Okupacija u 26 slika

Prvi mjesec hrvatskog članstva u EU obilježila je vrlo dinamična aktivnost Vlade RH na polju uspostavljanja reda i poretka u državi. To bi bilo za svaku pohvalu jer je kriminalna anarhija stvorena od strane “stranaka s hrvatskim predznakom” velikoj većini građana već odavno dozlogrdila. No, postavlja se pitanje svrhe i ciljeva tih mjera te kome one trebaju donijeti poboljšanje. Da li svim građanima RH, jednom dijelu hrvatskog društva ili nekome trećem. Intencija aktualne hrvatske vlade, kako njeni članovi tvrde, je ispravljanje negativnosti stvorenih za vrijeme HDZ-ovskih vlada. Pitanje je je li to baš tako ili se aktivnost aktualne vlade može shvatiti kao nastavak procesa započetog stjecanjem tzv. neovisnosti.

Da se radi o kontinuitetu jedne antinarodne politike moglo se zaključiti po najnovijem nizu poteza Vlade. Prvi je bio objava da se ide u prodaju Hrvatske poštanske banke i Croatia osiguranja. Nebitno je tko će preuzeti udjele u tim poslovnim subjektima jer njihovom privatizacijom hrvatsko društvo iz svojih ruku ispušta oruđe razvoja, odnosno, kreiranja razvojnog kapitala. Posebna je zanimljivost, što je praksa u cijeloj istočnoj Europi, privatiziranje domaće (hrvatske) državne firme kao što je bio slučaj privatizacije Hrvatskog telekoma od strane njemačke državne firme. Mazohistički dodatak na cijelu tragikomediju bio je svojevremeni izbor namještenika njemačke državne kompanije na mjesto predsjednika Hrvatske udruge poslodavaca.

Druga mjera vrijedna pažnje je povećanje trošarine na motorna goriva što predstavlja jasan dokaz kontinuiteta politike ove sa svim prethodnim hrvatskim vladama. Vrijedi zabilježiti skoro pa antologijsku izjavu ministra financija koji je ustvrdio da će se ti novci vratiti građanima. Jasno je kome se novac uzima. Uzima se svima jednako, bez obzira na primanja, no ministar nije pojasnio kome se, kojem dijelu građanstva, taj novac vraća. Striktno logički gledano, ako se novac uzima svima, a isti u punom iznosu vraća samo određenim klasama građana, onda se ne može reći da se on nekamo vraća. On se nekome daje. Pitanje je kome. I zašto?

Sljedeća postaja hrvatske propasti se zove monetizacija cesta. Ministar financija je domoljubno izjavio da ceste ne (pro)daju ispod tri milijarde eura dok se i sam premijer našao ponukanim da miroljubivo i razborito, u maniri svog prethodnika na čelu stranke, objasni kako je alternativa monetizaciji otpuštanje 30 % zaposlenih u državnim i javnim službama. Jer za njihove plaće, bez monetizacije, novaca nema.

Tu treba napraviti prvu međupostaju u rješavanju ove zagonetke koja to u biti i nije. Premijer i njemu potčinjeni ministri nisu pokazali nimalo razumijevanja za probleme tisuća radnika koji su ostali bez posla tijekom njihovog mandata. Samo mali dio novaca koji se troši i koji će biti potrošen na birokratsku klasu bi spasio mnoga poduzeća, poslovne subjekte kadre stvoriti novu vrijednost, od stečaja. Spasio bi brodogradnju, koja prema izračunima bivšeg direktora riječkog 3. maja ionako posluje pozitivno, jer brodogradnja svojom djelatnošću, neposrednom i kroz kooperante, državnom proračunu daje više no što prima. Svejedno, vlada steže omču oko vrata brodogradnje dok junački brani privilegije klase preplaćenih parazita i neradnika, klase višestruko uvećane od vremena propasti “birokratskog komunističkog sustava”.

Na ovom stupnju razmatranja sve je banalno jasno. Vlada, kako ova tako i prethodne, uzimaju svima kroz trošarine, PDV i slično i daju odabranima. Isto tako, ova i sve prethodne vlade smatraju da imaju pravo prodavati zajedničku stečevinu svih građana Hrvatske, uključujući i protjeranih Srba, a da bi osigurali ugodnu egzistenciju jednom dijelu hrvatskih građana. Samo po sebi se nameće pitanje motiva takvog postupanja. On sigurno nije altruistički premda se u krajnjoj instanci građane opomene da bi odustajanje od takvih mjera dovelo u pitanje isplate mirovina. Prijetnja je to koja svakog savjesnog građanina uznemiri, a osobito umirovljenike i njihove nezaposlene članove obitelji. Prijetnja je to koju je otvoreno uputila ministrica vanjskih poslova pred referendumom o pristupu Hrvatske Europskoj uniji. Ista je prijetnja došla i ovih dana.
U momentu pristupanja EU, u Hrvatskoj je istekao rok za pokretanje postupka za legalizaciju bespravno sagrađenih građevinskih objekata. Podneseno je preko 700 000 zahtjeva, s tim da se veliki broj zahtjeva ne bavi samo jednom nekretninom, već sa više njih. Prema tome, u Hrvatskoj će se legalizirati preko milijun bespravno sagrađenih objekata. Veliki dio njih je sagrađen u vrijeme prijašnjeg sustava kad je društvo stimuliralo izgradnju vikendica, no još više posljednjih dvadesetak godina. Tu se ističu dvije kategorije nekretnina: stambene jedinice koje su sagradili građani protjerani iz BiH, te nekretnine, mahom turističke namjene, izgrađene na moru zadnja dva desetljeća. Radi se o ogromnom bogatstvu hrvatskih građana, ali i budućem velikom poreznom utegu oko vrata vlasnika tih nekretnina. Građani su rado platili postupak legalizacije vlasništva dok je država napravila popis nekretnina o trošku samih vlasnika. Kad vlada, ova ili neka buduća, krene s uvođenjem poreza na nekretnine, većina tih građana će se naći u situaciji da neće moći servisirati svoje “dugove”.
Tu je i problem tzv. fiskalizacije. Jasno je da se treba uvesti reda na tržnicama, kao i svugdje, no postavlja se pitanja svrsishodnosti. Pitanje je koliko će država dobiti od toga, a koliko će ljudi izgubiti kakvu-takvu egzistenciju ostvarenu kroz, neki put polulegalni, rad na tržnicama. Najvjerojatniji rezultat ove mjere, bio on njegov cilj ili ne, je usmjeravanje građana na velike trgovačke centre gdje cijene hrane već divljaju.

Nekretninama, kao mjerama bogatstva, se bavi i zakon o podrijetlu imovine. Kako je to slavodobitno opisala novinarka HTV, također pripadnica armije parazita, građani će morati dokazati gdje su stekli dvjesto tisuća eura za kupnju kuće te da se objašnjenja poput preminulog ujaka u Americi bez dokaza o tome neće prihvaćati.
Posljednja je mjera osobito intrigantna i iritantna. Vrlo različiti ljudi se stavljaju u istu košaru. S kriminalcima koji su izbjegli ruci pravde, a svi veliki kriminalci u Hrvatskoj su je izbjegli, bile bi izjednačene na desetke, ako ne i stotine, tisuća građana koji su, izgubivši nadu za zaposlenje u domovini, posao našli izvan granica Hrvatske. Radi se tu, prije svega, o desecima tisuća mornara, naftaša, profesionalnih vozača, te građevinskih radnika. Ova kategorija ljudi uglavnom radi izvan EU, rade za male, ponekad iznimno male, nadnice. U (prešutnom) dogovoru s poslodavcima, neplaćanje poreza u matičnoj zemlji se podrazumijeva. Veći prihodi se ostvaruju velikim brojem radnih sati. Ti ljudi odsustvuju od svojih obitelji šest, osam ili deset mjeseci na godinu. Oni se ne vode u statistikama za nezaposlenost jer ih je revna Račanova vladao već odavno otud izbrisala. Oni u Hrvatsku donose više svježeg novca od famoznog turizma jer se radi o milijardama dolara na godinu. Za antipod ovoj grupi građana mogu se uzeti dobro plaćeni državni službenici, a osobito vlasnici mnoštva uspješnih privatnih tvrtki koje imaju samo jednog klijenta – državu. Te strukture legalno, no ne i legitimno, pljačkaju državu prelijevajući društveno u svoje privatno. Njih ove mjere neće obuhvatiti, no neke buduće, socijalističke, će se morati pozabaviti i njima.

Iz gore navedenog, može se zaključiti da se država bavi isključivo sama sobom i svojim ogromnim i neefikasnim birokratskim aparatom. Sve se čini da se očuva njegov status premda je jasno da to ne može ići unedogled. Prije ili kasnije, država će morati srezati svoj aparat za gore spomenutih trideset, ili čak i više, posto. Jasno je da i članovi vlade razumiju ovu jednostavnu i neumitnu matematiku, no oni uporno nastavljaju s istom politikom. Razlozi za takve postupke svih naših vlada izlaze izvan okvira ovog članka te će biti objašnjeni u posebnom članku, no za sada treba samo razumjeti da birokratski aparat, u nekoj većoj slici, nema funkciju da služi svojoj državi i narodu, već da stvara deficit i zemlju gura u dugove. Kad se zemlja zaduži do dizajnirane razine, birokratski će aparat biti djelomično demontiran. No tada će već biti kasno za bilo kakve suštinske promjene.

Tijekom povijesti, pojedinci ili narodi su dolazili u ovakvu bezizglednu situaciju nakon velikih nepogoda poput suša, poplava, najezde skakavaca, peronospore, agresije i okupacije barbara i slično. Hrvatskoj se nijedna od spomenutih nedaća nije dogodila, no dogodio joj se ekvivalent za sve njih uzetih skupa. Dogodio joj se HDZ. HDZ je uništio industriju, poljoprivredu i domaću znanost te stvorio klijentalističko društvo u kome su postupno u građane drugog reda gurane cjele skupine stanovništva. Započeli su sa Srbima da bi danas tamo završili svi koji nisu povezani s vlašću. Oni su doveli državu u stanje u kome nijedna vlast skoro da nema manevarskog prostora. Oni su krivi za stvaranje uvjeta za potpuno podjarmljivanje Hrvatske od strane neoimperijalističkih i neokolonijalnih snaga. Ipak, politika prethodnih vlada ne abolira aktualnu. Sadašnja vlada predstavlja zlosretan spoj iskustva i mladosti, spoj makijavelizma i potpune nekompetentnosti. Aktualni ministar financija je još prije dvanaest godina svojim glasačima, opljačkanim i ojađenim radnicima, objasnio da SDP nije stranka rada, već stranka kapitala. Navedene mjere aktualne vlade, a one mahom dolaze iz Ministarstva financija, to zorno i pokazuju. Još gore je s Ministarstvom gospodarstva gdje je na čelo došla osoba koja spada među iznimne raritete. Naš vrli ministar iskreno vjeruje u najprimitivniju filozofiju ikad oblikovanu ljudskim umom. On vjeruje u nevidljivu ruku tržišta. On vjeruje u investicije. Veliki “privatni ulagači” će doći u Hrvatsku, investirati svoje novce, cijelih 50 milijardi kuna, te nas izvući iz kronične krize. Po podacima iz javnih medija od prije dvije godine, jedan od najbogatijih Hrvata, poduzetnik i gradonačelnik, u to je vrijeme dvije trećine svog bogatstva (radi se o 50 milijuna kuna) radije držao oročeno u banci umjesto da investira u zemlju koja mu je omogućila da se vine od mjesta skladištara u lokalnom poduzeću do političke, poslovne i medijske zvijezde. Pedeset milijuna kuna predstavlja jedan promil od potrebnih milijardi o kojima ministar sanja. Jasno je da bogati Hrvati, čak i kad bi htjeli, ne mogu investirati potrebnu sumu. Trebaju doći stranci, investitori koji će odustati od Kine, Turske, Poljske itd. da bi došli u Hrvatsku. Ako zanemarimo nacional-romantičnu retoriku, jedini razlog dolaska investitora bila bi niska cijena rada. Onoliko niska koliko je potrebno.

Spomenuta dva ministra predstavljaju paradigmu mučne hrvatske realnosti. Oni su nastavljači zločina koji je započeo prije dvadeset i tri godine. Svjesno ili nesvjesno, oni produbljuju krizu i zemlju drže na pogrešnom kursu. Oni su, baš kao i stotine tisuća pripadnika njihove klase, odgovorni za sadašnjost i budućnost, tim prije što su za svoj rad vrlo dobro plaćeni. Još nije legalno, no jest legitimno ponovno postavljanje zahtjeva za eksproprijacijom eksproprijatora. Klase birokrata i lažnih poduzetnika. No do toga građani imaju legitimno pravo boriti se svim sredstvima protiv vlastitih tlačitelje te zahtijevati da se teret krize ravnopravno raspodijeli na cijelo društvo. Ako to zahtijeva smanjenje mirovina, smanjenje plaća državnim službenicima, te otpuštanju njih trideset, pedeset ili više posto, onda se to bez krzmanja treba učiniti. Time bi se oslobodila nužna sredstva za oporavak ekonomije. Oni koji se boje takvih mjera još jednom treba podsjetiti da sadašnji trend neminovno vodi u smjeru takvih mjera u doglednoj budućnosti. Samo će tada biti prekasno za bilo kakav razvoj.

 

Azur Sejdić,

potpredsjednik Socijalističke radničke partije Hrvatske