U subotu, 31. januara, obilježena je 84. godišnjica Igmanskog marša, jednog od najtežih, ali i najslavnijih podviga Narodnooslobodilačkog rata, kada je Prva proleterska brigada, po snijegu, ledu i temperaturi od –32°C, izvela taktički briljantan i po opstanak presudan manevar.
Tokom II. neprijateljske ofenzive u istočnoj Bosni, tek osnovana Prva proleterska brigada našla se u izuzetno teškom položaju na Romaniji. Suočeni s brojčano i tehnički nadmoćnijim neprijateljem i realnom prijetnjom opkoljavanja, štab brigade donosi odluku o napuštanju zone i proboju prema slobodnoj teritoriji u centru koje se nalazila Foča. Zbog jakih neprijateljskih snaga istočno od Sarajeva, a isto je bilo i u zapadnoj Bosni, odlučeno je da se grad obiđe sa zapadne strane, preko Sarajevskog polja i planine Igman.
Bio je to krajnje rizičan potez zbog otvorenog terena, neprijateljske posade u Sarajevu i ekstremnih vremenskih uvjeta. Ipak, procjena da neprijatelj ne očekuje takav pravac kretanja pokazala se točnom. U noći 27. januara 1942. godine, 720 boraca, među kojima je bilo ranjenika i bolesnih, pod komandom Koče Popovića započelo je 18-satni usiljeni marš. Igmanski marš nije bio samo vojni manevar, već simbol izdržljivosti, discipline i kolektivne žrtve.
OBILJEŽAVANJE
Obilježavanje ove godišnjice tradicionalno organizira SABNOR Kantona Sarajevo, a tokom godina manifestacija je poprimila izražen međunarodni karakter. Na Velikom polju kod centralnog spomenika okuplja se desetak hiljada ljudi iz svih krajeva nekadašnje Jugoslavije, uz goste iz austrijske Koroške i pripadnike talijanskog ANPI-ja (Associazione Nazionale Partigiani d’Italia).
Iz Hrvatske su stigla dva autobusa – iz Istre, u organizaciji Društva „Josip Broz Tito“ te iz Splitsko-dalmatinske županije – u obje grupe i s članovima SRP-a. Ostaje, međutim, zabilježeno i razočaravajuće odsustvo organiziranog dolaska iz većih gradova poput Zagreba i Rijeke, iako su prisutni bili Jovan Vejnović, predsjednik Saveza društava „Josip Broz Tito“ Hrvatske, te glumac i antifašista Vilim Matula, koji je i predsjednik ZUABA grada Zagreba i Zagrebačke županije.
Kao i prethodnih godina, dio učesnika simbolično je prepješačio dionicu od Brezovače do Velikog polja dugu devet kilometara, čime se čuva živa veza s izvornim značenjem marša.
PROTOKOL
Upravo na tom mjestu je već drugu godinu obilježavanje doživjelo ozbiljan lom.
Godinama je manifestacija funkcionirala kao jasno zaokružena cjelina: marš pješaka, njihov dolazak na Veliko polje, zajedničko polaganje vijenaca, obraćanje organizatora, kulturno-umjetnički program i druženje. Taj model nije bio slučajan – on je simbolički i suštinski stavljao u prvi plan čin marša, kao temeljni smisao cijelog obilježavanja.
Promjenom vodstva SABNOR-a pred dvije godine došlo je i do promjene protokola. Kolona pješaka se više ne čeka. Oni dolaze na ispražnjen prostor. Dio vijenaca polaže se unaprijed, kulturno-umjetnički program započinje dok učesnici marša još pristižu, a oni koji su svjesno, po snijegu i hladnoći, odlučili da simbolično „ponove“ put boraca iz 1942. godine, faktički se svode na folklorni dodatak.
Takvim postupkom organizatori su direktno omalovažili trud, volju i motivaciju učesnika marša, ali i sam smisao Igmanskog marša kao historijskog događaja. Vidno nezadovoljstvo velikog broja prisutnih nije ostavilo dilemu da je riječ o pogrešnoj i loše promišljenoj odluci. Prema informaciji iz prve ruke, čak je intervenirano i iz slovenske ambasade, no organizatori su ostali gluhi na primjedbe.
Ako se marš ne čeka, ako se simbol pretvara u smetnju protokolu, onda se s pravom postavlja pitanje: šta se zapravo obilježava.
ŽIVI SVJEDOK
Do prije dvije godine obilježavanju je redovno prisustvovao Albin Pibernik, danas 95-godišnji Slovenac, posljednji živi učesnik, koji je kao jedanaestogodišnjak učestvovao u maršu zajedno s majkom i ocem, borcem brigade. Majka je kasnije preminula od posljedica ozljeda. Albin ove godine nije mogao doći, ali je poslao pismo koje je pročitano prisutnima. Tiho, dostojanstveno podsjećanje da se ne radi o ceremoniji, nego o ljudima, sudbinama i žrtvi.
Večernje druženje u hotelu Saraj, uz program učesnika iz Slovenije, Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Makedonije, još jednom je pokazalo da antifašistička solidarnost i regionalna povezanost i dalje žive među ljudima.
Ostaje, međutim, obaveza organizatora da se zapitaju: da li se čuva tradicija ili se administrira događaj? Jer Igmanski marš nije protokolarna točka u rasporedu. On je hod i dok se taj hod ne poštuje, svako obilježavanje ostaje prazna forma.
Pula 3. II. 2026
Vladimir Kapuralin