Prije 22 godine, 29. 6. 2004., iznenada je u svom zagrebačkom domu preminuo prof. dr. Stipe Šuvar, velikan jugoslavenske i hrvatske političke scene, komunist, sveučilišni profesor i priznati demograf, urednik lista za demokraciju i socijalnu pravdu „Hrvatska ljevica“ te jedan od osnivača i prvi predsjednik Socijalističke radničke partije Hrvatske (SRP).
Stipe Šuvar je u svojoj dugoj, burnoj, ali i uspješnoj političkoj karijeri bio jedan od istaknutih rukovodilaca Saveza komunista Jugoslavije te član Predsjedništva Jugoslavije u zadnjem sazivu. Tokom svog političkog djelovanja, Stipe Šuvar imao je brojne pristaše, ali i protivnike. Preferirao je borbu argumentima, što su mu priznavali i najžešći oponenti koji se nikada nisu slagali s njegovim socijalističkim idejama. Umro je ostavši do kraja dosljedan borbi za samoupravni socijalizam i zajedništvo južnoslavenskih naroda. Bio je posljednji aktivni graditelj društva u kojem je većina ljudi živjela bolje i sretnije. S njim je otišla i jedna cijela epoha.
Vječna slava i hvala drugu Stipi Šuvaru!
Tako je govorio Stipe Šuvar:
O TITU: Tito je bio jedini Hrvat, južni Slaven, koji je ušao u svjetsku povijest i u njoj ostao. Bio je najslavniji vođa antifašističkog ustanka u samome srcu Europe. Titovi partizani bili su pravi anđeli prema onome što su u Drugome svjetskome ratu činili ustaše, četnici i bjelogardijci koji danas partizane optužuju za zločine. Titovo ime i djelo najviše dovode u pitanje njegovi narodi – Hrvati i Srbi, dok je njegovo ime u svjetskoj povijesti zauvijek upisano zlatnim slovima. Zanimljivo je da se nekih navodnih velikana, a koji su umrli prije godinu dvije, nitko više ni ne sjeća. Mislim da to dovoljno govori o Titovoj veličini.
O SUKOBU S MILOŠEVIĆEM: A onoj politici koju je personalizirao Milošević suprotstavio sam se kada je počela “antibirokratska revolucija”, jer mi je postalo jasno da se više ne radi o ovakvom ili onakvom koketiranju sa srpskim nacionalizmom, već da se doista zaigralo na kartu tog nacionalizma. Bilo mi je jasno da to vodi rasturanju Jugoslavije i socijalizma, što se, na žalost, potvrdilo. (“Stav“, Novi Sad, 1991.)
O SEBI: Na istoj sam strani na kojoj sam i bio. To ne znači da i sam ne uviđam da neke ideje, do kojih je i meni bilo stalo, bespovratno pripadaju prošlosti. No, čovječanstvo i dalje ostaje suočeno s izborom između vječnog kapitalizma i mogućeg socijalizma, u okviru zrenja epohe moderne. Za mene osobno nije bilo i nema kolebanja: ili biti ljevičar u smislu opredjeljenja za socijalistički univerzum, koji ipak nailazi, ili – ne biti! (“Puls“, Skopje, 1992.)
O ILUZIJI KAPITALIZMA: Nema zemlje na svijetu, meni bar nije poznato, u kojoj više od 15 posto stanovništva sebe može smatrati kapitalistima. U zemljama istočne Europe, kao i kod nas, kod 90 posto ljudi probudila se iluzija da će sada postati kapitalisti. Tako će biti neko vrijeme. Ljudi već shvaćaju da je velika većina naroda osuđena na dugotrajnu bijedu i siromaštvo u procesu tog novog konstituiranja kapitalizma. (“NIN“, Beograd, 1996.)
O REFORMI ŠKOLSTVA: No, o čemu se radilo? O tome da srednja škola svima pruža što veće opće obrazovanje i ujedno ih što više osposobljava za neko prvo zanimanje, a i da svi imaju pravo da konkuriraju za upis na studij. Taj je koncept bio dobar, uklapao se u tadašnji svjetski trend, i opet će postati aktualan. (“Index“, Podgorica, 2003.)
O EVROPI: Jer, za Evropu će sve zemlje od Triglava do Vardara, pa i one druge na Balkanu i na istoku Evrope, biti tek njezina nerazvijena periferija, uveliko diskriminirana, pa i prezrena, a jedino isplativa za korporacijski kapital, za eksploataciju jeftinije radne snage i plasman onih proizvoda koji nisu kurentni tamo gdje se proizvode ili nabavljaju. (dr. Stipe Šuvar, Hrvatski karusel)