Ahmići, Bleiburg, Jadovno, Jasenovac, Kampor, Križančevo selo, Ovčara, Paulin Dvor, Sarajevo, Sijekovac, Srebrenica, Tezno… Imena su stratišta koje je aktualni predsjednik spomenuo u svojoj neformalnoj poslanici na Facebooku u povodu tzv. Dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, vjerojatno najbizarnije okvalificirane obljetnice iz povijesti Evrope i svijeta. Ovo se može i treba shvatiti kao miješanje kostiju žrtava dok je sam odabir stratišta možda još i gori. Prije svega, miješaju se dva rata koji nemaju ničega zajedničkog jer je prvi bio narodnooslobodilački dok je drugi bio krvavi građanski rat. Intrigantna je činjenica da se nabrajaju stratišta gdje su ljudi stradali od ruke svojih sunarodnjaka, susjeda i dojučerašnjih prijatelja. Ne spominju se stratišta gdje su njemački, talijanski, mađarski ili bugarski okupatori ubijali civile i zarobljene vojnike. A takvih su deseci. Ne spominje se, primjerice, Kragujevac gdje je regularna njemačka vojska strijeljala djecu, ili poljičku i cetinsku krajinu gdje su Nijemci ubili pet tisuća civila, uključujući žene i djecu. Djeca i žene, treba li to uopće isticati, nisu bili ubijani na Bleiburgu i Teznom.

Posljednje dvije činjenice su vrlo simptomatične. Prvom se podmeće, u zadnje vrijeme popularna, teza o urođenom divljaštvu naroda na ovim prostorima, što je nonsens, dok se u istu ravan stavljaju uzroci i posljedice, ubojice i žrtve.
Vrijedi ipak baciti malo svjetla na 23.08.1939., dan koji je stvorio toliko kontroverzi u suvremenoj povijesti. Na taj je dan u Moskvi potpisan znameniti pakt Molotov-Ribbentrop. U povijesnim uracima za široke mase nabraja se nekoliko standardnih “činjenica”. Navodno su dva diktatora imali zajednički interes. Staljin je iznenada odlučio proširiti svoj utjecaj na istoku Evrope dok je Hitler htio “osigurati leđa tijekom napada na Poljsku”. Letimičan pogled na kartu Evrope pokazuje da je Hitler tijekom napada na Poljsku iza svojih leđa imao, ne SSSR, već Francusku i Veliku Britaniju. Na zapadnim granicama Reicha stajalo je 110 francuskih i 6 britanskih divizija kojima Hitler nije mogao ništa suprotstaviti. Te divizije nisu ništa učinile da pomognu svojim poljskim saveznicima. One su ostale nepokretne sve do 10. svibnja 1940. kad je započeo njemački napad na Francusku, Belgiju i Nizozemsku. Ostaje pitanje kako je Hitler znao da ga s leđa neće napasti saveznici njegove, ne prve, žrtve u Evropi.

No, da bi se barem djelomično objasnio znameniti Pakt Molotov-Ribbentrop, treba se vratiti nazad u povijest. Kad govore o rastu nacizma u Njemačkoj, povjesničari glatko u isti koš stavljaju dvije činjenice koje proturječe jedna drugoj. Rast nacizma se objašnjava poniženjem Njemačke od strane zapadnih saveznika u Versaillesu te ekonomskim posljedicama Versailesa dok sami nacisti rješenje problema proisteklih iz Versaillesa nalaze  na istoku, u SSSR-u. Još je vrijedna spomena i činjenica da je u prvom desetljeću nakon Prvog svjetskog rata SSSR bio jedina država u Evropi spremna politički, ekonomski i vojno surađivati s Njemačkom te da je SSSR bio jedina zemlja koja je osudila francusku okupaciju Rajnske oblasti.

Zaboravlja se potom, ili namjerno prešućuje, rast njemačkog imperijalizma i militarizma još od Napoleonskih ratova te, što je osobito važno, sama priroda evropskog kapitalizma koja je dovela do konflikta nacionalnih oligarhija i Prvog svjetskog rata. Jedan od glavnih rezultata Prvog svjetskog rata je trebalo biti podjarmljivanje Rusije od strane britanskog, francuskog i američkog kapitala, a do kojeg nije došlo zbog Oktobarske revolucije. Zapad je stoga neumorno tražio načina da sruši sovjetsku vlast – najprije vanjskom intervencijom, a potom pokušajima da se iznutra izmjeni karakter sovjetskog društva da bi se na kraju odlučili na usmjeravanje njemačke agresivnosti na SSSR.

Pobjeda nacista u Njemačkoj može se, između ostalog, objasniti karakterom nacističkog vodstva, raznovrsnim, domaćim i stranim, izvorima financiranja i potpore, ali ponajviše karakterom njemačkog društva tog vremena. Hitler je uspio stvoriti pakt njemačkog radništva i seljaštva s buržoazijom i inteligencijom. Nacisti i Hitler bili suizraz volje njemačkog naroda. Dolazak nacista na vlast je uzdrmao Evropu. Pojedini političari poput Churchilla i Barthoua su odmah uvidjeli opasnost koja prijeti Evropi od njih dok su premnogi bili spremni na suradnju s nacistima te kanaliziranju njihove agresije na istok. Oni su kreirali politiku popuštanja nacistima i Hitleru koja je rezultirala Drugim svjetskim ratom. Istovremeno je SSSR pokušavao stvoriti evropsku politiku kolektivne sigurnosti što je sustavno odbijano od strane Njemačke, uvjetovano od strane Poljske, te ignorirano od strane Britanije i Francuske. Tzv. demokratske zemlje su dozvolile njemačko pripajanje Austrije da bi potom, na sramotnom minhenskom skupu, natjerali Čehoslovačku da se odrekne Sudeta i bez borbe kapitulira pred Njemačkom te potom šutke prešli preko njemačke okupacije Čehoslovačke. SSSR je u skladu sa svojim obvezama iz pakta s Čehoslovačkom i Francuskom bio spreman poslati vojsku u Čehoslovačku, no poljska vlada je odbila dozvoliti prolaz Crvene armije preko njenog teritorija.

Sve do svibnja 1939., SSSR se trudio s Francuskom i Velikom Britanijom potpisati obvezujući pakt za slučaj agresije, no to su te dvije države uporno odbijale. Od svibnja 1939., SSSR je formalno Njemačku i zapadne saveznike stavio u jednak položaj, pokušavajući time natjerati zapadne saveznike na potpisivanje pakta. Njemačka je, sa svoje strane, morala izbjeći rat na dva fronta te je i sama u to vrijeme imala dvije opcije: pakt sa Zapadom ili sa SSSR-om. Na kraju su zapadni saveznici u SSSR poslali delegaciju koja nije imala punomoći za prave pregovore, a još manje za potpis pakta. Sami Nijemci su u Moskvu poslali Ribbentropa dok je u rezervi stajao Goering s eventualnim letom u Veliku Britaniju. SSSR je potpisom na paktu dobio odgodu neizbježnog rata s nacističkom Njemačkom i samim time dodatno vrijeme za pripremu. Njemačka je dobila garancije da se SSSR neće umiješati u njen rat s Poljskom dok je Zapadu ostala nada da će Hitler ipak produžiti u pravcu istoka nakon okupacije Poljske.

Tek nakon poljske kampanje, Hitler je shvatio da je pao u Staljinovu stupicu. I pored činjenice da ga zapadni saveznici nisu, usprkos preuzetim obvezama, napali tijekom rata s Poljskom, on u isti pristup nije mogao biti siguran tijekom agresije na SSSR. Hitler je stoga prvo morao poraziti zapadne saveznike. Ono u čemu se Staljin preračunao jest snaga francuskog otpora Nijemcima, odnosno njegova slabost. Francuska je bila poražena nakon tjedan dana rata, a to se ponajviše treba zahvaliti mreži francuskih kolaboracionista koji su širenjem defetizma, kao i mnogim konkretnim akcijama, omogućili brzu kapitulaciju svoje domovine.

Problem kolaboracije u Drugom svjetskom ratu je bio doveden do krajnjih granica. Nije postojala benigna kolaboracija jer je ona bila sukrivac za smrt i stradanja milijuna. Svojom žestinom u obračunu s kolaboracijom istakle su se Poljska, Jugoslavija i Francuska, mada je i drugdje carevao pravednički gnjev. Nesmiljeno kažnjavanje francuskih kolaboracionista nakon rata, kad ih je po kratkom postupku smaknuto nekoliko desetaka tisuća, po svemu sudeći se ne naziva zločinom totalitarizma jer nije provedena u režiji komunista, barem ne isključivoj. Vrijedi naglasiti da je SSSR izbjegao bilo kakav oblik revanšizma te da je postupak prema kolaboracionistima, onim koji nisu okrvavili ruke, bio izuzetno blag.

Navedene činjenice ukazuju na svu besmislenost povezivanja tog datuma s bilo kojim ratnim žrtvama, a pogotovo na ovim prostorima. Put prema svjetskom ratu je započeo puno prije 23.08.1939., a za njega nisu krivi ni komunisti, ni SSSR, ni Staljin.

Nacisti i njihovi kolaboracionisti su pobili milijune nedužnih civila prije no što se dogodio prvi revanš od strane antifašista, a osobito komunista, jer se oni nisu bavili bombardiranjem gradova u Njemačkoj i Evropi. Jedina i neoprostiva krivica komunista se krije u činjenici da su oni, i pokreti koje su oni predvodili, pobijedili nacizam. Djelo je to koje mu otkriveni i prikriveni sljedbenici nacifašizma u suvremenoj Evropi ne mogu oprostiti.

Azur Sejdić,

potpredsjednik Socijalističke radničke partije Hrvatske