacionalnog bogatstva gdje posebnu ulogu imaju imigranti. Kanada svake godine prima stotine tisuća novih građana, imigranata prve generacije, na kojima počiva veliki dio kanadske ekonomije. Radi se, najčešće, o obiteljskim ljudima koji prihvaćaju sve poslove, često dva, tri ili četiri odjednom, s ciljem osiguranja egzistencije vlastitih obitelji i školovanja djece. Ipak, najplodotvornija je tzv. druga generacija imigranata, generacija obrazovanih i ambicioznih profesionalaca. Ta generacija, također, čini glavninu kriminalnog podzemlja, osobito u sferi trgovine narkoticima, sastavljenog mahom od nebjelačkog dijela druge generacije emigranata.
Osnovni problem kanadske države i njenog naroda predstavlja njen moćni južni susjed, SAD. Nekoliko tisuća kilometara duga granica je nebranjiva tako da je obrana zemlje od posezanja pohlepnih i agresivnih Amerikanaca nemoguća. Podjele u kanadskoj politici uglavnom se odvijaju po liniji odnosa prema SAD-u. Konzervativci, kao i svi nominalno patriotski opredijeljeni građani i političari u svijetu, zagovaraju potpunu podčinjenost američkim interesima što u suvremenom svijetu znači podčinjavanje američkom vojnoindustrijskom i financijskom sektoru. Centar kanadskog konzervatizma nalazi se u, naftom bogatoj, provinciji Alberti. Upravo u Alberti, više nego drugdje, caruje mišljenje da Kanadu treba pretvoriti u sirovinski dodatak Amerike. Takav vanjskopolitički pristup kanadskih konzervativaca determinira i njihovu unutarnju politiku, osobito u sferi imigracije koju žele reducirati na apsolutni minimum. To za Kanadu, koja kronično pati od velikog odljeva kvalificiranih kadrova u SAD te od izrazito niskog nataliteta i ne odveć kvalitetnog obrazovnog sustava, predstavlja, dugoročno gledano, vrlo pogubnu politiku.
Ipak, pokazalo se da nisu potrebna desetljeća i generacije da na površinu izbije sva pogubnost posvemašnje podčinjenosti Kanade SAD-u. Već 2013. godine, SAD je započeo s manipuliranjem odnosa američkog i kanadskog dolara na štetu potonjeg da bi njegov ozbiljan, praktički konstantan, pad započeo sredinom 2014. godine kada je sukob SAD-a i Rusije dosegao prijelomnu, praktički nepovratnu, točku. Od tada je kanadski dolar izgubio preko 20% svoje vrijednosti. Isto se desilo s valutama svih američkih „saveznika“, s izuzetkom saudijske i katarske, pa su, u istom periodu, 20 – 30% svoje vrijednosti izgubili australski i novozelandski dolar, britanska funta, evropski euro, indijska rupija, danska i, što je vrlo važno, norveška kruna, osobito postradavši japanski jen itd. Ispostavlja se da skoro cijeli svijet plaća ceh za sukob američke vladalačke klike s Rusijom. Zemlje proizvođači nafte, kakve su Kanada i Norveška, posebno trpe zbog namjernog sniženja cijene nafte u režiji SAD-a i Saudijske Arabije koja predstavlja glavnu polugu pritiska na Rusiju. U tom je smislu posebno pogođen kanadski državni proračun, gubitkom prihoda od oporezivanja proizvodnje nafte i plina. Kanada, naime, ima progresivnu stopu (vezanu uz cijenu nafte na svjetskom tržištu) oporezivanja proizvodnje nafte i plina. Nakon pada njihove cijene na oko polovicu početne, došlo je do višestrukog pada budžetskog priliva iz tog sektora. Ti su prihodi, na godišnjoj razini, zadnju godinu i pol pali za preko trideset milijardi dolara što je državni proračun dovelo u deficitarne vode, a državu u ozbiljne ekonomske, te rastuće socijalne, probleme.
Harper i njegovi konzervativci davali su bezuvjetnu podršku američkim vojnim avanturama u svijetu uključujući i učešće u bombardiranju navodnih islamističkih ciljeva u Iraku i Siriji. Za te agresivne akcije, Kanada je na Bliski Istok poslala 600 svojih oficira i drugog vojnog i civilnog osoblja. Na taj je način narušena reputacija Kanade kao jedne od najmiroljubivijih zemalja svijeta. Harper i njegova konzervativna klika pristali su na niz, za Kanadu štetnih, ugovora osobito u sferi obrane. Pristali su na sufinanciranje nove generacije lovaca F-35 u visini od 2%, no kako se cijena, po već ustaljenoj praksi američkog vojnoindustrijskog sektora, već udvostručila tako su kanadski troškovi, izraženi u američkim dolarima, udvostručeni. Osim toga, Kanada, zemlja bez ijednog neprijatelja u svijetu, pristala je na kupnju 65 novih lovaca po cijeni od 100 milijuna dolara po komadu. Ne treba ni spominjati da su ti avioni Kanadi nepotrebni jer nijedna zemlja u svijetu, osim južnog susjeda, nema agresivnih planova prema njoj. Odstupanje od dugoročnih kanadskih nacionalnih interesa očitovalo se i u sferi eksploatacije nafte i plina gdje je došlo do velikog labavljenja pravila za njihovu proizvodnju. Kanada je započela s masovnim korištenjem vrlo štetne tehnologije, promovirane u SAD-u, hidrokrakinga naftnih ležišta u svrhu forsirane proizvodnje plina.
Novi kanadski premijer Justin Trudeau u svojim je predizbornim obraćanjima obećao odustajanje od Harperove prakse. Kanada više neće učestvovati u bombardiranjima na Bliskom Istoku, niti će kupovati nepotrebne avione. Mladi Trudeau je u svom prvom obraćanju nakon objavljivanja izborne pobjede potvrdio svoja predizborna obećanja, no još uvijek stoji otvorenim pitanje posljedica okretanja leđa opasnoj kamarili iz Washingtona i New Yorka. Pritisci će biti veliki, sve do otvorenih prijetnji i ucjena, o čemu svjedoči i ranija praksa odnosa kanadskih liberala i američke vrhuške. U tom svjetlu, posebnu zanimljivost predstavljaju vrlo zategnuti odnosi između kanadskih liberalnih premijera, Pierra Trudeaua i Jeana Chretiena, i američkih vlastodržaca, osobito republikanaca. Trudeau je još sedamdesetih prvi poradio na normalizaciji odnosa Zapada s Kinom da bi u svom zadnjem mandatu pokušao ublažiti efekte izrazito agresivne Reaganove globalne politike. Kanada je plaćala neproporcionalno visoku cijenu, premda nižu od južnih američkih susjeda, Hladnog rata. U to vrijeme američki vlastodršci se nisu usuđivali pribjeći tiskanju novca u današnjem obimu, što je rezultiralo, između ostalog, teškom ekonomskom krizom u Kanadi te posljedičnim povećanjem kamatnih stopa na oko 20%. Trudeauovi konzervativni nasljednici, ne obazirući se na kanadske nacionalne interese, bezuvjetno su se pokorili američkom diktatu. Kraj hladnog rata, označen raspadom SSSR-a, trebao je, u glavama neupućenih, označiti proces radikalne demokratizacije cijelog svijeta. No, vrlo brzo postalo je jasno da američka poslovna i politička elita stremi punoj kontroli i podčinjavanju (sve do poniženja) svih država i građana u svijetu. Jean Chretien, kanadski premijer od 1993. godine, čovjek kome su temelji zapadnog ekonomskog i političkog ustroja neupitni, došao je u otvoreni sukob s mafijom s Wall Streeta u drugoj polovici devedesetih kad su mu rečena gospoda zamjerila „normalne“ odnose Kanade s Kubom. Tada im je Chretien s govornice dobronamjerno poručio: „Kad je netko tako moćan kao što ste vi dečki, vrijeme je da budete fini.“
Chretien je tu izjavu ponovio 2002. godine, tj. na prvu godišnjicu napada na njujorške blizance. Kanadski premijer je bio duboko povrijeđen činjenicom da su američki vlastodršci u svojoj poslanici na prvu godišnjicu napada zahvalili cijelom nizu zemalja na pomoći i suosjećanju, no zemlja koja je najviše pomogla, više od svih ostalih zajedno, Kanada, nije bila spomenuta. A u Kanadu je, na njenih 15 aerodroma, nakon zatvaranja američkog zračnog prostora tog znamenitog dana, bilo preusmjereno 250 aviona s 44 tisuće putnika. Stoga je Chretien u intervjuu kanadskoj nacionalnoj televizijskoj kući CBC otvoreno stavio napade u New Yorku u kontekst američke vanjske politike. Tom prilikom Chretien je, između ostalog, izjavio: „Vi ne možete provoditi svoju volju do točke poniženja drugih. To je što Zapadni svijet – ne samo Amerikanci, Zapadni svijet – mora razumjeti. Jer i oni su ljudska bića. Jer u tome leže dugoročne posljedice… I da, ja mislim da će Zapadni svijet koji postaje prebogat u odnosu na siromašni svijet biti smatran arogantnim i samodovoljnim, bezgranično pohlepnim. 11. septembar je prilika zbog koje to još bolje shvaćam.“
Općenito, ti dani i godine pokazali su se vrlo poučnim za svakog iole objektivnijeg i pažljivijeg promatrača. Američke, navodno neovisne, novinske i televizijske kuće, među kojima i CNN, naglo su promijenile retoriku tako da su, primjerice, „čečenski borci za slobodu“ preko noći postali teroristi koji nesmiljeno napadaju nevine civile. Osobito su zanimljive bile izjave kanadskih konzervativaca koji su odmah nakon napada u New Yorku ustvrdili da su teroristi došli preko Kanade, zemlje s nerazumno liberalnom imigrantskom politikom i nekompetentnim represivnim aparatom. Svoje uličarske manire pokazao je i tadašnji američki predsjednik Bush koji se nakon druge inauguracije, tradiciji usprkos, nije prvo sastao s kanadskim premijerom Chretienom, već s meksičkim predsjednikom Foxom. „Stari slon“, kako su Chretiena zvali u američkim političkim i poslovnim krugovima, bio je nepoželjna osoba zbog blage i dobronamjerne kritike njihove „suvišne“ agresivnosti i pohlepe.
Američka se administracija, na sebi svojstven način, zahvalila Kanadi za pomoć nakon 11. septembra već u proljeće 2002. godine kad je ponovno uvela carinu na važan kanadski izvozni proizvod – drvo u visini od 27,22%, premda su obje zemlje bile članice NAFTA-e, Sjevernoameričke asocijacije za slobodnu trgovinu. Carine su uvedene zbog subvencioniranja industrije drva od strane kanadske vlade, premda su u obje zemlje strateški važne privredne grane poljoprivreda subvencionirane od strane države. I to u daleko većoj mjeri u SAD-u nego u Kanadi. Takvi i slični primjeri samovolje američke elite prema Kanadi mogu se nabrajati unedogled.
Jasno je, ipak, da će se nova kanadska vlada, kao i sve vlade u svijetu, morati ultimativno opredijeliti između potpunog podčinjavanja američkim vlastodršcima i otvorene konfrontacije s njima. Degenerirana američka ekonomija već desetljećima nije sposobna servisirati američko društvo i to ne samo na sadašnjoj, već i na daleko nižoj ekonomskoj razini. Ona (američka ekonomija) više nije u stanju konkurirati drugim, osobito rastućim, ekonomijama kvalitetom i cijenom vlastitih proizvoda. Višedesetljetno degenerirano školstvo kao i degenerirane moralne vrijednosti društva – društva permanentnog konflikta svih njegovih članova – rezultirali su, između ostalog, degeneriranom ekonomijom kojom dominiraju dvije degenerirane djelatnosti – vojna i financijska. O njima je u svojoj zadnjoj knjizi-eseju „The Economics of Innocent Fraud“ (Ekonomija nevine prevare) pisao jedan od najpoznatijih američkih ekonomista, Kanađanin po podrijetlu i kulturi, John Kenneth Galbraith. Po njegovim izračunima, više od polovice američkog državnog proračuna u 2003. godini bio je potrošen na ugovore s vojnoindustrijskim sektorom, istim onim na čiju je kancerogenost kao glavnu opasnost za američko društvo, svojevremeno upozoravao general i predsjednik Dwight Eisenhower. Galbraith kao ultimativni lijek za američko društvo vidi u prijetnji zatvorom gospodi iz vojnoindustrijskog i financijskog sektora te vrhovima američke politike.
Nakon što je isisao sve sokove iz američkog društva, vojnoindustrijski sektor se okrenuo, sada već otvorenoj, pljački ostatka svijeta. Aktualni američki predsjednik Obama, osoba kojoj je na početku mandata dodijeljena (politički uvijek motivirana) Nobelova nagrada za mir, manirom mafijaškog reketaša obilazio je svoje „saveznike“ iz NATO i drugih paktova i natjerao da vojne proračune podignu na minimalno 2%. Zbog navodne ruske, kineske, iranske, sjevernokorejske, ISIL-ovske itd. opasnosti, oni su prisiljeni kupovati američko oružje i zaštitu po cijeni koju „capo di famiglia“ odredi. Vlastodršci američkih satelita i kolonija, prije svega u Evropi, nisu u mogućnosti odbiti takvu ponudu jer svoje nezaslužene privilegije duguju isključivo američkoj vojnoj moći. Ona ih je na Zapadu zaštitila, a na Istoku izbavila od komunizma, od ideologije koja je, kao nijedna dotada, tvrdo postavila pitanje vlasti i vlasništva. Takva usluga košta, no nju neće plaćati vlastodršci, već njihovi narodi. No, kako je kanadski narod na zadnjim izborima rekao jasno „NE“ takvom položaju Kanade, postavlja se pitanje kako će američki vlastodršci regulirati pitanje demokratske pobune protiv njihovog nasilništva. Dobrim primjerom može poslužiti Venecuela, zemlja koja na parlamentarnim izborima redovito bira socijalističko rukovodstvo, zemlja koju je Obama u proljeće ove godine stavio na spisak zemalja koje „ugrožavaju američku nacionalnu sigurnost“. Jedini grijeh vlastodržaca u Venecueli je njihovo odbijanje da nacionalne resurse, naftu u prvom redu, predaju u ruke američkih kompanija. A ako novi kanadski premijer ustraje na svojim stavovima, i on će, i njegova zemlja, neminovno postati prijetnjom američkoj nacionalnoj sigurnosti. Možda čak dobiju i epitet totalitarnog društva „kubanskog tipa“ kakvim je već počašćena demokratska Venecuela.
Azur Sejdić